Foto: Hrvatska pošta
Vremena se mijenjaju, Queer Zagreb više ne moraju čuvati policijski kordoni, a povodom 20. obljetnice festivala Hrvatska pošta je ovog tjedna izdala prigodnu dopisnicu s queer motivom duginih boja – autorski rad slikarice Tisje Kljaković Braić u nakladi od 5000 primjeraka
Piše: Miroslav Edvin Habek
Prvi Queer Zagreb sada već davne 2003. čuvalo je kordon specijalne policije, a sada je za 20. obljetnicu zagrebačkog queera Hrvatska pošta izdala prigodnu dopisnicu. Vremena se mijenjaju, vjerujem, nabolje, istaknuo je za Zagrebi.hr Zvonimir Dobrović, umjetnički direktor Queer Zagreba. Manifestacija se održala od 25. svibnja do 4. lipnja, a svojevrsni simbolički kraj ovogodišnjeg ‘queera’ obilježila je, na iznenađenje mnogih, Hrvatska pošta koja je za 20. obljetnicu festivala ovog tjedna izdala prigodnu dopisnicu s queer motivom duginih boja – nadahnuti autorski rad slikarice Tisje Kljaković Braić i to u prilično velikoj nakladi od 5000 primjeraka.
”Moć pisma je nevjerojatno važna. Mi smo samo poslali pismo Hrvatskoj pošti da bismo željeli obilježiti dvadeset godina Queera Zagreb i što bi se moglo napraviti. U Hrvatskoj pošti inače imaju velike procedure, no odmah su rekli da su jako zainteresirani”, istaknuo je Dobrović. Ocijenivši to i velikim iskorakom za Hrvatsku poštu, Dobrović je kazao kako su u početnim pregovorima Hrvatskoj pošti, u široj javnosti smatranoj konzervativnom institucijom iz nekih ”prošlih”vremena, obećali isporuku dopisnice koja će im biti ”najveći mogući hit koji su dosad imali”.
”Razmišljali smo o angažmanu umjetnika ili umjetnice koja ima jako široki zahvat, a to je slikarica Tisja Kljaković Braić sa svojim ilustracijama. Kontaktirali smo je i odmah je rekla da”, kazao je Dobrović. Naglasio je i kako su zajednički došli do ideje za ilustraciju Oni idu na Queer u kojoj jedan od dva lika u majici duginih boja pita drugoga – ”Koje ću postole na ovo?”
Hrvatska pošta odmah je prihvatila ponuđeno rješenje
”Htjeli smo da ilustracija ne bude prvoloptaška ili docirajuća kroz koju bi se provlačila neka edukativna kampanja. Nastojali smo normalizirati cijelu stvar, ali da ostane humor ”, kazao je Dobrović. Ističe i kako su dosta dugo osmišljavali dopisnicu – dva do tri mjeseca nakon čega je ‘sjela’ ideja koja se može shvatiti i kao ”normalno je da idemo na queer, a pitanje je samo kako izgledamo”.
Kaže i kako Hrvatska pošta nije imala ništa protiv ponuđenog rješenja iako obično za izdavanje svake dopisnice traže dva do tri alternativna rješenja od kojih onda biraju.
”No, mi smo bili sigurni u svoje rješenje – poslali smo ga i oni su odmah rekli da. Začudno, nikada ne znaš koliko saveznika imaš i koliko su ljudi otvoreni dok ne probaš”, zaključio je Dobrović.
No, saveznike zagrebačkog queera nije uvijek bilo lako naći, a pogotovo u njegovim počecima. Konkretno, u bespućima hrvatske cyber zbilje sada se mogu još naći samo rijetki zapisi o počecima zagrebačkog queera kojem su tada, kao najvažniji među rijetkim ‘saveznicima ‘, barem po službenoj dužnosti, bili policajci.
Konkretno, prvi Queer Zagreb davne 2003. bio je otvoren predstavom ”Muškarci” u zagrebačkom kazalištu Gavella pred kojim je, kako su mediji izvijestili, skupina ”evanđeoskih kršćana prosvjedovala protiv homoseksualizma”.
“Prosvjedom želimo iskazati neslaganje s festivalom i konferencijom Queer, upozoriti građane na opasnosti od homoseksualizma i promiskuiteta, te pozvati organizatore i sudionike festivala na moralno obraćenje biblijskim načelima, a vlasti u Hrvatskoj i Zagrebu na zaštitu tradicionalnih vrijednosti hrvatskog društva – brak i obitelj”, istaknuo je đakon Evanđeoske crkve cjelovitog evanđelja Vatroslav Župančić u govoru preko megafona, a prenio Index.
