Nada Lukić, selo Velika Popina (foto: Saša Paparella)
Mještani Velike Popine žale se na pad kvalitete života otkako su oko tog povratničkog sela sagrađene dvije vjetroelektrane, a najavljena je i treća. I dok investitori iz obitelji Ćurković-Ćurić tvrde kako ulažu u to selo, njegovi stanovnici govore drugačije. Načelnik općine Gračac Robert Juko (HDZ), baš poput svoje prethodnice Nataše Turbić (HDZ) uhićene u ‘aferi vjetroelektrane’, također ne zalazi u ovaj dio općine kojom upravlja, a na novinarska pitanja izbjegava odgovoriti
Piše: Saša Paparella
Godine 2017. otvorene su vjetroelektrane Lukovac kod Ciste Provo u blizini Imotskog i VE Poštak pokraj sela Velika Popina, odmah do VE Velika Popina otvorene još 2010. U Cisti su se ljudi pobunili, i bio je to jedan od rijetkih slučajeva bunta, no prekasno – općinsko vijeće glasalo je protiv vjetrenjača tek nakon što je Prostorni plan visio mjesec dana u općini, zakonska norma je time u potpunosti zadovoljena, investitor je imao sve dozvole i projekt je realiziran. Za Veliku Popinu, nekoć veliko selo sada svedeno na par obitelji, nismo uspjeli saznati kako su njeni stanovnici bili uključeni u donošenje odluke o vjetroelektrani, te gdje i kada je održana neka javna rasprava ili savjetovanje. Moguće je da su informacije objavljene na internetskim stranicama županije ili, u najboljem slučaju, na općinskoj oglasnoj ploči u dvadesetak kilometara udaljenom Gračacu, općinskom središtu do kojeg stanovnici Velike Popine rijetko ili nikako ne idu.
Načelnik Juko: ‘za informacije o vjetroelektranama ajdete u Zadar’
Općina Gračac najveća je u RH (955,45 km2), veća je i od Međimurske županije. Također je i iznimno rijetko naseljena (5 st/km2), što dodatno olakšava posao investitorima, od kojih su nam neki otvoreno rekli kako oko njihovih vjetroelektrana “žive samo tri babe”.
I dok je u nedalekoj općini Ervenik i gradu Kninu problem što investitor ne plaća svoje obveze, a o čemu smo pisali u prethodnom nastavku, općina Gračac godišnje dobije 1,6 milijuna kuna naknade, ali ovdašnji načelnik općine Robert Juko (HDZ) ne želi s novinarima razgovarati o tome kako se troši taj novac. Puna tri tjedna nije odgovarao na naš poziv, a tek onog dana kad smo poslali poruku da stižemo u Gračac, dobili smo mailom dosta općenite odgovore na neka od pitanja. Pa iako smo ga toga dana i presreli na ulicama Gračaca, i dalje je ponavljao kako “nema potrebe da o tome razgovaramo” i slao nas “kod nadležnih u Zadar”, nemajući eto baš ništa za reći o najvećoj investiciju u svojoj siromašnoj općini.
Načelnik Gračaca Robert Juko (lijevo na slici, foto: Facebook, Mladež HDZ-a Gračac)
A u spomenutom odgovoru mailom suho navodi da se “zbog obveze nositelja projekta na plaćanje naknade jedinicama lokalne samouprave za isporučenu električnu energiju, godišnji prihod općine Gračac povećao za oko 7,5 posto, a što kroz cjelokupni životni vijek rada predmetnih proizvodnih postrojenja od 30 godina iznosi oko 48 milijuna kuna…Prihodi koje Općina ostvaruje iz plaćanje naknade vjetroelektrana predstavljaju stabilan izvor financiranja Općine tijekom cijelog trajanja projekta te omogućuju financiranje javnih potreba u različitim sektorima…Godišnje proizvedena električna energija iz vjetroelektrana na području općine Gračac je dovoljna za opskrbu oko 40.0000 kućanstava s električnom energijom pa smo ujedno i samodostatna općina po proizvodnji električne energije iz obnovljivih izvora”.
