Vladimir Dimić
Stablo koje može narasti već za tri godine nije kvalitetno i teško podnosi vremenske nepogode kakve su nekidan zahvatile Zagreb. Tamo gdje se može, treba saditi hrast, tisu, cedar, savjetuje buduće obnovitelje parkova Vladimir Dimić, čovjek koji je u zadnjih 37 godina u tajnosti posadio preko tisuću zagrebačkih stabala
Piše i snimio: Saša Paparella
Olujno nevrijeme poharalo je Zagreb i njegove parkove. Posvuda su ostale polomljene grane i iščupana stabla. Od dojučerašnjih spasitelja klime i donositelja dragocjenog hlada u ljetnim mjesecima, stabla su kod nekih Zagrepčana počela izazivati strah, pa ih sada grozničavo miču iz svojih dvorišta, da im ne ugroze živote i imovinu. Paralelno, gradske vlasti – u skladu sa svojom ekološkom agendom – kao doprinos borbi protiv klimatskih promjena najavljuju sadnju desetaka tisuća novih stabala. No koja stabla ubuduće saditi, ako ne želimo da nas i ona ugroze prilikom prvog sljedećeg nevremena?
O tome smo razgovarali s Vladimirom Dimićem, zaljubljenikom u prirodu i ‘zelenim gerilcem’ koji već desetljećima samoinicijativno i u tajnosti sadi stabla po cijelom Zagrebu. Još od 1986. sadi po 10 sadnica u proljeće i 10 ujesen. Dosad ih je, po njegovoj računici, posadio više od tisuću, od čega ih je danas oko 700 živih, pa je, iako se obrazovao u posve drugom smjeru, pravi sugovornik za priču o gradskim stablima.
Odgovoran je i ‘Zrinjevac’
„Teško je zaključiti na temelju jednog nevremena, no koliko vidim u oluji su većinom padale lipe, platane, javori i breze, dakle ‘mekano’ drveće. Brzo pada sve ono drvo koje brzo raste i zato ga se rado sadi. Primjerice, javor naraste već za tri godine, ali zato nije toliko kvalitetan, pa brzo i ode. Brzo naraste i breza, koja je osjetljiva na veliki vjetar. Što saditi? Ja najviše volim hrast, no njemu treba 15 godina da postane ozbiljno drvo. Ali hrast ne može svugdje rasti, mora imati dovoljno vode u blizini“, objašnjava Dimić s kojim smo obišli stabla na Savici na kojoj živi. Uz hrast, preporučuje sadnju tise i cedra.
„Naravno, to koje ćete stablo zasaditi ovisi i o poziciji i zemlji. Također, treba paziti i na alergene – topole se nikako ne bi smjelo saditi, pa ni breze, iako one rade lijepi hlad. Da su adekvatne vrste drveća dosad sađene na pojedinim lokacijama i da su sva ta stabla bila uredno obrezivana, mislim da bi šteta nakon oluje bila puno, puno manja“, dodaje Dimić.
Kakva je tu odgovornost Zrinjevca, podružnice Zagrebačkog holdinga zadužene za uređivanje i održavanje preko 1.100 ektara javnih zelenih površina? Da li je i njihova nebriga djelomice kriva za ovu kataklizmu?
„Nažalost, Zrinjevac ponekad ne brine dobro o povjerenom drveću i to što rade nije dovoljno. Zalijevaju ona stabla koja se vide, primjerice u središtu grada, ali ne i ona manje vidljiva stabla na drugim javnim prostorima. U Zrinjevcu postoje mnogi kvalitetni ljudi koji se razumiju u problematiku, ali nemaju podršku, pa samo odrađuju svoj posao. Ne znam zašto se takvi ljudi ne prepoznaju i zašto ne dobivaju više prostora. Vidim da i ja zbog previše entuzijazma idem na živce nekim od voditelja Zrinjevca. Oni bi trebali bolje obrazovati ljude koji su na terenu, pa im primjerice objasniti da se biljke ne zalijeva usred vrućeg dana na 40 stupnjeva, jer je to potpuno besmisleno. Ili, da ne obrezuju stabla u vrijeme kad se to ne radi“, kaže naš sugovornik.
Brutalno šišanje trave škodi drveću
Uz to što sadi svoje sadnice, za toplotnih udara Dimić iz svojih dviju petlitarskih kanti zalijeva mlada stabla u kvartu kako bi preživjela.
„Radim koliko mogu, jer zemlja je toliko suha da sve popije. Osjećao bih se loše da to ne napravim. Dizao sam se i u tri ujutro, ponekad i oblačio uniformu Zrinjevca da ne budem sumnjiv. Stabla treba zalijevati prve tri godine, odnosno dok drugi put ne prolistaju. Ljudi nisu osviješteni koliko su nam bitna stabla i uzimaju ih zdravo za gotovo. A neki se čak ljude što ih sadim, pa se svađaju i prijavljuju me“, kaže Dimić.
