Povežite se:
logo
mobile-logo
HomeStandard Blog Whole Post
Nekategorizirano

 

Dugogodišnji reporter brojnih hrvatskih medija Krešimir Raguž posljednjih 13 godina života većinom je živio na relaciji Zagreb – Afrika (Burundi i Ruanda). Prije tri mjeseca je sa suprugom Larissom i kćeri Lunom došao živjeti u Zagreb. Ovaj je feljton njegova priča o korupciji, zabludama i drugačijoj stvarnosti. O tome kako je biti bijelac u Africi, crnac u Hrvatskoj te o onome što je isto na obje strane svijeta – politika i birokracija

 

Piše: Krešimir Raguž

Luna je rođena s 990 grama. Rođena je u Kigaliju, u Ruandi, u bolnici La Croix du Sud. Dolje na jugu, u Africi, u bolnici ‘Južnoga križa’. Rođena je tri tjedna prije termina. Luninoj mami nitko od doktora nije dijagnosticirao preklampsiju. Pa su umjesto da Luna bude rođena, obje skoro umrle. No, Luna i njezina mama su borci. Pa su pobijedile. I preživjele. Luna će za koji dan napuniti 25 mjeseci. Svašta je ona u svom životu već vidjela. Previše za tako malo dijete. Za bebu.

Luna se prije tri mjeseca iz Afrike doselila u Zagreb. A ja se kao njezin tata ne prestajem pitati kako ona vidi ovaj novi svijet oko sebe. Nju pitati ne mogu jer bi mi odgovorila na kombinaciji francusko-englesko-hrvatske-kinyarwande. Na svoja četiri jezika koje je spojila u jedan. A i premala je. Pa mi zapravo ne bi odgovorila ništa.

I zato sam odlučio uskočiti u njezinu kovrčavu glavicu ne bi li sam provjerio kakve se misli u njoj roje. Kakva je razlika između Zagreba i Afrike u mislima jedne bebe. Tata pita, Luna odgovara:

1) Luna, što ti najviše fali iz Afrike?

Djeca. Tu u Zagrebu nema djece. Mama i tata u park uvijek dovedu samo jedno dijete. I stalno trče za njim da ne padne i lupi se. U Africi petero braće i sestara na igranje dovedu najmlađe, šesto dijete. Bez mame i tate. I povedu još petero djece od susjeda. I svi padnu i lupe se. I nastave se igrati. U Africi nitko nije ljut kad se zaprljaš. U Africi se svi smiju kad padneš u blato, a u Zagrebu te odmah odvedu kući.

2) Gdje se bolje jede?

U Zagrebu jer ti tu svi daju bombone i čokoladu. I krafne. U Africi stalno moraš jesti voće i povrće. Tu kad si gladan mama i tata moraju u dućan,a u Africi idu u svoj vrt kod kuće.

3) Što Zagreb ima, a Afrika nema?

Pse i mačke. U Zagrebu ima pasa koliko i ljudi. Ali u Zagrebu ne žive kokoši i krave, pa ne znam ko nam daje jaja i mlijeko. Valjda teta u Konzumu.

4) Gdje je ljepše vrijeme?

U Zagrebu je do sad bilo jako vruće, više nego u Africi. I onda odjednom bude jako hladno po noći. Pa mi mama stalno briše nos. Tata kaže da kako je krenulo uskoro će Zagreb biti Afrika, a Afrika Sjeverni pol. Ne znam što to znači. Bojim se te neke zime o kojoj pričaju da će uskoro doći.

5) Jesu li odrasli bolji u Zagrebu ili u Africi?

U Zagrebu jer mi stalno dolaze i govore da sam slatka, pričaju gu-gu-ga-ga sa mnom u tramvaju, na cesti, svugdje. I daju mi slatkiše. Ne razumijem zašto stalno mog tatu pitaju odakle me posvojio i jesam li iz Zambije. Ne razumijem što to znači, ali moj tata to uvijek brzo riješi. Nekad se čak i dere na njih. Tu je bolje i jer kad plačem veliki mi uvijek nešto daju da prestanem. U Africi me samo puste da plačem. I ne daju mi ništa.

6) Tko te čuva u Zagrebu, a tko te čuvao u Africi?

U Africi su me čuvali svi, bake, tete, susjedi, druga djeca, dadilje. U Zagrebu djecu čuvaju tete iz vrtića. To mi je čudno. U Zagrebu nekad ideš van iz kuće. U Africi nekad ideš unutra u kuću. Čula sam kako moj tata često priča o nekom baka servisu koji mi nemamo, pa onda obično kaže da će on sam otići u 3PM (to je na hrvatskom) ako ne može s mojom mamom biti nasamo pet minuta dnevno.

7) Što je to mobitel?

U Africi na mobitel pričaju odrasli. U Zagrebu sva djeca imaju mobitel, gledaju crtiće i igraju igrice. Mobitel je glup jer se djeca ne žele igrati nego samo bulje u njega.

8) Tko te ljuti?

Tata kad mi stalno govori psss, ne deri se zbog susjeda. U Africi susjedima ne smeta kad se djeca deru. Ni tati u Africi nije smetalo kad se derem bez veze. Tu mu smeta. Ljuti me i mama kad mi stalno stavlja pelene da se ne popiškim negdje gdje je to nepristojno. U Africi nema nepristojnog mjesta kad se bebi piški. Mrzim pelene, već bi se odvikla od njih da ne živim ovdje.

9) Jel ti se netko ruga?

Čula sam u parku da moju seku iz Zagreba neka djeca pitaju jesam li ja crnkinja. Seka se jednom derala, kao i moj tata, pa su djeca prestala. U Africi su se neka djeca isto derala da sam ‘muzungu’, bijelac. Izgleda da o djeci poput mene svugdje pričaju isto.  U Africi jer mi je tata bijelac, a u Zagrebu jer mi je mama crna.

10) Jel bi radije ostala u Zagrebu ili se vratila u Afriku?

Često čujem mamu i tatu kako kažu da ćemo se sad preseliti na Mars. Vidim da nisu sretni. U Africi je bilo posla, ali nije bilo novaca. U Zagrebu, nema posla zbog nekih papira koje čekamo, neko prebivalište i Oib. To valjda znači da nema ni novaca. Meni ne smeta i ako odemo na taj Mars, dok god idemo svi skupa; mama, tata i ja.

 

(objavljeno: 20.9.2023.)

Foto: album obitelji Raguž

  Dugogodišnji reporter brojnih hrvatskih medija Krešimir Raguž

Podzemlje & nadzemlje

Dio kokaina nađenog na jedrilici u španjolskim vodama zahvaljujući uhođenju balkanskog kartela preko ‘mobitela koje je nemoguće pratiti’

 

Nakon što je razotkriven EncroChat, kriminalnom podzemlju podvaljen je Sky. Zahvaljujući praćenju komunikacije mobitela preko te visoko enkriptirane platforme kriminalcima je zamrznuta imovina vrijedna 900 milijuna eura, oduzeto im je 971 vozilo, 270 kuća, 83 broda, 40 aviona; zaplijenjeno je i 103,5 tona kokaina, 163,4 tone marihuane, 3,3 tone heroina. Obrane diljem svijeta sada tvrde kako dokazi prikupljeni putem platforme Sky nisu zakoniti

 

Piše: Luka Kovač

Iako je već zašao u pozne godine života, ne znači da nije aktivan u svijetu u kojem se kreće. A svijet kojim se kreće je svijet polusvijeta. Kriminalaca. Ratnih zločinaca. Njegova ‘slava’ je ogromna. Jer u zlatna vremena jugoslavenskog kriminala, tamo negdje 70-ih i 80-ih, sa Željkom Ražnjatovićem Arkanom je pljačkao draguljarnice po Europi. Bio je i njegov čovjek tijekom Arkanovih krvavih ratnih zuluma po BiH i Hrvatskoj. A onda je prešao u lukrativniji posao. Onaj s drogom. I postao dio nečega što je posljednjih godina postalo poznato kao – Balkanski kartel. Zbog kojeg su se na noge digle policije diljem svijeta, ali i DEA, FBI, Europol, Interpol… On je Slobodan Kostovski (70), njegovo lice je od 2018. krasilo Interpolovu crvenu tjeralicu koju je za njim raspisao Brazil nakon što je pobjegao iz tamošnjeg zatvora, a sve donedavno je mirno, pod lažnim imenom živio u Beogradu. No onda je Europol slavodobitno priopćio da su ga uhitili, da ga sumnjiče za krijumčarenje 2,7 tona kokaina, da je to uhićenje zadalo snažan udarac Balkanskom kartelu…Razlog zašto je Kostovski pao, te zašto godinama padaju kriminalni kapitalci poput njega diljem svijeta, pa i Hrvatskoj, stane u tri mala slova – Sky.

Sky je visoko enkriptirana platforma koja je omogućila vrlo šifriranu i vrlo tajnu komunikaciju među kriminalcima svih vrsta. Nije strana, pokazale su neke istrage, ni teroristima različitih ideologija. Sky je ukratko, visoko enkriptirana komunikacijska shema ili mreža ili platforma, zovite je kako hoćete, za koju su njegovi korisnici mislili da je milijun posto sigurna. I za razne policije ili sigurnosne agencije – neprobojna. I baš zbog toga što su oni s druge strane zakona mislili da je Sky siguran, koristili su ga kako bi preko mobitela komunicirali bez ikakvih ograda. Organizirali su kupovine tona droge. Naručivali su likvidacije. Planirali terorističke napade. Izmjenjivali fotografije svojih ‘podviga’. No kako vrag uvijek čuči u detaljima, svi navedeni u problemu su se našli kada su se u enkriptirane platforme i komunikaciju ubacili organi reda. Nakon čega su kriminalci i teroristi diljem svijeta počeli u policijske zamke upadati kao – zrele kruške.

Korisnička služba za kriminalce
No da bi shvatili ono što se događa sada, moramo se vratiti određeni broj godina unatrag. Legenda kaže da je priča, koja se pokazala izuzetno uspješnom za policije diljem svijeta, počela 2017. kada je francuska žandarmerija, istražujući tamošnje kriminalne organizacije, po prvi put naišla na visoko enkriptirane mobitele. Francuski žandari uskoro su shvatili da u rukama imaju pravo blago, jer je u zaključanim mobitelima bila hrpa vrlo eksplicitnih dokaza o aktivnostima kriminalaca svih vrsta. Stoga su Francuzi počeli istraživati kako da dođu do spomenutih dokaza, a da bi to mogli, prvo su trebali doznati tko stoji iza enkripcije mobitela. Ubrzo su otkrili da iza svega stoji EncroChat, tvrtka koja je zapravo bila komunikacijska mreža i pružatelj mobilnih usluga. Svoje usluge su pružali povećem broju osoba te ih oglašavali bilo usmenom predajom bilo u bespućima Dark weba. Zahvaljujući toj ‘reklamnoj’ kampanji, kriminalci diljem svijeta poludjeli su za tim mobitelima. Jer EncroChat je nudio visoko enkriptirane telefone koji su jamčili savršenu anonimnost, diskreciju te su reklamirali kao mobitele koje je nemoguće pratiti. Telefoni su bili opremljeni funkcijom koja je omogućavala automatsko brisanje poruka, a postojao je i određeni PIN koji je nakon ukucavanja brisao sve podatke na mobitelu. EncroChat je navodio da je ta opcija posebno zgodna kada korisnika uhvati policija jer je u sekundi s mobitela mogla izbrisati doslovno sve što ga inkriminira. Nadalje, EncroChat je nudio uslugu brisanja podataka na daljinu, a sve navedeno moglo se dobiti za cijenu od 1.000 eura po komadu. Preplata, koja pokriva cijeli svijet iznosila je 1.500 eura, trajala je šest mjeseci, a EncroChat je čak imao i korisničku službu koja je bila na raspolaganju 24 sata svih sedam dana u tjednu….
Kad je te 2017. francuska žandarmerija otkrila kriptirane mobitele i tvrtku koja pruža te usluge, shvatili su i da je server te tvrtke smješten u Francuskoj. Odnosno da iz Francuske sve kreće, pa su, pojednostavljeno rečeno, shvatili kako da svojom tehnologijom nadmaše onu EncroChata i tako dobiju pristup komunikaciji između korisnika. Još jedna legenda, nepotvrđena, kaže da je u enkripciju EncroChata bila uključena i francuska vojna obavještajna služba, no kako su podaci izvučeni iz nekriptiranih mobitela prvenstveno trebali poslužiti za suzbijanje organiziranog kriminala, sve je trebali pravno regulirati. Pa se u priču 2019. uključio i Eurojust, neka vrsta sveeuropskog tužiteljstva, preko kojeg su Francuzi dijelili prikupljene informacije. Nizozemska, a kasnije i Belgija bile su zemlje s kojima je Francuska u početku dijelila informacije. No s vremenom je broj prikupljenih podataka bio enormno velik pa se ukazala potreba za osnivanjem radne skupine koja bi se bavila istragom prikupljenih podataka. Ti su se podaci, osim toga, trebali izmjenjivati između policija unutar EU. Po potrebi, ako bi bio poslan zahtjev, podatke su mogle dobiti i policije izvan EU.

