Bivšeg šefa tajne službe Josipa Perkovića, koji ga je spasio od ubojica iz Herceg-Bosne, Nobilo nije uspio obraniti pred njemačkim sudom, no nedavno je pokrenuo dobro osmišljenu akciju za njegovo pomilovanje. Kaže da bi Bandić, da je živ, bio osuđen i čudi se kako mu DORH nije protiv bivšeg gradonačelnika uspio složiti neku jaču optužnicu. Kao građevinski mešetar, Nobilo je najviše je zaradio kad je Kerumu prodao tvornicu Nada Dimić po četiri puta većoj cijeni nego što su on i Mićo Carić platili
Piše: Saša Paparella
Prošli je tjedan prošao u znaku oslobađajuće presude za Petra Pripuza, prvookrivljenog u aferi Agram, četiri godine nakon početka suđenja i osam godina otkako je, skupa s Milanom Bandićem i drugima, bio uhićen. Međutim, slavodobitne izjave za medije nije davao Pripuz, nego li čovjek koji je za to najzaslužniji – njegov odvjetnik u aferi Agram i poslovni partner u nekim važnim nekretninskim projektima, Anto Nobilo.
”Petar Pripuz je do početka ovog postupka bio ugledan i jedan od najvećih gospodarstvenika u Zagrebu. Od početka ovog postupka, on je postao kontroverzni poduzetnik”, kazao je Nobilo, inzistirajući na tezi da je ovdje bila riječ o “političkom progonu bez ijednog dokaza”.
Između arkanovaca, Herceg-Bosanaca i merčepovaca
Epilog slučaja Agram samo je jedna u nizu pobjeda danas 71-godišnjeg odvjetnika, čiji bi se memoari mogli čitati kao povijest Hrvatske od zrelog socijalizma pa do današnjih dana. Uvijek pod reflektorima, karijeru je započeo kao mladi javni tužitelj u socijalističkoj Jugoslaviji, na suđenju Andriji Artukoviću, ustaškom ministru unutarnjih poslova koji je 1986. osuđen na smrt, no presuda zbog njegova zdravstvenog stanja nije izvršena – umro je u zatvoru dvije godine kasnije.
Kao tužitelj u demokratskoj Hrvatskoj, Nobilo je ganjao članove špijunske grupe Labrador, ali i eskadrone smrti Tomislava Merčepa, kao i uhićenog Željka Ražnatovića Arkana, vođu navijača Zvezde povezanog s tajnom službom JNA, uhićenog početkom rata u Hrvatskoj.
Oba potonja slučaja mogla su ga doći glave. Merčepovci su ga u dva navrata skoro ubili, a zbog Arkana je dobio policijsku zaštitu, jer je uhićen u vrijeme dok je JNA još bila u Zagrebu. Tadašnja procjena hrvatske tajne službe bila je da bi Nobilo mogao postati meta. “Bilo je napeto. Tada sam živio na jednom brijegu i pokazalo se da oko mene žive sami HDZ-ovci. Njima je stranka ranije preko mjesne zajednice podijelila automatsko oružje, rekli su – sused, ako zatreba, tu smo”.
S merčepovcima je priča puno duže potrajala. S njima se sreo 1991. kao tužitelj, jer su neki od njih bili uhićeni zbog sumnji u ratni zločin, a njihovi suborci predvođeni samim Merčepom došli su ih, direktno s fronte, osloboditi iz Županijskog suda u Zagrebu. Baš kao u nekom westernu. Nakon 30 godina, Nobilo, s kojim smo razgovarali u njegovom odvjetničkom uredu u središtu Zagreba, dobro se sjeća detalja. “Sudska straža je tada pobjegla, mislim da su čak i ključ ostavili. Pojavio se Merčep sa svojih desetak ljudi u kaputima, kasnije su mi rekli da su ispod tih kaputa imali dugo oružje. Ja sam stao na vrh stepenica i nisam im dao da prođu. Situacija je bila pred potezanje oružja, igra živaca, a jedan među njima bio je osobito nervozan. Prišao mi je kolega Krešimir Krsnik, koji je došao s njima i rekao ‘stari makni se, ovo nije prema tebi osobno, pusti ih da prođu, zažmiri, svi su naoružani’. Kažem ja Kreši – ‘a pogledaj mene’ i pokažem dva pištolja za pasom”, prisjeća se Nobilo.
