REPORTAŽA IZ BEOGRADA Fotografije predsjednika Srbije Aleksandra Vučića iz dana u dan objavljuju se na naslovnicama svih srpskih novina, kako režimskih tako i onih oporbenih. Teme u srpskim medijima su već dugo iste – Kosovo i Rio Tinto, odnosno sporni projekt iskopavanja litija za koji Vučićevi tabloidi tvrde da “nema negativnog uticaja na okoliš”. Nove su jedino zgrade projekta Beograd na vodi, koje su putniku sa zapada potpuno promijenile pogled na taj grad
Piše: Saša Paparella
Svaki grad se s vremenom mijenja, ali kod Beograda te promjene idu nevjerojatnom brzinom. Od našeg ne tako davnog zadnjeg dolaska dodatno se promijenio šarmantni pogled kad prelazite preko savskog mosta – vedutom sada dominiraju neboderi iz projekta Beograd na vodi, koji se ubrzano širi usprkos akcijama kao što je Ne davite Beograd. Polako nestaju prepoznatljivi gradski motivi, a i poznati Sajam knjiga, koji smo pohodili lani, od ove će godine biti na nekoj novoj lokaciji, jer će ona stara biti uglavnom porušena. Sada u pogledu sa Save dominira 168 metara visoka Kula Beograd, najviša zagrada u Srbiji i na zapadnom Balkanu. Tu slobodnih stanova više nema, a u ostalim zgradama uz rijeku minimalna cijena kvadrata je 5.000 eura. U Kuli je kvadrat koštao i po 12.000 eura.
Kako se navodi na web stranicama Beograda na vodi, dosad je useljeno 14 zgrada s tisućama stanova, otvaraju se dvije osnovne škole, 11 vrtića, preko 50 kafića i restorana, te preko 300 prodavaonica.
‘Kula Beograd’ i nova vizura grada
“Ovi novi stanovi se odlično prodaju, dolaze stranci ali se vraćaju i naši iz dijaspore, neke ne smeš da pitaš kako su zaradili pare. Ali iz podruma tih zgrada moraju stalno ispumpavati vodu. Ovde je sve pod vodom, kad sam bio klinac lovio sam šarane u nekim barama dva kilometra od reke Save”, govori nam naš domaćin Sergej.
Kosovo kao evergreen
Svaki dolazak u Beograd počinjem na istom mjestu- novinskom kiosku, kako bi se nauživali maštovitih novinskih naslova. “Bajden zreo za ludnicu! Umislio da je crnkinja!”, piše na naslovnici Informera, neslužbenog biltena Vučićeve Srpske napredne stranke. U trafici na uglu Knez Mihajlove i Obilićevog venca mahnito kupujem sve dnevnike i tjednike. U Srbiji je i dalje živa izdavačka scena – u ožujku se pojavio novi tjednik, Radar. Izdaje ga Dragan Šolak, pokretač N1 televizije, a pokrenuli su ga novinari istjerani iz čuvenog Nina. Udarna tema prvog broja bila je poslovanje i prizemljenje avio -kompanija vlasnika Pinka Željka Mitrovića i Nikole Petrovića, kuma Aleksandra Vučića. Uz tjednike Vreme i Nedeljnik, tu je i Expres, pa ćirilični Pečat.
Teme su već dugo iste – Kosovo i sporni projekt Jadar u zapadnoj Srbiji, odnosno iskapanje litija koji bi trebala voditi kompanija Rio Tinto, a zbog čega je buknuo ‘ekološki ustanak’. Informer, koji košta svega 30 centi, a žutom je podlogom u tekstovima istaknuto sve što je zanimljivo, objavljuje cijele plahte o prednostima “modernog rudarstva”, kojeg se nastoji prikazati skoro pa ekološki poželjnom aktivnošću, a sve to potkrijepljeno izmišljenim terminom “zeleno rudarstvo”. Rafalno se napada Nova, dnevni list u vlasništvu Šolakove kompanije United media. Dnevnik Nova u Informeru nazivaju “tajkunskim glasilom” i tajkunskim tabloidom”, a njegove novinare – koji inače rade odličan posao – priučena ekipa iz Informera zove “kvazinovinarima”. Notorni Aleksandar Vulin, kojem daju prostora, naziva ih “žuti ološ”.