U odgovoru se navodi i da “osim izvršenje obaveza plaćanja naknade jedinicama lokalne samouprave, uspješna suradnja s nositeljima projekata vjetroelektrana se dodatno nastavila kroz niz aktivnosti na području Općine: donacija knjiga učenicima u Općini, pomoć Crvenom Križu za najpotrebitije obitelji kao i sudjelovanje u projektiranju i nadzoru izgradnje javne rasvjete u zaseocima Velika Popina, Gornji i Donji Labusi, koji se nalaze u okolici vjetroelektrana”.
Dodajmo da smo skoro isti odgovor dobili od, medijima podjednako nepristupačne, obitelji Ćurić-Ćurković, čije su vjetroturbine skoro posve okružile Veliku Popinu: “Suradnja s općinom i lokalnom zajednicom od izuzetne nam je važnosti, a izdvajamo naše sudjelovanje na projektiranju i izgradnji javne rasvjete u zaseocima Velika Popina, Gornji i Donji Labusi, te druge aktivnosti kojima pomažemo učenike, rad udruga kao i pomoć najpotrebitijim obiteljima preko Crvenog Križa”. Valja primijetiti da se u oba odgovara pogrešno navodi kako je Velika Popina zaselak, iako je riječ o selu, pa izgleda kao da je sam investor sročio i načelnikov odgovor…
Neuhvatljivi ‘kraljevi vjetra’
O moćnoj obitelji Ćurković se vrlo rijetko piše. Ante Ćurković je prije poduzetničke karijere bio direktor razvoja u HEP-u. Upućeni kažu da ga je jedan poznati zagrebački ugostitelj odveo u Liku želeći mu pokazati svoju rodnu kuću u Velikoj Popini okolici Gračaca, no tamo je promućurni Ćurković shvatio da taj lički kraj – iako ga prosječni građanin RH ne povezuje automatski s burom kao primjerice Senj ili Dalmaciju – ima ogroman potencijal u korištenju energije vjetra. Uskoro je pokrenuo biznis zbog kojeg je u medijima prozvan ‘kraljem vjetra’ – 2010. Ćurković je pustio u rad VE Velika Popina. Potom seli u Dalmaciju, pa 2012. otvara VE Bruška, a 2013. VE Zadar 4 kod Benkovca i VE Kamensko -Voštane. Sedam godina nakon što je pustio u rad VE Velika Popina, 2017. na susjednom brdu gradi VE Poštak. Time je Velika Popina okružio sa 17 vjetroturbina, osam odmah iznad sela, a devet na susjednom Poštaku, a već planira i novu, kod zaseoka Podljut, čime će selo biti potpuno okruženo.
Infografika: Bojan Crnić
U međuvremenu su Antu Ćurkovića zamijenile mlađe snage – sin Tomislav Ćurković i okretni zet Iljko Ćurić, kojeg sudski registar povezuje s čak 47 tvrtki, redom povezanih s energetikom. Neke od tih tvrtki, koje su povezane s pojedinim vjetroelektranama, imale su 2021. velike prihode – Poštak d.o.o 15 milijuna eura, Oštra stina d.o.o. 11,4 milijuna eura, Velika Popina d.o.o. 3,2 milijuna eura, te Eko Zadar 2 d.o.o. 2,6 milijuna eura prihoda. Zanimljivo je da, osim adrese na korak od Trg bana Jelačića, sve one dijele isti mail sudreg10@gmail.com, kao i činjenicu da svaka od njih ima tek po jednog zaposlenog. Inače, jedna od kritika vlasnicima VE je što taj sektor ne zapošljava puno ljudi na terenu, osim par stručnjaka koji po potrebi obilaze i servisiraju vjetroelektrane.
Domaći mediji su svojedobno izvijestili kako je jedna njemačka tvrtka podnijela kaznenu prijavu protiv Ćurkovića, koji je navodno svoju poziciju u HEP-u iskoristio kako bi zauzeo vodeću poziciju u razvoju vjetroelektrana, što je ovaj naravno demantirao.