Razotkriven i Milaković koji je navodno prodao kokain Gavriću iz Ritza
Europol je u jednom od svojih izvješća, pojašnjavajući razmjere svega toga, naveo da su organi reda, nakon što je otkrivena kriptirana komunikacijska mreža analizirali više od 115 milijuna kriminalnih razgovora, vođenih između 60.000 korisnika. No zahvaljujući prikupljenim informacijama, policije diljem EU, ali i svijeta dobili su jedinstveni uvid u svijet kriminala. Razotkriveni su tako putevi droge, spriječene su neke naručene likvidacije, otmice, iznude… Europol se u tu priču uključio 2018. i većinu od tih 115 milijuna prikupljenih poruka, analizirali su njihovi stručnjaci. Prikupljene podatke uspoređivali su sa svojim bazama te su na kraju napravili 700 “paketa” obavještajno upotrebljivih podataka koji su onda poslani nacionalnim organima reda diljem svijeta. A ti organi su po tome onda djelovali, uhićujući koga su stigli….
A kako je svijet kriminala uvijek ispred svijeta policije, 2021. pojavio Sky, još jedna enkripcijska komunikacijska mreža, na koju su kriminalci prešli nakon što je razotkriven EncroChat. I ANOM, kojeg je napravio FBI te ga podvalio u kriminalnom podzemlju. Zahvaljujući ANOM-u te dekriptiranju Skya razotkriveno je novih 70.000 kriminalaca, a server u Francuskoj postao je noćna mora povećeg broja odvjetnika. Jer po prikupljenim podacima počele su se pokretati istrage, podizati optužnice i donositi presude diljem svijeta. Ni Hrvatska nije izuzetak, pa su zahvaljujući podacima prikupljenim iz enkriptiranih mobitela do sada podignute više optužnica protiv osoba koje se terete za ubojstva, trgovinu drogom, oružjem, ljudima….. Među optuženima je skupina oko Viktora Milakovića, koji se terete za dizanje u zrak stana Tomislava Sučića na Laništu ali i hrvatski krak mafijaške hobotnice narko bossa Darka Šarića.

Niti jedna od tih optužnica još nije pravomoćna, a o pravomoćnosti optužnice protiv Milakovićeve skupine zagrebački Županijski sud trebao je odlučivati nedavno, no ročište je odgođeno jer je jedan od optuženika tražio uvid u spis. U međuvremenu, protiv Milakovića i njegove ekipe, s njim ih je ukupno 20, pokrenuta je nova istraga u kojoj se sumnjiče za krijumčarenje većih količina droge koje su kupovali od nepoznatih osoba. Kilogram su preprodavali i po 36.000 eura, a jedan od kupaca te droge, kao se sumnja bio je i Mario Gavrić, suvlasnik Ritza, noćnog kluba u kojem je u travnju ubijen Tomislav Sabljo. Sabljina skupina je suprotstavljena Milakovićevoj, te je optužena da je prokrijumčarila najmanje 16 tona marihuane. Ni ta optužnica, kao ni one protiv Milakovića ili hrvatskog kraka narko hobotnice Darka Šarića, nisu potvrđene. U slučaju Sablje i ekipe, obrane problematiziraju dokazni materijal koji je prikupljen tajnim praćenjem i prisluškivanjem. Onim klasičnim, jer im je u automobile bila ubačena ‘bubica’. Kod Milakovićeve ekipe, dokazi su prikupljeni zahvaljujući Skyju i to će zasigurno biti problem kada te optužnice dođu na sud. U međuvremenu, u slučaju Šarićeve hrvatske ekipe, nekidan je održano optužno vijeće na kojem su obrane tražile da sud pribavi komunikaciju između hrvatskih i francuskih istražnih organa, komunikaciju između francuskih, nizozemskih i belgijskih istražnih organa, da se pribavi podatak gdje se točno u Francuskoj nalazi server koji prikuplja podatke sa Skyja i tko ga je hakirao. Osporavaju i nalaz telekomunikacijskog vještaka. Sud im je za sada većinu prijedloga odbio, a hoće li ono što je prikupljeno putem Skyja na koncu biti zakonit ili nezakonit dokaz, možda bi se moglo znati do kraja godine, jer se optužno vijeće nastavlja u studenom. U svakom slučaju Šarićeva hrvatska ekipa prva je koja je uopće došla u prigodu na sudu osporavati dokaze prikupljene putem Skyja, a što sud odluči u njihovom slučaju, vjerojatno će biti ogledni primjer za sve ostale optužnice, koje su već podignute i koje će tek biti.

Tehnologijom protiv organiziranog kriminala
Nije problem dokaza prikupljen preko Skyja samo hrvatski problem. Obrane diljem Europe problematiziraju zakonitost tako prikupljenih dokaza. Negdje sudovi zastaju s postupcima dok se to ne riješi, negdje kao u Srbiji i Crnoj Gori suđenja traju i veće su neke presude donesene. A kako se ponaša ostatak Europe, svjedoči primjer iz Njemačke, gdje je jedan sud odlučujući o zahtjevu za izdvajanjem ANOM enkripcije kao nezakonitog dokaza, zaključio je da je riječ o zakonitom dokazu. Pojašnjeno je da iz spisa proizlazi kako je FBI u okviru uzajamne pravne pomoći od nedefinirane treće zemlje, preko sudskog naloga, dobio sadržaj enkriptiranih mobitela s ANOM-ova servera. Spomenuta odluka njemačkog suda bitna je i zato što se u njoj navodi da je ANOM aplikaciju stvorio FBI, nakon što su uništili Phantom Secure. Motiv FBI-a za stvaranje ANOM aplikacije bila je želja da ponovo dobiju pristup komunikaciji kriminalnih organizacija.
FBI je spomenutu aplikaciju stvorio u suradnji s australskom policijom, a sve informacije koje su prikupili stavili su na raspolaganje nadležnim tijelima kaznenog progona, u ovom slučaju njemačkom. Njemačko tužiteljstvo je preko međunarodne pravne pomoći tražilo dozvolu za upotrebu tih podatka, što im je SAD dozvolio. Po stavu njemačkog suda ti prikupljeni dokazi iz inozemstva upotrebljivi su u postupku koji se vodi u Njemačkoj, a navodi se i da njemački sudovi nemaju obvezu provjeravati zakonitost prikupljenih podataka za koje su nalozi izdani u drugoj zemlji jer se ne radi o mjerama koje su provedene po njemačkom zahtjevu za međunarodnom pravnom pomoći. Osim toga, ako se takve mjere provode u zemlji članici EU, stoji u odluci suda, onda postoji načelo uzajamnog priznanja. Stav njemačkog suda u dotičnom predmetu, koji nije usamljen, je da se zabrana uporabe dokaza prikupljenih u inozemstvu može primijeniti samo kada je došlo do povrede međunarodnih obvezujućih jamstava kojima se štite individualna pravna dobra ili kada je njihovo prikupljanje dovelo do povrede javnog poretka. Njemački sud je smatrao da se u slučaju kojeg je razmatrao o tome ne radi, a smatrali su i da argumentacija obrane da je FBI aktivno sudjelovao u kaznenim djelima jer je izradio enkriptiranu aplikaciju ne stoji. Po stavu suda, odluku da se ta tehnologija koristi za počinjenje kaznenih djela bila je isključivo na korisniku.

Pravo na privatnost nasuprot nacionalnoj sigurnosti
Hoće li na istom tragu biti i odluke hrvatskih sudova, tek će se vidjeti. Za sada, obrane prikupljaju razne odluke i pozivaju se na njih, ovisno idu li im u prilog ili ne. U priču bi se mogli umiješati i Europski sud za ljudska prava i Europski sud pravde, jer su neki slučajevi završili i tamo. Uporaba dokaza s enkriptiranih aplikacija, s jedne strane je pitanje narušavanja prava na privatnost, no s druge strane je pitanje ugroze nacionalne sigurnosti jer Europol i Interpol sve češće napominju da organizirani kriminal iz godine u godinu postaje sve razgranatiji i sve opasniji po sigurnost cijele EU. Dok se ti pravni prijepori ne riješe, Europol koristi svaku prigodu da podsjeti, koju su korist policije diljem EU imale od razbijanja različitih enkriptiranih platformi.

Ističu tako da su razne istrage pokazale da se Skyjom koristilo ili se koristi oko 170.000 osoba, koje su međusobno izmijenile više od milijun poruka. Europol navodi i da je zahvaljujući dešifriranju Skyja dosad bez slobode ostalo 6558 osoba, pripadnika raznih svjetskih mafijaških organizacija, kartela, bajkerskih bandi…Te uhićene osobe, među kojima je bilo i 197 kriminalnih kapitalaca, do sada su osuđene na 7134 godine zatvora. Zamrznuta im je imovina vrijedna 900 milijuna eura, te im je oduzeto i 739,7 milijuna eura u gotovini. Na bankovnim računima zaplijenjeno je oko 154 milijuna eura, a što se tiče pokretnina i nekretnina, oduzeto je 971 vozilo, 270 kuća, 83 broda, 40 aviona. Zaplijenjeno je i 103,5 tona kokaina, 163,4 tone marihuane, 3,3 tone heroina… Impresivni su to rezultati kojih ne bi bilo da francuskoj policiji sasvim slučajno u ruke nisu upali oni enkriptirani mobiteli….

 

(objavljeno 14.9.2023.)

Foto: Europol

Dio kokaina nađenog na jedrilici u španjolskim

Nekategorizirano

Ivičini problemi s otežanim kretanjem, kad se tiho nagađalo da nešto ozbiljnije nije u redu s njegovim tijelom, počeli su prije petog rođendana. Često je tražio da ga ponesu, pa je okolina mislila da mu se ne da hodati. Duchenneova mišićna distrofija prišuljala se neželjeno i podmuklo

 

Piše: Goran Čop

Djetinjstvo, najranije djetinjstvo, uglavnom provedu u najboljem redu i savršenom neredu, baš onako kako brige ne nastanjuju mlade glave. U igri s vršnjacima, dječjim smicalicama, intrigama i ranim rivalstvima, u malim zavjereništvima i arkadnim izazovima mladog intelekta. Ne izostanu niti ekshibicijske parade s dokazivanjem fizičkih limita i, zapravo, sve je upravo onako kako treba biti za nekoga tko je upravo kročio u život.

“A čuj, problemi s izraženije otežanim kretanjem, ono kad se tiho nagađalo da nešto ozbiljnije nije u redu s mojim tijelom, su počeli nešto prije petog rođendana. Iako sam i prije često tražio da me ponesu, ali je okolina to tumačila da sam lijenčina”, smije se Ivica dok se prisjeća ranih dana.

‘Bolovi su bili skoro neizdržljivi’

Duchenneova mišićna distrofija se prišulja nenadano, neželjeno, podmuklo. Ugroženom djetetu opasno i nepovratno mijenja život a obitelj dovodi pred nove izazove i potragu za odlučnim, pravovremenim i funkcionalnim rješenjima. Mjesta kompromisu nema. Najprije su nevoljama, slabošću i malaksalošću, zahvaćena područja oko gornjeg dijela ruku, a poprilično brzo identičan vid slabije upotrebljivosti seli niže do gornjeg dijela nogu i karlice. Bolest zagalopira.

“Sa sedam godina sam išao na operaciju produženja tetiva jer su se skratile. Nije prošlo najbolje a bolovi su bili jaki i skoro neizdržljivi. Sve sam više i brže počeo slabiti i s 10 godina završio u kolicima iz kojih se do danas više nisam ustao”.

Prema udomaćenim konvencionalnim znanstvenim dosezima posrijedi je poremećaj kad dječacima, ova surova bolest po pravilu pogađa isključivo muški rod, nedostaje gotovo cijeli distrofin. Riječ je o proteinu zaduženom za održavanje strukture mišićnih stanica. Pod mikroskopom kvalificirano oko eksperta vidi mrtvo tkivo. Dijete dobije bolest od majke koja je nositelj normalnog gena za distrofin na jednom X kromosomu i abnormalni gen za distrofin na drugom X kromosomu.

Ne propadaju samo vanjski mišići već i srčani mišić, sinkronizirano opada moć, značaj i biodinamika svih organa i tjelesnih funkcija. Nad pacijentom vrebaju brojna iskušenja obavijena neuništivom fatalnom prijetnjom.

Jedan od deset tisuća

„Na početku sam možda i očekivao da će se stvari poboljšati i da će terapija nakon prvih dijagnoza proizvesti neke kvalitetne pomake nabolje. Iako sam od najranijeg djetinjstva imao probleme s kretanjem volio sam igru s vršnjacima, s drugom djecom. Saznanje da to više neće biti moguće me strahovito pogodilo. Bio sam depresivan i jako tužan. Zavladaju nove neočekivane preokupacije i opterećenja. Meni i naravno obitelji. Pa kud baš mene“, zapitao se Ivica dok je kao učenik 3. razreda osnovne škole razmatrao svoj status i medicinsko obiteljski tretman koji ga očekuje u nastavku života. Na lutriji života nije dobio najsretniji broj.