Krsnik mu je rekao – “pa ti su luđi od njih” i maknuo se u stranu. Nobilo je znao da ima psihološku prednost – tužitelj je, nalaze se u zgradi suda. “Bojao sam se da netko ne počne pucati, već sam snimio stup iza kojeg ću se sakriti, baš kao u westernu, vjerojatno bih pogodio jednoga no drugi bi me ubili. No nisu zapucali, ispuhali su se i otišli ”, kaže. No odakle mu ta dva pištolja? “Jednog sam naslijedio od tasta, za njega sam imao dozvolu još iz socijalizma, a ovog drugog sam kao tužitelj dobio formacijski, čim je počeo rat. Ta scena u sudnici bila mi je najteža partija pokera ikada”.
U ratu je branio slabije, mahom Srbe. Kao tužitelj, pokrenuo je istragu ubojstva zagrebačke obitelji Zec te zločina u Pakračkoj Poljani. “Kad sam kasnije postao odvjetnik, zastupao sam obitelji Srba pobijenih u Gospiću nakon onog splitskog mitinga sa 100.000 ljudi. Oštećene Srbe sam zastupao i na suđenju Mirku Norcu, tamo sam žestoko nastupio i dobio jaki odgovor. Moj ured je godinama zastupao i zatvorenike iz Lore”, prisjeća se Nobilo.
‘Svaku svoju izjavu i danas potpisujem’
Želeći napisati njegov portret, Nobilu smo isprva poslali pitanja mailom. Brzo je za njih odgovorio, no nastao je problem jer smo uz njegovog poslovnog partnera Miću Carića vezali pojam ‘kontroverzni’, kakvima smo nazvali i neke druge ljude iz Nobilove okoline. “Kako vidim da imate dosta krivih informacija, ako mislite da je korisno možete doći kod mene u ured”, ponudio je i potom u dvosatnom razgovoru ispričao skoro sve što nas je zanimalo.
Za razliku od uobičajene prakse sa sugovornicima, s Nobilom nema natezanja oko autorizacije teksta. “Ja u autorizacijama nikad ništa nisam izmijenio, što kažem to je tako i gotovo”, rekao nam je na rastanku. Nobilo voli novinare, jer su mu puno puta pomogli bilo da poboljša poziciju svog klijenta, bilo da ostvari neki uistinu društveno važan cilj.
“Kao tužitelj sam uvijek radio na velikim predmetima pa se to prenijelo i kad sam postao branitelj. Ti su predmeti uvijek imali neku društvenu dimenziju i utjecaj, a novinari su bili za njih zainteresirani i bio sam prisutan u medijima”, kaže. Kroz razgovor smo shvatili koliko su mu, primjerice, bili važni da preko njih plasira senzibilizira političare i javnost na slučaj ubojstva troje članova obitelji Milana Zeca, kako bi se njihove ubojice napokon kaznilo. Kolege koji prate crnu kroniku i pravosuđe hvale Nobila jer, kako kaže jedna kolegica, “on je ok lik, stvarno kuži pravo i vjeruje u pravdu za sve. Za novinare je super jer je elokventan i dostupan, kao sugovornik je ugodan. Užitak ga je slušati i uvijek ima drugačije mišljenje. Ne pazi koga će uvrijediti i ide li protiv struje i politike, jer si to može priuštiti. U poslu mu sigurno pomaže i to što je bivši tužitelj. Metodičan je, pomno radi analizu spisa, a njegove završne riječi znaju imati i po 200 strana”, ispričala nam je novinarka.
Kao lošu stranu, kolege novinari mu zamjeraju pretjerano vezivanje s klijentima, “među kojima je bilo svakakvih likova”.
