Okovani plastikom (1.) – Mit o recikliranju, umirujuća podvala greenwashing mahera

Prizor sa zagrebačke Kajzerice (foto: Saša Paparella)

U svijetu se godišnje odbaci 300 milijuna tona plastike, a u Hrvatskoj nastane novih 300.000 tona plastičnog otpada. Od toga, reciklira se svega devet posto. Plastike se proizvodi sve više i sve ju je teže reciklirati. Tko nam je prodao priču da situaciju držimo pod kontrolom?

Piše: Saša Paparella

Zagreb, lipanj 2024. Još jedan požar u jankomirskom Eko-floru plus, reciklažnom postrojenju tvrtke C.I.O.S. Petra Pripuza. Izgorjelo je postrojenje za preradu plastike.

Osijek, kolovoz 2024. Niti godinu dana otkako je u osječkoj tvrtki Drava International u vlasništvu Zvonimira Bede izbio ogroman požar na otvorenom skladištu plastike, na istom mjestu to se i ponovilo. Danima je cijeli grad bio pod dimom.

Vrginmost, siječanj 2025. Napokon je zatvorena tvornica Phaten plastic u kojoj su kineski vlasnici dugo vremena ilegalno talili plastiku, a nadležne službe unatoč pozivima građana nisu reagirale. Strojevi su negdje nestali, ali teren oko tvornice još nije saniran.

Varaždin, veljača 2025. Uhićeno je desetak osoba, predvođenih bračnim parom Josipom i Monikom Šincek, zbog zakopavanja medicinskog otpada i plastike u okolici Varaždina i Benkovca, te u Gospiću.

Odbačena plastika kao prilika za milijunsku zaradu 

U svega osam mjeseci, iz skoro svakog dijela Hrvatske stigla je poneka loša priča o plastici – i to obično povezana s nekom vrstom kriminala. Ministarstvo zaštite okoliša i zelene tranzicije procjenjuje da u RH svake godine nastane novih 300.000 tona plastičnog otpada, što je po težini ekvivalent 30 Eiffelovih tornjeva. Odnosno, skoro 80 kilograma po svakom stanovniku RH. Odbačene je plastike sve više i zato je se  očajnički pokušavamo riješiti.

Plastika je postala ogroman problem oko čijeg se rješavanja vrti jednako puno novca, kojeg su odavna namirisali i razni kriminalci. Sjetimo se samo Sopranosa. Angažirani da riješe ekološki problem, oni izazovu još veći – tko će i kako iskopati te desetine tisuća tona plastičnog i opasnog medicinskog otpada koje su Šincekovi zakopali u Gospiću?

Netko je u Italiji dobro platio da njegovo smeće nestane, pa je zakopano usred Like. Zato ilegalni poslovi cvjetaju, a država se oko toga previše ne uzbuđuje. U zadnja dva slučaja – Gospić i Vrginmost – građani i aktivisti su se na vrijeme obraćali nadležnim institucijama, u prvom redu Državnom inspektoratu, no reakcija je izostala. Sve dok ne bi buknula afera.

U Vrginmostu su se građani osjetili posve odbačenima, jer zbog taljenja plastike u tvrtki Phaten plastic u središtu mjesta, godinu dana nisu mogli normalno disati, a hranu koju sami uzgajaju u vrtovima prestali su jesti.

Mještani su počeli prijavljivati da neki Kinezi (u sprezi s par HDZ-ovaca, kako smo kasnije saznali) u napuštenoj tvornici u centru mjesta ilegalno tope plastiku – tko zna odakle dovezenu ili uvezenu –  još u ožujku 2023. Uskoro se javnost zainteresirana za taj slučaj i neki su radnici potvrdili da se tamo zbilja spaljuje plastika, no sve se nastavilo po starom.