Takvim se mislima djeca ne bi trebala baviti. Kad je vrijeme igri, radosti, otkrivanjima i radoznalosti, kad se upoznaje svijet i svijet upoznaje nas, dječaci budu gurnuti u vrtlog turbulentne rizične svakodnevice, u bolest koja nedvosmisleno podrazumijeva konstantnu 24/7/365 njegu, kontrolu, nadzor i asistenciju.

Statistički gledano Duschenneovu mišićnu distrofiju (DMD) ima nesreću upoznati jedan od 10 tisuća dječaka. Nepristojno je takvu igru sudbine nazvati pehom. Ivica je tako od ranih pučkoškolskih dana u kolicima završio prvih osam godina u rodnom mjestu Vrtlinska, nekad jakom ratarskom i stočarskom a danas tužno zapuštenom i napuštenom mjestašcu u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji, dok je gimnazijske dane apsolvirao u nedalekoj Čazmi. Prije pet godina stiže u Zagreb i upisuje Politologiju na Fakultetu političkih znanosti.

 

 

Foto: Pixabay

 

Tekst je realiziran uz financiranje Agencije za elektroničke medije u programu Vijeća za elektroničke medije o dodjeli bespovratnih sredstava za objavu radova u elektroničkim publikacijama.

 

Ivičini problemi s otežanim kretanjem, kad se

Reportaža

Larissina uža obitelj prihvatila je Krešu kao da je njihov (foto: album obitelji Raguž)

 

Dugogodišnji reporter brojnih hrvatskih medija Krešimir Raguž posljednjih 13 godina života većinom je živio na relaciji Zagreb – Afrika (Burundi i Ruanda). Prije tri mjeseca je sa suprugom Larissom i kćeri Lunom došao živjeti u Zagreb. Ovaj je feljton njegova priča o korupciji, zabludama i drugačijoj stvarnosti. O tome kako je biti bijelac u Africi, crnac u Hrvatskoj te o onome što je isto na obje strane svijeta – politika i birokracija

 

Piše Krešimir Raguž

“Dobro sine, to je tvoja odluka s kim ćeš biti. Eto meni je bitno samo da nije…i onda kreće (ovisno o obitelji). Samo da nije muslimanka ili pravoslavka. Ili crnkinja bilo koje vjere. Također, Arapkinja, Kineskinja, Indijka, Latino, Japanka. Najgore su hindu-židovke, to svi znaju. Po mogućnosti, a nije moje da se petljam, najbolje bi bilo da je Hrvatica, bjelkinja i katolkinja. Iz dobre obitelji. I da nije starija od tebe. Ili premlada. Ti znaš da ti mama želi najbolje. Što je diplomirala”? Tako to obično ide kada hrvatski sin staroj majci kaže kako ima nekoga, da je ozbiljno i vrijeme je da se njih dvije upoznaju.

‘Ajme, samo nemoj da ti je muž Hutu, premlad ili siromašan’

Afričke mame jednako su komplicirane kada je riječ o njihovim kćerima. I one pitaju ‘jel barem naš?’ Kod njih se to manje više tiče plemena iz kojeg je ‘otmičar’  njihovih kćeri. Naš bi u slučaju familije moje supruge bio Tutsi. Nipošto Hutu. To bi bio grijeh u razini da se Hercegovka iz Širokog brijega spanđala s muslimanom. Ili ‘naša’ cura iz Vinkovaca sa Srbinom. Naš bi bio i kršćan, nipošto Hindus ili ne daj Bože musliman. Ako je premlad ne bi valjao, dolje muško mora biti starije barem deset godina (taj zahtjev sam ispunio). U Africi je bitno i jel imaš para jer ako nemaš neće te njezina mama sigurno hranit. Ne zna najčešće ni ona jadna kako samu sebe i mlađu djecu prehranit. No, ono što je u Africi super bitno jest da biti ‘naš’ svakako nužno ne znači da si crn. Ako si bijelac ‘naš’ si zapravo na najjače. Pogotovo ako kćer odvedeš u Europu, Ameriku…bilo gdje što dalje od onog jada dolje. A jad nije samo besparica. Dolje u Africi muževi svoje žene i dan danas mlate kao volove u kupusu. Do danas još nije zabilježen slučaj da ijedan od tih ‘muževa’ prijavljen za nasilje u obitelji. Dakle, samo da je otići u bolji život. Čak i u Hrvatsku.

I tako sam ja u Africi, u Burundiju i Ruandi, uspješno položio najteži ispit u životu. Ženina uža obitelj (oko 80 članova, op.a. prosjek djece po obitelji je 6) prihvatila me kao da sam njihov (naš). Sa širom (oko 200 članova) bilo je nešto teže jer nisam imao rješenje za sijaset ambicija koje su plovile od pronalaska posla do omogućavanja sportske ili glazbene karijere svima koji su pitali. Njezina mama na kraju je ispala jedna divna osoba koja bi me nahranila čak i ako je za nju samu ništa ne bi ostalo. Uspješno smo tih zadnjih godina i bez stresa plovili morima punim para i presušenim koritima financijskih jezera. Razlike nije bilo. Razlike je pak bilo i to masu kada su godinama navikavani lokalni političari, lažni prijatelji iz stotine poznanika shvatili da sam zatvorio pipu. To mi nikad neće oprostiti. Prije su me zvali ‘brother from another mother’, a na kraju samo što nisu tražili DNA testiranje našeg prijateljstva. Pomoglo mi svakako nije ni što sam onomad prestao podržavati vladajuću stranku. Možda ja i bi, ali želudac mi nije dao nakon što sam shvatio što zapravo rade (ovo se odnosi na Burundi i vladajući CNDD-FDD) s parama koje sam u ime tvrtke za koju sam radio donirao pod egidom obrazovanja, pomoći unesrećenima ili za siročad. Ako nisi s nama nisi naš. I mrš. Tako smo se iz Burundija preselili u Ruandu prije tri godine. Prvim letom. I s dva kofera. U Ruandi je bilo puno bolje, ali tamo nas je u zasjedi sačekala šira obitelj. I tako smo nas troje, žena, beba i ja prije tri mjeseca doselili u Zagreb. Na aerodromu sam bio siguran da sam barem usrećio njezinu mamu. Mi došli.

Tri mjeseca čekanja na prebivalište, zdravstveno i osobnu

Iako je zadovoljila samo pola kriterija kako bi bila ‘naša’, jest katolkinja i diplomirala je IT, ali je crna, puno je mlađa i ne dolazi iz obitelji s kojom bi se prosječna hrvatska željela ‘uparit’, meni je ona svejedno ljubav mog života. Pa ne marim što drugi češće misle, a rjeđe kažu o njoj. I bio sam tako sretan kada smo došli kući. To je bio jedan od najsretnijih dana u mom životu. Gledam u nju i bebu…ma sakrio sam suze. Tko bi tada rekao, 3.6.2023., navečer na Tuđmanu, da sam baš toliki Hlebinec.

 

Dakle nije prošlo dugo i u Zagrebu sam ubrzo spoznao, ako se izuzme uža familija i prethodno opisani kriteriji, što to znači biti stvarno ‘naš’. I tko su zapravo ‘naši’. U prethodnom tekstu sam objasnio, ali morat ću ponoviti da smo žena i ja službeno vjenčani i već smo ishodili i hrvatsku verziju vjenčanog lista. Naša beba Luna dobila je Domovnicu. I OIB. Do sad smo silne pare potrošili kako bi preveli tu kilu i po dokumenata koje smo donijeli iz Ruande. Sve te vjenčane i rodne listove, uvjerenja, potvrde. No, a sad će za koji dan tri mjeseca od kada smo doputovali, moje cure još uvijek nemaju prebivalište. Pa shodno tome nemaju ni zdravstveno osiguranje. A žena ne može ni početi raditi na dobro plaćenom poslu koji je čeka jer ne može bez tog jednog jednostavnog komada plastike, osobne iskaznice. Čekamo, trebalo bi valjda ovih dana sve biti zgotovljeno. Opet. Nakon tri mjeseca čekanja. Jučer smo slučajno sjeli s jednim Azijatom koji vodi agenciju za privremeno zapošljavanje. Njegovi radnici iz Nepala, Bangladeša, Indije i Pakistana su ovdje u Zagrebu ‘naši’ očito više od moje žene i bebe jer oni nitko ne čekaju tri mjeseca kako bi dobili hrvatske papire. Jasno, u njihovom slučaju se nasmijani Franklini s novčanica od sto dolara dijele među agencijama, posrednicima, fikserima, prijateljima firme, poslodavcima i inim drugim zainteresiranim partijama, dok smo nas troje samo jedna obična obitelj koja je odlučila živjeti u državi ovog muža i tate. Pa smo očito manje interesantni od svih onih tisuća, desetina ili stotina tisuća radnika koji su Lijepu moju došli dirinčit za male pare. Mi nismo toliko bitni. Točnije, toliko potrebni. Mi smo drugačiji jer smo mi došli kako bi ostali, kako bi radili, živjeli. Kako bi naše dijete ovdje odrastalo. Išlo u vrtić, školu, jednog dana u Zagrebu završilo fakultet. Na Zagrebačkom sveučilištu. I kako bi bili liječeni u hrvatskim bolnicama ako smo bolesni. Kako bi kupovali sir i vrhnje o kumica na Dolcu. Navijali za Hajduk ili Dinamo i išli na tekme. Nas je oduševilo čak i to kad je Luna nakon par dana u Zagrebu moju mamu pozdravila s ‘dobro jutro’ umjesto dotadašnjim mwaramutse (na kinyarwandi). Luna jako voli gledati Šegrta Hlapića. Ideja je bila da ga razumije u originalu.

Pa i mi smo ‘naši’, zašto nas tjerate?

Gledam svakog jutra kako se mrena tuge (da ne kažem razočarenja) navlači u pogled moje žene. Svakog jutra ona se budi i satima, sve do kraja radnog vremena, provjerava mail. Čeka informaciju da joj je odobreno prebivalište u Zagrebu, da je dobila OIB. Da može po svoju osobnu. Treba joj to kako bi počela raditi na poslu koji je pronašla tek par dana kako smo sletjeli u Zagreb. I znam da mi laže, da u sebi trpi, jer je boli otkako je u Ruandi skoro umrla rađajući Lunu. Pa ipak, već tri mjeseca u Zagrebu ne može u bolnicu. I znam da plače nakon što beba i ja zaspemo jer se boji da će se Luni nešto dogoditi, pa će i ona morati u bolnicu. Ovakva neosigurana. Znam, znam…tu su putna osiguranja. No ona brzo ističu. A mi nigdje ne putujemo. Mi smo ovdje došli živjeti. I ostati. Administrativni postupci traže i potvrdu o izvoru financiranja. A jel? Kako to molim lijepo ako se ne može radit?

Još dok smo bili u Africi, sve te godine, čitao sam vijesti iz Hrvatske o tome kako mladi odlaze. I da je pronatalitetna politika strateški cilj RH. O tome arlauču gotovo sve političke stranke u ovoj zemlji. Kunu se u to ‘ko što se moja pokojna baka Marija klela u Boga. A ona je bila ozbiljna vjernica. S obzirom da sam paralelno čitao i o svim onim namještenim natječajima, subvencijama, uhljebima, ‘našim ljudima’ odlučio sam napokon riješiti naš problem na naš narodni način. Nudim na pladnju sebe i svoju obitelj (Luna je na papiru već Hrvatica) bilo kojoj političkoj stranci u Hrvatskoj. Mi njima glasove, plus ja mogu i napisati pokoji panegirik na račun dobročinitelja, bilo kome tko nam pomogne u ostvarivanju osnovnih ljudskih prava; pravo na reguliran status, na rad, obrazovanje i liječenje. Plus, a to je benefit koji mi Afrikanci možemo ponuditi, izrodit ćemo još nekoliko djece (sami, bez posvajanja) kako bi hrvatska pronatalitetna politika dobila zamašnjak. Ne treba nam nitko od velikodostojnika biti kum (to će naš prijatelj Silvijo i žena mu Doris). Ne trebamo niti ‘subvencije’ za svako sljedeće dijete. Naša subvencija je ljubav. Samo apeliramo na institucije da bace pogled na naš spis kako bi nakon tri mjeseca čekanja napokon bili u prilici raditi, biti osigurani i naprosto biti ‘naši’. Jer iako to možda nije baš usklađeno s kriterijima naših mama i baka, nas troje smo totalno naši ovdje u Zagrebu. Ili ćemo biti bilo gdje drugdje ako smo ovdje toliko tuđi.

Evo upravo mi žena dobacuje iz kuhinje. Kaže još ništa nije došlo na mail. Recite mi što da joj predložim, gdje idemo; u Irsku ili u Nepal?