“To nije točno, vezujem se uz predmet i želju za pobjedom, ja sam cijeli život sportaš to u borilačkom sportu, tu ideš do kraja i nastojiš pobijediti, pa zato vjerojatno šaljem poruku da se vezujem s klijentima, no između nas nikada nije bilo identifikacije. Imam klijente koji su po političkoj orijentaciji potpuno suprotno od mene i nemam problema s time. Ne volim taktizirati, uvijek kažem što mislim i kako bi to trebalo biti, što je početkom 90-ih bilo totalno nepopularno. Vjerujem da je tada većina bila protiv mojih stavova, ali kako ide vrijeme vidim da je ta većina ipak došla u neku normalu. Ljevičar sam cijeli život, svoje stavove sam jasno iznosio i tu u vremenima kad to nije bilo popularno, vrlo jasno sam osuđivao hrvatske zločine, nasilje nad Srbima, istjerivanje iz kuća. Svaku moju tadašnju izjavu ja i danas potpisujem, a mislim da se mnogi srame onoga što su tada govorili”, rekao nam je Nobilo.
Tužiteljstvo je bilo jače od sudstva
Poznavatelji prilika u pravosuđu još ne mogu prežaliti dan kad je država iz tužiteljstva istjerala niz sjajnih kadrova, koji su kasnije mahom napravili vrhunske odvjetničke karijere. Time je izgubila sposobne ljude koji su trebali štititi interese RH, a njihove usluge kao vrhunskih odvjetnika sada su postale dostupne drugoj strani.
“Šteta što je ova država početkom 90-ih činila sve da iz pravosuđa počisti pravnike njegovog znanja i petlje. DORH bi danas bio uspješniji i kvalitetniji da pravnike poput Nobila, Čede Prodanovića i sličnih u sudnici ima na svojoj strani stola, a ne na protivničkoj. Da nije bilo te, po pravosuđe i vladavinu prava u Hrvatskoj kobne HDZ-ove čistke nepodobnih sudaca i tužitelja tijekom 90-ih i da je ostao u državnoj službi, Nobilo bi doduše bio na gubitku jer bi mu bankovni konto i imovinska kartica da je ostao u bili daleko skromniji, ali pravosuđe bi bilo na dobitku”, prokomentirala je kolegica koja već dugo prati pravosuđe.
Iako je kasnije napravio zavidnu odvjetničku karijeru, Nobilo kaže da se nije imao namjere micati iz tužiteljstva. “Bio sam fanatični tužilac, vidio sam se cijeli život u toj karijeri i da nije došlo do tektonskih promjena u smislu politike progona i toleriranja progona 1991. i početkom 1992. ja bih vjerojatno ostao cijeli život u tom poslu”.
Tvrdi da je javno tužilaštvo tada bilo najjače u svojoj povijesti. “Nije bilo stvari koju mi nismo mogli napraviti – u istom uredu su bili Jadranka Sloković, Čedo Prodanović, Nika Pintar, Goran Mikuličić, pokojni Milenko Umičević…svi su oni kasnije napravili karijere. Zamislite tu koncentraciju, što smo mi sve mogli! Po prvi puta u povijesti tužilaštvo je bilo jače nego li sud, iako je i tadašnji sud imao velike i jake suce. Imali smo jedan stupanj samostalnosti koji je kasnije bio nezamisliv. Primjerice, uvijek samo imao neke slučajeve za koje je država bila zainteresirana i jednom su mi tako javili s porte da me treba Stjepan Herceg, Tuđmanov savjetnik za nacionalnu sigurnost i želi sa mnom razgovarati. Nisam ga pustio da dođe gore i rekao sam mu preko telefona- vi niste član javnotužilačke organizacije i ja s vama neću razgovarati, iako je to bio početak rata i Tuđman je bio bog. Danas toga više nema. Nakon nas tužilaštvo je otišlo u katastrofu, zapravo svaki novi tužilac nakon Rudolfa Frančule, posljednjeg javnog tužitelja SR Hrvatske, bio je još lošiji od prethodnog i tužiteljstvo je bilo gotovo uništeno. A onda je došlo doba Mladena Bajića, koji je podigao tužiteljstvo iz pepela nakon što je nagovorio Lazu Pajića iz moje ekipe, Dinka Cvitana i još neke stare kadrove da se vrate iz odvjetništva. Naći ćemo kod Bajića i dobrih i loših stvari ali je on preuzeo tužiteljstvo u pepelu i spasio ga”.
