Groblje ruskih tenkova u Kijevu
Nakon godinu i pol, hrvatski redatelj ponovno je posjetio Ukrajinu, u kojoj je sada proveo dva tjedna. Stanje u velikim gradovima je bolje nego li tada, a Kijev živi svoje ‘novo normalno’. Nakon tolikih žrtava, gubitak teritorija nije opcija, rekli su mu ukrajinski sugovornici
Piše: Dario Juričan
Prvi put sam u Ukrajini bio prošle godine u veljači; putovali smo od Zagreba busom do Kijeva koji nas je dočekao sa sirenama, redukcijama struje, mirisom agregata i opreznim optimizmom. Bila je to neposredno prije prve godišnjice rata i Ukrajinci su se nadali skorom kraju, ali svatko iz Hrvatske s iskustvom devedesetih samo je mogao gorko odmahivati glavom.
Tada smo kolega redatelj Saša Poštić i ja za ukrajinsku ambasadu napravili kratki film koji je prikazan na HRT-u. Ovaj put odlučio sam napraviti novi filmski projekt u kojem bih komparirao ukrajinska i hrvatska tranzicijska iskustva. Odlučio sam se za ambiciozan dvotjedni plan: Odesa, Harkiv, Kijev i Lavov.
U Odesi se dobro jede, na sirene nitko više ne reagira
Do Ukrajine se iz Hrvatske niskotarifnim letom stiže preko Beča pa do glavnog grada Moldavije, Kišinjeva, ili pak iz Zadra do Rzeszówa u Poljskoj. Odluka je pala na Kišinjev jer smo prvo htjeli do juga Ukrajine – Odese. Do Odese smo od Kišinjeva za tri stigli busom uskim lokalnim cestama. Stigli smo malo prije ponoći, a to je najbitnije, jer od ponoći do pet ujutro traje policijski sat, nevolja.
Odesa je vrhunski isplaniran grad: ogromne, široke aleje, drvoredi, zelenilo, nevisoke kuće; podsjeća na Opatiju, ali grandioznijim duhom. Odesa je ipak velegrad od milijun stanovnika, važna industrijska luka u koju se lako zaljubiti. Kad Ukrajince pitate o Odesi, to su odmah izljevi ljubavi, evociranje romantike i hrana! Lokalni vodič odveo nas je u nekolicinu restorana, naročito gruzijskih i tatarskih i stvarno se dobro i sočno jede: od juha do mesnih specijaliteta uz lokalna vina ili pak craft pivo.
Trobojnica na Crnom moru, u kojem zbog mina više nema ribolova
Preko dana zvuk sirene bi proparao Odesu, ali nitko više ne reagira. Ukrajinci prate Telegram kanale, a mi ostali službenu aplikaciju za uzbunjivanje. Plaže su pune ljudi koji se sunčaju ili pecaju. Ribariti se niti smije niti može jer je sve puno mina. Morska riba u Odesu dolazi zamrznuta iz Poljske ili Moldavije. Dva dana nakon što smo otišli Rusi su gađali luku i potopili jedan trgovački brod…
Iz polupanog Harkiva je pobjegao milijun ljudi
Od Odese do Harkiva išli smo noćnim vlakom. U kupe stane četiri putnika, mene je dopao sredovječni par i muškarac koji je ležao na leđima i spavao otvorenih očiju. Pripisao sam to PTSP-u. Vožnja je trajala oko 14 sati, a vlak je na odredište kasnio minutu… Može se svašta reći za organizaciju života u Ukrajini, ali vlakovi su točni.
Harkiv je potpuna suprotnost zelenoj, nježnoj i zaigranoj Odesi, sav je monumentalan i hladan, plaća danak sovjetskoj arhitekturi. Sirene počinju s tuljenjem od pet ujutro i oglašavaju se svakih par sati. Policijski sat počinje u 23 sata.
U Harkivu privid života ide dalje
Prvi doručak imamo u centru gdje nema jedne državne zgrade koja nije pretrpjela bombardiranje. Sada su prozori prekriveni daskama, a krovovi, ako nisu jako izbušeni su popravljeni. Nema kafića po centru kojem nisu polupana stakla, ali to se brzo sanira i privid života ide dalje.U razgovoru s vozačima i poduzetnicima, zašto nisu u skloništu, uvijek isti odgovor: šta ću, netko mora raditi… Taksisti revno voze aute starije od dvadeset godina s gumama koje su gotovo ćelave. Bolt i Uber voze po cijeloj Ukrajini. Dok smo snimali intervju u jednom od tatoo salona, bombe su padale po sjevernom predgrađu grada. Stradalo je troje ljudi, a četrdesetak je ranjeno.
Obišli smo gruzijski, talijanski i ukrajinski restoran u kojima je, za razliku od tmurnih i polupraznih ulica, vrlo živo. Kažu nam da smo sretnici sa strujom, jer su inače redukcije struje za hladna vremena česta stvar. Dvomilijunski grad danas je prepolovljen po broju stanovnika. Oni koji su ostali nisu kivni na one koji su otišli, ali ako se rusko maltretiranje nastavi…
Vlakovi jure 150 km na sat, Kijev pun električnih automobila
Od Harkiva do Kijeva stigli smo brzim vlakom za pet i pol sati. Jurio je prosječnom brzinom od 150 km/h. Glavni grad Kijev živi svoje novo normalno. Prošle godine u veljači gradska je rasvjeta bila ugašena i ljudi su uokolo hodali s upaljenim svjetlima mobitela i vanjskom baterijom. Ovaj puta drukčija, vedrija slika. Prvih par taxija u koje smo ušli bili su, na naše čuđenje, električni automobili. Vlasnici sa smiješkom kažu da im je cijena kao u Americi.