 

Larissina uža obitelj prihvatila je Krešu kao

Korupcija

 

Sudovi se s Bandićevom ostavštinom puno bolje nose nakon njegove smrti, pa USKOK eto tek sada skuplja presude i priznanja koji dokazuju da je dugogodišnji vladar Zagreba bio – korumpiran. Tako je i gradski ‘ministar zdravlja’ Zvonimir Šostar u aferi Suhi led sada osuđen na četiri godine zatvora i oduzeta mu je milijun eura vrijedna imovina. I u presudi za aferu Pročistač, donesenoj nakon Bandićeve smrti, četvorica optuženih osuđeni su na ukupno 20 godina zatvora. Postanu li presude pravomoćne, gradski proračun bi mogao dobiti desetke milijuna kuna

 

Piše: Luka Kovač

Umro je prije više od dvije i pol godine, no njegov duh i dalje lebdi metropolom. Jer u 20 godina njegove vladavine, Zagreb je toliko devastiran, da će kosturi koje je iza sebe ostavio Milan Bandić iz ormara ispadati još – godinama. No s vremena na vrijeme, neki od tih kostura postanu i pravni ‘spomenik’, isporučen u obliku sudske presude, nepravomoćne ili pravomoćne, nekima od njegovih najbližih suradnika. Jedan od takvih bez sumnje je bio i Zvonimir Šostar, kojem su godinama tepali da je zagrebački ministar zdravlja jer je bio Bandićev pročelnik za zdravstvo. I jedan od njegovih najbližih suradnika. Sada, dvije i pol godine od Bandićeve smrti, Šostar je nepravomoćno osuđen na četiri godine zatvora te se njemu i njegovoj obitelji oduzima milijun eura vrijedna imovina. Osuđen je u aferi Suhi led, jednoj od afera iz Bandićeve ere u kojoj je Grad Zagreb, oštećen za oko 40 milijuna kuna. Prema optužnici, Šostar je za mito namještao poslove tvrtki Gorana Ljubića, Ekotoursu, a Grad Zagreb je poslove stvarno vrijedne oko 13,4 milijuna kuna platio oko 52 milijuna kuna. Za uzvrat, Ljubić mu je dao neutvrđeni iznos novca, a njemu i njegovoj obitelji plaćao je putovanja u SAD, Argentinu, Belgiju, Egipat, Španjolsku…

Riječ je o aferi u kojoj su inkriminirana djela počinjena 2006. no Šostar i ostali uhićeni su tek 2016. S njim je tada bilo uhićeno još devet osoba, a nakon jednogodišnje istrage podignuta je optužnica. Polovinom 2018. od desetero tadašnjih optuženika, njih šestero je priznalo krivnju te se nagodilo s USKOK-om. Od preostalih četvero, jedan je optuženik u međuvremenu preminuo, dok su Šostar, njegova zamjenica Mirta Lončar i Goran Ljubić, direktor Ekotoursa nepravomoćno osuđeni zbog zloporaba kojima je Grad Zagreb oštećen za oko 40 milijuna kuna. Teretilo ih se za zloporabe položaja i mito, a Ljubića i za pranje novca, utaju poreza… Mirta Lončar je uvjetno osuđena na godinu dana zatvora uz rok kušnje od pet godina. Ljubić je nepravomoćno osuđen na šest i pol godina zatvora, te je ostao bez oko četiri milijuna eura. Kako je osuđen na kaznu višu od pet godina zatvora, određen mu je i istražni zatvor, a iako na objavi presude nije bio, isti se dan sam javio u Remetinec. Njih troje moraju platiti i ukupno oko 130.000 eura troškova sudskog postupka.

‘Kraj adventa’ priznao korumpiranje gradonačelnika

Iako je afera Suhi led jedna od onih tipičnih priča hrvatskog pravosuđa, u kojoj neki postupak od istrage do nepravomoćne presude traje u prosjeku sedam godina, ovdje je zanimljivija jedna druga stvar. A to je da se sudovi s Bandićevom ostavštinom, izgleda puno bolje nose nakon njegove smrti u veljači 2021., nego dok je on bio živ. Jer i presuda u aferi Pročistač, donesena je nakon Bandićeve smrti, u svibnju 2022. I ta je još nepravomoćna, četvorica su osuđena na ukupno 20 godina zatvora, a ako postane pravomoćna ostat će i bez 26 milijuna kuna. U aferi Pročistač, koja se bavila raznim zloporabama oko izgradnje zagrebačkog pročišćivača otpadnih voda, po optužnici teških oko 40 milijuna kuna, na zatvorske kazne osuđen je Ante Pavić, bivši direktor Zagrebačkih otpadnih voda (ZOV), Hannes Schweitzer, voditelj projekta izgradnje glavnog odvodnog kanala te građevinski poduzetnici Darko Turopoljac i Damir Vuljanko. Pavić i Vuljanko nepravomoćno su osuđeni svaki na po četiri godine zatvora, dok su Schweitzer i Turopoljac nepravomoćno osuđeni na jedinstvene kazne zatvora od po šest godina zatvora svaki. Paviću su oduzima 5,9 milijuna kuna njegove imovine, jer nije dokazao da ju je stekao na zakonit način. Od Schweitzera se oduzima 430.000 kuna, a Turopoljcu 13 milijuna kuna. Gradu Zagrebu dosuđeno je 4,8 milijuna kuna za koliko je oštećen.
USKOK je Pavića i ostale teretio za niz kaznenih djela, od primanja mita od zlouporaba i pogodovanja, a sve povezano s Centralnim uređajem za pročišćavanje otpadnih voda Grada Zagreba. Realizaciju projekta, pod kako tvrdi USKOK, sumnjivim okolnostima, preko Pavića i njegove tvrtke ZOV dobio je Turopoljac sa svojom firmom Dija graditeljstvo. Nakon što je Dia graditeljstvo dobilo posao, USKOK tvrdi da je Turopoljac Paviću isplatio mito, te da mu je njegova tvrtka adaptirala stan. Turopoljac je, prema optužnici, besplatno radio i na Schweitzerovoj kući jer mu je ovaj odobravao plaćanje neizvršenih radova. Vuljanka se pak teretilo da je lažirao dokumentaciju kojom je pokrivan taj nezakonit tijek novca. Pavić se teretio i da je za radove na pročistaču i kasnije podmirivanje napuhanih faktura plaćao mito ljudima iz Grada Zagreba.

Ove dvije presude, za sada nepravomoćne, donesene su nakon dugotrajnih postupaka, a ako postanu pravomoćne, gradski proračun bi mogao postati bogatiji za desetke milijuna kuna. U oba ta postupka, Bandić se rubno spominjao, no to rubno spominjanje očito nije bilo dovoljno dokazivo i da ga se službeno inkriminira. No zato ga se inkriminiralo poslije smrti, kada je USKOK pokrenuo nekoliko akcija u kojima su uhićivani njegovi vozači, pročelnici, bliski suradnici… Neki od tih postupka do sada su okončani tako da su svi optuženici priznali krivnju. Neki su još u fazi istraga, u nekima su podignute optužnice, a jedno od najvećih iznenađenja bila je optužnica u aferi Advent. Jer tamo se dogodilo ono što se za Bandićeva života sigurno ne bi dogodilo – Denis Mohenski, kojem su mediji tepali da je kralj Adventa, priznao je da je Bandiću godinama davao mito. Priznanje tijekom istrage vjerojatno znači da će se Mohenski čim bude mogao i službeno nagoditi s USKOK-om, a tim bi stopama mogao krenuti i bivši Bandićev vozač Zdravko Krajina. Paradoks afere Advent je i što bi Bandić, da je poživio sigurno bio optužen, no ovako je USKOK, iako realno prekasno, jer je smrt bila brža od pravde, dobio dokaz da je Bandić – korumpiran. U spomenutoj optužnici, koja je podignuta u lipnju 2023. i još nije pravomoćna, USKOK tereti Mohenskog da je Bandiću od 2016. do 2020. dao 400.000 kuna mita kako bi njegove tvrtke dobile štandove na raznim gradskim manifestacijama, od Adventa pa na dalje. Od tog novca, Bandić je, tvrdi USKOK, Krajini dao 40.000 kuna, a od njega je tražio i neke nematerijalne usluge, kao što su vođenje računa o Bandićevoj vikendici, njezino čišćene i pospremanje…
Kad je istraga u lipnju 2021. pokrenuta, navodilo se da su Bandić, Krajina i Mohenski među sobom podijelili oko pet milijuna kuna. No nakon istrage i financijsko – knjigovodstvenog vještačenja, utvrđeno je da je Demo rebus, tvrtka od Mohenskog u inkriminiranom razdoblju ostvarila prihode od 15,6 milijuna kuna i neto dobit od 5,3 milijuna kuna, pa je vještak zaključio da mu je godišnja neto dobit bila oko milijun kuna. Kako je Mohenski priznao da je Bandiću davao 100.000 kuna godišnje, vještak je zaključio da je Bandićev udio u tom korupcijskom kolaču bio 10 posto. Kako je davanje mita Bandiću izgledalo, u svojim obranama su opisali i Krajina i Mohenski.
– Mohenskog sam upoznao 2015. ili 2016. i tada smo se počeli družiti. Za dodjelu kućica njegovim tvrtkama pitao sam gradonačelnika Bandića i tako je počela suradnja. Na Bandićevo traženje, po završetku prvog Adventa Mohenski mi je dao 100.000 kuna da ih predam Bandiću. To se nastavilo i idućih godina. Ja bi Bandiću dao novac, a on bi ga pospremio u svoju torbu. Od tog novca, Bandić bi meni dao godišnje 10.000 kuna – kazao je Krajina.

Bandićevih 79 suradnika završilo po optužnicama, on umro neosuđivan

Mohenski je u svojoj obrani potvrdio navode Krajine o njihovom upoznavanju i druženjima.
– Ponudio mi je da budem organizator adventskih manifestacija te se kazao da će mi pomoći. Rekao mi je da ću se za to morati novčano zahvaliti šefu, odnosno Bandiću jer mi je to omogućio. Pristao sam, no nismo odmah definirali visinu novčanog iznosa već je bio dogovor da se to odredi kada se vidi kakva će biti zarada od manifestacija. Tijekom prvog Adventa, Krajina je bio “glas” Bandića jer mi je govorio i na koji način trebam organizirati kućice, kako ih posložiti, kako ukrasiti… Kada je prvi Advent završio, dobit je bila 900.000, milijun kuna. Krajini sam rekao da mogu izdvojiti 100.000 kuna. On je kazao da se to može podijeliti sa šefom, odnosno Bandićem, I tako sam ja svake godine davao Krajini da počasti sebe i Bandića. Uvijek sam mu to davao u gotovini. Novac sam mu predavao ili na katu svog restorana, gdje sam imao kontrolu ili u njegovom automobilu – iskazivao je Mohenski u obrani.
Kazao je i da ga je Krajina upoznao s Jelenom Čeklić, kojoj je predavao svoje zahtjeve za dodjelom kućica i to po uputama Krajine. I dok su Mohenski i Krajina priznali krivnju, Jelena Čeklić nije. Još. A Bandić se od navoda Mohenskog i Krajine, sada ne može braniti. Što je isto indikativno. Kako je dugogodišnji vladar Zagreba funkcionirao, možda najbolje svjedoče tajno snimljeni razgovori jer su Bandića i njegove suradnike istražitelji od prosinca 2019. tajno pratili i prisluškivali. Bio je oprezan i komunicirao je preko mobitela svojih vozača, no po svemu sudeći i automobil mu je bio ozvučen pa je u svibnju 2020., u vrijeme kada su počeli izvidi za aferu Advent snimljen razgovor između Bandića i Krajine u kojem Bandić kaže kako policajci “češljaju” i ranije godine, te konstatira:
– Neka češljaju sve je to isto. Nitko neće pjevati od ovih jer nitko nije lud da pjeva protiv sebe.

Ispada da se prevario, jer su Krajina i Mohenski propjevali nakon što je on umro. S druge strane Kazimir Bačić, bivši ravnatelj HRT-a kojeg tereti da je Bandiću nosio 50.000 eura mita od poduzetnika Milana Lončarića, za priznanje se nije odlučio. Uhićen je u isto vrijem kad i Mohenski i te su istrage istovremeno počele i istovremeno su okončane podizanjem optužnica. No Bačić je za sada procijenio da mu je bolje nijekati krivnju, a ako se odluči za priznanje bit će to još jedan poen ua USKOK.