I dok je Ćurković razvijao biznis, HEP nije pokazivao nikakve ambicije da se uključi u taj posao, pa čak niti kada je država počela garantirati poticaje. O tome je u svom pismu upravi HEP-a 2014. upozorio član Nadzornog odbora te kompanije Jadranko Berlengi, navodeći kako je HEP još 2008. od Energetskog instituta Hrvoje Požar naručio studiju o potencijalnim lokacijama za vjetroelektrane u RH. HEP je sudjelovao u razvoju projekta Krš-Pađene, da bi ga nakon znatnih investicija 2013. prepustio C.E.M.P.-u Milenka Bašića i to bez naknade.
“U organiziranijim društvima nego što je naše, investitori u obnovljive izvore su poduzeća u državnom vlasništvu i u vlasništvu lokalnih samouprava… a dobit ostvarena kroz poticajnu cijenu reinvestira se u nove obnovljive izvore i vraća građanima koji su i financirali sve poticaje. U Hrvatskoj je projekt osmišljen tako da sredstva poticaja za vjetroelektrane završe isključivo u privatnim džepovima… U osmišljavanju ‘našeg’ projekta sudjelovali su visoki državni dužnosnici, visoki činovnici javne uprave, članovi znanstvene zajednice, čelnici uglednih instituta iz područja energetike, a nisu izostali niti pojedini visokopozicionirani djelatnici HEP-a”, prozvao je tada Berlengi, no bez nekog osobitog odjeka. Biznis s vjetroelektranama ostao je u rukama privatnih poduzetnika, a HEP je tek 2021. pustio u rad svoju prvu VE u Korlatu kraj Benkovca, a i ta je električnu energiju proizvodila izvan sustava poticaja.
Pokušavajući i dalje saznati kako je u priči prošla lokalna zajednica, u koju su se u početku svi kleli, nakon Ervenika uputili smo se u Veliku Popinu, srpsko povratničko selo okruženo vjetroelektranama. Na prvi pogled, ne vide se neka ulaganja – seoska cesta, do koje dolazite ako skrenete s državne ceste Gračac – Knin, puna je rupa, a nema ni javnog prijevoza. Ovdje zimi živi manje od 30 ljudi, tako da će broj stupova vjetroagregata, pogotovo ako se realizira VE Podljut, uskoro vjerojatno nadmašiti broj ljudi.
Ante Ćurković (foto: Hrvatska komora inženjera strojarstva)
Povratnici s kojima smo ovdje razgovarali mahom i ne znaju kako se zove načelnik općine Gračac, jer ih još nije obišao, a jednako tako ih je izbjegavala i njegova prethodnica Nataša Turbić, koja se morala povući zbog ‘afere vjetroelektrane’. Popina nema niti svoj mjesni odbor, koji bi se mogao izboriti za dio novca. Tek nedavno je zadnja kuća u selu dobila struju, bez koje su ostali u vrijeme rata i izbjeglištva, a za radove koje spominju načelnik i investitori kažu da su plaćeni iz redovnog proračuna, a ne zato što trpe zvuk elektrana.
Prema jednom nedavnom istraživanju većina građana RH nema ništa protiv vjetroelektrana u svojoj okolini ako su na udaljenosti od barem pet kilometara. No što ako ih se gradi na nekoliko stotina metara? Ma koliko vjetroelektrane bile ekološki uglavnom pozitivna, pa i nužna priča želimo li sačuvati planet, lokalci koji im se nađu na putu zasad ne prolaze dobro.