Zemljaci iz Strmice
“Operacija litijum – Srbiji bi da uzmu 10 milijardi evra”, piše Srpski telegraf na naslovnici, pa nastavlja: “Fabrika laži radi u tri smene”. U vezi projekta Rio Tinto navodi da je “studija u kojoj je učestvovalo više od 100 stručnjaka pokazuje da nema negativnog uticaja na okoliš”. A sve to upotpunjeno sa “sedam jasnih dokaza da se u zemlji vodi specijalni rat”.
Ugođaj je pomalo sjevernokorejski, na svim naslovnicama je Aleksandar Vučić – bilo da ga se hvali ili napada. Prije dvije godine njegov je PR tim smislio bizarni predizborni spot u kojem Vučić, kojem su zamjerali da “samo što ne iskače iz frižidera” doslovno izlazi iz frižidera. No tako u stvarnosti i je, pa po Srbiji na mjesnim ograncima njegove stranke SNS stoje ispisane mudre riječi velikog vođe, primjerice: “nema velikih dela bez velikih snova!”.
Tu više ne znaš gdje je granica lakrdije, pa se u Knez Mihailovoj prodaju magneti s predsjednicima Sjeverne Koreje, Mađarske, Bjelorusije. “A, dobar je Batko“, familijarno naziva prodavač Lukašenka po nadimku. Nudi se i majica ‘Na kolena pred Srbina’. Evo i jedne s likom iz Hrvatske- popom Đujićem, četničkim vojvodom koji se zacijelo ne bi složio s tom geografskom odrednicom njegova zavičaja. Rođen je u Strmici, na tromeđi Dalmacije, Like i Bosne. Ima tu i majica s Ratkom Mladićem, krvnikom Srebrenice.
Mudre riječi A. Vučića
Pitam prodavačicu na kiosku hoću li dobiti neku plaketu kao naj-kupac, jer tko danas kupuje novine? “Ma kakvi, drugi, stariji, kupuju i više od vas”, odgovori mi. “Nego, odakle ste? Ja sam iz Strmice! Prepoznajem ja naš naglasak…”. Pretpostavivši da je iz Dalmacije izbjegla u Oluji pitamo živi li u jednom od naselja koji su tada podigli izbjegli Srbi. “Ma kakvi, živim blizu Kalenića pijace, ja sam u Beograd došla prije rata!”, odgovara. “Srećom, otišla sam pre svih tih događanja”. Pokraj nje je restoran koji se neko zvao Ruski car, a u socijalizmu Zagreb. Tu je početkom 90-ih često svraćao Vojislav Šešelj, pa je vraćeno staro ime koja je iz nekih razloga opet promijenjeno, sada u Monumentum.
Šešelj: ‘Sanaderova mačkica Aleksandar Vučić’
Kao i u kraljevini Jugoslaviji, kad je Beograd bio preplavljen Rusima izbjeglim pred sovjetima, i sada ih je grad pun, iz Rusije se opet bježi. Ne znam što misle o majicama na Knez Mihajlovoj, koje često imaju sliku Vladimira Putina, pa i Wagner grupe, no oni ionako nisu ciljana publika. Takva roba vjerojatno privlači putinovski orijentirane Srbe, ali i turiste kojima je takvo što krajnje egzotično. Inače, zbog brojnih Rusa su cijene najma stanova udvostručene, a po knjižarama postoje nizovi polica s knjigama na ruskom.