Koji ispada nakon Bandiće smrti vrlo uspješno skuplja priznanja i presude protiv njegovih suradnika jer je presuda u aferi Agram donesena također nakon Bandićeve smrti. Realno, po kaznama koje su tamo izrečene Bandićevim suradnicima, da je poživio do objave izricanja nepravomoćne presude, gotovo bi sigurno iz sudnice izašao s lisicama na rukama. Ovako je čovjek, protiv kojeg je prva službena istraga pokrenuta 2013., koji je dva puta ulazio i izlazio iz Remetinca, koji je i sam dva puta bio optužen, čijih je 79 suradnika završilo po raznim optužnicama, 2021. umro kao neosuđivana osoba. Iza njega je ostao devastirani grad, suradnici koji su se u njega nekada kleli, a sada ga se mrtvog odriču te financijski gubici koji se mjere vjerojatno milijardama kuna. Što se tiče sudskog salda njegove vladavine njega je lakše izračunati pa iz optužnica protiv Bandića i njegovih suradnika proizlazi da je Grad Zagreb oštećen za ukupno 231 milijun kuna, Zagrebački holding za oko dva milijuna kuna, državni proračun za oko tri milijuna kuna, razna trgovačka društva za 56 milijuna kuna…. Osim toga, optužene fizičke osobe sebi su pribavile protupravnu imovinsku korist od oko 56 milijuna kuna, dok su si pravne osobe pribavile protupravno stečenu imovinsku korist od 301 milijun kuna. U navedenim postupcima tužiteljstvo je tražilo prošireno oduzimanje imovinske koristi (od članova obitelji optuženika, op.a.) od 26, 5 milijuna kuna koja je uglavnom pribavljena mitom….
Možda bi o tim sumama trebali promisliti svi oni koji su nekada Bandiću držali ljestve, a sada su najglasniji kritičari više ne baš tako nove zagrebačke vlasti. Jer da svi današnji glasni kritičari Tomislava Tomaševića i njegove svite, isto tako glasno kritizirali Bandića dok su mu držali ljestve, možda Zagreb sada ne bi bio devastirani ” nepokošeni grad”.

 

foto: Zagreb.hr

(objavljeno: 7.9.2023.)

  Sudovi se s Bandićevom ostavštinom puno bolje

Zagreb

Nastup britanskih Idlesa na INmusicu 2022. 

 

INmusica nije bilo dvije godine zbog korone, lani je napokon održan, a ove godine ponovno ne. Organizator Zoran Marić tvrdio je da dosadašnja financijska potpora Grada Zagreba “jednostavno nije dostatna”. Tek nakon što mu je Turistička zajednica Grada Zagreba  odobrila skoro pedeset posto veće troškove promocije, koji su 2022. iznosili 232.280,32 eura, a besplatnim ustupanjem zemljišta ponovno će pomoći i Grad Zagreb, najavljeno je da će se INmusic 2024. održati. U međuvremenu, u Marićevoj tvrtki Vibro limes d.o.o. trgovački sud otvorio je predstečajni postupak

 

piše: Saša Paparella

 

INmusic festival, najveći open-air festival u Hrvatskoj, kontinuirano se održavao od 2006. do 2019., a onda je zbog korone bio pauziran na dvije godine. Trodnevni festival na jezeru Jarun ponovno je krenuo 2022., da bi već tada bilo rečeno da ga ove godine opet neće biti zbog, rečeno je, “posljedica pandemije, rata u Ukrajini, inflacije i općenite nesigurnosti koju mnogi od nas osjećaju. U postojećim uvjetima nije moguće pružiti publici najbolji mogući međunarodni glazbeni program uz cijenu ulaznice prilagođenu kupovnoj moći naše sredine”.

Grad pokleknuo i prihvatio strateško partnerstvo

Još izravniji bio je organizator Zoran Marić, koji je već lani rekao da se INmusic ove godine neće održati, “a hoće li ga biti, ovisi o volji Grada Zagreba i zagrebačkoj Turističkoj zajednici (TZGZ) za omogućavanjem istih preduvjeta rada koje drugi gradovi u Europi omogućavaju svojim festivalima usporedivima s INmusicom”. Ustvrdio je pritom da dosadašnja financijska potpora grada i gradskog TZ-a jednostavno nije dostatna da se festival nastavi održavati. “Nakon višegodišnjeg neadekvatnog tretmana INmusic festivala i nakon dvije godine pandemije, došlo je vrijeme da nova gradska uprava ispravi nepravdu. Vrijeme je da pokažu političku volju i želju da festival nastavi sa životom te prihvate argumentirani prijedlog strateškog partnerstva”, pozvao je lani Marić Tomislava Tomaševića. Očito su gradske vlasti i TZGZ prihvatili taj prijedlog, pa je nedavno najavljeno da će se 16. INmusic dogodine ipak održati, a u prodaju su puštene i ulaznice u pretprodaji – prvo po cijeni od 72, a sada od 92 eura.

Na upit portala Zagrebi.hr s koliko će novca Grad i TZGZ ubuduće financirati festival, iz gradskog poglavarstva nam je odgovoreno da se za 2024. godinu potpisuje ugovor Turističke zajednice Grada Zagreba s Marićevom tvrtkom Vibro Limes za promotivne aktivnosti i kampanju INmusica u iznosu od 331.810 eura, odnosno 2,5 milijuna kuna. Turistička zajednica od samih početaka podržava taj festival, pa su tako 2019. godine s organizatorom dogovorili promotivnu suradnju u visini 1.345.273,91 kuna, odnosno 178.560,38 eura. “U 2022. godini TZGZ je s organizatorom ostvarila promotivnu suradnju za Festival s 1.750.000 kuna, odnosno 232.280,32 eura. U 2020. i 2021. suradnja nije ostvarena jer se INmusic nije održao”, rečeno nam je u Gradu.

Organizator dobavljačima dužan 450.000 eura

Dodaju i kako gradske vlasti “svake godine organizatoru odobre i besplatan najam zemljišta za održavanje festivala, dok organizatorima ostaju troškovi struje te troškovi čišćenja otpada. Tako su ukupni troškovi u 2018. godini bili 310.933,30 kuna plus PDV, a nakon umanjenja je organizator trebao podmiriti 54.736 kuna (plus PDV). U 2019. godini stvarni troškovi su bili 322.202,48 kuna (plus PDV), dok je organizator nakon umanjenja trebao isplatiti 40.072 kune (plus PDV). U 2022. ukupni troškovi su iznosili 368.464 kune (plus PDV), od čega organizator nije trebao isplatiti ništa, osim troškova za električnu energiju.

Čini se da je Marić govorio istinu o lošem poslovanju, jer je njegov Vibro limes 2022. – dakle u godini kad je napokon održan INmusic – uz rekordni prihod od dva milijuna eura zabilježio i gubitak od 600.000 eura te obveze prema dobavljačima od 450.000 eura, pa je Trgovački sud u Zagrebu u veljači 2023. u toj tvrtki otvorio predstečajni postupak.

Grad priprema izdašniji model potpora velikim manifestacijama

Na pitanje koliko je novca Grad Zagreb izdvojio za INmusic prethodnih godina, odgovoreno nam je da su putem Programa javnih potreba u kulturi u 2020. odobrili 26.544,56 eura. Međutim, tad je festival zbog pandemije bio odgođen pa je Mariću isplaćeno 70 posto troškova na ime promocije. U drugoj godini korona krize, 2021., kad festival također nije održan, Grad je odobrio osjetno manje, svega 13.272,28 eura. Nakon dvogodišnje pauze, INmusic je lanjske, 2022. godine napokon održan i tada je od Grada ponovno dobio 26.544,56 eura, dakle u cent jednako koliko je bilo odobreno 2020. Ove, 2023.  godine INmusica opet nije bilo, pa je odobrenih 17.000 gradskih eura prenamijenjeno za program Marićevog Europavox festivala, koji se održan o Močvari.

“S obzirom na posljedice pandemije i inflacije potrebno je iznaći nove modele organizacije i podrške velikim manifestacijama od društvenog, kulturnog, turističkog i gospodarskog značaja za grad. S tim u vezi, Grad Zagreb priprema program potpora sukladno kojem bi se za organizaciju manifestacija od kulturnog značaja i značaja za turizam i gospodarstvo grada mogla dodijeliti značajnija financijska potpora. Namjera je financijski podržati manifestacije koje pridonose specifičnoj prepoznatljivosti grada kao moderne, dinamične i vibrantne urbane sredine. Na navedeni natječaj moći će se javiti i organizatori INmusica”, rečeno nam je u Gradu. Od Zorana Marića nismo dobili odgovor na postavljena pitanja.

 

(objavljeno 4.9.2023.)

Foto: Filip Bušić /INmusic

 

 

Nastup britanskih Idlesa na INmusicu 2022.    INmusica

Reportaža

(foto: obiteljski album)

 

Dugogodišnji reporter brojnih hrvatskih medija Krešimir Raguž posljednjih 13 godina života većinom je živio na relaciji Zagreb – Afrika (Burundi i Ruanda). Prije dva i pol mjeseca s obitelji se vratio u Zagreb. Ovaj je feljton njegova priča o korupciji, zabludama i drugačijoj stvarnosti. O tome kako je biti bijelac u Africi, crnac u Hrvatskoj te o onome što je isto na obje strane svijeta – politika i birokracija

 

Piše: Krešimir Raguž

Svake godine negdje krajem siječnja Transparency international objavljuje godišnje izvješće o indeksu korupcije u svijetu. Svake godine negdje krajem siječnja urednici hrvatskih medija objavljuju članke na ovu temu. Svake godine naslovi su jednaki; Hrvatska lošija čak i od Ruande. Fotografije uz sve te tekstove godinama su također iste. Uvijek prikazuju nekog klinca s mačetom u ruci. Prva polovica svih tih tekstova također je svake godine ista. Bavi se podsjećanjem na genocid u Ruandi 1994. godine. Ona druga polovica, koja se svake godine mijenja, odnosi se na sve veću razliku u poziciji između dvije zemlje. Ruanda svake godine stoji sve bolje u odnosu na Hrvatsku. Za godinu 2021. to bi značilo da je Hrvatska bila na 63. mjestu, a Ruanda na 54. Kada je par riječ o ‘doing business’ listi Svjetske banke za recimo pred-korona uspješnu 2019. godinu Hrvatska je bila na  51. mjestu, a Ruanda na 38.

Lako je biti urednik s praznim stranicama i novinar bez ideje što napisati svakog tog dana negdje krajem siječnja kada ova izvješća ugledaju svjetlo dana. Jedna stranica manje brige. No pitanje je samo jedno – je li se itko ikada ozbiljno pozabavio pozadinom te priče?

Ruanda proizvodi električne VW aute, tvornicu najavio i Apple

Odgovor je još jednostavniji. Nije nikad nitko. Bosanski crni humor u režiji Danisa Tanovića u 2001. Oskarom ovjenčanim filmom Ničija zemlja možda se na isto tek obrecnuo. U onom dijelu kad na frontu iznad Sarajeva (radnja se zbiva 1994.) u blatnom i granatiranom rovu vojnik kolegu pita “jes’ vidio koje sranje u Ruandi”. A koliko se samo toga promijenilo u međuvremenu…

Recimo samo ovo, iz pogona Volkswagenove tvornice u Ruandi 2018. izašao je prvi proizvedeni automobil. U međuvremenu Ruanda je počela proizvoditi i električne Volkswagenove aute. Uključujući i najskuplje terence. I kod njih su Kinezi gradili mostove i ceste. No, kod njih je u obnovljive izvore energije (solarna polja) uložio fond Warrena Buffeta. Apple upravo razmatra gradnju tvornice za proizvodnju Iphonea u glavnom gradu Kigaliju. U istom gradu privatne tvrtke odvoze smeće iz domaćinstava svaki dan. I onda njihovi radnici sami razvrstavaju plastiku i konzerve od bio-otpada. Pa iz navedenog proizvode struju. Kigali ne smrdi poput Zagreba ovih dana. Plastične vrećice zabranili su još prije 20-ak godina. Svaka medicinska sestra početnica zakonom ima zagarantiranu plaću od 700 dolara. Bez prekovremenih sati. Ruandski zakon kaže i da većina zastupnika u parlamentu moraju biti žene. Smatra se da žene ne bi tako lako započele novi rat kako to muškarci jednostavno čine. Tamo nema ni četnika ni ustaša; zakonom je zabranjeno javno isticati tko je Srbin, a tko Hrvat. Ispričavam se, Hutu ili Tutsi.

Zatvori puni političara

U Ruandi također kao u Hrvatskoj negdje krajem siječnja mediji objavljuju one iste liste kao i mi u Hrvatskoj. Razlika je u tome što oni sebe ne uspoređuju s Hrvatskom i ne stavljaju ilustrativne fotografije nekog razularenog klinca s nožem u ruci kojima bi se osvrnuli na naše ratove, u Hrvatskoj ili Bosni, koji su se dogodili kada i njihov. Oni se naprosto, valjda je to stvar mentaliteta, ne žele uspoređivati s lošijima od sebe. Umjesto toga Ruandezi gledaju samo one koji su bolji od njih. Pa ih svake godine pokušavaju prestići.

 

Volkswagenova tvornica u Kigaliju otvorena je 2018. (foto: Flickr.com)

No, da ne bude sve tako crno ili bijelo…spomenimo i jednu sličnost između ove dvije države. Dakle i tamo su zatvori puni ministara i kojekakvih ‘visokih dužnosnika’. Sitan detalj čini jedinu razliku. Kod njih su navedeni strpani iza rešetaka odmah nakon prve nepodopštine, a ne nakon kaosa koji se više ne da sakriti. Rekli bismo, oni zatvaraju zbog ukradene prve paštete. Ne čekaju da propadne cijela tvornica ili ne daj Bože da je netko ukrade. Kod njih nema Bandića jer nikome ne dopuštaju da se toliko osili i izbezumi.