“Pa koga zanima naša siromašna općina u kojoj žive doseljeni bosanski Hrvati i srpski povratnici?”, ironično se pita Maja Turniški koja vodi lokalnu ekološku udrugu Sunce i inicijativu Stop Phaten plastic. U ovom je kraju ostalo malo mladih i školovanih, pa se Maja morala prihvatiti raznih uloga. A pri svemu tome mora paziti da ne ispadne ksenofob koji ima nešto protiv Kineza, iako je ona Hrvatica rođena u Švedskoj, njen partner je Srbin rođen u Vrginmostu, a preko svoje udruge stalno organiziraju kampove za djecu iz cijele Europe. Tako da je na prošloljetnom prosvjedu protiv Phaten plastica sudjelovalo i dvadesetak desetaka mladih Francuza, koji su zdušno skandirali “no no plastic!”.

Početkom 2025. aktivisti iz Vrginmosta ipak su  uspjeli otjerati zagađivače. Dugo se nije znalo gdje su odvukli strojeve i svoj plastični otpad, sada se čuje da su završili u Slovačkoj, gdje će vjerojatno nastaviti s istim poslom – ilegalnom preradom plastike. Otišli su, ali zagađenje je ostalo.

Inspektori nisu uspjeli naći Vrginmost

Maja nas vodi do napuštene tvornice, uz koju su ostala dva bazena puna otrovnog mulja. Iako je inspekcija u siječnju 2025. naložila da se  te otpadne vode zbrinu sukladno propisima o otpadu. “ Ti bazeni su se u svibnju 2024. praznili izravno u prirodu, na tuđa zemljišta. Tamo je tlo i dalje kontaminirano, izgleda kao spaljeno i tamo ništa ne raste. Zemlja je ostala puna mikroplastike. Još nisu stigli podaci o razmjerima onečišćenja, niti se zna tko će to sanirati”, kaže Maja.

“Nitko nikad nije provjerio što se ovdje radi. Jedan radnik rekao je da se u Phatenu talilo, mljelo, palilo i zakopavalo plastiku, a po potrebi i skrivalo, jer se unaprijed znalo kada dolaze inspekcije. Kad su ti strojevi odlazili, otpadnu plastiku su odvozile neke tvrtke koje inače proizvode drvene pelete…Prati li ijedna institucija  kako se taj otpad kasnije zbrinuo?”, zabrinuto se pita Maja. Vjerojatno ne, jer niti njima u Vrginmostu  institucije nisu pomogle.

prosvjed protiv jednokratne plastike (foto: Zelena akcija)

“Ništa nije mjereno osim uzorka iz bazena otpadnih voda. Nisu uzeli uzorke tla, vode ni biljki, a od mjerenja zraka su odustali najavom zatvaranja pogona početkom ljeta, iako se rad u pogonu intenzivno nastavio i tijekom ljeta…U početku nismo dobivali odgovore na naše prijave i nije bilo pretjeranog nadzora tvornice. Ili bi dobili odgovor od policije da ne vide nikakav problem u ilegalno odbačenim otrovnim toksičnim vodama i mulju… Nitko s nama nije razgovarao: od državnih institucija, županijskih, pa sve do općinskih vlasti.

Tek kad se uključila Zelena Akcija i kad sam kontaktirala pravobraniteljicu za ljudska prava, te saborski odbor za okoliš, oni su počeli dobivati odgovore i nama su ih prosljeđivali. Puno su nam pomogli i novinari. Na kraju je po nalazima raznih inspekcija potvrđeno da su građani bili u pravu. A sada tražimo utvrđivanje odgovornosti za to da se dvije godine onečišćavao okoliš i talila plastika u centru mjesta. Nažalost, i dalje vlada kolektivna šutnja pogotovo iz županije koja je izdala dozvolu”, kaže Maja Turniški.

Razgovarali smo o problemu plastike i s Milanom Vrgom, načelnikom općine Gvozd, čiji je Vrginmost središte. Aktivisti ga prozivaju da se nije na vrijeme uključio u rješavanje tog problema. Vrga pak tvrdi da je bio nemoćan jer je “Državni inspektorat tražio da općina sama plati uređaje za prikupljanje podataka o zagađenju, a mi nemamo za to novaca”.