Lukići skoro dobili vjetroelektranu na 100 metara od kuće
Među preostalim stanovnicima Velike Popine je i Nada Lukić, koja je načelnici Turbić osobno rekla kako ljudi žele mjesni odbor, pa da ih netko zastupa u općini. A ova joj je priznala da niti ne zna gdje je ta Velika Popina…Kad su se prvi puta pojavili Ćurkovićevi bageri, na manje od 100 metara od kuće, Nada Lukić se sama oduprla. “Htjeli su nam staviti te vjetrenjače navrh glave, na stotinjak metara od kuće. Nisam dala. Rekla sam bageristi – ako nastaviš kopat, morat ćeš me ubit. A onda nećeš živ iz sela izać!”. Bagerist se prepao i nazvao Ćurkoviće. Šef gradilišta je pitao Nadu “mogu li se dogovoriti”, a kad je shvatio da staklene perle kod nje nemaju prođu povukli su se.
Tek dvije godine kasnije gradnja vjetroelektrane je bila obustavljena, ali ne tako blizu kuće Lukićevih. Vjetroelektrane se ponekad guraju što bliže kućama, kako bi investitori uštedjeli na gradnji ceste. Na kraju je sporna vjetroturbina podignuta na oko 300 metara od kuće, što je Lukićima nešto podnošljivije, ali i dalje nije po propisu – u županiji u koju spada općine Gračac, zadarskoj (kao i u Splitsko-dalmatinskoj i Dubrovačko-neretvanskoj županiji), minimalna je dozvoljena udaljenost od kuća 500 metara. U Šibensko-kninskoj županiji minimalna propisana udaljenost od građevinske zone 800 metara. Po novom Prostornom planu Zadarske županije, “udaljenost vjetroturbina od granice građevinskog područja naselja je najmanje 1000 m, a iznimno može biti i manja, ali ne manja od 500 m ako se u postupku procjene utjecaja zahvata na okoliš utvrdi da zahvat nema značajniji negativni utjecaj na naselje.
U RH ne postoji jedinstvena odredba koja bi regulirala udaljenost, već te odredbe donosi svaka županija zasebno kroz prostorne planove. Za ljude se najmanje mari u ličko-senjskoj županiji, gdje minimalna udaljenost između vjetroturbina i građevinske zone iznosi svega 300 metara. Sama činjenica da ne postoji službeno propisana minimalna udaljenost vjetroturbina od kuća govori da ne postoji znanstveno utemeljeni dogovor struke o idealnoj udaljenosti”.
Na Nadin poziv dolazili su ljudi iz Ministarstva zdravstva. Zaludu su se neki od mještana pozivali na Zakon o zaštiti od buke, iznosili podatke da Organizacija za buku Velike Britanije preporučuje da vjetroturbine ne smiju biti smještene bliže od 1600 metara od naselja, dok primjerice Danska nalaže da vjetroturbina mora biti smješten na udaljenosti od minimalno četiri puta većoj od njegove visine. U Italiji su lokalne vlasti odredile minimalnu udaljenost od naselja i do 10 do 20 puta visine vjetroturbina. Obližnje vjetroturbine imaju promjer lopatica rotora od 108 metara, a visina osi vrtnje se nalazi na 79,5 metara. U VE Krš-Pađene, gdje se vrh elipse nalazi na visini od 200 metara, trebale bi biti kilometrima udaljene od prvih kuća.
‘Ćurković nije ni rasvjetu postavio’
“Nemamo puta, dio sela ima samo kaldrmu, pola sela koristi izvorsku vodu samo kad pada kiša. Kad pitamo za cestu, ispada da je za svaki komad netko drugi nadležan, jedna je županijski, drugi općinski, treći je nerazvrstan…ne znamo više kome pripadamo, kao Kurdi smo. A načelnika Juku nikad nisam vidjela”, s gorkim osmijehom izriče Nada činjenicu da se stanovnici ovog dijela Hrvatske osjećaju kao kolonija iz koje se crpe resursi, s malo brige za ljude.
“Evo pčelari su prestali ovdje donositi košnice, kažu da im pčele navodno umiru. Mi nemamo od tih vjetroelektrana nikakve koristi, čujem da ih se radi još 50, bit ćemo okruženi kao ovce u toru! Te vjetroelektrane bi gradili na privatnom zemljištu, djedovini koju ljudi teško prodaju, a nudi im se dvije kune po metru kvadratnom, što je ponižavajuće. Koliko ja znam nije Ćurković ništa ovdje uložio. Javnog prijevoza nema, jednom mjesečno nas obilazi Crveni križ, par puta tjedno dođe auto SNV-a, da nas odvede do doktora ili u dućan. A često uskoči i Nebojša Rađenović, SDSS-ov zamjenik načelnika općine, koji svaki dan putuje na posao iz Srba u Gračac i usput dostavlja kome što treba”, kaže Nada Lukić.
