Vlada BiH odlučila je 1992. na sve dinarske novčanice zatečene u optjecaju otisnuti žig i pretvoriti ih u legalno sredstvo plaćanja, a sve naknadno unesene novčanice proglašene su nezakonitima, navodi se u knjizi Novac male države koju je istaknuti zagrebački novinar i publicist Ratko Bošković objavio u izdanju nakladničke kuće Jesenski i Turk.
“Nijedna država ne može biti u realnosti samostalna, ako joj netko drugi upravlja novčanim i monetarnim sustavom. Vlastiti novac je, jednostavno, jedan od atributa nezavisnosti i suvereniteta svake države“, napisao je prvi ministar financija Republike BiH Žarko Primorac u svojim sjećanjima na stvaranje bosanskohercegovačkog dinara godine. No uz taj ekonomsko-politički, te godine postojali su i vrlo praktični razlozi da BiH hitno s teritorija pod kontrolom vlasti u Sarajevu (koju su osiguravali Armija BiH i HVO) izbaci jugoslavenski dinar.
‘Celjski dinar’ nije uspio doći do Sarajeva
S dinarima, koji su u BiH u ogromnim količinama dotjecali iz Beograda, BiH je uvozila i jugoslavensku inflaciju, u 1992. godini oko 67 posto. No, novčanice nove valute, koje je Republika BiH dala izraditi u Celju, u Sarajevo se nisu mogle dopremiti pa je, kako kaže Primorac, “trebalo hitno pronaći drugo rješenje“.
Tada su u Vladi odlučili da na sve novčanice jugoslavenskog dinara zatečene u optjecaju u BiH kod javnih ustanova i građana Narodna banka BiH ili Služba društvenog knjigovodstva otisnu svoj žig i da samo tako oštambiljani dinari budu legalno sredstvo plaćanja, a sve naknadno unesene novčanice nezakonite. Kad je ponestalo najnovijih jugoslavenskih dinara „za izvanredne potrebe zemlje“, iz skladišta su izvučeni i oni već povučeni ‘Markovićevi konvertibilni’ dinari, posljednji s grbom tada već odavna nepostojeće SFRJ. No i ti poštambiljani dinari strahovito su brzo gubili vrijednost pa su u Vladi u Sarajevu, kao privremeno platežno sredstvo, odlučili izdati novčane bonove.
Otiskivanje pečata na novčanice na području Jugoslavije nije bila novost. Po završetku Prvoga svjetskog rata trebalo je na području Kraljevine Slovenaca, Hrvata i Srba spriječiti unos ‘neprijateljskih’ novčanica iz drugih dijelova raspadnutog Austro-Ugarskog carstva. Pečatiranjem su krunske novčanice zatečene na tlu Kraljevine SHS nostrificirane, a obilježavanje je regulirano “Saint-Germainskim ugovorom, prema kojem je svaka država bila dužna da ispečati neprijateljski novac na svojoj teritoriji i da ga na taj način nostrificira kao svoj, s tim da se u roku od dvanaest mjeseci po stupanju ugovora na snagu, žigosane krune, levi, marke te austrougarsko izdanje crnogorskih perpera imaju zamijeniti za svoju vlastitu monetu uz uvjete koje one same budu stvorile”.
No kako je žigove na novčanice udaralo mnoštvo državnih ustanova, i budući da su se pečati lako krivotvorili, “ukazala se potreba za tehnički savršenijom oznakom krune koja se ne bi mogla lako falsificirati.” Tako su na ispravno pečatirane novčanice još i lijepljene posebne markice…
Za tiskanje bonova nije bilo dovoljno papira i goriva
U Sarajevu, “štampanje novčanih bonova pratile su nezamislive teškoće: nije bilo papira, nije bilo goriva za pogon agregata u štampariji Oslobođenja, nije bilo mogućnosti normalne komunikacije i distribucije novčanih bonova”, prisjeća se Žarko Primorac. “Ipak, nekako je pronađena određena količina papira (ali vrlo lošeg kvaliteta za ovu namjenu!), u MUP-u je osigurano dizel gorivo i štamparija Oslobođenja je odradila svoj dio posla.”
