foto: John Kavanagh ‘The Gravediggers’, Facebook / www.thedublinpublopedia.com
Na najvećem groblju Irske povijest je uklesana u kamen, a tu su pokopani i mnogi irski revolucionari. Ovdje nožete čuti istinite priče o kradljivcima leševa, popiti pivo u pubu kopača grobova i razgledati muzej groblja
Piše: Nives Matijević
U doba kad se naš svijet raspada u ratovima u izravnom prijenosu, svaki je dan postao Dan mrtvih, a cijele zemlje – groblja. Dan mrtvih, vrijeme prisjećanja koje smo izgubili u ovoj realnosti, možda je više nego ikoji drugi dan u godini vrijeme za razmišljanje o vrijednosti života i o vremenu koje imamo.
U Irskoj prvi dan studenog, Samhain (na staroirskom ‘kraj ljeta’), po starom keltskom kalendaru označava kraj sezone žetve i početak mračne – zimske polovice godine. To je i početak nove godine. Današnjim običajima vezanim uz Halloween trag kroz povijest može se pratiti sve do stare keltske tradicije Samhaina.
Noć prije Samhaina pada između stare i nove keltske godine, pa se stoga vjeruje da je ta noć ograničeno vrijeme u kojem je zamagljena granica između ovog svijeta i onog drugog (‘Otherworld’ ili ‘Alltar’), pa tada duhovi i vile mogu prijeći u naš svijet. I onda, kako bi se obranili od invazije bića s drugog svijeta ljudi pale krijesove i nose strašne kostime…
Arheološka iskapanja pokazala su da su brežuljci u dolini rijeke Boyne još prije više od 2000 godina bili mjesta velikih Samhain okupljanja i gozbi.
Puštanje glazbe pokojnicima
U naše je doba najveće počivalište preminulih u Irskoj viktorijansko groblje Glasnevin u Dublinu. Od njegova utemeljenja 1832. godine do danas ondje je pokopano oko milijun i pol ljudi. Znade se i ime prve pokopana osobe – u veljači te godine bio mladi Michael Carey.
Glasnevin ima i svoj muzej, grobljansku suvenirnicu i kafić – tik do prvog reda grobova.
Ovdje se ne nosi samo cvijeće – ponekad se na grobovima mladih ili djece mogu vidjeti i drugi ukrasi ili igračke, drugdje zastavice. Jednom sam vidjela i gospodina koji je na grobu mlađe osobe puštao glazbu, možda omiljenu pjesmu osobe koju je izgubio…
Groblje kao mjesto gdje će „dostojanstveno i s poštovanjem biti pokopani ljudi svih religija i oni nereligiozni“ utemeljio je Daniel O’Connell (1775.-1847.), u svoje doba zvan ‘osloboditelj’, politički lider rimokatoličke većine u Irskoj u prvoj polovici 19. stoljeća i kasnije član britanskog parlamenta. Kao jednoj od najvažnijih osoba u irskoj povijesti, izgrađen mu je na groblju memorijalni toranj, danas najviša okrugla kula u Irskoj. Jedna od nekoliko različitih tura po groblju i počivalištima poznatih osoba za cijenu od 9 eura uključuje i mogućnost obilaska njegove kripte i penjanja na vrh O’Connellova tornja do kojeg vodi 198 stepenica. S vrha se osim groblja vidi i obližnji botanički vrt, dobar dio Dublina i Irsko more.
Na Glasnevinu su pokopane i druge za irsku povijest važne osobe. Jedan od najobilaženijih grobova je onaj revolucionara i političara Michaela Collinsa (1890.-1922.), jednog od vodećih boraca za neovisnost Irske i kratkotrajnog predsjednika Irske Slobodne Države 1922. godine.
Tu su i počivališta irskog predsjednika Éamona de Valere (1882.-1975.), koji je čak 33 godine bio na čelu stranke Fianna Fáil, jedne od tri vodeće stranke u Irskoj.