Kao važan faktor za očuvanje stabala ističe – način šišanja trave. „Nigdje na svijetu se trava ne šiša kao kod nas! Zelenu površinu bi trebalo šišati samo okolo nogostupa, a tek kad se pčele nahrane na livadi, e onda ju dovedeš cijelu u red. Ovi naši dečki iz Zrinjevca ili šišaju ili ne šišaju, pa kad ošišaju onda bude sve žuto, jer rade to usred ljeta. A nakon što maknu svu travu, dođu njihovi kolege i s flaksericom krenu šišati travu uz samu sadnicu pa onim najlonskim nitima unište koru mladog stabla… To bi sve trebalo škaricama riješiti a ne ovako brutalno, jer kroz koru ide voda i drvo bez nje ne može živjeti. Onda ja idem okolo pa molim te ljude da više ne rade tako, jer drvo nije neki stupić, nego li živo biće. Ja zagovaram promišljeno šišanje trave, jer to je podjednako važno kao moje zalijevanje – ta trava zadržava vlažnost. Sad se počelo ipak malo paziti pa se trava više ne šiša tako brutalno, pa onda zemlja bolje čuva vlagu i neke mladice će zato preživjeti toplotni udar“, kaže Dimić.
Sadnja usred ljeta je besmislena
Ljudska nebriga i nerazmišljanje su velik problem za stabla. Primjerice, ispred Dimićeve zgrade po projektu ih je bilo predviđeno 25, no posađena su usred ljeta, pa ih se ubrzo pola osušilo.
„Stabla se sadi u proljeće i jesen, a ne kad ti dođe nalog! Ne možete saditi na silu. Moraš pratiti prirodu, a ne program. Kad se obratim odgovornima i upozorim ih da im se neko drvo suši, kažu da to nije njihova briga. Ili mi se pismeno zahvale, pa potom ne naprave ništa, pa padnu dva do tri drveta. Ili im javim da hrast kraj vrtića u kvartu ima tri suhe grane, a onda dođe Zrinjevac i odrežu samo jednu. Totalna nebriga. U državama poput Singapura primjerice svako drvo ima svoj čip, piše tko ga je posadio, kada se zalijeva…“
Nakon zagrebačke oluje postalo je puno praznih mjesta na koje opet valjda zasaditi stablo, no Dimić podsjeća i da bi trebali smisliti neke nove parkove.
„Gradonačelnik Tomislav Tomašević je još prije oluje obećao zasaditi 20.000 stabala u naredne dvije godine, ali zasad ne planira niti jedan novi park. Znam da nastoje sve raditi po zakonu i tako treba biti, ali puno toga i propada jer zemljišne knjige nisu sređene. I dok u nekim kvartovima kao što su Savica i Novi Zagreb ima dosta zelenila, primjerice Vrbik je zbog preizgrađenosti nabijen kao neka dalmatinska kala“, kaže Dimić, koji je ponekad sadio stabla na nekim neobičnim podlogama.
Zbog gladnih ljudi sada sadi voćke
„Analiza zemlje ispod izvaljenih stabala je pokazala da su mnoga posađena na građevinskom otpadu, tako da je dobro da su se uopće održala do sada. Evo breze su sadili u zemlji u kojoj je bilo željeza i betonskog otpada. Tu u mom kvartu je bilo jedno od najvećih smetlišta, angažirao sam se da napravimo park, skupljao potpise da se podigne zeleni zid prema planiranom mostu preko Save. Taj most nikada nije izgrađen, ali park je ostao. Zasađena su dva drvoreda, a ja sam tu u tajnosti posadio i dodatna stabla između njih“, smije se Dimić.
Nakon lokalnih izbora, kao pripadnik pobjedničke koalicije ušao je u odbore nekih škola, a što je iskoristio kako bi ishodio dozvolu da i oko njih zasadi nova stabla. „Dobio sam dozvolu, jer škola tu nema nikakav trošak. Obećao sam od svoje zastupničke naknade u mjesnoj samoupravi svake godine zasaditi po jedno stablo, a kad je Tomašević srezao naknade za 50 posto rekao sam mu – upravo si ubio 12 stabala u Zagrebu“, kaže.
Jedna sadnica u prosjeku ga košta 350 do 700 kuna. Najjeftinije su sadnice voća, od 150 do 500 kuna po sadnici. Cedar je najskuplji, onaj srednje veličine košta oko 200 eura. Neke su tako velike da treba kamion da ih preveze do odabrane lokacije, a što košta još toliko.
Preko 50 posto troška Dimić plati sam, a za sponzore traži razne firme, kojima se kupnja sadnice računa kao trošak. Dosad ga još nitko nije odbio. Dosta sadnica dobiva nakon Nove godine, od ljudi koji su kupovali zimzelen u teglama. Osim toga, ljudi mu daju sadnice i mole ga da ih zasadi kad im se netko rodi ili pak umre. A za rođendan mu svi prijatelji poklanjaju sadnice.
„Jedan prijatelj mi je rekao – ljudi su gladni, pa sam mu posadio dunju. Sadio sam i trešnje, kruške, pa mušmule; kad dobro rode, pod njima pucaju grane. Svatko može raditi ovo što je radim. Trebaš samo naći lovu, odrediti mjesto, iskopati rupu, donijeti i posaditi sadnicu o kojoj trebaš brinuti najmanje narednih godinu dana, a nakon drugog listanja stablo može nastaviti svoj život u gradu samo. Ništa od toga nije nemoguće i nije teško, ali naravno, moraš to i voljeti“, zaključuje Dimić.
(objavljeno 26.7.2023.)