I spomenuti Rađenović, koji je izabran za zamjenika načelnika iz kvote srpske nacionalne manjine, uvjeren je da Velika Popina ništa nije dobila zauzvrat, kao naknadu za snižavanje kvalitete života izgradnjom vjetroelektrana.
Nebojša Rađenović, zamjenik načelnika općine Gračac (foto: Saša Paparella)
“S rasvjetom u selu Ćurković nema nikakve veze, jer to je kapitalni projekt SNV-a, odnosno plod koalicijskog sporazuma SDSS-a i HDZ-a, u kojem je općina Gračac tek jednim malim dijelom sudjelovala. Od tih vjetroelektrana mještani nemaju nikakav benefit. Bilo bi u redu da se taj novac vrati u ovaj kraj, ali i da vjetroelektrane budu udaljene od kuća, jer te elise noću ne daju ljudima da spavaju. Ja nemam skoro nikakve informacije o tome što se dešava, a kao zamjenik mogu samo predložiti načelniku kako potrošiti taj novac, o čemu onda odlučuju općinsko vijeće. Znate, načelnici ne dolaze u ovaj dio općine jer ovdje žive Srbi, a to nije njegovo biračko tijelo. Mještani Popine su ga prošlog ljeta zvali na proslavu Ilindana, nije došao. Sada se najavljuju nove vjetroelektrane s druge strane sela. Tu je puno izvora pitke vode, a za postavljanje stupova treba puno bušiti i strah me da će vodotok biti ugrožen, a kad se sve to uništi ljudi će se u potpunosti iseliti”, mračno će Rađenović.
Intenzivna gradnja bez puno kontrole
Optimist nije ni Đorđe Stojsavljević, predsjednik Eko udruge Čuvarkuća, jedine takve na području cijele općine Gračac. “Teško je ovdje nešto napraviti, jer tu živi malo ljudi, povratnika, većinom su stariji i neobrazovani… Nekadašnja načelnica Nataša Turbić, uhićena u aferi Vjetroelektrane, nikada nas nije posjetila. U njenom je mandatu proglašen prostorni plan općine, po kojem su izgrađene vjetroelektrane”, kaže Đorđe, koji zime provodi u Nišu, odakle se na proljeće vraća u Liku.
Velika Popina je prije domovinskog rata imala status mjesne zajednica i imala je 352 stanovnika. Đorđe je bio inicijator osnivanja MO Velika Popina, napravio je i statut, ali nije uspio, tako da Gračac, prostorno najveća općina u RH, ima jedan jedini MO, i to onaj u Srbu. “Turbić je stavila taj prijedlog na javnu raspravu, održana je i sjednica, ali prijedlog nije prihvaćen”, kaže.
Na glasine da se u susjednom selu Podljut planira još jedna VE, te da se oko sela motaju ljudi koji nešto mjere, putem Zakona o pravo na pristup informacijama ekološki je aktivist zatražio podatke od Zadarske županije ali nije ih dobio, pa se morao obratiti povjereniku za informiranje. Zasad, bez uspjeha. “Brinem se jer je u blizini vrelo Une, vrelo Zrmanje, cijeli ovaj kraj mogao bi biti brzo uništen ako se nastavi ovako intenzivna gradnja bez puno kontrole”, kaže Đorđe Stojsavljević.
(nastavlja se)
Ostale nastavke možete pročitati u prvom, trećem i četvrtom nastavku
Serijal ‘Vjetroelektrane – spas za planet, problem za okolinu’ nastao je u okviru projekta PING (Podrška istraživačkom novinarstvu od Gonga)