Situacija se razriješila tek kad je lani nadležna institucija Phatenu oduzeta dozvola za rad.

Foto: Hans, Pixabay

Eto, to je jedan od primjera kako se danas rješavamo odbačene plastike. Potajice, neekološki, ugrožavajući zdravlje ljudi. Samo u Gospiću je, prema prvim procjenama iznijetim u medijima, zakopano oko 150 tisuća tona plastičnog i opasnog medicinskog otpada, s nesagledivim posljedicama po ljude i vode, kojima Lika obiluje.

Zbrinjavanje plastike – legalno ili ilegalno – postalo je ogroman biznis. Sve do 80-ih godina prošlog stoljeća bio je stav da plastiku treba jednostavno spaliti ili zakopati. Tek kad smo postali ekološki osviješteni i voljni riješiti taj problem na neki kvalitetniji način. I tada se u priči o zbrinjavanju i recikliranju plastike počeo vrtjeti velik novac. A tamo gdje ga ima, pogotovo ako je javan, pojavljuje se i kriminal.

Tako i recikliranje plastike u Hrvatskoj već dugo prate kontroverze. Još 2013. bila je uhićena Barbara Bešenić, vlasnica BBS-a, prve tvornice za reciklažu PET ambalaže u Hrvatskoj, u okolici Varaždina. Ta nekadašnja saborska zastupnica HDZ-a, koju su mediji prozvali ‘kraljica reciklaže’, potkraj 2021. nepravomoćno je osuđena na tri i pol godine zatvora jer je fiktivnim otkupom PET ambalaže oštetila Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost (FZOEU) za 105 milijuna kuna. Tada se u istoj aferi sudilo Vinku Mladineu, prvom šefu FZOEU. Optužen je i za šverc plastičnih boca iz Srbije, Crne Gore i BiH, te da je na tome Fond za zaštitu okoliša ostvario gubitak od vrtoglavih 700 milijuna kuna. Kasnije je oslobođen optužbi.

Ana-Marija Mileusnić (foto: Zelena akcija)

Ekolozi: ‘recikliranje je skupo i neučinkovito!’

Unatoč svim tim aferama, oko nas stvoren dojam da su Vrginmost, Osijek i Gospić, ili nekoć Varaždin, samo neki izolirani ekscesi, a da situaciju držimo pod kontrolom. U očima prosječno informiranog građanina, sve je više-manje u redu: mi plastični otpad odložimo u jedan od sve brojnijih žutih spremnika, onda ga komunalci negdje odnesu, recikliraju i pretvore u novi komad plastike, pa se sve vrti u krug.

U stvarnosti, uopće nije tako. Žalosna je istina da se danas u svijetu reciklira svega devet posto plastike.

“Recikliranje plastike zapravo je vrlo skup i neučinkovit proces. Troši jako puno vode i energenata, pa je ekonomski neprihvatljiv. Nova plastika je i jeftinija i kvalitetnija od reciklirane”, govori nam Ana-Marija Mileusnić, voditeljica kampanje protiv zagađenja plastikom u zagrebačkoj Zelenoj akciji. Ana-Marija je nekoliko puta organizirala prosvjed protiv Phatena, i u Vrginmostu i u Zagrebu – srećom bili su vizualno atraktivni, pa su se pojavljivali i u mainstream medijima, što je dosta pomoglo u stvaranju javnog mnijenja i rješavanju problema.

Tko nas je onda uvjerio da se problem plastike može riješiti reciklažom, odnosno – oporabom? “Mit o recikliranju je laž industrije polimera, odnosno industrije fosilnih goriva, iste one koja je i počela proizvoditi plastiku kako bi se riješili tekućih viškova nastalih u procesu proizvodnje nafte”, kaže naša sugovornica.