Au…jes’ vidio koje sranje u Hrvatskoj?

Moja supruga je iz Ruande. Tamo smo dobili i dijete, danas curicu od dvije godine. U glavnom gradu Ruande, Kigaliju smo zajedno živjeli zadnjih 2,5 godine. Prije toga u Burundiju, susjednoj državi. Prije nekih pola godine imao sam tešku nesreću u Ruandi i nakon mjeseci u bolnici te dvije neuspješne operacije odlučili smo se preseliti u Hrvatsku. U moju Hrvatsku. U moj rodni Zagreb. Dolje u Ruandi imao sam svoja vlastita filmska sranja. Da ih itko stavi na platno, Tanović bi ostao zapamćen samo kao prvi od dvojice kojima je sranje u Ruandi donijelo Oskara. Isposuđivao sam na kraju pare ne bi li se mogao vratiti kući sa svojom obitelji. Hrvatska u Schengenu. Hrvatska uvela euro. Hrvatska prosječna plaća odletila u nebo. Zagreb post’o Pariz. Tako je to izgledalo. Žena samo što me za svaki dan kašnjenja s letom u Zagreb nije kažnjavala letom iz kuće. Tu negdje između živčanog sloma i slomljenih nogu, predugog leta i preuskih sjedala, a nakon par presjedanja Air Serbia nas je iskrcala na Tuđmana (meni je ovo i dalje smiješno). Mamina juha dobrodošlice, prijatelj Silvijo i prva šetnja po Gornjem gradu ostali su ovjenčani stotinama fotografija i postova s onim veselim smajlićima na kraju. U par dana smo uspjeli zaboraviti Ruandu. Bilo je vrijeme za novi život. U Zagrebu. Grad se malo promijenio u međuvremenu. Danas je zaista pun stranaca koji ovdje žive. Nama bilo drago. Moje cure neće svijetlit kao lampion u mraku.

I onda se jednog jutra u naš život ušuljala stvarnost. Kao u Balaševoj pjesmi, tiho na prstima. Od tog trena ništa više nije bilo isto. To jutro natjeralo me otvorim laptop i krenem s pisanjem. Priče iz Afrike i priče iz Hrvatske. Pa da vidimo. Kao neki megdan. Nadam se ne Majdan.

Ljubomorni na susjede iz Indije

Supruga je tog jutra morala kod doktora. Pa sam ja zvao bolnicu. Pitali me jel hitno. Rekao sam im da je superhitno. Pa su me spojili s hitnom. I tamo su me pitali jesmo li se naručili. Nisam ništa odgovorio. Samo mi je pao na pamet onaj genocid u Ruandi. I klinci s mačetama. Smirio sam se. Jedva. Treba čovjek ipak sačuvati dostojanstvo kad nazove KBC Sestara milosrdnica. Otišli smo na kraju u neku privatnu kliniku. Odmah smo došli na red. Neću filozofirati o onome što svi već znaju. Privatni doktori i oni u državnim ili gradskim bolnicama isti su ljudi. Razlika je samo u tome što ih kad rade u bolnicama plaćamo putem doprinosa za zdravstveno, a u njihovim privatnim ordinacijama u kešu. Zato u bolnicama čekamo te iste doktore koji u svojim fancy poliklinikama nemaju nikakav problem čekati nas. Valjda zato toliko kubure s vremenom kad su u pitanju bake u čekaonicama.

Naši susjedi u zgradi su iz Indije. Na početku su bili ljubomorni na nas. Mi živimo iznad njihovog podrumskog stana. Onda su shvatili da mi još uvijek ne radimo, a oni rade. Oni imaju sve papire, a mi smo svoje još čekamo. Onda više nisu bili ljubomorni. Ne bi se kladio i da se ne smiju izboru moje supruge da se uda za Hrvata. Tada smo polako ljubomorni postali mi. I postavili si pitanje jesmo li pogriješili što suprugu i bebu nismo do Hrvatske prebacili kao azilante. Izbjeglice. Ili da smo ih možda pokušali do Zagreba dotaljigati preko neke agencije za privremeno zapošljavanje iz Katmandua. Ženi se zbog sveučilišne diplome iz IT-a nije dalo razmišljati o čišćenju donjogradskih stubišta. Malena je mala pa bi bilo čudno da smo je prijavili kao vozača Wolt dostave. Ko nam je kriv? Elem.

‘Lost in TraMslations’

Naše obiteljsko vijeće tih dana je otvorilo temu “jesu li stvari u Hrvatskoj kao što smo mislili”. Gledano iz Afrike. Jednog jutra supruga me pitala jesam li siguran da sam hrvatski državljanin, a ona moja supruga. Napravio sam joj doručak. Ono, da ne pričamo o ozbiljnim temama. Par dana kasnije Zagrebu se desila ona strašna oluja. Supruga se zatim narednih par dana još uvijek čudila kako nitko nije počistio sve one grane, crjepove i razbijeno staklo po pločnicima. Uvriježeno je mišljenje da su Afrikanci lijeni. Uvriježeno je i mišljenje da su barem gospoda koja žive u našem centru grada osjetljivi na Zagreb da nam bude ‘beli’ i čist. Pa smo narednih dana nastavili hodati oko Ribnjaka, kroz razbijeno staklo, crjepove i granje po pločnicima. Rekla mi je moja draga i kako uživa vidjeti toliko ljudi kako šeću pse po Zagrebu. Ona stvarno voli pse. Mislim da nitko ne voli gaziti kroz nepočišćeni pseći drek. Taj dio sam joj objasnio s reumama i artritisima koji u Zagrebu najčešće napadaju vlasnike pasa. Pa se isti ne mogu sagnuti počistiti kakicu iza svojih četveronožnih ljubimaca.

 

Larissa i Krešo Raguž (foto: obiteljski album)

Moja supruga stvarno voli Zagreb. I obožava se voziti tramvajem. Beba također. Jednog dana sam je nazvao da vidim gdje su zaglavile. Odgovorila mi je da je “lost in TraMslations”. Cure su se vozile našom uobičajenom trasom do grada sve dok u jednom momentu sa zvučnika u tramvaju (punom stranih turista) nije zvonko odjeknuo ženski glas s nekom bitnom informacijom. Problem je što je informacija bila samo na hrvatskom. Pa kad je tramvaj skrenuo negdje gdje nitko nije išao, ljudi su shvatili da nešto ne valja. Možda je vozačica rekla kako vozi prema spremištu. Tko to zna. Ili razumije. Ne ide zajedno Zagreb europski grad i pričamo samo hrvatski. Par dana kasnije poznanik iz Turske nam je rekao da se njemu isto dogodilo i kada je zvao hitnu pomoć. Birao je u izborniku razgovor na engleskom. Pa čekao par minuta sve do odgovora operatera “nau no kolege ingliš radi”. Ajde ok.

Kaj ste vi iz Zambije?

Moja supruga je crnkinja, ja sam bijelac, a naša beba je mulat. Ova činjenica jednaka je i u Africi kao i u Hrvatskoj. Kao i svugdje drugdje. To smo mi. Nikad ne bih rekao da će ovaj fakt u Zagrebu izazivati toliko konfuzije. Kad je žena sama s malom u parku (tada je beba valjda bijela ‘ko snijeg) često joj se desi da je ostale mame pitaju koliko naplaćuje. Po satu. Danu. Ili jednostavno kako se dogovorila za plaćanje. Srećom je ovo pitaju žene. Inače bi stvarno zvučalo još gore od lošega kako ovako zvuči. Dakle, naše ZG mame kada vide crnu ženu s bebom u parku sklone su zaključiti kako je ista dadilja. Pa ih zanima koliko naplaćuje. Čuvanje djece. Osobno, smatram da moja supruga izgleda bolje od Naomi Campbell pa bi prirodnije bilo da je neka agentica pita za casting, ali ok. Kada sam ja sam s našom bebom u gradu (tada ona valjda izgleda crnja od ugljena) zna mi se dogoditi da me pitaju jel i ona iz Zambije. Iz Zambije? Aha, svi znaju za ovu zadnju aferu s posvajanjima klinaca iz DR Konga, preko Zambije. Iako u Hrvatskoj danas sigurno ima već 200 posvojene djece iz DR Konga, a sigurno još i više iz drugih afričkih država, vidjeti ne-bijelo dijete na ulici s bijelim tatom automatski, nakon stotina wow and a-joj što je slatka, donosi i ideju kako je dijete posvojeno. Što ću? Jednom sam probao ovako; pitao sam preznatiželjnu mamu jednog ultra-prebijelog dječaka u kolicima…je li joj suprug zna za onu tajnu s njezina poslovnog puta u Švedsku? No, obično samo objasnim na brzinu našu priču, dijete je moje, ima mamu, mama je moja supruga, pa nastavim. No često pomislim i kako je Hrvatsku bilo lakše izvući s Balkana no Balkan iz Hrvatske. Bili bi Europa, ali jadni još ne znamo kako. Imali smo i raspravu o gradu punom policije kada se igraju ‘utakmice visokog rizika’. Pitala me u čemu je rizik ako Dinamo ili Hrvatska izgube. Objasnio sam joj da rizik nema veze s rezultatom nego s time tko igra. Taj dio joj još uvijek nisam uspio rasvijetliti jer em što se u Africi uvijek unaprijed zna tko pobjeđuje (o tome u narednim tekstovima), a u konačnici ionako svi navijaju za Barcelonu ili Real, Manchester United ili Manchester City. Ako je derbi u Engleskoj ili Španjolskoj njihovi huligani će se teško pomlatit u Africi. A što su to nogometni huligani? Shvaćate da je i ova rasprava završena preko koljena.

Hrvatska – Afrika sa strujom

Naše obiteljsko vijeće još uvijek, od onog jutra i bolnice, svakog jutra ponovo zasjeda. Pričamo o dućanima u kojima nam govore da nemaju kreme za crnu kožu. O frizerajima koji nas ne znaju ošišati. O poslovima koji su na raspolaganju jer se čini da u Hrvatskoj gotovo nitko ne priča i engleski i francuski, pa smo u prednosti. Nakon što nam stignu papiri. Spomenemo i taksiste koji jednako kradu u Zagrebu, kako i u Africi. Čekamo da se otvore crkve po centru kao što rade i svi kafići. Nakon potresa. Umiremo od vrućine jer je u Zagrebu po ljeti vruće no u Africi. Svakog dana kada prošećemo gradom ja supruzi iznova objašnjavam da svi oni grafiti po našim fasadama ne označavaju podjelu teritorija među uličnim bandama. “Nadam se da vam ne treba račun” ili “nemojte inzistirati da vas prijavim” – porezne prevare hrvatska su inačica uličnog banditizma. Tako objašnjavam sličnosti i razlike među našim zemljama i kontinentima svojoj supruzi.

Onog spomenutog jutra u meni je stvarno prelomilo. Odlučio sam stoga napisati, manje zbog sebe, više zbog supruge i skroz zbog naše bebe, nekoliko tekstova o svojoj zemlji Hrvatskoj u koju sam doveo svoju obitelj i usporediti naše priče s onima iz suprugine Afrike u kojoj sam živio. Odlučio sam vas iznenaditi s nekim sličnostima. Ili možda čak šokirati kada pročitate da je Hrvatska često samo Afrika sa strujom. Čini mi se da ovdje negdje prestaje humor. Ma šalim se….

 

(objavljeno 1.9.2023.)

(foto: obiteljski album)   Dugogodišnji reporter brojnih hrvatskih medija

Dosje, Mediji

Mario Radić, zamjenik predsjednika Domovinskog pokreta  (foto: Facebook / Domovinski pokret)

 

Osječka tvrtka Kodiak trade, koja gotovo da i ne posluje, u svom portfelju ima i Televiziju Slavonije i Baranje (STV) i Z1, zagrebačku televiziju u prošlosti povezanu sa Slobodanom Ljubičićem Kikašem i Petrom Pripuzom. Njihov stvarni vlasnik navodno je Mario Radić, jedna od čelnika Domovinskog pokreta i suradnik Pavla Vujnovca,  koji navodno želi kupiti još neke lokalne televizije 

 

Piše: Saša Paparella

“Most je izložen brutalnim napadima preko medija koje kontrolira Pavla Vujnovca, odnosno na Z1 televiziji i 7dnevno, pogotovo otkako sam rekao da je PPD oštetio Petrokemiju. Vujnovac je u ovom trenutku puno moćniji nego što je Ivica Todorić ikada bio, a znamo kako su se mediji odnosili prema Todoriću…Vlasnik Z1 televizije je Mario Radić, ta je ekipa potplatila veliki dio desnih medija, a Velimir Bujanec im je jedan od glasnogovornika. Koliko čujem, sada idu u kupnju nekih lokalnih televizija, kako bi povećali medijsku kontrolu”, u dahu je ispričao saborski zastupnik Mosta Nikola Grmoja gostujući krajem kolovoza na N1 televiziji. Spomenuo je tako temu lokalnih televizija, koje – pogotovo u nekim regijama – imaju jako velik utjecaj, pa bi bilo dobro znati u čijem su one vlasništvu.

