Iseljeni Sansegoti u svom klubu
Otok koji je stoljećima bio pod vinogradima sada je prekriven trskom. Egzodus sa Suska počeo je sredinom 60-ih godina prošlog stoljeća, nakon što je, zbog pooštrene politike države prema poljoprivredi, skoro svih 2000 stanovnika pobjeglo u Ameriku. Automobila na Susku nema, pa je glavno prometalo karijola
Piše i snimio: Saša Paparella
„Ako ste zadovoljni, recite svima“, kaže, pa zastane. „a ako niste – samo nama!“, zavjerenički nam je konobar uputio rečenicu koja je u neka davna vremena bila ispisana u nizu jadranskih slastičarna. Izrekao ju je tonom kao da ju je baš sada smislio, iako slogan koji nam je dao uz pizzu datira još iz vremena socijalizma. Bilo je to doba kad su natpisi bili po svim ugostiteljskim objektima – po krčmama je pak pisalo „svaka namjerno razbijena čaša se plaća“.
Dašak tog, neužurbanog vremena može se i danas osjetiti na Susku, pjeskovitom otoku lošinjskog akvatorija.
Što se Jadranom više penjete prema sjeveru, više je tih detalja koji su u Dalmaciji mahom izumrli. Za početak i sam naziv „pizzeria-slastičarna“, kako se ovo susačka naziva, evocira na vrijeme niske ugostiteljske profiliranosti. Otok je miran – automobila nema, pa je glavno prometno sredstvo karijola. Za ozbiljnije zahvate koriste se traktori, pa na znaku zabrane prometa piše: „osim za traktore radnim danom od 9 – 12 h“.
Iako nema gužve, otok je ipak dovoljno turistički atraktivan pa je ušao u rutu linije privatnog brodara između Zadra i Pule. Katamaran ima i otvoreni dio, pa putnici s palube uživaju u lošinjskom akvatoriju. Nakon Malog Lošinja i Silbe, zaustavlja se na Susku, gdje se istovari sve ono što na otoku ne uspijeva.
Kad dođete, na ulazu u Donje Selo, jedno od dvaju naselja na malenom otoku, dočeka vas jumbo plakat Visit Susak, kao da već niste na njemu. Na njemu su i žene odjevene u poznatu narodnu nošnju, koja uključuje i minicu.
Susak je jedan od onih jadranskih otoka koji su snažno brendirani, a uz minicu tu je specifični govor i – pijesak. Prapor, naslage žućkaste prašine i sitnoga pijeska koji su kroz povijest nanijeli vjetrovi, kroz povijest je bio baza za uzgoj vinove loze.
Otok je nekoć sav bio u vinogradima. Kako dragocjena zemlja ne bi završila u moru, Sansegoti, kako sebe zovu stanovnici Suska, radili su terase, i danas vidljive kad prilazite brodom. Iz istog su razloga sadili trsku, a kad su odustali od vinogradarstva ona je zagospodarila otokom. Dogodilo se to nakon što je 60-ih godina prošlog stoljeća država postrožila politiku prema vinarima, a zatvorena je i tvornica za preradu ribe. Nastao je tada pravi egzodus – otočani su počeli masovno bježati u Italiju, a otamo u Ameriku, mahom u mjesto Holboke kod New Jersyja.
Stanovnici Suska, Sansegoti, kroz povijest su imali hrvatsko-talijanski identitet. Između dva rata, otok je bio pod Italijom, pa se na groblju mogu naći razne verzije istog prezimena: Picinni i Picinić, Tarabocchia i Tarabokija. U svom govoru koriste razne hrvatske arhaizme, talijanske riječi, ali i engleske. Tako se žlica kaže „spun“, a žličica- „spunić“. Kad je kolega 90-ih boravio na otoku i htio kupiti šlape, prodavačica ga je pitala „ke kopito maš“, odnosno – koji broj cipele nosi.
Ako vam nije do kupanja na plažama s izrazito plitkim morem, najzanimljivije mjesto za dnevni izlazak klub iseljenika. Tu i dalje možete vidjeti slikovite naturalizirane Amerikance, u bermudama, s čarapama navučenim do koljena i šarenim košuljama. Klub je mjesto na kojem možete ugodno provesti dan, uz kavu, karte ili jamb i točeno pivo. Pravo old school ljetovanje, bez nametljivih cocktail barova, skupih jahti i ugostiteljskih prevaranata. Na zidu vise stare fotografije tvornice za preradu ribe koju je Italija izgradila na otoku između dva svjetska rata, pa prepune dvorane na skupovima američkih iseljenika, ali i iz vremena kad je u uvali Bok bilo austrijsko lječilište.
Na tamošnjoj smo plaži i prespavali. Ujutro vas rano probude galebovi i vrane – eto i tu ih već ima – a onda je vrijeme za đir po otoku. Srećom, nije velik, tek je nešto duži od tri kilometra i lako se prijeđe. To je i prilika za šetnju kroz šumu trstike, iz kojeg tu i tamo izviri poneki crkveni tornjić. Kroz trstiku dođete do Gornjeg Sela, u čijoj pekari se možete pogostiti fritulama, a u blizini je konoba Barbara koja ponosno ističe plaketu da je „Best restaurant in Susak“. Ulice nemaju imena, već su kuće obilježene kućnim brojevima. Ima i napuštenih, no i njima u poštanski sandučić poštar ipak ponekad ubaci neko pismo, koje doduše nema tko pročitati. Od nekadašnjih dvije tisuće stanovnika, na otoku ih je ostalo dvije stotine.
Niti loze na otoku više nema. Kad smo 90-ih zadnji puta posjetili Susak, neki je vinar ponovno počeo buteljirati vina, a tadašnji nam je svjetioničar odao kako sa svoje pozicije vidi da se po skrivenim uvalama donosi grožđe od kojeg se onda radi „vino sa Suska“. No ta se logistička akrobacija nije pokazala duže održivom, pa se danas susačko vino, makar i ono lažno, više nigdje ne prodaje. No za suvenire ne morate brinuti – jednostavno napunite neku bočicu pijeskom.
(objavljeno 12.8.2023.)
