Konzervator Rade Jovičić u šetnji ‘Ilicom’ u blizini Tuđmanovog groba
Zahvaljujući zakonu koji je omogućio da se svakome tko ga ne plaća 10 godina grobno mjesto može oduzeti, na Mirogoju je legalizirano rušenje stotina starih obiteljskih grobnica, na čijem mjestu skorojevići grade svoja posljednja počivališta upitnih estetskih vrijednosti. Tu se godinama razvijao vrlo lukrativan biznis zasnovan i na neovlaštenom trgovanju informacijama o “slobodnim” grobovima”, dostupnih samo djelatnicima Gradskih groblja, a cijene dostižu stotine tisuća eura. U tom se mučnom procesu nepovratno uništava karakter najslikovitijeg dijela Mirogoja, onog židovskog
Piše: Saša Paparella
Kao i njihovi kolege po drugim tranzicijskim zemljama, nova hrvatska elita mahom se trudi pokazati svoj društveni status nekretninama i voznim parkom. No našim je tajkunima dozvoljeno i nešto što drugima nije – da svoj novi društveni status potvrde i vječnim počivalištem na Mirogoju, gdje je sve donedavna bilo moguće dočepati se starog groba, razbiti ga u komadiće i na tu parcelicu postaviti novu ploču i spomenik, primjerene svom ukusu.
‘Super cijena’, ‘izuzetna prilika’, ‘atraktivna i top lokacija’
Kupiti nekretninu u zagrebačkoj Ilici nikada nije bilo jeftino. Jednako je skupo kao, primjerice, imati kuću u prvom redu do mora. Postoji međutim jedno mjesto gdje, u svega par metara, možete birati između te dvije atraktivne varijante – groblje Mirogoj. Ovom prilikom riječ “Ilica” doduše treba pisati pod navodnicima, jer nije riječ o najpoznatijoj zagrebačkoj ulici, već o slengu koji preprodavači grobnih mjesta koriste za prestižnu mirogojsku aleju između groba Franje Tuđmana i centralnog mirogojskog križa, smještenog stotinjak metara južnije. Dakle, najprestižniji dio ionako prestižnog, starog dijela Mirogoja, smještenog unutar arkada koje je osmislio Hermann Bollé, gdje postoji svega oko 500 grobova. Isto tako, “prvi red do mora” također ne treba doslovce shvatiti. U slengu mirogojskih trgovaca to su grobna mjesta između arkada i crkve Krista kralja, a ima ih tek stotinjak. Takvi se grobovi obično ne nude preko oglasnika, već se informacije šalju izravno dobrostojećim Zagrepčanima.
I dok je cijena “običnog” groba unutar mirogojskih arkada između 10.000 i 20.000 eura, od ljudi koji se bave visokoprofitabilnim biznisom preprodaje grobnih mjesta doznajemo da su uređenu grobnicu u “Ilici” neki plaćali svotama s kojima se mogao kupiti veliki stan i u pravoj Ilici. A kako cijene nekretnina rastu, tako se povećava i cijena mirogojskih grobova. Po nekim procjenama, na Mirogoju se godišnje zavrti oko 100 milijuna eura, od čega je dobar dio u sivoj zoni ekonomije.
“Ako hoćete biti na Ilici, e to ćete i platiti. Takvih mjesta nema puno pa onaj koji ga je voljan prepustiti može reći cijenu koju god želi. Dosta nama nepoznatih ljudi koji su stekli veliki kapital, ni 150.000 eura nije problem nekome da izbroji za grobno mjesto”, govori nam konzervator i restaurator Rade Jovičić, osoba najupućenija u prilike na Mirogoju. Dovoljno je pogledati oglasnik. U nekim oglasima na Njuškalu, koristi se standardna terminologija u trgovini nekretnina: “vlasništvo 1/1, cijena na upit”; “super cijena, hitno”, “izuzetna prilika”; “odlična lokacija”, “atraktivna i top lokacija”, “imam uporabnu dozvolu”.
