Nevenu Jurinu Tomiću omah po rođenju dijagnosticirana je cerebralna paraliza. Danas, 43 godine kasnije, uređuje i vodi emisiju ‘Nova vizura’ na Sveučilišnom kanalu, diplomirao je novinarstvo, a okušao se i u glumi
Piše: Goran Čop
Neka naročito sretna zvijezda nije nadlijetala niti kolijevku Nevena Jurine Tomića. Rođenom u Rijeci prije 43 godine odmah je dijagnosticirana cerebralna paraliza. Također, nije šparan na šarmu, borbenom duhu, vedrini i empatiji adresiranoj svakome tko se s njim upusti u kraći kurtoazni dijalog ili pak u neki drugi privatni, prijateljski ili profesionalni karijerni odnos.
Neven je zaposlen na Sveučilištu Zagreb u PR uredu gdje uređuje i vodi emisiju ‘Nova vizura’ na Sveučilišnom kanalu, diplomirao je novinarstvo a okušao se i u glumi. Svestranosti intelektualnog izbora unutar bezbrojnih tema interesnih afiniteta pridodaje snažan napor u osvješćivanju društva na temu tabua, dogmi i udomaćenih uvriježenih poimanja položaja osoba s invaliditetom na domaćoj i internacionalnoj pozornici. Poznat je po borbenoj rečenici sloganu da invaliditet ne posjeduje njega, već da on posjeduje i kontrolira invaliditet. Pažljivo je saslušao komplicirane zastrašujuće nijanse Ivičinog tipa distrofije a već i otprije zna podosta o takvom tipu teškog oboljenja.
Borba sa sporim birokratskim mehanizmom
“Svaki invaliditet ima prednosti i mane. Meni su pokreti usporeni i specifični, a kod distrofičara propada mišićna masa. E sad, ovisi kako gledate na invailiditet. Sve su to ograničenja ali je opasno time opterećivati si glavu. Ne smijemo si stvarati barijere kad nam ih već društvo nameće svojim birokratskom sporim mehanizmom i loše uigranim provođenjima asistenture i njegovateljstva. Osobno imam dosta loša iskustva po tom pitanju pa smatram da je na meni i svima nama s zdravstvenim ograničenjima da ne zapadamo u apatiju i melankoliju”- preporuča Jurina Tomić.
Radi pedantno na sebi i sredini koja ga okružuje, brusi, očeličuje, oplođuje dobrotom neposrednu blizinu, pamti svaki detalj osobnih nedaća ili veselja svakog sugovornika na što zna podsjetiti novim susretom, poput Ivice vrlo često zna biti rasadnik dobrih vibracija, pozitivne energije, pobjedničkog mentaliteta i zrelog poimanja situacije bez kmečanja u ruhu jadikovke i jeremijade. Osmijeh mu ne napušta lice. Barem dok je u javnosti među ljudima. U čemu odnosno na čemu počiva tajna takvog stava, kako zadržati ‘mirnu čistu’ glavu i biti trajno onaj s besplatnim ramenom za plakanje i utjehom, ohrabrenjem kad to nekome zatreba?
“Naš problem nam je jako razvio intuiciju i jedan vid duhovnosti, društvene okretnosti, razumijevanja za druge ljude. Tjelesna ugroženost nam je izbrusila instinkte. Da se razumijemo, nisam ja nikakav fajter, supermen, čovjek bez emocija, naprotiv, imam slabih trenutaka, slabih kraćih ili dužih perioda kada si postavljam pitanja te ne pronalazim adekvatne željene odgovore. Ali nastojim sve brzo prebrodriti, nadvladati da krenem dalje. Zato nastojim biti aktivan na što više strana, biti od koristi sebi odnosno društvu, zajednici i ljudima oko sebe. Ne želim se prepustiti niti najmanjem vidu bilo kakvog kolebanja, kojekakvim. Nema tu puno mudrosti nit mudrovanja. Neke stvari su se naprosto dogodile i idemo dalje. Ne paše mi ono cici mici, muci muci”, kaže.
‘Nemojte nas pitati samo o invaliditetu, zanima nas mnogo tema’
Nije li problem što mediji uključujući recentnu nezaobilaznost društvenih mreža kao isturenog kreatora pop kulture imaju diskriminirajuću naviku da osobama s invaliditetom gurnu mikrofon pred usta, krušku pred njušku, samo potpuno isključivo kad su tema upravo oni sami u standardu svog ograničenja, kao da nemaju drugih zona interesa, stvari, teza i zaključaka iz drugih sfera sastavnica života?
“Da, to je veliki problem. Osobno me zanimaju sport, domaća i međunarodna politika, moda, film, muzika, art uopće, utjecaj modernih medija na kanalizirajući razvoj društva te još puno puno stvari pa nisam presretan s tim ‘ekskluzivitetom’ nametnute inferiornosti koja, priznajmo, uporno prevladava. Ej ljudi, dobro je, mi osobe s invaliditetom imamo što reći na mnogo tema. Ne volim da me ljudi gledaju kao socijalnu priču. Odbijam takav položaj.”
Ipak, stvari se pomjeraju nabolje.
“Tako je. Do 90-tih godina prošlog stoljeća su bili veliki problemi jer su se djeca s invaliditetom teško uključivala u redovni sustav obrazovanja a kad su krenule prve nevolje roditelji su ih zaštitnički prigrljivali i odvajali iz razreda. Za apsolutnu sam integraciju uz možda neke izuzetke poput primjerice djece s intelektualnim teškoćama za koje bi ipak trebalo unaprijediti alternativne specijalne programe.”
Neven i Ivica su ostvarili kontakt. Na obostranu želju.
Foto: Inportal
Tekst je realiziran uz financiranje Agencije za elektroničke medije u programu Vijeća za elektroničke medije o dodjeli bespovratnih sredstava za objavu radova u elektroničkim publikacijama.