Lustracija je provedena samo u pravosuđu
Otprilike u isto vrijeme ka i Nobilo u odvjetnike je otišao i Prodanović, koji je u predgovoru Nobilove knjige o slučaju Perković za svog kolegu i prijatelja, s kojim je još krajem 70-ih radio u tužiteljstvu, napisao da je “potpuno predan poslu, discipliniran, uporan ali iznimno hrabar. Radi zaštite interesa svog klijenta uvijek je spreman izložiti se i jačima od sebe. Za Nobila ne postoje nedodirljive istine i neupitni autoriteti, on bez rezerve vjeruje u pravdu,… Kad bih ja trebao branitelja, bez puno razmišljanja uzeo bih Antu Nobila”, napisao je Prodanović.
Upitan danas za dane kad su i on, Prodanović i mnogi drugi odlazili iz tužilaštva, Nobilo kaže “bolje da sam otišao, jer bi mi likvidirali iz pravosuđa. Vidio sam da mi tu nije mjesto. Prvo su počeli izbacivati Srbe, onda Ukrajince i Makedonce i druge nehrvate, a na čelna mjesta počeli su dolaziti neki čudni ljudi. Mislim da ne bih preživio čistu iz 1996., malo se zna da je lustracija kod nas napravljena jedino u pravosuđu i to na osebujan hrvatski način. Pojavila se komisija Ivića Pašalića i radila na zakonu po kojem svim sucima prestaje mandat, a oni formiraju svoju stranačku komisiju koja po svojim kriterijima određuje tko će biti sudac ili tužilac”, podsjeća Nobilo.
Prvo su morali otići oni koji nemaju hrvatska imena, pa oni koji su se nekom zamjerili, pogotovo u lokalnim sredinama, pa oni čiji se stavovi ne uklapaju u novu Hrvatsku. “Oko 60 posto sudaca je tada izbačeno iz pravosuđa i stvorena je crna rupa čije posljedice trpimo i dan-danas, jer su te ljude nadomjestili s podobnim kadrovima koje su birali po političkoj stranačkoj i rodbinskoj vezi, a suci i tužioci koje se jednom izabere ostaju doživotno u mandatu. To je magnum crimen HDZ-a prema hrvatskom pravosuđu, tu je napravljen zločin i to prema najboljim sucima, koji su bili sveučilišni profesori, suci vrhovnog suda. Nakon toga se stvara Državno sudbeno vijeće (DSV) gdje suci sami sebe biraju. Tako sam ja otišao u privatnike, a otac mi je govorio da moram zahvaliti Tuđmanu što sam dobro prošao u životu”, smije se Nobilo.
Globusu je dao materijale o ubojstvu obitelji Zec
No odlazak iz tužiteljstva nije značio da se riješio merčepovaca, a niti oni njega. Otprilike 1994. ili 1995. nazvao ga je (kasnije osuđeni) merčepovac Igor Mikola i poručio da Merčep hoće s njim razgovarati. “Ako ga odbijem, sutra će mi Merčep osobno doći na vrata, pa sam otišao tamo gdje me pozvao – kod Hotka na teniske terene. Nazvao sam jednog prijatelja bivšeg policajca, uzeli smo pištolje i krenuli”. Srećom, nije dobro znao put, pa su došli na zakazano mjesto kroz šumu. Naknadno je Nobilo od svojih nekadašnjih učenika taekwondoa, kasnijih policijskih specijalaca, čuo da merčepovci pričaju kako ih je iznenadio, jer su oni bili skriveni u grmlju na putu kojim su očekivali da će Nobilo doći. Pomislili su da je šuma puna policije i nisu se usudili zapucati. A Merčep se nije niti pojavio.
No zašto su ga tako uporno naganjali i godinama nakon što je otišao iz tužiteljstva? “Htjeli su me likvidirati jer sam u svakoj prilici podsjećao da ih se treba procesuirati za zločine. Bilo mi je krivo kako nisu osuđeni i izbjegli su pravdi, nisam htio dozvoliti da slučajevi poput ubojstva obitelji Zec padnu u zaborav. Greškom je policija DORH-u umjesto dvije dostavila tri kopije izvješća, pa sam mogao zadržati cijeli dosje o merčepovcima kod sebe. U jednom moment sam vidio da je država digla ruke od tog predmeta, spis i bilješke o priznanju ubojstva Aleksandre, Marije i Mihajla Zeca dao sam Josipu Boljkovcu koji je prethodno bio ministar policije, a nekoć je bio šef mome ocu u Karlovcu. On je dolazio kod mene u ured sa Stipom Mesićem i Josipom Manolićem kad su osnivali stranku HND. Državna sigurnost je tada stražarila ispred mog ureda i špijunirala nas. Dao sam te dokumente Boljkovcu, on Mesiću, a Mesić Globusu i tada je to sve izašlo. Nisam merčepovcima dao da žive, stalno sam ih pikao svojim izjavama. Na kraju su ipak bili osuđeni”.