Neki prodaju i mjesto među besmrtnicima u arkadama, u kojima leže zaslužnici u rasponu od Stjepana Radića do Petra Preradovića. Jedan od njih spreman je i na trampu – nudi dva grobna mjesta u arkadama, “izuzetna prilika, može i zamjena za stan u Zagrebu!”.
U unosnu igru uključile su se i agencije za trgovinu nekretninama, pa jedna od njih navodi “”Rijetkost! Grobnica u arkadama, odmah blizu glavnog ulaza, na predivnom mjestu, veličina za jedno grobno mjesto i dodatno za cca 10 urni”. Cijena je 34.000 eura. I cijene grobnica u blizini arkada vrlo su visoke – za 50.000 eura nudi se grobnica s tri ukopna mjesta, “vrlo blizu glavnog ulaza”.
Grob kao unosna investicija
Neki prodavači grobove predstavljaju i kao unosne investicije, pa tako jedan koji traži 17.500 eura za svoju robu, precizno piše: “Trajno ustupam grobno mjesto za ukop 6 osoba, čisto vlasništvo. Zadnji ukop je bio prije 17 godina. Neposredna blizina sjevernog ulaza, treći red na uzvisini cca 10 metara, čvrsta gradnja, nije klizište, nema vlage, ispod čempresa starog 70 godina, pa je grob uvijek manje više zaštićen od atmosferilija. Svi dokumenti su uredni, komunalna godišnja naknada za održavanje grobnog mjesta je plaćena. Za grobno mjesto koje ustupam trajno, zakon dozvoljava i postavljanje cca 20 urni , vrlo poželjna pozicija, sigurna investicija!” U istom se oglasu navodi da je ploča od brušenog kamena “dovoljno debela i da se ponovo prebrusiti ako kupac želi, a i u drugim oglasima se ponekad navodi da “kupac može po svom nahođenju mijenjati nadgrobnu ploču”.
‘Prvi red do mora’
Dio navodi kako grobove “prodaju”, a ostali da “trajno ustupaju”, što je bliže istini. Pojam “vlasništvo” naime zavarava kupce, jer svi su grobovi u vlasništvu Grada Zagreba, pa onaj tko želi može ih samo dobiti na korištenje. A i to pravo prestaje ako se grob ne plaća dulje od deset godina, kad pokojnik čija rodbina ne mari, ili pak nema žive rodbine, bude prebačen u zajedničku grobnicu, a njegovo se mjesto ponudi novim interesentima.
Zato je preprodavačima grobova najbitnija informacija koji su grobovi zbog neplaćanja, odnosno odlaska u zastaru postali dostupni, a tim podacima raspolaže samo uprava Gradskih groblja. Navodno se u doba Milana Bandića moglo doći do tih povjerljivih podataka, koje su neki likovi koristili za unosan biznis. Druga je mogućnost da trgovac grobovima dođe do podataka o članovima obitelji koje imaju svoje grobno mjesto, no voljni su ga, uz nadoknadu, ustupiti na korištenje nekom drugom. I za to im trebaju informacije kojima ne bi smio raspolagati nitko osim djelatnika Gradskih groblja. “Čuo sam i ja da takvi kolporteri love mogućnost da dođu do lake zarade. Nekako bi našli način da dođu do podataka o vlasniku groba, iako uprava nema pravo dati te podatke. A ako je netko ipak dobio tu informaciju tko je živi vlasnik, odnosno korisnik, znači da se tu prešlo preko crte. Neki od navodno njih vrebaju pokraj grobova i čekaju da neka bakica donese cvijeće. Onda se upoznaju s njom i pokušavaju ju šarmirati i uvjeriti da njima prepusti grobno mjesto, pogotovo ako je možda nasljednica više tih prava”, prepričava nam Jovičić dio priča koje je čuo.