Radićevi prsti u Marmeladi

Nominalni vlasnik Z1 televizije je, preko tvrtke Kodiak trade, osječki ugostitelj Hrvoje Milas, za kojeg upućeni tvrde da je samo paravan za stvarnog vlasnika Marija Radića, suvlasnika Pevexa, Vujnovčevog poslovnog partnera i zamjenika predsjednika Domovinskog pokreta Ivana Penave, koji se strašno ljuti kad netko kritizira PPD. Pomalo čudi što je Kodiak trade tvrtka bez zaposlenika i sa skromnim godišnjim prihodom od par tisuća eura, no to ju nije spriječilo da u svom portfelju – što je vidljivo u službenim izvorima – ima  i Z1 i Televiziju Slavonije i Baranje (STV). Obje te televizije emitiraju Bujicu i važne se medijske poluge za borbu za glasove na desnici, pa je normalno da Grmoju ljuti takva igra ‘domovinaša’. Novac im očito nije problem – i po još nekim izvorima, ljudi bliski Mariju Radiću zanimaju se za kupnju još jedne, dakle treće lokalne televizijske postaje. Po logici stvari, nakon to su pokrili sjever i istok Hrvatske, sada vjerojatno gledaju prema Dalmaciji. Time bi se priča o Kodiaku vratila na početka, jer je tu tvrtku – pod imenom Marmelada – 2017. osnovala Mirka Baban-Radman, tadašnja voditeljica splitskog Pevexa. U prosincu 2020. Marmelada je prodana Milasu, koji svega pet dana kasnije kupuje STV, a dva mjeseca, s podjednakom lakoćom, i Z1. U međuvremenu, na ‘Milasovom’ STV-u se nemilice vrte Pevexove reklame.

Ne možemo reći da se o prikrivenom vlasništvu nije govorilo. Na sjednici saborskog Odbora za informiranje, informatizaciju i medije, održanoj u lipnju 2021., vanjska članica Odbora, novinarka Đurđica Klancir upozorila je na “nejasne igre oko zagrebačke Z1 televizije“, koju je par mjeseci ranije “Pevex prodao ugostiteljskoj mikro-tvrtki iz Osijeka koja se zove Kodiak trade. Iz godišnjeg izvješća vidimo da je ta gledana lokalna televizija sa solidnim prihodima prodana tvrtki čiji je vlasnik Hrvoje Milas kumski povezan sa suvlasnikom Pevexa i drugim čovjekom Domovinskog pokreta Marijom Radićem. Kasnije je taj vlasnik Z1 televizije bio i zaposlen u tvrtki Pevex. Gledano izvana, bila je to čudna kupoprodaja značajne televizije. Ima li tu sumnje u prikriveno vlasništvo kao što se spekuliralo u pojedinim medijskim napisima”, zapitala je nadležne novinarka Klancir. Državni tajnik Krešimir Partl odgovorio je  kako su “u novom Zakonu o elektroničkim medijima pojačane odredbe u vezi vlasništva, pa je tako uvedena obveza vlasnika da vlasničku strukturu objavi na svojim internet stranicama, a mora dostaviti i izvadak iz registra stvarnih vlasnika, a ne iz sudskog registra kao što je dosad bila praksa. Uloženo je pet milijuna kuna za uspostavu registra stvarnog vlasništva”, rekao je Partl, što samo znači da unatoč uloženom novcu problem nije riješen.

Poslovanje Z1 u slobodnom padu

Z1 je jedna od gledanijih lokalnih televizija u Hrvatske jer se može gledati putem IPTV kanala. Povijest te televizije dobar je presjek onog dijela hrvatskog društva koje se nalazi negdje između politike i crne kronike. Osnovana je 2010. Prvo je kao suvlasnica tvrtke Z1 televizija figurirala Tihana Colić, bliska suradnica poduzetnika Petra Pripuza, a onda je u prosincu 2011. kao vlasnik naveden Slobodan Ljubičić Kikaš, tada ugledni SDP-ovac i čovjek od najvećeg povjerenja gradonačelnika Milana Bandića. Nije dugo bio vlasnik – nakon što je tvrtki Z1 pripojena Ljubičićeva firma Fravi savjetovanje d.o.o., već početkom 2012. kao jedini vlasnik upisuje se Mario Špekuljuk, zet Petra Pripuza, inače uz Ljubičića suoptuženik u optužnici za aferu Agram. Ubrzo svi oni izlaze iz igre, a Z1 preuzima novi igrač – trgovački lanac Pevec. Razlog? Pa navodno su uložili novac kako bi dobili besplatni reklamni prostor. No svoj puni marketinški potencijal Z1 je pokazao 2020., kad važan suvlasnik Pevexa – Mario Radić- sudjeluje u osnutku Domovinskog pokreta, u kojem postaje jedna od ključnih osoba. Umjesto kosilica, kreće nesmiljeno reklamiranje Miroslava Škore. No neiskreni poduzetničko-politički ‘projekt Škoro’ brzo propada, pa se činilo da ni lokalna televizija više nikome ne treba. Početkom 2021., Z1 je prodan osječkoj tvrtki Kodiak trade, koja je taman 2020. već preuzela Televiziju Slavonije i Baranje (STV). Isprva se učinilo da su se ‘domovinaši’ riješili televizije. Početkom 2022. ekipa koja kontrolira Z1 počela je tražiti novog vlasnika, cijena je navodno bila milijun eura,  no potom su se predomislili i odlučili ga zadržati. Ako je propao Škoro, nije propala stranka, a gledana lokalna televizija pred superizbornu 2024. godinu može biti od velike koristi, pa Radić – koji je često bio gost u Bujančevoj emisiji – odlučuje Z1 ostaviti u svom medijskom portfelju, ali indirektno, preko Kodiaka.

I Kikaš se namirio

Paralelno se odvijala još jedna priča, za koju je javnost saznala tek početkom 2018., kad je predsjednik SDP-a Davor Bernardić dobio konačnu presudu prema kojoj ta stranka mora tvrtki Televizija Sljeme d.o.o. platiti skoro 10 milijuna kuna za kampanju njihovog tadašnjeg člana Milana Bandića na izborima 2009. godine. Televizija Sljeme u toj je kampanji podmirivala neke račune SDP-a, a zanimljivo je da je Slobodan Ljubičić u početku bio s obje strane kasnije sudski sukobljenih strana: kao suvlasnik Televizije Sljeme d.o.o. i jedan od organizatora Bandićeve kampanje. Prvotnih 4,3 milijuna kuna troškova se zbog kamata i više nego li udvostručilo, a novac bi trebala dobiti tvrtka Televizija Sljeme čija je vlasnica odnedavna postala Ines Ljubičić, supruga Slobodana Ljubičića. Na istoj adresi gdje je Televizija Sljeme, u zagrebačkoj Adžijinoj ulici, registrirana je i tvrtka Z1 TV promocija d.o.o., također u vlasništvu poduzetne familije Ljubičić. Ta je tvrtka nastala Odlukom skupštine društva Z1 iz ožujka 2017., kad je temeljni kapital te lokalne televizije smanjen sa 1.5 milijuna na 20.000 kuna, a ostatak imovine prebačen je na novu tvrtku, sada u vlasništvu Ljubičića.

U međuvremenu, od 2019. do 2022., prihod Z1 televizije se prepolovio sa 1,5 milijuna na 700 tisuća eura, a broj zaposlenih pao je sa 39 na svega 20. Također, u zadnje dvije godine bilježi gubitak, prvo 225.000 preklani, pa 112.600 eura lan. I dok je u vrijeme kad je gradom upravljao tandem Bandić-Ljubičić Z1 televizija od Grada dobivala i do tri milijuna kuna godišnje,  taj je iznos sada sveden na pedesetak tisuća kuna. Od uprave i vlasnika Z1 televizije zatražili smo komentar zašto je došlo do takvog pada u poslovanju, pitajući ih što namjeravaju poduzeti. Također, tražili smo komentar Grmojinog navoda da Pavle Vujnovac kontrolira Z1 , te da je stvarni vlasnik Mario Radić. Odgovor zasad nismo dobili, a čim stigne objavit ćemo ga.

 

objavljeno: 30.8.2023.

(nastavlja se)

 

Novinarski projekt „Lokalne televizije između kontroverznih poduzetnika i mjesnih šerifa“ realiziran je uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije (AEM) iz programa poticanja novinarske izvrsnosti

Mario Radić, zamjenik predsjednika Domovinskog pokreta  (foto:

Podzemlje & nadzemlje

Igor Legaz (foto: HRT)

 

Mato Franković je kroz stisnute zube dao za pravo aktivisti Igoru Legazu, koji se sam – kad već Grad to ne želi učiniti – sukobio s uzurpatorima pomorskog dobra. Gradonačelnik mu dosad nije davao osobitu podršku u borbi za javni prostor

 

Piše: Saša Paparella

“Apsolutno osuđujem napad na gospara Igora Legaza koji je prilikom davanja izjava na pomorskom dobru napadnut od strane djelatnika tvrtke Royal Resort. Bahatost, arogancija, nebriga za javno dobro nešto je što pod zajednički nazivnik možemo staviti za sve uzurpatore pomorskog dobra”, priopćio je dubrovački gradonačelnik Mato Franković. Učinio je to nakon što je aktivist Legaz učinio ono o čemu bi vlast morala skrbiti  – spriječio je uzurpatore da prisvajaju pomorsko dobro i vratio ga je građanima.

Franković sada tvrdi kako bi se i on rado pozabavio tim problemom,  ali eto ne baš odmah – “u trenutku kad Gradu Dubrovniku budu u potpunosti dodijeljene ovlasti za kontrolu i nadzor pomorskog dobra krenut ćemo u borbu s uzurpatorima javnog pomorskog dobra. Zid pored Ville Elite je samo jedan od primjera, ništa drugačiji nije bio primjer uzurpacije pomorskog dobra na Lapadskoj obali”, rekao je gradonačelnik.

‘Grad ne štiti morsko dobro’

Međutim, ne slažu se svi s tvrdnjom da Grad već nije mogao intervenirati. Tako se dubrovačka odvjetnica Viktorija Knežević oglasila priopćenjem u kojem je prozvala gradsku vlast za koju tvrdi da nije ništa učinila kako bi zaštitila pomorsko dobro.

“Grad Dubrovnik u priopćenju za medije tvrdi kako nisu do sada mogli poduzeti ništa da se zaštiti pomorsko dobro na Eliti koje je oslobođeno zahvaljujući akciji Igora Legaza i grupe građana jer eto čekaju da im se organiziraju neke edukacije u ministarstvu. Osim što na prvu bode oči kad netko tko ima vlast tvrdi da ne može ono što može hrabri i sposobni pojedinac, potpuno je neistinito i netočno. Grad Dubrovnik je mogao poduzeti barem tri efikasna koraka da građanima vrati pomorsko dobro koje je već godinama nezakonito uzurpirano. Kao prvo mogli su prijaviti bespravnu gradnju na pomorskom dobru građevinskoj inspekciji i pozvati cijelu svitu inspektora uključujući Glavnog inspektora Andriju Mikulića u Grad, kao što su to učinili prošle godine kada im je bilo bitno ‘očistiti’ Žarkovicu od nepoćudnih volontera. Vidjeli smo kako su tada doveli od inspekcija do specijalaca.

Drugo, Grad Dubrovnik mogao je javno komunicirati taj problem, ukazati na nezakonitu uzurpacije pomorskog dobra, kako bi se povećao javni pritisak na uzurpatore da odustanu i  kako bi se potakle institucije da rade svoje posao. Vidjeli smo da Grad Dubrovnik to može i da u posljednjem priopćenju proziva dvije obitelji koje su stavile svaka po dva stola na svoje povijesne muliće koje su njihovi preci gradili, a koji su im oduzeti potezom pera i proglašeni pomorskim dobrom. Dakle, može se javno prozivati za pomorsko dobro kad su obični ljudi u pitanju i dva stola na njihovim povijesnim mulićima koji su im oteti, a ne može se kad su u pitanu veliki investitori. I treće, mogli su ovaj dio koji je ionako povijesno dio pješačke komunikacije na tom potezu i nastavljao se na šetnicu, obuhvatiti projektom rekonstrukcije Šetnice Nika i Meda Pucića, urediti je i omogućiti građanima neometani pristup jer je na pomorskom dobru dopuštena izgradnja infrastrukture, a šetnice svakako jesu komunalna infrastruktura. Ali ni to nisu učinili jer Gradu Dubrovniku predvođenom Matom Frankovićem, građani nisu važni osim kad se treba naslikavati za potrebe predizborne promidžbe”, navodi odvjetnica Knežević.