Puno godina kasnije, Nobilo je na TV-u vidio prilog o tome kako loše kod bake u Banja Luci žive brat i sestra Dušan i Gordana Zec, dvoje preživjelih članova te obitelji. “Odlučio sam im pomoći. Otišao sam u Baja Luku i napravio im zahtjev za odštetu. Tada zakon još nije regulirao takvo što pa je DORH odbio naš zahtjev na sudu. Zato sam organizirao nekoliko saborskih zastupnika da na aktualnom satu premijera Ivu Sanadera pitaju za odštetu obitelji Zec. Sanadera su zeznuli jer mu je iz DORH-a stigla poruka da će obeštetiti ako je to napravljeno za vrijeme radnog vremena policajaca, kad je on to pročitao novinari su poludjeli i krenula je medijska baražna vatra”.
Nobilo se opet poslužio medijima. “Napravio sam nešto što nisam nikad ranije, Ivi Pukaniću dao sam iz elaborata tog slučaja fotografije mrtve majke Marije i male Aleksandre na smetlištu pokraj Adolfovca na Sljemenu i on je to razvalio na dvije-tri stranice Nacionala. To je bilo grozno za vidit a onda me zvao Sanader i pitao mogu li zaustaviti baražnu vatru. Rekao sam mu: ‘mogu, ali plati’. Onda me zvao u vladu, dogovorili smo se za odštetu. A onda sam mu rekao: ok, ali to nije dosta, morate se ispričati tim klincima u ime Hrvatske. On se počeo meškoljiti, kaže – znaš da to meni nije problem, ali će me ovi moji desničari pojesti nakon tog. U Banskim dvorima će ih primiti Jadranka Kosor i ispričati se u ime vlade, a ja ću kao slučajno naići da ih pozdravim”. Tako je i bilo, dobili su 1,5 milijuna kuna, a po Nobilovim informacijama Dušan Zec dobro je uložio dobivenih 1,5 milijuna kuna i pokrenuo uspješan biznis.
Crni pojas za Milana Bandića
Nobilo i danas, 30 godina nakon odlaska, često kritizira DORH. “Danas je tužilaštvo puno veće i materijalno jače ali ima nekoliko problema. Nesamostalno je, jer se boje donositi odluke. Nekidan sam imao oslobađajuću presudu za ratni zločin, nakon 400 dana pritvora su morali odustati i bilo im je jasno da nema kaznenog djela, a takvih je slučajeva puno. U predmetu veliki Agrokor desetak ljudi na pravdi boga, nema dokaza da se nešto loše napravili, no oni su ih zapasali i da afera ne izgubi naboj oni će ih optužiti u popravnoj optužnici koju će nanovo napisati. Oni ne žele odustati zbog političkog pritiska, očekivanja javnosti, svojih šefova, no tužitelj ne bi trebao podilaziti javnosti – dokaze ili imaš ili nemaš. Tu nema samostalnosti, niti selekcije. Optužnica za Agram je jedva potvrđena, dvaput je vraćana, pa ju je USKOK promijenio i utvrdio kako nema imovinske koristi. Ako tužitelji nisu mogli Milanu Bandiću naći neko ozbiljnije koruptivno djelo neka više ne rade taj posao. Od svih marifetluka nađu baš ovo s Pripuzom gdje nema ništa, a na drugim mjestima bi sigurno bilo više štofa. Da je ostao živ, Bandića bi vjerojatno osudili za ono što su i njegove pročelnike – za njegove aute, zapošljavanje, ali nije to to”. Na pitanje je li poznavao Bandića, Nobilo kaže – “jedino kao prijatelja sporta, za nas u taekwondou napravio je sve što smo ga tražili i dali smo mu počasni crni pojas. Dobro je shvaćao da mu je sport bitan za popularnost”.