Zatim je tu i grob političara Charlesa Stewarta Parnella (1846.-1891.) i mnogih drugih po kojima se danas zovu glavne dublinske ulice.
Na Glasnevinu počiva i kontesa s činom poručnika Constance Markievicz (1868.-1927.), revolucionarka i sudionica Uskršnjeg ustanka 1916. i irskog rata za neovisnost (1919.-1921.). Markievicz je bila i prva žena izabrana u parlament Ujedinjenog Kraljevstva, u kojem je odbila sjediti jer se nije htjela zakleti na vjernost kralju. Kasnije je bila i prva ministrica (rada) u irskoj vladi, nakon koje 60 godina u Irskoj nije bilo žena na ministarskom položaju.
I utemeljitelj banda Dubliners, irski folk glazbenik Luke Kelly (1940.-1984.), pokopan je na Glasnevinu, kao i važan irski pjesnik i pisac Brendan Behan (1923.-1964.), čija su djela inspirirala pjesme Poguesa i o kojem govori njihova „Streams of Whiskey“.
Foto: Nives Matijević
Žrtve ‘Magdaleninih praonica’
Na više lokacija na Glasnevinu počivaju i žrtve zloglasnih Magdaleninih praonica, u kojima su od 18. do kraja 20. stoljeća pod upravom crkava u zatvorskim uvjetima izrabljivane i maltretirane tisuće žena, uz prešutno odobravanje, čak i podršku vlasti. O ovoj je nacionalnoj sramoti 2002. snimljen i film The Magdalene Sisters. Usluge praonica u kojima se robovski radilo koristila su i ministarstva, bolnice, banke… Nekolicini preživjelih vlada je konačno 2022. isplatila milijunsku odštetu.
Nisu svi koji su pokopani na Glasnevinu ondje i ostali. Naime, u 19. je stoljeću medicinske škole i fakulteti trebali su trupla za satove anatomije. Neki su tu vidjeli priliku za zaradu, pa su počeli krasti i prodavati novoukopana tijela. Razvili su i posebnu metodu krađe kako bi grob ostao naoko nedirnut – iza groba bi iskopali uski kosi tunel, probili vrh lijesa, ubacili kuku ili uže pomoću kojeg bi izvukli tijelo.
Kako su to činili prikazano je maketama u grobljanskom muzeju Experience Glasnevin. Zbog ovih body snatchersa, kasnije junaka horor-filmova, zidine kojima je Glasnevin opasan s ulične strane već 1842. godine dobile su i kule osmatračnice.
Grobljanski muzej i makete kradljivaca leševa
Glasnevin Experience muzej podijeljen je na nadzemni dio i podzemni ‘City of the Dead’. Gore su predstavljene najpoznatije osobe pokopane na Glasnevinu, te najvažnije građevine i spomenici, a dolje je atmosfera prave grobnice, jer ideja i jest da se osjećate kao u grobu.
Tu je i prostor za projekcije, a u gledalištu se sjedi na imitaciji mrtvačkih sanduka. Dalje iza staklene stjenke su razni predmeti koji su pripadali preminulima. Doznaje se i da je prvo moderno groblje u povijesti Pere Lachaise u Parizu otvoreno 1804. godine, da je Dušni dan posvećen sjećanju na preminule proglašen još u 14. stoljeću…
Foto: Nives Matijević
Prema starim irskim vjerovanjima postoje mnogi predznaci neposredne smrti voljene osobe. Najpoznatija je vjerojatno Banshee, vila glasnica smrti. Priča kaže da Banshee slijedi obitelji i kada se smrt primiče nekome od njih, vide je kako plače i češlja svoju dugu kosu. Vjeruje se da umirući ne vide i ne čuju Banshee, ali je vide obitelj i susjedi. Kao i kod nas u predznake smrti ubrajaju se glasanje kukavice usred noći, padanje slika sa zida ili zvuk kucanja sata tamo gdje sata uopće nema.
U muzeju su ukratko skicirana i različita vjerovanja vezana za ukope i život nakon smrti:
STARI GRCI su vjerovali da leš koji nije pokopan ili kremiran ne može otputovati u podzemni svijet, što je značilo da se nikada ne može nadati da će pronaći svoj posljednji počinak.