Raskid sa 90-ima dosta sporo ide, pa smo na lanjskom Sajmu knjiga uočili da na najboljoj poziciji ogroman štand ima Vojislav Šešelj, sa slikovitim naslovima svojih preko 180 (!) objavljenih knjiga poput: Engleski pederski isprdak Toni Bler, Podmukli galski picopevac Žak Širak, Krvave ručerde Madlen Olbrajt, Vatikan glavno satanino gnezdo, Jedna banana za Kofi Anana, Smežurano kengurovo mudo Kevin Parker, Izludeo sam Haški tribunal, te Rimokatolički zločinački projekat veštačke hrvatske nacije. U početku mu je recenzent nekih knjiga, npr. Filipike četničkog vojvode, bio Aleksandar Vučić, no kad su se politički razišli objavio je Šešelj i knjige poput Srpsko baron Minhauzen Aleksandar Vučić te Sanaderova mačkica Aleksandar Vučić.
Hrvatska glazba kao domaća
Na početku Knez Mihajlove, prije mjesec dana, u vrijeme kad je UN usvojio Rezoluciju kojom je 23. svibnja 11. srpnja proglašen Međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici, osvanuo je ogromni grafit s engleskim natpisom “Jedini genocid na Balkanu je nad Srbima!”, s potpisom Narodne patrole, organizacije poznate po veličanju Ratka Mladića. U obližnjoj ulici, mural “Kad se vojska na Kosovo vrati”. Beograd, dinamičan i proturječan kao i uvijek. jer unatoč slobodnoj prodaji majica sa Đujićem i Mladićem, paralelno se u muzičkim trgovinama među domaćom glazbom prodaje i ona hrvatska.
Početak Knez Mihailove i Dušankin kiosk
Raspitujemo se o jednom klubu koji je nekoć bio popularan, tamo je muziku puštao glumac Sergej Trajković, osvjedočeni protivnik Vučićevog režima. “Znaš kako je, kad je Sergej postao nezgodan za Vučića, vlasnicima su počeli stalno da šalju inspekcije pa su ovi zamolili Sergeja da malo ređe dolazi”, govori nam jedan sugovornik.
Dok mijenjam novac, primjećujem da se tečaj kroz godine ne mijenja. Koliko je taj tečaj danas realan? “Ma kakvi realan tečaj, pre je bilo 1:124, sada je 1:116, to je sve samo da plate izgledaju veće”, objašnjava nam gospođa u mjenjačnici. Unatoč lošim plaćama, ulice su pune ljudi, kao i kafane. Nakon subotnje večeri, u rano nedjeljno jutro u centru Beograda su samo stranci, nekoliko njih s fotoaparatima.
Kuća u kojoj su snimani Maratonci
Mičući se od politike, u širem centru tražimo kuću u kojoj je sniman kultni film Maratonci trče počasni krug. Kuća se raspada, jer zaštićeni stanar ne želi iz nje izaći. Šteta, ovdje je mogao biti muzej.
Po drugom legendarnom filmu, Balkanski špijun, nedaleko odavde nazvan je kafić. Nekoć je ulaz bio ukrašen likom genijalnog glumca Bate Stojkovića u ulozi Ilije Čvorovića, no u međuvremenu je ta fotografija iz filma maknuta, vjerojatno zbog zaštite autorskih prava. Kao stvarni život da upotpunjava film, u obližnjoj uličici piše da je parking ispred neke državne institucije “rezervisan za Organe Republike Srbije”, gdje je riječ ‘organi’ napisana velikim početnim slovom. Resprekt prema vlasti i represivnom aparatu se i dalje osjeti, a zapriječene zatvorske kazne za niz djela znatno su veće nego li u Hrvatskoj. Nije čudno što Beograd i dalje ima naselje 13. maj, nazvano po ‘Danu bezbednosti‘, odnosno datumu na koji je 1944. osnovana tajna policija OZNA (Odeljenje za zaštitu naroda), iz koje su uskoro nastale jednako zloglasne UDBA i KOS. “A za Dan bezbednosti, ako me se sete – sete”, rekao bi Ilija Čvorović.
(objavljeno 12.7.2024.)
Foto: Saša Paparella
