Nakon uvođenja HRD-a, jugoslavenski dinari nisu uništeni već su, natrpani u vreće, šleperima odvoženi u BiH i tamo su distribuirani preko ‘odabranih kuća’ i lokalnih podružnica HDZ-a. Dio je pretvoren u njemačke marke, a puno više u hrvatske dinare. Procjenjuje se da je u BiH uvezeno dinara u protuvrijednosti od 200 milijuna USD, ne samo iz RH, nego i iz Slovenije, navodi se u knjizi Novac male države koju je Istaknuti zagrebački novinar i publicist Ratko Bošković objavio u izdanju nakladničke kuće Jesenski i Turk
Nakon što su u Hrvatskoj novčanice jugoslavenskih dinara zamijenjene novčanicama hrvatskih dinara, hrvatski “ministar financija Jozo Martinović pokreće poznatu operaciju žurne i masovne zamjene tih novčanica za devize na crnom tržištu republika gdje je jugoslavenski dinar još bio u optjecaju. Najveći dio jugoslavenskih dinara Hrvatska je za devize uspjela promijeniti u Bosni i Hercegovini, dok su iz Srbije devize stizale ponajviše sa Sandžaka i Kosova. Zamjena se odvijala preko hrvatskih poslovnih banaka (najviše Privredne banke Zagreb i Zagrebačke banke) koje su za taj posao angažirale privatne dilere uz proviziju od 1,5 posto”, piše zagrebački novinar i publicist Dražen Rajković u svojoj knjizi Cijena rata: Hrvatski model financiranja Domovinskog rata 1990.-1995.
Novac dijeljen po ‘odabranim kućama’ u Hercegovini
Koliko je točno jugoslavenskih dinara iz Hrvatske 1992. godine eksportirano u Bosnu i Hercegovinu i tamo zamijenjeno za devize, to iz nekog službenog izvora nije moguće saznati.
“Dio zamjene deviza za jugoslavenske dinare banke su obavile same. Primjerice, PBZ je sa svojom najbolje raspoređenom mrežom poslovnica na više mjesta imao izravan dodir s BiH, odakle su privatni mjenjači s terena donosili vreće deviza i mijenjali ih u prostorijama banke”, piše Rajković.
“Najveći mjenjački posao odradila je PBZ-ova podružnica sa sjedištem u Opuzenu (u to vrijeme imala je poslovnice u Ljubuškom i Međugorju, BiH). Opuzenska podružnica PBZ-a mijenjala je jugoslavenske dinare u transparentnoj proceduri, s potpunom i urednom evidencijom o kojoj postoje pisani tragovi, a na taj su način hrvatskoj državi pribavili 77 milijuna njemačkih maraka. Osim preko banaka i dilera, dobar dio novčanica jugoslavenskih dinara u šleperima se odvozio u BiH gdje se distribuirao lokalnim podružnicama HDZ-a, i kao pomoć nekim važnim poduzećima…“
Rajkovićeve informacije su dragocjene jer dolaze iz prve ruke, on je osobno od 1992. do 1996. bio zaposlen u opuzenskoj poslovnoj jedinici broj 16 Privredne banke Zagreb. No, postoji i svjedočanstvo Petra Kriste, do travnja 1992. ministra trgovine Republike Hrvatske:
“Gomile u vreće natrpanih dinara šleperima su odvožene prvenstveno u Hercegovinu, polagane na posebne račune i dijeljene po odabranim kućama i poduzećima… S tim se novcem poslije svakojako raspolagalo. Dio je pretvoren u njemačke marke, puno više u hrvatske dinare, a dio je potrošen u izvornom obliku”.
Nije čudo da su za transport jugoslavenskih dinara u Bosnu i Hercegovinu bili potrebni šleperi: samo za 77 milijuna maraka, samo po ‘crnom’ tečaju od 85 YU dinara za jednu marku iz prosinca 1991., trebalo je iz Zagreba u maleni Opuzen dopremiti novčanica vrijednih šest i pol milijardi dinara. A kako je tečaj na bosanskohercegovačkom ‘crnom’ tržištu do kraja ožujka 1992. narastao na 350 YU dinara, riječ je vjerojatno o višestruko većem iznosu novčanica ukupno teških više od 150 tona.
Slovenci se dinara u BiH rješavali kupovinom ‘golfova’
Od bosanskohercegovačkih procjena iznosa jugoslavenskih dinara ‘opranih’ u BiH navedimo onu dr. Seada Krese, ministra financija u
Vladi Republike BiH (premijera Harisa Silajdžića) od listopada 1993.:
“Zbog ćorsokaka u koji je zapala državna uprava u BiH, odvijaju se brojni negativni procesi koji se odražavaju na BiH ekonomiju, a na veliku štetu njenih građana, pripadnika sve tri nacionalnosti. Jedan od primjera je nezakoniti priliv novca u BiH (…) kad je uvedena nova valuta u Hrvatskoj.”
