Zagrebački umirovljenik kupio je zemljište na obodu grada i raskrčio ga. Od otpadne plastike sagradio je sebi ljetnu kućicu s nula uloženih kuna, a na donedavna zapuštenoj zemlji uzgaja voće i povrće. Sve je više malih, obrađenih vrtova na gradskom zemljištu, pored velebnih zgrada u kojima su inače umirovljenici po cijele dane gledali kroz prozor
Piše: Tarik Kulenović
Dijete sam konzervirane hrane. Takvo je vrijeme bilo. Prvo je zdrava hrana dolazila u konzervama, provjerena, strogo kontrolirana, imala je sve što nam treba. Vitamine, proteine, ugljikohidrate… Onda je došla vojska, jedna, druga i rat. Konzerve nisu imale lijepe etikete. Nisu imale nikakve. Samo nekoliko utisnutih slova i datum proizvodnje. Naučili smo ih otvarati otvaračem, potom i nožem, cijenjen je bio PGS, poslije i GGS, pasulj ili grah gusti sa slaninom. Prije su nas ionako cijepili s kojekakvim cjepivima. Mogli smo, ako treba, jesti i kamenje. Zato mi nije jasna današnja histerija oko cjepiva za koronu. Kaj? Štiti, a toliko su nam kojekakvih cjepiva vremenom ubacili u tijelo da jedno više ništa ne znači. Bezopasna je. Idu dani.
U međuvremenu je krenula nova moda. Zdrava hrana. Toliko smo zatrovali zemlju kemikalijama, umjetnim aditivima, bojama i sladilima da je postalo važno što jedeš. Uz ubiBožedosadne kulinarske šouove gdje se kojekakvi natječu u pripremanju hrane, uz Davida Skoku, 21.-stoljetnu zamjenu za Stevu Karapandžu i Male tajne velikih majstora kuhinje koje pamtim prvenstveno kao nasilje nad djecom. Ne zbog Steve i Olivera Mlakara, nego zato što se emitiralo u terminu crtanog filma, prije Dnevnika u pola osam. Danas je to djeci vjerojatno nezamislivo jer postoji više nego nekoliko tv kanala na kojima su isključivo crtani koje mogu gledati na vlastitim televizorima koji su danas toliko jeftini da ih maltene dijele u bezveznim nagradnim igrama.
No, hrana… Što mi zapravo danas jedemo?
Hrana se masovno reklamira kao ekološka. Eko uzgojena, eko pripremljena, prodaje se u eko ambalaži, eko ovo, eko ono… Malo zabrinjavaju vijesti koje se tu i tamo probiju u mainstream medije kako veliki postotak eko hrane uopće nije eko, nego samo koristi trend koji mu može pomoći u boljoj prodaji. Iscrpljujuće.
No, kao optimistična vijest pojavljuje se prilog o nekom umirovljeniku koji je kupio zemljište na obodu grada i raskrčio ga. Škrt kako sam kaže, nije ništa zidao od luksuznih građevinskih materijala nego je od otpadne plastike sagradio sebi ljetnu kućicu s nula uloženih kuna, i uživa. Na nekad zapuštenoj zemlji uzgaja voće i povrće, ono čudno, koje miriše, za razliku od onog iz plastenika. Ima ga dovoljno za svoje potrebe, a višak prodaje i, gle čuda, na tome zarađuje. Ljudi su željni zdrave, ekološki uzgojene hrane, koja ima okus, miris…. A nije jedini. Po Zagrebu se može vidjeti malih, obrađenih vrtova na gradskom zemljištu, pored velebnih zgradurina u kojima su inače umirovljenici koji s čežnjom cijeli dan gledaju kroz prozor.
