Na pariškim demostracijama svatko dobro zna svoj posao – demonstranti se podsmjehuju policiji, koja ih pušta na miru sve dok ne polete baklje i kamenje.
Piše i snimio: Saša Paparella
Tko je ovih dana posjetio Pariz, kao bonus je mogao dobiti i nešto čega u Hrvatskoj nema, a to je sudjelovanje u demonstracijama. Bijesni zbog odluke predsjednika Emmanuela Macrona da im produlji odlazak u mirovinu sa 62 na 64 godine, bijesni Francuzi već mjesecima protestiraju. “Même si Macron ne veut pas, nous on est là” – “iako nas Macron ne želi, mi smo ovdje”, glavni je slogan. Ovog puta, povorka je krenula od zgrade Opere, prošla ulicom Rivoli, pa tako i pokraj Louvrea, da bi simbolički završila na trgu Bastille, na mjestu gdje je narod u Francuskoj revoluciji 1789. srušio zloglasnu tamnicu.
‘Policajče, daj mi svoju adresu’
Redale su se uvredljive pjesmice o Macronu, pa slogan “Mrzim policiju”, a nakon što su ih stotine specijalaca satima morale pratiti počeli su skandirati “Šećemo policiju”, uz pokliče “Siamo tutti antifascisti”. Putem je zapaljen skoro svaki koš za smeće, a filijale banaka išarane su parolama usmjerenim protiv Macrona.
Specijalci ovdje znaju svoj posao – prate kolonu paralelnim ulicama, priječe da se razlije izvan odobrene rute, a onda, svako toliko, po njih nekoliko desetaka upada kao klin i razbija kolonu demonstranata. U takvoj situaciji onih nekoliko zadnjih policajaca mora hodati natraške, iz razumljivih ne želeći okrenuti leđa demonstrantima, pa ih njihove kolege drže za opasače kako ne bi leđima udarili u neki stup – povremeno netko opali u javnu rasvjetu, pa im se demonstranti rugaju i dobacuju uvrede na račun policijske pameti. Dobacuju policiji: “daj mi svoju adresu da te posjetim!”, podsjećaju da ih oni plaćaju svojim porezima…Povremeno se zapali neka baklja, par policajaca zasuto je bojom, a oni uzvraćaju suzavcem. Prosvjede organizira nekoliko radničkih i studentskih sindikata, a ima tu i nabrijane ekipe maskirane u crno, naoružane kamenjem, ali i onih šarenijih, koji su došli u kostimima Asterixa i Obelixa.
Novinari su na sve spremni, na glavi imaju kacige, najčešće motorističke, s natpisom ‘press’. Policija se povremeno zaleti prema gomili, izvuče jednog ili dvojicu demonstranata, odvuče ih iza svojih redova i strpa u maricu. Kad su demonstracije jenjale, na trgu Bastille silazimo u metro, koji začudo radi i nastavljamo posjet Parizu.
Parižani i dalje žive po svom
Dolazak u Pariz, prvi puta nakon pauze od 20-ak godina. Tek ovdje shvatite što znače EU i Schengen – ne samo što ne treba putovnica, već vas niti za osobnu iskaznicu nitko nigdje ne pita. Također, sada je i valuta ista, nakon franaka nestale su i kune, što olakšava snalaženje u cijenama.
Nažalost, puno zanimljivih sadržaja po gradu privremeno je zatvoreno, jer ih obnavljaju za Olimpijadu 2024. Dotad bi trebala biti otvorena i crkva Notre Damme, teško nastradala u požaru 2019. i sada okružena ogradom. Teško je zamisliti da će dotad sve biti gotovo. A i kad se otvori, pitanje je što je ostalo od njezine mistične atmosfere srednjovjekovne crkve, sa novim, bijelim zidovima umjesto onih starih, crnih od stoljeća paljenja svijeća.
Na Montmartreu više nema puno slikara i portretista, i oni su ustuknuli pred terasama kafića. Nema više niti toliko zabavljača pred centrom Georges Pompidou (Beaubourg). Lokalne vlasti dale su skinuti sve lokote koje su zaljubljenici stavili na Pont des arts – bilo ih je navodno oko milijun – i zaštitili su most pregradom od pleksiglasa.
No onaj stari Pariz ipak nije nestao, unatoč ogromnom broju turista oni stari kafići i restorani i dalje izgledaju isto kao nekoć. Parižani nisu dozvolili da se uništi njihov svakodnevni život, a grad je – za razliku od primjerice Splita – dovoljno velik da može podnijeti tu navalu, osiguravši Parižanima da i dalje žive na svoj način.
Kad otiđete primjerice u Buillon Chartier, restorana koji datira s prelaska 19. u 20. stoljeće, konobar zapisuje vašu narudžbu na papirnati stolnjak, a onda na kraju na njemu zbroji sve krvavice, iznutrice i puževe koje ste pojeli.
U Latinskoj četvrti, u legendarnom kafiću Palette kvartovska ekipa i dalje karta za najboljim stolom, ne obazirući se na strance. Za drugim stolom šarmantna studentica, za trećim razbarušeni profesor koji istovremeno jede, pije, puši i nešto zapisuje.
Francuske kape za američke turiste
Najveće razočaranje je bilo u metrou – prije su mnogi čitali knjige, ili barem novine, a sada i Parižani zure u svoje mobitele.
