Od drevne Antiohije (današnja Antakya), u kojoj su nakon svih progona i seoba opstale velike zajednice alavita i kršćana, nakon potresa nije ostalo gotovo ništa. Grad u kojem je stasao splitski patron, metropola koja je nekoć – uz Rim, Aleksandriju, Jeruzalem i Carigrad – bila peto najvažnije središte kršćana, a tada je u njoj živjelo i do pola milijuna ljudi, nakon što je stoljećima nazadovala sada je – svjedoče nam hrvatski spasioci koji pretražuju ruševine – pretvorena u hrpu građevnog materijala
Piše: Saša Paparella
Ima tako nekih mjesta kao što je kao Antiohija, koja zasjaju, dođu u rang najvećih metropola poznatog svijeta, a onda, nestanu u anonimnosti gluhe provincije. U Antiohiji je po procjenama živjelo pola milijuna ljudi, kad je grad 526. zadesio još jedan veliki potres, kakvih u njenoj povijesti nije manjkalo. “Čitave građevine padale su poput kula od karata, zarobivši ljude među ruševinama. Nastupila je jeziva tišina. Tada je uslijedio drugi šok: razbuktao se ogroman požar, koji je priječio svaki izlaz. Nesretnici zatočeni pod ruševinama izgorjeli su ili su se ugušili. Nijedna kuća, nijedna crkva, nijedno sveto mjesto nije bilo pošteđeno”, zapisao je kasnije jedan od rijetkih preživjelih jednako potresne prizore kao one kojima sada ponovno svjedočimo.
U sedmom stoljeću taj je grad, uz Rim, Aleksandriju, Jeruzalem i Carigrad bio peto najvažnije središte kršćana, mjesto iz kojeg je sveti Pavao krenuo na svoj misionarski put. Imali su i ovi drugi spomenuti gradovi svoja loša razdoblja, bivali osvajali i uništavani, mijenjalo se stanovništvo pa i imena – tako je Konstantinopolis, odnosno Carigrad, postao Istanbul, a Antiohija Antakya – ali svaki od njih se s vremenom pridigao i vratio nekadašnju važnost i sjaj. Svaki, osim Antiohije. Danas Jeruzalem s okolicom ima 1,2 milijuna stanovnika, u Rimu ih je preko četiri milijuna, u Aleksandriji šest, a u Istanbulu, koji se nalazi na suprotnom kraju današnje Turske, živi čak 16 milijuna ljudi – u Antiohiji ih je do ovog zadnje potresa bilo svega 200.000. Iscrpljena je ratovima i potresima, od koji je ovaj posljednji, iz veljače 2023., grad u kojem je ionako malo što preostalo od nekadašnje ljepote – kazališta, amfiteatara, javnih kupališta, uništio i gurnuo još dublje u zaborav, u mrak koji će zavladati čim se ugasi zadnja Tv kamera i drevnu Antiohiju, grad s puno prošlosti i malo budućnosti, napusti zadnji spasilac, a među kojima je i hrvatska ekipa.
Grad u kojem je zaređen najpoznatiji Dalmatinac u povijesti – sveti Jeronim
“Ovdje više nema ničega”, napisala mi je susjeda Nika Markoč koja, skupa s još dvoje odvažnih članova svog kućanstva, sudjeluje u spašavanju nastradalih u strašnom potresu. Grad veličine Splita sveden je na ruševine, a preživjeli stanovnici na beskućnike. Kad smo već spomenuli Split – u Antiohiji je školovan, a možda i rođen sveti Duje; Dalmatinac sveti Jeronim, koji je preveo Bibliju s hebrejskog na latinski, u tom je gradu zaređen za svećenika.
U Antiohiji sam bio 2005., kao početnoj točci na Putu svile, koji me nakon dvomjesečnog putovanja doveo do Pekinga. Od nekadašnjeg je sjaja i tada malo toga ostalo, osim pokoje crkve i arheoloških nalaza kao što je primjerice najveći rimski mozaik na svijetu, veći od tisuću kvadratnih metara, pronađen prije nekoliko godina prilikom gradnje jednog hotela.