“Više puta do sada je spomenuta dinarska suma ekvivalentna vrijednosti od 200 miliona USD, koja je na nezakonit način ‘uvezena’ u BiH. Moguće da je sve dio propagandne kampanje koja je nemilosrdno vođena na teritoriji BiH. Ipak, činjenica je da je povećan priliv jugoslavenskih dinara u Bosnu i Hercegovinu uslijedio kao posljedica prestanka njihove upotrebe kao zvanične valute u Sloveniji i Hrvatskoj”, piše Sead Kreso.
Nije se, dakle, samo Hrvatska nastojala okoristiti “ćorskokakom u koji je zapala BiH”, nego i Slovenija. Kreso piše:
“U vrijeme kada je Slovenija uvodila svoju novu valutu ‘tolar’, izvjesna svota jugoslavenskih dinara, tj. valute prethodno upotrebljavane u Sloveniji, tada je pretvorena u robu na tržištu BiH, i to zamjenom za čvrstu valutu na ‘crnom tržištu’, kupovinom automobila ‘golf’, plaćanjem financijskih obaveza neposredno prije uvođenja slovenačke valute itd.“
Prvog radnog dana siječnja 1992. godine 200 milijuna dolara po službenom srednjem tečaju Narodne banke BiH (19,9094) vrijedilo je
četiri milijarde jugoslavenskih dinara. Zadnjega dana travnja, mjesec i pol prije imenovanja prvog saziva Vlade RBiH premijera Jure Pelivana, u kojoj je ministrom financija postao Žarko Primorac, 200 milijuna dolara po službenom tečaju (330,7992) vrijedilo je 66 milijardi jugoslavenskih dinara ili skoro koliko sve YU dinarske novčanice prikupljene u Hrvatskoj razmjenom za hrvatske dinare. Koliko je onda novčanica YU dinara u Hrvatskoj doista komisijski uništeno? Vjerojatno vrlo malo, ako išta.
No YU dinari ‘oprani’ u Bosni i Hercegovini, u prvom krugu zapravo gotovo isključivo u Hercegovini, u BiH nisu bili bezvrijedna valuta. Građani BiH koji su bili spremni prodati svoje devize (njemačke marke i američke dolare) za jugoslavenske dinare imali su za to jake razloge i dobru računicu. ‘Markovićevi’ YU dinari bili su u BiH legalan novac u optjecaju, službena i ipak donekle tražena moneta s kojom se moglo puno toga kupiti, platiti dinarske novčane obveze, poreze i ostalo. Moglo se i uspješno trgovati tečajnom arbitražom, prodati marke Hrvatskoj skuplje pa ih opet drugdje kupiti jeftinije i ‘zaraditi’ na tečajnim razlikama.
No nagla velika potražnja strahovito je u BiH dizala vrijednost (dinarsku cijenu) devizama, preciznije njemačkoj marki, i službenu i ‘tržišnu’. Potkraj siječnja 1992. po tečaju jedne poslovne banke u Sarajevu jedna njemačka marka vrijedila je 82,55 ‘Markovićevih konvertibilnih’ dinara kakvi su i iz Hrvatske stizali šleperima; sredinom travnja 1992.,
prije no što će SR Jugoslavija, u čijem su sastavu bile BiH, Srbija i Crna Gora, povući iz opticaja ‘Markovićeve’, a pustiti u opticaj ‘dinare za izvanredne potrebe zemlje’, jedna njemačka marka u BiH u banci je vrijedila 370,00 jugoslavenskih dinara. Mjereno tim dinarima, marka je u BiH poskupila četiri i pol puta.
Zbog inflacije od 733 % i BiH 1992. uvela svoj dinar
No, rast cijene deviza se zahuktavao nezaustavljivo: do sredine kolovoza, kada je u BiH utemeljen bosanskohercegovački dinar, a i najnoviji beogradski prestao biti službena valuta, jedna je marka po službenom tečaju poskupjela na 3.000 ‘izvanrednih’ YU dinara.
A kako su u BiH i cijene robe i usluga bile vezane (‘indeksirane’) za njemačku marku, tako su poskupljivali i svi proizvodi i sve usluge:
u 1992. godini cijene na malo na godišnjoj razini porasle su 733,09 posto. Nije bilo dovoljno što je u BiH zavladala posvemašnja nestašica i najosnovnije hrane, nego je onim rijetkim i već preskupim artiklima i novonastala Republika Hrvatska sustavno dizala cijene i činila ih građanima još nedostupnijima. Stoga je već i Izvršnom vijeću Socijalističke Republike BiH, i prije nastanka Republike BiH, bilo jasno da najhitnije moraju iz optjecaja izbaciti jugoslavenske dinare i uvesti vlastitu valutu. U tu svrhu trebale su poslužiti novčanice ‘celjskog’ BiH dinara koje je ministar financija Žarko Primorac u ljeto 1992. trebao sa sarajevskog aerodroma prevesti u Narodnu banku BiH, u centar opkoljenog Sarajeva.
– nastavlja se –
fotografija: Unsplash.com
(objavljeno 25.2.2022.)