Novi korisnici bez milosti
Neki u oglasima naglašavaju da je “grob prazan bez pokojnika”, a Jovičić upozorava na razne moguće probleme. “Građanin zapravo kupuje mačka u vreći – netko mu odstupi grob, a onda počinje čitava kolona pravnih zavrzlama gdje onaj tko prodaje može prevariti onoga koji kupuje, odnosno preuzima pravo. Nekad je pokojnik tek nedavno pokopan pa ga po zakonu ne možeš dirati jer nije prošao dovoljan broj godina. Ili ne smije ekshumirati pokojnika s lijesom, ili primjerice neka tetka prijašnjeg vlasnika ima pravo tu biti pokopana, a kupac o tome nije bio obaviješten. Često niti onaj tko prodaje i ne zna da postoji problem”, kaže Jovičić.
U židovskom dijelu Mirogoja postalo je gotovo nemoguće snimiti kadar u kojem su samo židovski grobovi
Tvrtka Gradska groblja donedavna je, po ne osobito transparentnim uvjetima, prodavala zainteresiranim građanima pravo korištenja onih grobnih mjesta za koje više nitko ne plaća naknadu. Njihova je standardna cijena bila između 70.000 i 90.000 kuna, iako je cijena ponekad i višestruko veća. Najskuplja su mjesta u blizini asfalta, jer je tako lakše podići grobnicu. Iako je odluku donosila komisija, zapravo su direktori Gradskih groblja imali diskrecijsko pravo odlučivanja kome će neko grobno mjesto bilo prepušteno. Tu su privilegiju redom koristili, pa su, kako tvrde upućeni, i Patrik Šegota i Roko Gruja odlučivali i o dodjelama stotina grobnih mjesta. Dugogodišnja direktorica Ljerka Čosić jednoj je osobi koja tamo ne spada prodala čak i grobno mjesto u Aleji velikana, navodno u zamjenu za to da ovaj lobira kod Bandića za njen opstanak na funkciji šefice Gradskih groblja. Političari su, kao i tajkuni, tu dobro prolazili, što se vidi i po poznatim prezimenima uklesanim na nove grobnice. Grobnicu na prestižnoj poziciji kupio je i jedan bivši predsjednik RH. U socijalizmu, stare su grobove dobivali i radnici – običaj je bio da svaki djelatnik Gradskih groblja prije odlaska u mirovinu dobije grobno mjesto, a neki od njih i u starom, arkadama omeđenom dijelu Mirogoja.
Pola milijuna eura za grobnicu
Novi korisnici obično nemaju puno sentimenta prema prijašnjima, pa im nije dovoljno dodati svoja imena na nadgrobnu ploču, nego i otuku ona stara. Ako uredno plaćaju naknadu, njihovo je pravo i da potpuno unište stari grob. Isto onako kako je netko u Dalmaciji spreman srušiti staru kamenu kuću pa na tom mjestu podići betonsko zdanje. Za rušenje je doduše bila potrebna dozvola Zavoda, no nju je bilo lako ishoditi.
“Nažalost, naše analize pokazuju da je povijesno vrijednih spomenika na groblju Mirogoj tek 15-ak posto. Vrlo mali broj izvornih grobova je sačuvan. Sada prevladavaju grobovi recentnije produkcije, od 50-ih do 90-ih godina prošlog stoljeća, kad je bio najveći zamah radova i mijenjanja”, rekla nam je Lana Križaj, pročelnica zagrebačkog zavoda za zaštitu spomenika kulture. Prema nekim izvorima, svega jedan do dva posto onih najstarijih grobova, iz 19. stoljeća, sačuvano je u izvornom obliku.
Ponekad i kamenoklesari sami otkupe neki grob pa ga poruše, naprave novi i ponude ga na tržištu. Pritom pokojnike ne smiju iseliti, o tome odlučuju i time se bave samo Gradska groblja. I dok kod svih ostalih u oglasniku piše “stanje: rabljeno”, oni nude nove grobnice na odličnim pozicijama, pa je i cijena nešto viša. Jedan traži 62.380 eura za novu grobnica za četiri lijesa, “nov i nekorištena, 50 metara od centralnog ulaza. Grobnica ima svu potrebnu dokumentaciju uključujući i uporabnu dozvolu”. Na toj grobnici nadgrobna ploča je čista, jedino je u podnožju groba ukucano ime te klesarske tvrtke. Cijena grobnog mjesta uz središnji mirogojski križ je 40.000 eura, a grobnica na tom mjestu košta i po 125.000 eura. Najviša cijena koju je dosad netko platio, kako saznajemo od izvora koji inzistira na anonimnosti, dosegla je pola milijuna eura.