‘Sarajevski bon’ bio je još jedna bizarna monetarna pojava u nizu sličnih, očito tipičnih za male narode i ekonomije koje pokušavaju steći političku neovisnost i monetarno se osamostaliti. I dok su novčane bonove, kao „novčani surogat s ograničenim funkcijama“ (Primorac), u Sloveniji i Hrvatskoj izdala ministarstva financija i potpisali njihovi ministri, u Republici Bosni i Hercegovini emitirala ih je Narodna banka BiH, što ni teorijski ni operativno nikako nije smjela biti njezina uloga. “Međutim, u tadašnjem ratnom vrtlogu malo tko je obratio pozornost na taj ‘detalj’.”
S jednim ‘celjskim’ dinarom BiH i sarajevskim dinarskim bonom zamijenjeno je deset jugoslavenskih dinara. Bonove je bilo lako krivotvoriti da je u Sarajevu za to bilo papira, a i interesa: ni za originalne ni za krivotvorene nije se, naime, imalo što kupiti. “Ipak, i takav ‘novčani materijal’ održao se u Sarajevu i nekim drugim predjelima Bosne i Hercegovine sve do 1994. godine. Kompletna ooperacija, od zamisli, odluke, pripreme i emisije do cirkulacije novčanog bona odvijala se u ekstremno nenormalnim uvjetima. Zato se i nije moglo očekivati da izdavanje novčanog bona bude perfektna monetarna operacija. Njome je ipak nešto ostvareno: Bosna i Hercegovina se monetarno osamostalila i odvojila od kompromitiranog jugoslavenskog dinara”, zaključuje Žarko Primorac.
Sarajevske bonove nitko nije želio krivotvoriti
‘Sarajevski bon’ bio je još jedna bizarna monetarna pojava u nizu sličnih, očito tipičnih za male narode i ekonomije koje pokušavaju steći političku neovisnost i monetarno se osamostaliti. I dok su novčane bonove, kao “novčani surogat s ograničenim funkcijama” (Primorac), u Sloveniji i Hrvatskoj izdala ministarstva financija i potpisali njihovi ministri, u Republici Bosni i Hercegovini emitirala ih je Narodna banka BiH, što ni teorijski ni operativno nikako nije smjela biti njezina uloga. “Međutim, u tadašnjem ratnom vrtlogu malo tko je obratio pozornost na taj ‘detalj’.”
S jednim ‘celjskim’ dinarom BiH i sarajevskim dinarskim bonom zamijenjeno je deset jugoslavenskih dinara. Bonove je bilo lako krivotvoriti da je u Sarajevu za to bilo papira, a i interesa: ni za originalne ni za krivotvorene nije se, naime, imalo što kupiti.
„Ipak, i takav ‘novčani materijal’ održao se u Sarajevu i nekim drugim predjelima Bosne i Hercegovine sve do 1994. Kompletna operacija, od zamisli, odluke, pripreme i emisije do cirkulacije novčanog bona odvijala se u ekstremno nenormalnim uvjetima. Zato se i nije moglo očekivati da izdavanje novčanog bona bude perfektna monetarna operacija. Njome je ipak nešto ostvareno: Bosna i Hercegovina se monetarno osamostalila i odvojila od kompromitiranog jugoslavenskog dinara“, zaključuje Žarko Primorac.
No ‘sarajevski’ nije bio jedini novčani bon koji je glasio na dinare Republike BiH. Potkraj siječnja 1994. ‘celjski’ novac, koji je ostao u cirkulaciji pretežno na području Tuzle, Zenice, Visokog i Travnika, zamijenjen je ‘zeničkim’ novčanim bonom. Taj bon također je emitirala Narodna banka BiH, ali iz svojega trezora u Investiciono komercijalnoj banci Zenica. Još jedan kuriozitet: njegove novčanice najvećeg apoena, od sto tisuća BiH dinara, izrađene su od ‘celjskih’ novčanica od 10 dinara, tako da su na njih doštampane još četiri nule.
Foto: Unsplash.com
(objavljeno 19.3.2022.)