Inače je grad pun luksuznih automobila, pogotovo Lexusa. Kijevljani u autoironiji kažu: nakon Moskve i Dubaija, naš Kijev je na trećem mjestu na svijetu po luksuznim autima. Gradske su ulice, pogotovo vikendom, pune ljudi, u kafićima teče alkohol, čija potrošnja je u stalnom rastu. Ali sve je to varljivo. Sve se zatvara u 23h, kako bi ljudi prije policijskog sata stigli kući. Mladići se boje izlaziti na javna događanja, koncerte, kako ne bi završili na fronti. Vojni obveznici su svi iznad 25 godina, a nitko stariji od 18 ne može napustiti zemlju.
U subotu navečer, u pothodniku trga na Majdanu svira bend – kombinacija gitara, violina i harmonike; ljudi hipnotizirano slušaju, a jedan od prolaznika im kupuje cvijeće. Oduševljen sam i streamam live po društvenim mrežama dok gledam tu ekipu koja bi rasturala da svira bilo gdje na svijetu, a ne samo u ovom ukrajinskom grotlu; u želucu me steže dok ih gledam kako vješto prelaze iz teme u temu, nakupilo mi se…
Ukrajinska aplikacija za uzbune
I taman kad sam pomislio da ne može biti gore izlazimo na Majdan, a na njemu gomile fotografija i zastavica s poginulim braniteljima… Tisuće i tisuće fotografija. O brojkama poginulih se priča u pola glasa. Pitam Ukrajince jesu li spremni na primirje, odmah uzvraćaju, kakvo, ono u kojem se zamrzava konflikt i gubimo teritorij?, ne može, previše je ljudi izginulo, ne može, nema tu pravde, kažu.
Iako im je dosta rata, nacionalni ponos je jak. Ljuti su što je vojna izobrazba samo mjesec dana i što jednom kad se ode na front nema rotacije i preko godinu dana. Neki su vojnici demonstrirali da se ne slažu s time i javno, na društvenim mrežama, objavili da dezertiraju i da su spremni na zatvorsku kaznu, koja ima, kažu, za razliku od odlaska na front, rok trajanja.
U Lavovu se rat ne osjeća
Kad se dođe u Lavov osjećaj je kao da se čovjek nalazi u nekom srednjoeuropskom modernom gradu i da je rat daleko. Uostalom, poljska je granica udaljena samo sat vremena autom. Kad je krenuo rat na prijelaz se čekalo i po 14 sati, sada se čeka do četiri sata.
U Lavovu se polako živi, a glavna gradska tržnica je jako živa. Cijene su barem 30 posto niže nego li u Hrvatskoj, riba još jeftinija. Zabavljaju me mesnice na otvorenom bez rashladnih vitrina. Kladio bih se da zakon propisuje drugačije, ali da se sve „da dogovoriti“.
Riječ ‘optimizacija’ zvuči i na hrvatskom i na ukrajinskom jednako i Ukrajinci će se jako nasmijat kad se neka njihova lokalna ludorija nazove optimizacijom. Najbolji primjer je kod izdavanja računa. Ako se naručilo jelo i alkohol, na kraju će se dobiti dva računa: jedan za jelo i drugi za alkohol i do sutra će vam objašnjavat kako je to normalno, porezne trice i kučine, iako ne mogu imenovati niti jednu državu na ovom svijetu koja to tako radi. Osobni rekord je oboren u Harkivu gdje sam po obračunu u restoranu dobio četiri računa. Zašto? Restoran ima četvero suvlasnika: jedan drži juhe, jedan pića, jedan mesnata jela, a jedan deserte.. optimizacija!
Craft pivnica u Odesi
Iz Lavova odlazimo u Rzeszów. Gomile baterija Patriota oko zračne luke. Govorim taksistu da živi u najsigurnijem gradu u Poljskoj, smije se i kaže da će njih Rusi prve gađat. U Rzeszówu je Joe Biden s američkim trupama jeo pizzu, tu dolazi oružje za Ukrajinu, tu dolazi i Zelenski kad kreće na svjetske turneje.
Prije rata to je bila mala zračna luka, sada radnici kažu da se u nekoliko sati potroši količina goriva koja se prije rata potrošila u tjedan dana. Gomile Poljaka ulaze s nama u avion za Zadar, paralelno s njima druge gomile ulaze na niskotarifni let za južni Egipat. Poljaci žive život istočnoeuropskih pobjednika tranzicije. Za razliku od Ukrajinaca koji se moraju, kao i Hrvatska devedesetih, izboriti za cjelovitu državu. Samo, njihov neprijatelj je golema zemlja s ogromnim resursima.
Srećom, u Ukrajini, kao i u Hrvatskoj, nema korupcije i optimizam je iza ugla.
(objavljeno 24.10.2024.)