Dubrovnik – prvak u turizmu i ignoriranju javnosti

Gradonačelnik Franković dosad nije imao sluha za Legaza, koji se već godinama bori za razne javne površine u Dubrovniku.  Tako je primjerice potkraj 217., na raspravi o pokretanju postupka stavljanja izvan snage DPU-a Belvedere, Legaz upozorio da je postojeći DPU “idealan, za ovo područje, najvrjednije u cijeloj Dalmaciji. Ima zonu sporta i rekreacije, ali i javnu garažu s preko 500 mjesta. Košarka, odbojka, mali nogomet, bazen… Bila je predviđena koncertna dvorana, kao i splet raznovrsnih puteva. Svima dostupno! Ali, preko noći se pojavljuje projekt koji podrazumijeva hotelsko naselje, zaboravite tamo pristup. Podvalila se priča o šetnici. Što će nama šetnica?! Mi imamo nekoliko stoljeća star put,. Gradonačelniče Mato Frankoviću, zašto niste dosljedni?”, pitao je Legaz Frankovića koji mu je odgovorio kako je on uvijek dosljedan, dodajući kako “vjerojatno Legaz DPU nije dobro iščitao kad mu toliko toga smeta“.

Mato Franković (Foto: Grad Dubrovnik)

 

Zanimljivo je pročitati najnovije priopćenje u kojem se Franković žali na “bahatost, aroganciju, nebrigu za javno dobro”, jer je u nekim od tih kategorija, kao što vidimo, upravo on šampion. U proljeće 2022. objavili smo tekst o godišnjem izvješću Povjerenika za informiranje Zorana Pičuljana Saboru RH, u kojem se, pod naslovomnavodi da samo u toj godini 67 puta građani od dubrovačkih institucija nisu uspjeli dobiti željenu informaciju. U 34 slučaja, riječ je bila o gradu Dubrovniku, koji je na toj sramotnoj listi šutnje uprave bio uvjerljivo prvi, bolje plasiran čak i od Bandićevog Zagreba sa ‘svega’ 22 slučaja ignoriranja građana Inače, Zagreb je 20 puta veći od Dubrovnika, pa je ta brojka za toliko puta sramotnija za najpoznatiji hrvatski grad. Prema vlastitim građanima Frankovićeva je administracija toliko tajnovita kao da je Dubrovnik i dalje mala republika stiješnjena između Turaka i Mletaka koji joj rade o glavi… Pribrojimo li Sveučilište u Dubrovniku sa 17 i dubrovački Studentski centar sa 16 žalbi, Grad ih je ukupno skupio 67, a dodamo li i Sanitat Dubrovnik d.o.o., tvrtku u gradskom vlasništvu, dubrovački skor još je gori.

‘Šampion HDZ-ovske medijske samopromocije’

U to kako Franković tretira medijske upite i sami smo se uvjerili –  u proljeće 2021. smo, pišući feljton o korupciji u hrvatskim medijima, poslali dubrovačkom gradonačelniku nekoliko pitanja – s kolikom svotom Grad Dubrovnik godišnje financira lokalne medije (sa specifikacijom koliko tko dobiva)?; po kojim kriterijima se dodjeljuje taj novac?  što se zauzvrat očekuje od tih medija? Odgovore još uvijek čekamo, iako smo u međuvremenu slali podsjetnike da su sva ta pitanja ostala neodgovorena.

Detalje o tome kako Franković zamišlja suradnju s medijima te što od njih očekuje otkrili smo ovog ljeta iz teksta Igora Lasića objavljenog u tjedniku Novosti pod naslovom Plati pa vladaj. “Dubrovački gradonačelnik Mato Franković šampion je HDZ-ovske medijske samopromocije na lokalnoj razini vlasti. PR-ovske priloge obilno financira javnim sredstvima, a iza propagandnih novinskih priloga ostaju skriveni brojni problemi grada koji zbog prezaduženosti faktično nije kreditno sposoban”, navodi se u tekstu.

“Ususret špici turističke sezone koja se neočekivano počela klimati, ovih dana i tjedana razni istaknuti funkcioneri iz redova HDZ-a pribjegavaju rezervnim temama za što intenzivnije dekoriranje predizborne godine i proteklog mandata. Dubrovački gradonačelnik Mato Franković spada među vodeće propagandiste tog profila. Svakako ne zaostaje nimalo iza svog partijskog šefa, predsjednika vlade Andreja Plenkovića, razmjerno užem djelokrugu. A opći je utisak kako baš Dubrovnik ima prihodovni te fiskalni kapacitet da politički marketing digne po volji gradskih otaca na maksimalnu potenciju… Javno su dostupne informacije o proračunskom izdvajanju po stavci Protokol i informiranje, koja će rebalansom narasti na oko 864.000 eura, dakle, za publiciranje oglasa… Drugi gradovi u pravilu financiraju medije u svrhu praćenja mjesnih događanja i raznih lokalno-upravnih aktivnosti, a Dubrovnik nakladnicima dodatno olakšava pripremom gotovih tekstova u gradonačelnikovu uredu… Ostale jedinice lokalne uprave odreda daju manje za primjerenije informiranje javnosti. Splita nema ni među prvih deset, a Zagreb se u vrijeme Milana Bandića držao u rangu Dubrovnika, ali je u međuvremenu spuznuo”, navodi Lasić razlog zašto pojedini mediji puno ljepše pišu o dubrovačkom, nego li splitskom i zagrebačkom gradonačelniku.

Prebacivanje u pobjednički tabor

“Mata Frankovića ne dira u medijima takoreći nitko, s izuzetkom par manjih portala. Glavni razlog takvome poremećaju nije pak lociran u Dubrovniku, nego u medijskoj politici HDZ-a koji je još u doba njegova predsjednika Tomislava Karamarka i ministra kulture Zlatka Hasanbegovića poduzeo ono što će Plenković i Nina Obuljen Koržinek samo unaprijediti. Razbili su sustav strukovno-demokratiziranog subvencioniranja medija državnim financijama, pa brigu najvećim dijelom prepustili JLS-ovima”, navodi Lasić.

Autor pritom podsjeća i na neke ranije primjere Frankovićevog naknadnog prelaska na pravu stranu. Navodi da je Dubrovnik krenuo u skup projekt izgradnje pročistača za vodu “građen uvelike s ciljem razvoja privatnog biznisa na Srđu, iako je prostorno-planskom dokumentacijom bilo zadano da si to plati sam investitor. No projekt golfa na Srđu neslavno je posljednjih godina završio na koljenima  zahvaljujući dugogodišnjem inzistiranju lokalnih aktivista iz inicijative Srđ je naš. Zanimljivo je nedavno bilo vidjeti Frankovićevu reakciju na vijest o porazu investitora Aarona Frenkela koji je na arbitraži u Washingtonu od RH potraživao grandioznih pola milijarde dolara odštete nakon zastoja s projektom. Vrli se gradonačelnik tad brže-bolje ukrcao na pobjednički brod, nastojeći s palube oprati sve zatečene, ponajprije samu aktivističku inicijativu te njezino stranačko-političko krilo u Gradskom vijeću, zvano Srđ je grad. Optužio ih je da su bili na suprotnoj strani, a on lično na pravoj, otpočetka”.

 

(objavljeno 28.8.2023.)

Igor Legaz (foto: HRT)   Mato Franković je kroz

Zagreb, Zeleno

Po uzoru na Varaždin, u Podbrežju je zasađen prvi urbani voćnjak, drugi je dogovoren u sesvetskom Starom Brestju. Pojavila se građanska inicijativa da se takav voćnjak zasadi i na zapuštenoj livadi u središtu jednog jarunskog bloka

 

Piše: Marina Kelava

“Zašto bismo sadili samo ukrasna stabla, zašto ne bismo imali voćke u gradu”, rekao je zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević pri sadnji prvog zagrebačkog urbanog voćnjaka. Polovicom prosinca je u Podbrežju zasađeno 19 jabuka, a kasnije se planira saditi stabla kruške, aronije i ribizle. Voćnjak će održavati volonteri i udruge specijalizirane za urbanu poljoprivredu, a jednom kada ta stabla počnu davati plodove, moći će ih besplatno brati svi građani.

Da postoji interes građana za voćem u gradu pokazale su i već postojeće inicijative koje su zagovarale sadnju društvenih voćnjaka u svojim kvartovima. Tako je Vesna Janković, inspirirana čitanjem o društvenim vrtovima i voćnjacima koji postoje u drugim europskim državama, ali i prvim hrvatskim primjerom iz Varaždina, pokrenula inicijativu da se na području njenog zagrebačkog kvarta zasadi voćnjak. “Umjesto nevoljene, zapuštene livade u središtu bloka imali bismo bujni, mirisni, šareni park-voćnjak. Dakako, tome treba dodati i dostupnost svježeg voća, ali i mogućnost da djeca nauče nešto o uzgoju hrane i prirodnim procesima“, ističe koordinatorica Inicijative za javni voćnjak na Jarunu. Prvi problem s kojim su se susreli inicijatori jarunskog voćnjaka su nesređene vlasničke knjige te inicijativa još čeka dogovor s Gradom o lokaciji.

Sesvećani sade stare sorte jabuka i krušaka

U međuvremenu na drugom kraju grada, u Sesvetama, na inicijativu vijećnika Tomislava Kenjerića Mjesni odbor Staro Brestje usvojio je zaključak o sadnji javnog voćnjaka. “Na livadi koju želimo pretvoriti u voćnjak već rastu dva oraha i tri lipe. Čitao sam o društvenom voćnjaku koji je zasadio Grad Varaždin i o jarunskoj inicijativi, pa sam pomislio, zašto i mi ovdje ne bismo imali jedan. Ta se livada nalazi uz dječje igralište i sportske terene. Zašto roditelji ne bi s djecom nakon igre ubrali voćku direktno sa stabla“, kaže Kenjerić.

Kako je idealno vrijeme za sadnju u jesen, u Novom Brestju planiraju zasaditi voćke sljedeće jeseni, i to stare sorte jabuka i krušaka, grmove kupina i borovnica i slično. Varaždinski voćnjak koji je inspirirao obje zagrebačke inicijative, zasadilo je gradsko komunalno poduzeće Varkom u suradnji s Gradom Varaždinom te ga je prije nešto od više godine dana predalo na upravljanje udruzi Zasadi stablo, ne budi panj!, koja je inače poznata po organizaciji akcija sadnje stabala po cijeloj zemlji.

 

Varaždinski javni voćnjak (foto: ‘Zasadi stablo, ne budi panj’)

 

U voćnjaku koji je smješten uz parkiralište varaždinskog groblja, na površini od 6.400 metara kvadratnih zasađeno je 200 stabala krušaka i jabuka, te 90 sadnica malina i kupina. Iako je zasađen kao konvencionalni voćnjak, udruga ga već raznim mjerama transformira u permakulturni.

Kosimo li rjeđe, doselit će se  gušteri, žabe, ježevi

“Posljednjih desetljeća upali smo u obrazac upravljanja našim privatnim i javnim površinama poput zelenih površina za golf“, kaže predsjednica udruge Mateja Angelina Kramar. Kramar i drugi članovi udruge žele da u voćnjaku obitava višegodišnje cvijeće, a neprevrtanjem tla i rjeđom košnjom osigurat će da ovdje dosele gušteri, žabe, ježevi… Susjedi i građani Varaždina mogu se dolaskom u voćnjak uvjeriti u dobrobiti praksi, a Kramar se nada da će i oni s vremenom slijediti primjer voćnjaka. “Kratko i često pokošena trava ne podržava biološku raznolikost dok duža trava podržava njih bezbroj”, ističe Kramar.

 

 

Do ubiranja plodova trebat će još pričekati da stabla dozriju, ali plodove će moći ubirati svi. Želja im je, kako ističe Kramar, da se društveni voćnjaci prošire Hrvatskom kao što je to već uspjelo društvenim vrtovima. Da je to moguće, pokazala je britanska organizacija The Orchard Project koja je u svega 13 godina zasadila i brine o više od 540 društvenih voćnjaka po Engleskoj, Škotskoj i Walesu. “Kako svijest o klimatskoj krizi i gubitku bioraznolikosti raste, ljudi žele učiniti nešto kako bi pomogli. Voćnjaci su sjajan način da se pomogne na praktičan, lokalni način”, zaključuje voditeljica projekta Joanne Hooper.

 

Foto: Grad Zagreb

(objavljeno 25.8.2023.)

Po uzoru na Varaždin, u Podbrežju je

Impressum

Zagrebi je medijski portal Hrvatskog centra za istraživačko novinarstvo i slobodu medija (HRCIN).

OIB: 68800865154, MB: 04325532
IBAN: HR9823600001102458120

Glavni urednik: Saša Paparella

novinari:
Ratko Bošković
Miroslav Edvin Habek
Nives Matijević

 

Kontakt
HRCIN, Matije Divkovića 7, 10090 Zagreb
info@zagrebi.hr

Članke možete komentirati na našoj Facebook stranici.
Donacije

Zagrebi i ostale projekte HRCIN-a možete donirat na linku.

Powered by HRCIN