Mit obično predstavlja priča o nastanku nekoga ili nečega. Mit o recikliranju je malo drugačiji – on nam priča o plastici koja ne umire, već beskrajno kruži, kako nas uvjeravaju petrokemijske kompanije. Taj marketinški trik funkcionira već desetljećima. Uz snažan lobi moćne industrije fosilnih goriva, primjerice PlasticsEurope, postoji cijeli niz komunikacijskih stručnjaka zaduženih da za Coca-Cola, PepsiCo, Unilever i Nestlé razvijaju greenwashing strategija. Takvi, globalno važni proizvođači plastike, svoje kupce pokušavaju uvjeriti da iznimno puno brinu o okolišu, pa su svoju robu nakitili simbolima koji ukazuju na njihovu, navodno, visoku ekološku svijest.

Jedna od uspješnih podvala je i ta što gotovo svi plastični proizvodi, uz broj koji označava vrstu plastike, nose opći simbol recikliranja, a sve kako bi se potrošači doveli u zabludu da je plastika reciklabilna.

Zelena akcija u akciji

Mit o recikliranju nastao je u drugoj polovici 20. stoljeća, u vrijeme kad počinje snažnije propitivanje opravdanosti tolikog korištenja plastike. Do 70-ih godina, kao o rješenju za odbačenu plastiku uglavnom se govorilo o njenom spaljivanju ili odlaganju na deponije. Osamdesetih počinju novi trendovi, pa se počinje nametati kako je plastika zapravo cirkularni proizvod, te da iz plastike recikliranjem  – nakon postupka razvrstavanja, pranja, mljevenja, taljenja i ponovne obrade – bez problema nastaje novi plastični proizvod. Tako su i Šincekovi uvjerili Gospićane da će od recikliranog plastičnog otpada raditi burobrane, bukobrane i plastične montažne kućice. Jutarnji je objavio svjedočanstvo radnika koji j, umjesto recikliranja, plastiku miješao sa zemljom i zatrpavao. U okolici Benkovca su istražitelji razgovarali sa drugim Šincekovim zaposlenikom, on je svjedočio da su kamioni istovarivali plastiku u rinfuzi, koju je on zatim bagerom zatrpavao šljunkom.

Greenpeace: ‘Okončajmo ovo plastično doba!’

Komunalne tvrtke uspješno su nam usadile u glavu devizu da “otpad nije smeće”. Što je istina, ali samo u slučaju npr. stakla, papira i metala. Ali ne i kod plastike, koja je vrlo često upravo to – smeće. I zato se s njom i ponašamo kao s običnim ‘kućnim’ miješanim otpadom – pokušavamo ju zakopati, spaliti, sakriti, samo da nam nestane s očiju.

No, dio se ipak reciklira. Pa svaki je mit nastao na barem malo istine…

“Samo određene vrste plastike, i to manji dio, mogu se reciklirati. To se uglavnom odnosi na PET i HDP ambalažu. Osim toga, kad recikliramo, nikad ne možemo ponovno dobiti onaj isti proizvod. Potom, u procesu recikliranja uvijek, osim kod PET ambalaže, moramo ubaciti i određenu količinu nove, ‘djevičanske’ plastike. Napokon, plastiku ne možemo reciklirati neograničeno puta, jer ona u tom procesu gubi željena svojstva”, nabraja nam brojne probleme s recikliranjem Ana-Marija Mileusnić.

Čemu treba dodati još neke: plastičnog otpada je toliko da ga je nemoguće prikupiti; sav plastični otpad ne može se reciklirati zajedno; i sam proces recikliranja plastike štetan za okoliš te su radnici koji to provode izloženi kemijskim proizvodima, a procesom se proizvodi mikroplastika; reciklirana plastika se ne može ponovno upotrijebiti za izradu ambalaže za prehrambene proizvode, jer je rizično toksična.

Zbog svega toga, u listopadu oglasio se Greenpeace, najpoznatija  organizacija za zaštitu okoliša, s konstatacijom da je “recikliranje plastike fikcija”. Malodušnost je zavladala nakon objave analize po kojoj američka domaćinstva godišnje proizvedu 51 milijun tona plastičnog otpada, od čega se reciklira tek 2,4 milijuna tona, odnosno 4,7 posto.