Antiohija (crveni kružić), uništeni grad na granici sa Sirijom
Zadnji puta Antiohija je imala važniju ulogu u povijesti u doba križarskih ratova. Mijenjala je gospodare, nakon Arapa i križara njome su u 16. stoljeću zavladali Turci. Kad su po raspadu osmanskog carstva nakon prvog svjetskog rata crtane nove granice nastao je spor, jer ne samo što je povijesno Antiohija bila dio povijesne Sirije – pa je zbog velikog broja gradova koji su se u antici tako zvali bila poznata i kao Sirijska Antiohija – već su i u doba kad je Mustafa Kemal Ataturk stvarao modernu Tursku Arapi (podijeljeni na alavite, sunite i kršćane) u tom gradu još uvijek bili brojniji od Turaka. Na planini Musa Dagh živjela je i armenska zajednica, a kad je 1915. počeo turski genocid 600 naoružanih muškaraca oduprlo se sili od oko 19.000 turskih vojnika. Obranili su svoja sela, no dugoročno ne bi mogli opstati pa su Francuzi svih 4.500 stanovnika vojnim brodovima evakuirali u Egipat. Te je herojske događaje Franz Werfel austro-češki književnik židovskog podrijetla, opisao u svom romanu ‘Četrdeset dana Musa Dagha‘, objavljenom 1933.
Ataturku zbog Hitlera Francuzi prepustili Antiohiju
U međuvremenu je regija Hatay, s Antiohijom kao glavnim gradom, dobila autonomiju u okviru Sirije, kojom se tada vladali Francuzi, pa su se ohrabreni Armenci vratili na Musa Dagh, uvjereni da će u njima i ostati, no nije im tako bilo suđeno. Problem tursko-sirijske granice koji je nastao nakon prvog svjetskog rata riješen je tek u osvit onog drugog. Naime, u strahu da se Ataturk ne prikloni nacističkoj Njemačkoj, Francuzi su 1938. prvo tolerirali osnutak Republike Hatay, da bi u ljeto 1939. cijela ta regija pripala Turcima, iako je po francuskim procjenama u Hataya tada živjelo 46% Arapa (28% alavita, 10% sunita, 8% kršćana), 39% Turaka, 11% Armenaca, uz manje zajednice Čerkeza, Židova i Kurda.
Iz Hataya je tada izbjeglo oko 50.000 ljudi, među njima puno alavita, čija glavnina ionako živi u susjednoj Siriji, a toj zajednici pripada i sadašnji sirijski predsjednik Bašar al-Asad. Otišla je tada i skoro cijela lokalna armenska zajednica, prestravljena dolaskom turske vojske, koja je svega koje desetljeće ranije izvršila genocid nad oko milijun i pol njihovih sunarodnjaka. Ostali su živjeti u samo jednom selu Musa Dagha, Vakifliju, koji je tako u današnjoj Turskoj ostao jedino naselje u kojem su većina Armenci – prije genocida u Turskoj ih je živjelo 2,5 milijuna.Unatoč tako masovnim odlascima, Antiohija nije izgubila svoj multikonfesionalni karakter.
Možda baš zato što je dobio Hatay, Ataturk je u drugom svjetskom ratu odlučio ostati neutralan, pa barem u tom razdoblju Antiohija nije stradala. No Sirijci nisu nikad od nje odustali- taj džep teritorija zabijen u njihov teritorij i danas na zemljovidima ucrtavaju kao ‘područje pod privremenom turskom upravom’. A Antiohija je u međuvremenu i dalje tonula, prvo zarobljena na granici Turske, članice NATO-saveza i prosovjetski orijentirane Sirije, potom zakrčena izbjeglicama iz desetak kilometara udaljene Sirije, sve dok u ovom potresu grad slavne prošlosti nije potpuno zdrobljen.
Foto: Ravnateljstvo civilne zaštite MUP RH