U početku su dolazili i prosvjednici, kasnije su odustali
Kako se navodilo u tom izvještaju, nekoliko desetaka prosvjednika mirno je stajalo nasuprot Gavelli i dočekivalo sudionike festivala, a Župančić ih je na pozivao na pokajanje i obraćenje, ističući ”da je to prosvjed ljubavi, a ne mržnje jer Bog voli čovjeka, ali mrzi svaki grijeh, pa i homoseksualnost, koju naziva opačinom”. Prosvjed Evanđeoske crkve cjelovitog evanđelja, Kršćanskog centra Riječ Života i Evanđeoske crkve Radosna Vijest trajao je sat vremena i protekao je bez incidenata”, zaključuje se u vijesti iz davne 2003. Prvi projekt Queera prošao je bez incidenta, ali možda i zbog queer ‘saveznika’.
”Svugdje su bili specijalci. Bila je to prva predstava koju smo igrali. Koliko se sjećam, imali smo tehničke probleme – predstava je bila prekinuta u jednom trenutku, ali publika to nije ‘skužila’– vjerojatno su mislili da je to novi kazališni koncept”, kaže Dobrović dodajući kako, osim toga, nije bilo incidenata – barem ne pred Gavellom. No, to ne znači da je program prvog Queer prošao bez fizičkih napada, uvjetno i blago rečeno, hrvatskih homofoba.
”Ne zaboravimo, na prvom Queeru imali smo i filmski program u MM centru, skinheadsi su nakon toga razvalili taj prostor u zagrebačkom Studentskom centru i napravili oko 500.000 kuna štete. To se, na sreću, dogodilo nakon prikazivanja pa nitko nije bio ozlijeđen” ističe Dobrović. No, kako napominje, bilo je to ipak prije dvadeset godina, a od tada se mnogo toga promijenilo u hrvatskom društvu. Dodaje i kako je neusporediva slika prvog Queera s kordonima policije i toga da 20. izdanje obilježava Hrvatska pošta prigodnom dopisnicom ili da, primjerice, Zrinjevac u povodu Međunarodnog dana borbe protiv homofobije sadi cvijeće u bojama zastave duginih boja.
”Mnogo je umjetnika, aktivista, publike i medija utkano u ovih dvadeset godina promjene, jer važno je da današnja generacija naše publike i ne zna za onaj Zagreb bez queera u kazalištima, galerijama, kinima.”, kaže Dobrović.
Zaključno, za Zagrebi.hr izdvojio je i pet, prema njegovom izboru, najznačajnijih projekta ostvarenih u sklopu Queer Zagreba u posljednjih dvadeset godina.
Među njima, naveo je gostovanje Raimunda Hoghea 2006. sa svojom predstavom Swan lake. Kako ističe, Hoghe je dotad bio najveća zvijezda koja je gostovala na Queeru i otvorio je širom vrata za druge autore i producente. ”Nakon gostovanja, Zagreb je Hogheu postao jedan od njegovih gradova – poput Parisa ili Bruxellesa”, kazao je Dobrović. Kao drugi projekt ističe knjigu Usmena povijest homoseksualnosti u Hrvatskoj iz 2007. u kojoj je, kako ističe, prvi puta pokazano kako su u ovoj sredini živjeli ljudi od 1945. od 1990., a koji su bili queer.
”Zatim, tu je Queer New York 2013. kada smo koncept Queer Zagreba htjeli i uspjeli predstaviti na velikoj sceni gdje je ‘queer’ otkriven i izmišljen. Ta je suradnja trajala više godina s izvanrednim recenzijama u američkim medijima. Dokazalo se da je ono što je izmišljeno u ‘queer’ Zagrebu ‘drži vodu’ i u svjetskim razmjerima”, ističe. S druge strane, osim projekta u svjetskim razmjerima, posebno ističe i onaj vezan za slanje poruka u zagrebačkoj periferiji.
Za Lezbe u predgrađu zakupili billboarde u Dubravi i na Peščenici
”Prije petnaestak godina Ana Opačić i Helena Janečić radile su Lezbe u predgrađu, kampanju billboarda gdje su tradicionalne heteroseksualne poruke ‘okrenule’ u lezbijski format. Mi smo, pak, billboarde s njihovom porukom zakupili u zagrebačkoj Dubravi i Peščenici.. To je bio izvanredan projekt”, zaključuje.
Kao posljednji projekt po njegovu izboru izdvaja predstavu koja je ove godine otvorila Queer u zagrebačkom HNK- Yira, yira Brune Isakovića i Nataše Rajković u kojoj glumi četvero seksualnih radnica i radnika iz Argentine, otkrivajući svoje životne priče.
Od prosvjeda evanđeoskih kršćana pred Gavellom i kordona policajaca, do svečane premijere u HNK na kojoj se pojavila i Severina. Vremena se za queer zajednicu mijenjaju. ”Začudno, nikada ne znaš koliko saveznika imaš i koliko su ljudi otvoreni dok ne probaš”, zaključuje Dobrović.
(objavljeno: 30.6.2022.)