Uništavanje memorije – židovske grobove zamijenili tajkunski
Treba reći da za rušenje starih spomenika Mirogoja – kojeg strani turisti redovito proglašavaju jednom od najzanimljivijih zagrebačkih atrakcija – nisu krivi klesari, pa niti preprodavači grobnih mjesta, nego li gradske vlasti koje su im to omogućile. A u tim bezbrojnim, sramotnim rušenjima spomenika posebno je stradao njegov najslikovitiji, židovski dio, smješten u južnom dijelu starog Mirogoja.
Ognjen Kraus, predsjednik Židovske općine Zagreb
Još do prije par desetljeća, prisjeća se Jovičić, ovdje su se nizali crni, piramidalni spomenici od granita ispisani zlatnim slovima hebrejskim pismom, ponekad bez ijednog latiničnog znaka. U međuvremenu, iz grobova su ekshumirani ostaci nekoliko tisuća zagrebačkih Židova, a na njihovo mjesto ukopani su neki drugi ljudi, koji su imali dovoljno veza s Bandićevim direktorima, ili dovoljno novca, da izbore pravo na vječni počinak unutar mirogojskih arkada. Danas se u oglasnicima grob u židovskom dijelu Mirogoja ustupa po cijeni između 10.000 i 35.000 eura.
“Po drugi put mirno promatrate kako nestajemo”, upozorio je svoje sugrađane Ognjen Kraus, predsjednik Židovske općine Zagreb (ŽOZ) na komemoraciji žrtvama holokausta. “Za 20 ili 30 godina više nećemo postojati, bit ćemo izbrisani kao stanovnici, a već su izbrisana mnoga mjesta koja su označava židovsku prisutnost u Zagrebu. Treba još samo satrti groblje i ispast će da nas nikada nije bilo niti smo u Zagrebu postojali”, rekao je.
Deložiranje mrtvih
Prva osoba pokopana na groblju Mirogoj 1876. godine bio je upravo jedan poznati zagrebački Židov, sportski pedagog Miroslav Singer, začetnik tjelovježbe u Hrvatskoj. Njegov je grob smješten uz sam glavni ulaz, u katoličkom dijelu groblja, koje je narednih godina potom dobilo i svoj protestantski, pravoslavni i židovski, odnosno “izraelićanski” dio. Upravo zbog svog multikonfesionalnog karaktera, židovsko groblje netaknuto je preživjelo NDH, u kojoj je stradalo 9.000 od ukupno 12.000 zagrebačkih Židova. Njegova destrukcija počela je tek dvadesetak godina kasnije – u socijalizmu.
Židovsko groblje, koje ni ustaše nisu dirale, bilo je intaktno sve do kraja 50-ih godina prošlog stoljeća. Njegovo je uništenje i masovnu ekshumaciju omogućio cinični zakon donesen 1958., po kojem svatko čiji nasljednici ne plaćaju troškove održavanja groba može biti iz njega deložiran. A nasljednika naravno nije ni moglo biti, jer su u holokaustu cijele židovske obitelji iskorijenjene. Židovska populacija u Zagrebu je stradala preko 80 posto, danas ih je u Zagrebu manje od tisuću.
Židovsko groblje gubi svoj nekadašnji izgled i karakter
Temeljem tog zakona, početkom 60-ih godina tvrtka Gradska groblja započela je s velikim radovima uređenja Mirogoja, pri čemu je s 13 židovskih polja na Mirogoju ekshumirano više od 3.500 zemnih ostataka, koji su potom sahranjeni u zajedničku grobnicu. U komadiće su razbijeni i uspravni spomenici Židova – Aškenaza i oni položeni, karakteristični za Sefarde.