Po egidom Okončajmo ovo plastično doba!, Greenpeace skuplja potpise za peticiju kojom se od svjetskih čelnika traži da podrže globalni sporazum o plastici “kojim bi se riješio problem plastike u svim fazama njenog životnog ciklusa…Taj sporazum ima velik potencijal usmjeriti svijet prema budućnosti bez plastike, ali je na nama pobrinuti se da se ta obećanja i ispune”, navode u Greenpeaceu.

Zahtijevaju “ambiciozan i čvrst globalni sporazum o plastici kojim će se ograničiti njezina proizvodnja i uporaba, spriječiti vađenje nafte i plina iz zemlje za proizvodnju plastike i zaustaviti velike zagađivače i njihovu bezobzirnu proizvodnju. Promijenit će način na koji korporacije isporučuju svoje proizvode kupcima i usredotočiti se na višekratnu uporabu i ponovno punjenje; korporacijske zagađivače držati odgovornima te zahtijevati potpunu transparentnost kod proizvodnje, uporabe, uvoza i izvoza plastike i zahtijevati od bogatih zemalja da preuzmu vodstvo u prelasku na sustav bez otpada”.

EU se suočila s plastikom tek kad je Kina prestala kupovati otpad

Od 1950. do 2017. ukupno je na svijetu proizvedeno oko 9,2 milijarde tona plastike. No paralelno sa sviješću o štetnosti plastike, raste i njena proizvodnja. I dok čekamo rezultate silnih istraga o požarima  i zakopavanjima plastike po hrvatskim selima i gradovima, guši nas i sama pomisao na to da se svake godine u svijetu proizvede novih 400 milijuna tona plastike. Kako uopće predočiti tu količinu? Pa probajmo s automobilima. Svaki je težak oko 1,5 tonu, dakle godišnje stvorimo nove plastike teške kao 267 milijuna automobila (to je više nego što ih trenutačno ima u cijeloj EU).

Godišnje čovječanstvo odbaci oko 300 milijuna tona plastike. Koju potom odlažemo na smetlišta, zakopavamo, spaljujemo ili – izvozimo. Kao što su Šincekovi uvozili talijansko i slovensko smeće, zapadne su zemlje godinama izvozile otpad u Kinu, bez puno opterećivanja time što se s tim otpadom događa. Kad je Kina 2018. prestala uvoziti plastiku odjednom je stopa recikliranja u EU znatno opala. Kinezi su tvrdili da tu plastiku recikliraju, no mi zapravo ne znamo što su s njom napravili jesu li ju zbilja preradili, spalili ili zakopali.

Valerije Vrček (foto: Saša Paparella)

“Sve se to na papiru vodilo kao recikliranje. EU je igrala prljavo i možemo reći da je Europa zapravo tek 2018. otkrila plastiku”, napominje profesor Valerije Vrček, predstojnik Zavoda za organsku kemiju Farmaceutsko- biokemijskog fakulteta. I dok su borce za okoliš obično povezuju s lijevo-aktivističkom scenom, Vrček već 20 godina svoje tekstove o plastici objavljuje u Glasu koncila. Kao vrsni kemičar, ima oštru sliku problema s plastikom.

Plastika je prljava čim se proizvede

“Čak je i nova plastika od početka prljava i zato je jako loš materijal za  recikliranje. Govorimo li o onoj običnoj, ‘narodnoj’ plastici od koje se rade plastične vrećice, ona je u startu kemijsko smeće! U nju se stavlja toliko aditiva, uključujući lijekove, boje, omekšivače i pesticide, a sve to kako bi bila jeftinija i otpornija. Puna je teških metala, u njoj ima više aditiva nego li polimera, pa recikliranje takvog smeća i nema puno smisla”, kaže Vrček. Kao što navodi i Hrvatska tehnička enciklopedija: “Tipična plastika sadrži i aditive – punila, bojila, plastifikatore, stabilizatore koji ponekad čine i veći dio materijala”.