KRŠĆANI se nadaju da će se njihova duša, ako vode dobar život, nakon smrti pridružiti Bogu u raju.
MUSLIMANI vjeruju da duša ide u raj nakon smrti ako je osoba živjela prema Alahovom zakonu zapisanom u Kuranu.
TAOIZAM naglašava vrijednost života i ne usredotočuje se na život nakon smrti. Vjeruju da je ljudsko tijelo ispunjeno duhovima, bogovima ili demonima i nakon smrti rituali dopuštaju tim duhovima da vode tijelo.
HUMANISTI prihvaćaju da je smrt jednostavno kraj života.
ZOROASTRIJANCI vjeruju da je smrt djelo Angra Mainue, utjelovljenja svega što je zlo, a zemlja i sve ono lijepo je čisto Božje djelo.
BUDISTI vjeruju da se nakon smrti ili ponovno rađa u drugom tijelu ili ulazi u Nirvanu. Samo oni koji su postigli prosvjetljenje će doći do Nirvane i okončati ciklus smrti, ponovnog rođenja i kraj patnje.
SIKHI vjeruju u reinkarnaciju i da nakon smrti čovjekova duša prelazi u drugo tijelo.
Foto: Nives Matijević
SCIJENTOLOGIJA ne uključuje službeno uvjerenje o zagrobnom životu, ali se navodi da se tijekom revizije osoba često prisjeća prošlih života, te pripisuju ideju ponovnog rođenja u drugom tijelu.
AGNOSTICI vjeruju da je smrt kraj života.
ŽIDOVI vjeruju da je smrt dio života i Božjeg plana.
Sljedbenici ŠINTOIZMA smrt vide kao nečistu i u sukobu s čistoćom njihovih svetišta, pa u njihovoj blizini ne prave groblja.
HINDUSI vjeruju da ciklusom rađanja, smrti i ponovnog rođenja upravlja Karma i da duša prolazi kroz ciklus uzastopnih života koji ovise o tome kakav je bio prethodni život.
Iz groblja Glasnevin s jedne se strane može ući u botanički vrt, a to je kao prelazak u drugi svijet – svijet cvijeća, kaktusa, palmi, orhideja, lopoča… više od 17.000 različitih biljaka i njihovih viktorijanskih staklenih kuća.
Osam generacija vlasnika John Kavanagh ‘The Gravediggers’ puba
S druge je strane je izlaz na Prospect Square, gdje je na zidine groblja naslonjen čuveni John Kavanagh ‘The Gravediggers’ pub.
Pub je na istom mjestu od 1833. godine, a danas ga vodi već osma generacija iste obitelji, koja stanuje iznad šanka. U starom je pubu kao u nekadašnjem starom svijetu – nema televizora, glazbe, wi-fija, gluposti… samo drveni interijer, pivo i druženje. I plaća se gotovinom!
Stekao je ime po svojim prvim i dugo vremena najvažnijim gostima – kopačima grobova na Glasnevinu, koji nisu morali daleko od posla po pintu piva. U „Gravediggersu“ su među ostalim snimane scene iz filmova „Young Casiddy“ (1965.), „Quackser Fortune Has a Cousin in the Bronx“ (1970.), „Michael Collins“ (1996.)…
Prvi se vlasnik zvao John Kavanagh, kao i nekoliko njegovih nasljednika, a najpoznatiji je bio Eugene Kavanagh 1939.-2015.), iz šeste generacije, „barmen-filozof“ ili kako je sebe opisivao „arch bollocks“, trkač maratona, koji je istrčao 187 utrka. U jednom od svojih potomaka dobio je dostojnog nasljednika – Robert Scanlon iz osme generacije Kavanagha ovogodišnji je Dublin City Maraton istrčao za 2.56 sata. Ponos obitelji na njegov uspjeh mjeri se u pintama Guinnessa…
objavljeno 31. 10. 2023.