I danas neki od zagrebačkih Židova plaćaju grobove čak i onima koji nisu njihove najuža obitelj, samo da bi se ti preostali vrijedni stari grobovi sačuvali. Unatoč tim naporima, nekoć kompaktno židovsko groblje ipak nastavlja gubiti svoj karakter. Kraus procjenjuje da oko 50 posto ‘izraelićanskog’ groblja više nije židovsko. Nakon što su u socijalizmu devastirani središnji dijelovi židovskog groblja, gdje su potom pokapani nežidovi, u 90-ima devastacija dobiva novi oblik, jer tada nestaju oni najvrjedniji i najvidljiviji spomenici, smješteni uz mirogojske staze. “Na židovskom groblju se nije nažalost niti pokušalo zadržati barem njegovu osnovu, taj prvi red. Ti su grobovi gotovo najviše stradali, jer svatko želi biti u prvom redu pokopan”, kaže predsjednik ŽOZ.
Uz već imenovane krivce – nezainteresirane ili korumpirane gradske vlasti, klesare koji bez milosti razbijaju vrijedne spomenike, te beskrupulozne trgovce, dio odgovornosti za sudbinu židovskog groblja leži i na postojećim korisnicima koji su sami odlučili prepustiti svoja grobna mjesta. U službenom odgovoru koji smo dobili od gradskih vlasti navodi se da su “na nestanak židovskih grobova od sredine 20. stoljeća do danas utjecali i sami nasljednici iz židovskih obitelji, koji su grobove dali na daljnje korištenje drugim osobama koji nisu židovske vjeroispovijest, pa je i na taj način izgubljen dio židovskih nadgrobnih spomenika”. Također treba naglasiti da, uz židovsko, svoj prvotni karakter polako gube i staro pravoslavno i protestantsko groblje a uništavanja i ‘modernizacije’ nisu pošteđene niti katoličke parcele u starom dijelu Mirogoja.
Jovičić spasio oko 400 spomenika
Dio vrijednih spomenika, židovskih i brojnih drugih, od uništenje je uspio spasiti već spomenuti restaurator Rade Jovičić, koji ih je izložio ispred svoje radionice, smještene točno preko puta židovskog dijela Mirogoja. Ukupno je prikupio 400 spomenika, koje su novi korisnici grobnih mjesta htjeli baciti. Cijelih je oko 50, ostalima nedostaju neki dijelovi. Najviše je židovskih, jer njih se najčešće micalo.
Jovičić na Mirogoj dolazi još od 1972., kad je kao student akademije likovnih umjetnosti pomagao klesarima da realiziraju neki zahtjevniji nadgrobni spomenik. “Već tada sam počeo primjećivati da se na Mirogoju masovno macolama na licu mjesta ruše stari nadgrobni spomenici, a puno ih je uništeno i u klesarskim radionicama. Kad sam se pobunio, rekli su mi da nepotrebno kompliciram. Masovna je bila želja da se sruši! Čovjek dođe i kaže ‘polupajte ovo i stavite mali spomenik od kulira’, eto to je bila estetika tog vremena. Manji dio sam ja rušio i donio ovdje, u više slučajeva su drugi rušili a ja naišao i molio da mi daju te spomenike. Negdje sam morao dosta platiti i po tisuću eura, ali sam skupio respektabilnu količinu. Cilj je bio da prodam nekome neki od tih starih spomenika i vratim ih na groblje s nekim novim imenima, da ne stavljamo nešto serijsko, industrijsko. Oni koji su tradicionalisti ili vintage su to prihvaćali, ali takvih je manji dio, dosad svega desetak”, kaže Rade.
Rade je spasio i nadgrobne ploče znamenite obitelji Alexander, zatrte u holokaustu
Iako postojeći određuju mjere pojedinačne zaštite ne samo vrijednih umjetničkih djela već i grobova zaslužnih osoba, u stvarnosti se tome ne posvećuje puno pažnje. Jovičić je spasio spomenike dvojice austrijskih feldmaršala, Stjepana Haasa i Eduarda Lukinca, a sačuvao je i nadgrobne ploče članova židovske obitelji Alexander, koja je nestala u holokaustu. Da nije bilo Jovičića, kao jedina uspomena na te važne industrijalce ostalo bi ime stuba što vode prema Rokovom perivoju. Desetljećima su se zvale Aleksandrove stube, a kako je to prezime nakon holokausta potpuno izblijedilo iz kolektivne memorije netko je krivo zaključio da su posvećene jugoslavenskom kralju Aleksandru Karađorđeviću, pa je ploča više puta uništavana, sve dok se gradske vlasti nisu dosjetile i postavile precizniji natpis s tekstom ‘Stube Šandora A. Alexandera‘. I Jovičić je napravio neke od spomenika na mjestu onih starih, koje su novi korisnici dali uništiti, no u svom se radu trudio barem donekle očuvati nekadašnji stil gradnje.