Vrček naglašava kako je problem utoliko gori jer se “često zajedno recikliraju različite vrste plastike, iz čega se dobiva jako loš materijal. Proizvodnja plastike je jeftina jer je i nafta jeftina. A dokle god je takva,  ‘djevičanska’ plastika ne samo čišća već jeftinija od one reciklirane, pa tko je lud reciklirati?”.

Zbog takvih stavova, Vrčeku se ponekad zamjera defetizam, no on se s time ne slaže. Svjestan je da recikliranje nema alternativu, ali upozorava i na pogubnu simbiozu neodgovorne industrije i konzumenata. “Ovdje imamo profit plus komociju običnog potrošača. Moto je – uzmi, potroši, baci. Ukratko – obična lijenost”, kaže Vrček.

U RH je 2023. odvojeno prikupljeno 117.000 tona plastike 

Iako, kako smo ustanovili, postojeće recikliranje nije dovoljno da riješi problem plastičnog otpada, zasad je ono nužno.

Prvi korak u recikliranju je odvojeno prikupljanje plastike. Plastika se prikuplja putem kontejnera za reciklažu, centara za otkup ili programa povratne ambalaže. Potom se plastika sortira prema vrsti (npr. PET, HDPE, PVC, PP) jer različite vrste zahtijevaju različite procese reciklaže.

“Kod plastike se primjenjuju različite tehnološke metode poput mehaničkog usitnjavanja, prosijavanja prema veličini čestica, zračne separacije, ručnog sortiranja te naprednog sortiranja pomoću infracrvene tehnologije, u kombinaciji s umjetnom inteligencijom. Cilj ovog postupka je dobiti visokokoncentrirane monofrakcije plastike koje sadrže barem 95 posto, a idealno i do 98 posto istovrsnog polimera, dok preostalih nekoliko postotaka čine nečistoće i drugi polimeri.

Nakon sortiranja, plastika se podvrgava mokrim postupcima pranja kako bi se uklonile nečistoće s površine te neutralizirao miris kontaminanata. Zatim se suši i usitnjava na sitne čestice, obično manje od jednog kvadratnog centimetra. U završnoj fazi, plastika se topi u visokotemperaturnim procesima i pretvara u reciklate, odnosno male plastične pelete. Takvi reciklati moraju imati visoku kvalitetu i prestaju biti otpad, postajući tržišna roba koja se prodaje kao sekundarna sirovina za proizvodnju novih proizvoda, poput boca, folija, namještaja i drugih plastičnih predmeta”, objasnili su nam o Fondu.

No vratimo se sada na prvi korak, a to je odvojeno prikupljene plastike, koja se generalno dijeli u dvije vrste.

Prva je ona povratna, PET ambalaža, koju država preko Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost (FZOEU) otkupljuje od potrošača po cijeni od deset centa za komad ambalaže soka ili mineralne.

Druga je vrsta sva ostala plastika, ona koja završava u našim kantama, odnosno u komunalnom otpadu.

“Ukupna je količina odvojeno prikupljene plastike u RH 2023. godine bila oko 117.000 tona. Od toga oko 60.000 tona otpada na povratnu ambalažu iz sustava FZOEU. Preostalih oko 57.000 tona je plastika izdvojena iz miješanog komunalnog otpada (“žute vrećice”), o kojoj brinu komunalne tvrtke”, govori nam Aleksandra Anić Vučinić, predstojnica Zavoda za inženjerstvo okoliša na Geotehničkom fakultetu u Zagrebu, gdje drži niz kolegija vezanih uz  otpad i zaštitu okoliša, pa tako i ‘Cirkularna ekonomija u gospodarenju otpadom’. Također je predsjednica Hrvatske udruge za gospodarenje otpadom (HUGO).

Ohrabrujući rezultati s PET ambalažom 

Treba reći da su rezultati s PET ambalažom ohrabrujući. Kako smo saznali u FZOEU, “prema zadnjem Izvješću o ambalaži i otpadnoj ambalaži za RH u 2022. godini, kroz sustav povratne naknade sakupljeno je 87 posto PET ambalaže od pića i napitaka”. Napominju i da trend odvajanja otpada raste iz godine u godinu, “što se vidi i iz zadnjeg  Izvješća o komunalnom otpadu za 2023. godinu”.