Za hrvatske prilike, grad je jako skup, na frekventnijim mjestima točeno pivo košta po desetak eura, a tek na onim studentskim možete se osvježiti po nekoj pristojnoj cijeni. I dalje se živahno trguje na povremenim kvartovskim tržnicama, otvorenim samo neke dane u tjednu. Ima tu svega, pa i jastoga. po cijeni od 100 eura za kilogram.
Prema turistima, Parižani su ljubazni, ne ljute se što njihov grad drže pod gotovo stalnom opsadom. Pa čak niti ako, što mnogi Amerikanci čine, nose francuske (odnosno baskijske) kape, kakve nisu karakteristične za Parižane, nego li za ljude iz unutrašnjosti i s vremenom su postale karakteristične za Francuze, pa smo ih se nagledali i u seriji Alo, lao. Drugi sastavni dio svake stereotipne slike Francuza, baget Ila baguette) i dalje je savršen, a s malo slanog putra vrhunska je poslastica, pristupačna i nama, gostima sa siromašnog ruba EU. Svake godine održava se natjecanje Le Grand Prix de la Baguette, a pobjednik narednih godinu dana opskrbljuje francuskog predsjednika.
Po ulicama su i dalje klošari, spavaju pod Decathlon šatorima koje im poklanjaju humanitarne udruge. Nitko ih ne dira, neki u šatorima drže i pse, a jedan ima hrčka – pokušaj normalnog života.
Putinova crkva pokraj Eiffelovog tornja
Uz Senu su prodavači knjiga, bukinisti. Ima ih preko 200 i moraju zadovoljiti niz strogih propisa – primjerice, svaki od njih može imati najviše četiri metalne zelene kutije za prodaju knjiga – jer je područje uz Senu 1991. uvršteno u Unescovu svjetsku baštinu, no isto tako bukinisti ne moraju plaćati porez niti najam prostora.
Ruska katedrala Svetog trojstva
U Parizu se naravno ne gradi puno, no od zadnjeg dolaska ipak primjećujemo nešto – pet ogromnih kupola ruske pravoslavne katedrale Svetog Trojstva, otvorene 2016. i sagrađene po izrazitoj volji Vladimira Putina uz sam Eiffelov toranj i pojas uz Senu, kojeg štitu UNESCO. Bilo je to za mandata francuskog predsjednika Nicolasa Sarkozyja, kad su Rusi i Francuzi bili – kako navode mediji – u “medenom mjesecu”. Dogovarani su unosni poslovi i tako su Rusi dobili atraktivnu parcelu u neposrednoj blizini Eiffelovog tornja, na potezu uz rijeku Senu koji je pod zaštitom UNESCO-a. Alternativa je bila da tamo Saudijska Arabija sagradi džamiju.
Novost je i muzej Zaklade Louis Vuitton, koju je projektirao Frank Gehry, poznat po muzeju Guggenheim u Bilbau (ali i po Plešućoj kući u Pragu, koju je osmislio skupa sa češkim arhitektom hrvatskog podrijetla Vladom Milunićem.) Zbog novog pariškog muzeja nastradao je rubni dio Bulonjske šume. Bio je to rijedak izuzetak, jer je u Parizu sada sve okrenuto ekologiji. Eiffelov toranj osvijetljen je samo pet minuta na svaki puni sat. Ispred kafića zimi više nema grijalica – takav ustupak pušačima ocijenjen je klimatski neodgovornim.
Pojedine zgrade prekrivene su zelenilom, na nekim se krovovima uzgaja hrana. Napravljene su brojne biciklističke staze, a građani se bune protiv opasnih električnih romobila. U knjižari Fnac, cijeli je niz knjiga s istim naslovom – ‘Putovanje bez ugljičnog otiska’, koji samo promoviraju klasična putovanja vlakom i brodom. Na blagajni vas pitaju želite li račun, iako deset metara dalje, na izlazu, korpulentni zaštitar traži da mu pokažete račun. Ekološki svjesni kupci dobivaju račun na mail, dakle moraju prtljati po mobitelu. I na poleđini računa je ekološka poruka, piše: “0 posto fenola”.
Nova interpretacija
U skladu s novim vremenima, drugačiji je i postav muzeja, pa je tako Musée de l’Homme promijenio svoj stalni postav, više se ne govori o “otkrićima” drugih kontinenata, nema fotografija brkatih istraživača s kolonijalnim šeširima. Prikaz razvoja čovjeka završava – zbirkom raznih torbica za mobitele iz cijelog svijeta.
Louvre
Od muzeja, uz Louvre, ne možete pogriješiti s Musée d’Orsay, s djelima Van Gogha i cijelog niza impresionista. Našli smo i skulpturu Ivana Meštrovića, a recimo i da je ovom starom željezničkom kolodvoru, prije prenamjene u muzej, Orson Welles snimio dio Kafkinog Procesa, čija je većina snimana u Zagrebu, mahom na velesajmu.
Na mjestu ispod Eiffelovog tornja odakle kreću ture Senom, indijski turisti izlaze iz nekoliko autobusa s hrvatskim, većinom dubrovačkim tablicama, koji su očito našli način kako preživjeti do početka turističke sezone u Dalmaciji. I nama su praznici gotovi, vraćamo se u Zagreb.