Nove vlasti na grobove vraćaju stare natpise
Sve do 1992. na Mirogoju su se mogli postavljati svakakvi spomenici. Tek tada su zagrebačke vlasti odredile da za svaki zahvat treba tražiti prethodno odobrenje, no ta se odluka o ambijentalnoj zaštiti Mirogoja nije uvijek poštovala. Nakon odlaska administracije Milana Bandića, gradski zavod za zaštitu spomenika kulture odredio je stroži sustav zaštite ugroženog groblja, što uključuje zabranu kulir ploča, ali i očuvanje spomenika i imena svih pokojnika. “Djelatnici našeg zavoda su u suradnji s Gradskim grobljima pregledali oko 300 spomenika i prekontrolirali jesu li na njih vraćeni natpisi s imenima pokojnika. Izvorni spomenik se ne mora sačuvati kao grob nema neku vrijednost, ali se mora negdje zapisati, ne mora više biti istaknuto na glavnoj ploči, rekla nam je Lana Križaj.
I neki novi grobovi pokušavaju se stilom gradnje uklopiti u stil židovskog groblja
“Problem je kako sačuvati i židovsko i svako drugo groblje jer je to aktivno groblje, stalno se događaju ukopi ljudi, dolaze zahtjevi za uređenje groba. Ponekad se mijenjaju oznake vjeroispovijesti, imali smo 30 upita za zahvate na židovskom dijelu groblja od 2021. kad smo donijeli mjere zaštite, od toga ih je četvero tražilo uklanjanje židovskih oznaka, ali mi to naravno nismo dozvolili”, kaže Križaj.
Na svoju sramotu, Zagreb je jedini grad u Hrvatskoj koji je Zakon o grobljima shvatio kao poziv na uništenje svog starog groblja. U drugim gradovima nije bilo tako. “Riječko gradsko groblje napravilo je jako lijep korak – tamo nema ukopa u židovski dio groblja bez dozvole židovske zajednice. Tek ako zajednica to dozvoli onda se dotična osoba može ukopati, ali bez znaka njegove vjeroispovijesti. Time se želi sačuvati osnov groblja, što je jedan zaista civilizacijski i meni prihvatljiv korak, za razliku od Mirogoja gdje se to nikad nije poštivalo niti se ikada pitalo nešto”, kaže Kraus.
Tek u zadnje vrijeme, otkako je aferama opterećene direktore Gradskih groblja iz Bandićeve ere zamijenio Igor Rađenović, situacija na Mirogoju se mijenja. Kod manje vrijednih grobova, Rađenović se zalaže za aukcije i liste čekanja, umjesto diskrecijskog prava dodjele kakvo su imali njegovi prethodnici. A kod vrijednih grobova, Grad Zagreb snosi dio naknade koja je donedavna iznosila 400 kuna godišnje sve dok se zakonskim promjenama ne odredi dugoročni model njihove zaštite. Na starom Mirogoju su dotad zamrznute sve aktivnosti, čime je spašeno od devastacije i ekshumacije, odnosno deložacije onih 227 židovskih grobova za koje više nitko ne plaća troškove održavanja. Posljednji je to pokušaj spašavanja važnog znaka postojanja nekoć utjecajne zagrebačke židovske zajednice koja je brojala oko pet posto stanovništva, a sada možda i bespovratno nestaje. Baš kao i njihovo groblje.
(objavljeno 31.12.2023.)
Foto: Saša Paparella
Tekst je objavljen uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije (AEM)