A kako nam ide s odvojenim prikupljanjem ostale plastike, one za koju nema povratne naknade? Odgovor smo potražili u Ministarstvu zaštite okoliša i zelene tranzicije. Unatoč sve većoj reciklaži, još uvijek više od pola te plastike završi pomiješan s ostalim otpadom.

izvor: Ministarstvo zaštite okoliša i zelene tranzicije

Osim toga, iz grafičkog prikaza u nastavku vidljiv je trend kretanja stope recikliranja otpada od plastike iz komunalnog otpada u RH, gdje je 2020. iznosio 19 posto, onda se popeo na 20, ponovno pao na svega 18 i onda 2023. narastao na rekordnih 24 posto.

“Ukupna količina nastalog otpada od plastike u RH na godišnjoj razini procjenjuje se na oko 300.000 tona, odnosno 79 kilograma po stanovniku. Najveći udio u toj količini, oko 90 posto, čini otpadna plastika iz komunalnog otpada. Prema podacima za 2023. godinu, ukupna količina plastike koja završi u komunalnom otpadu iznosila je 270.532 tona, od čega je odvojeno sakupljeno 44 posto, dok je 56 posto završilo u sklopu miješanog komunalnog otpada koji se odlaže na odlagališta otpada. Udio plastike u miješanom komunalnom otpadu procijenjen je na 16 posto”, navode u Ministarstvu.

“U izdvojenom komunalnom otpadu od plastike najveći udio čini ambalažni otpad od plastike. Iako se značajan udio otpadne plastike iz komunalnog otpada izdvaja, još uvijek se određene količine ne recikliraju već završe na odlagalištima kao otpad. Jedan od razloga je i činjenica da postoji veliki broj različitih vrsta plastike od kojih svaka ima specifičan kemijski sastav, što zahtijeva različite tehnologije obrade”, objašnjeno je u odgovoru Ministarstva.

——————————————————————————————————————————————————————————————————————————–

Osim PET-a i HDPE, sve druge vrste plastike mizerno se malo recikliraju

Zaklada Plastic Soup uvela je 1988. sustav šifri koji pomaže u recikliranju plastike koristeći brojeve. Gotovo svi plastični proizvodi nose opći simbol recikliranja: trokut sastavljen od tri kružne strelice. Broj u trokutu označava vrstu plastike, a postoji šest uobičajenih vrsta plastike i jedna razna kategorija s brojem 7: PET (brojčana oznaka: 1), HDPE (2), PVC (3), LDPE (4), PP (5), PS (6) i OTHER (7).

Od toga se samo PET (polietilen tereftalat) i HDPE (high-density polyethylene, polietilen visoke gustoće) smatraju prikladnima za izradu novih, kvalitetnih proizvoda. PET ambalaža, u koju se pune boce za bezalkoholna pića, može podnijeti recikliranje više puta. Od recikliranog materijala mogu se izraditi nove PET boce ili poliesterska vlakna za proizvodnju tekstila. Od krute plastike HDPE izrađuju se boce za mlijeko, ulje i tekuće deterdžente. Greenpeace je 2022. procijenio iskoristivost PET otpada na 20,9 posto, dok je kod HDPE upola manji – 10,3 posto. Mogućnost recikliranja svih ostalih vrsta plastike manja je od pet posto, pa takva plastika bude spaljena ili završi na odlagalištu. 

Izvor: Kristina Cvejanov, Facebook: Za manje smeća i više sreće – Zero & Low Waste Serbia

(objavljeno: 17.4.2025.)

Serijal ‘Okovani plastikom’ nastao je u okviru projekta PING (Podrška istraživačkom novinarstvu od Gonga)

Prizor sa zagrebačke Kajzerice (foto: Saša Paparella)   U