Gledao sam zemljišta od toplica u Daruvaru do Zagreba. Pusta zemlja, a plodna, vapi za obrađivanjem. No to nam izgleda ne treba jer uvozimo jeftino Bog zna otkuda, bitno je da neki zarađuju a mi tukci uvijek imamo svježu, konzerviranu i smrznutu hranu. Samo pogled na Google maps govori nam kako je unutar administrativnih granica Grada Zagreba mnogo više površina nego što ih zauzimaju stambene i poslovne zgrade, te rekreativne parcele. Uz zonu Medvednice, Zagreb ima i brojne obradive, a zapuštene površine. Zašto to ne iskoristiti? Zašto ne spojiti ugodno i korisno? Gledam svoju i susjednu zgradu. Ljudi su napravili sami sebi boćalište na praznoj površini na kojoj će možda jednom niknuti kakva monstruozna stambena zgrada, posljednji krik urbanističke mode. Natrpat će ljude u stanove da gledaju kroz prozore ljeti, a zimi da bulje u televizore i slušaju kako im je ustvari dobro. A zemlja pusta. Uz iznimku Zagreba i nekoliko gradova u Hrvatskoj je sve manje ljudi. Čudim se kako to, pa sve se više gradi. Ustvari, sretnici iz dijaspore ulažu u kuće, apartmane i stanove koji se ljeti iznajmljuju turistima a većinu godine zjape prazni. Oni sanjaju kako će jednom doći u pradomovinu i tu sretni umrijeti na svojoj grudi. Većinom i umru u tuđini s tim snom, a kosti im prebace doma, da grob ne zjapi prazan. Takva je praksa česta na otocima, gdje se i djeca rođena u tuđini upisuju u matičnu knjigu rođenih po malim mjestima, gdje možete vidjeti uglavnom starce po mjestima punim dječjih igrališta.
No, rat mijenja stvari. Kakva god da je, Ukrajina je jedan od najvećih proizvođača hrane za Europu. Europa i bez ukrajinske proizvodnje u stanju osigurati dovoljno hrane za svoje potrebe. Iako je Eu u stanju uvesti dovoljno žita iz SAD, iako je strah od nestašice učinio svoje i počela je rasti spirala inflacije koje se Europa boji još od vremena velike ekonomske krize 1929. Naftna kriza 1973. i svjetska ekonomska kriza 2009. kao posljedica američkog rata u Iraku i kokainske pohlepe Wall streeta podsjetile su Europu na neman koja nikad ne umire i iz potaje vreba obične ljude.
Ipak, ukrajinski rat je stvarnost, kao što je stvarnost i inflacija i sve skuplja hrana. Ima li tu pomoći? Sitna i naizgled beznačajna ideja za nas, navikle na ogromne kombinate i industrijsku proizvodnju hrane u današnjim vremenima dobiva novu dimenziju. Vjerojatno utopijsku. Ideju koja bi ostala utopijska da nije tog priloga s TV-a. Umirovljenik svoje dane provodi na imanju pored gradske jezgre Zagreba, tjelesno je aktivan, uzgaja voće i povrće, zdravo se hrani, prodaje višak i zarađuje. Onak’ sitno, ali prihoduje. Kuda nas to vodi?
Mediji vrve prilozima o estetski uređenim vrtovima, po krovovima, za mlade urbane profesionalce, prepisani iz njemačkih i francuskih medija, iz zemalja gdje su ti mladi otišli u potrazi za boljim životom i zaradom. Prema popisu stanovništva Hrvatska odumire i prazni se. Ne mogu puno pomoći ni ukrajinske izbjeglice. Statistike nam govore kako se životni vijek produžuje, a mi ljude koji još mogu umirovljujemo i postavljamo da kroz prozore gledaju život kako teče.
Pružiti im razonodu, rekreaciju, tjelesnu aktivnost na suncu, omogućiti im da budu korisni i sebi i drugima umjesto te čudne kulture zaziranja od starosti kao bolesti. Mikropoljoprivreda, mikropovrtlarstvo, baš kao i mikrokrediti za koje je ekonomista Muhammed Yunus dobio i Nobelovu nagradu, pomažu u borbi protiv siromaštva koje je i danas, uz glad, najraširenija bolest čovječanstva. Omogućiti ljudima da se bolje hrane i prožive sretniju starost. Je li to utopija? Je li to u Zagrebu moguće?
Foto: Unsplash.com
(objavljeno 18.4.2022.)