Smatra li zbilja da Pripuz nakon oslobađajuće presude za Agram više nije ‘kontroverzni poduzetnik’?
“Nije on samo zbog Agrama proglašen kontroverznim, ali je prije svega zato. U medijskom smislu, puno puta ga se spominjao u vezi s Bandićem, pa Možemo je na toj platformi pobijedio. Prije afere Agram, sjećam se otvorenja pogona Pripuzove tvrtke Cezar, bio je tamo ne samo Bandić nego i pola vlade; Pripuz je bio viđena osoba i u odnosu na to sam se referirao. Bio je u ovom gradu persona grata i onda počinje afera Agram, njegov zatvor i stalno medijsko nabacivanje. Inače nisam Pripuzov odvjetnik, samo ga u Agramu zastupam, ne znam hoće li ikada biti optužen za nešto drugo, ali ako su htjeli nešto dokazati njemu ili Bandiću Agram je sigurno krivo izabran. Nije tajna da se u Zagrebu svašta događalo, da su bile zapošljavane cijele obitelji, da je činovnika nekoliko puta više nego što ih treba biti, ali pravi kriminal mu nisu našli. Netko će nakon Agrama zaključiti da je Bandić bio svetac, ja neću, ali ću zaključiti da je državno odvjetništvo nesposobno. Ako u takvoj situaciji ne mogu naći ozbiljno kazneno djelo neka se ostave tog posla. Tako rade štetu okrivljenicima, Damira Polančeca su mrcvarili deset godina, eliminirali ga iz društva. Koliko je tu potrošeno sredstava, logistike, ljudi, mogli su se pozabaviti pravim kriminalcima.”
Obrana Blaškića ušla je u anale pravosuđa
Upravo obranu bivšeg potpredsjednika Vlade RH Polančeca u aferi Spice Nobilo smatra svojim najvećim uspjehom. Uz bok mu stavlja jedino slučaj generala HVO-a Tihomira Blaškića, kojem je na sudu u Haagu uspio smanjiti kaznu za ratne zločine nad Bošnjacima u Lašvanskoj dolini s 45 na devet godina zatvora.
Tada je Nobilu život bio zadnji puta ugrožen. Naime, delegacija nezadovoljnika iz Herceg-Bosne, ljutih na tijek i ishod suđenja, u Zagrebu je s viđenim mafijašima već dogovarala njegovo ubojstvo, a situaciju je tada riješio Josip Perković; Nobila je najveća pobjeda u odvjetničkoj karijeri skoro koštao života. “To je bio početak Haaga, sud je još morao pokazivati mišiće. To je bilo prvi puta nakon 2. svjetskog rata i Nurnberga da smo definirali zapovjednu odgovornost, a Blaškićev slučaj je postao izvor međunarodnog prava u svim udžbenicima svijeta. Ja sebi uzimam u zaslugu što je u svjetsku literaturu ušla dvostruka linija zapovijedanja, koju sam i dokazao. U svakoj vojsci postoji jedna linija zapovijedanja od glavnog stožera do vodnika, a ja sam dokazao da je u Bosni u funkciji bila još jedna i da su pojedine jedinice vojne policije HVO-a i specijalne jedinice bile na raspolaganju političarima koji su im mogli direktno zapovijedati. Te šok jedinice u pravilu rade cirkus, zločine i sve ono što ne bi smjeli. Takva, vrlo moćna, paralelna linija postojala je i na Blaškićevom zbornom području. Sve je to bilo krajnje opasno za političare, Franju Tuđmana i Gojka Šuška jer se HDZ BiH uvijek smatrao njihovom produljenim rukom. Pa sam Mate Boban je govorio: ‘ja nemam svoju politiku, to je politika Franje Tuđmana!’ I zato se pojavila nervoza kad sam to počeo otkrivati, tada sam možda bio u najvećoj životnoj opasnosti”, pojasnio nam je Nobilo kako je prešao put od branitelja kojeg je amenovao Gojko Šušak osobno, do osobe koja je počela jako smetati jednom dijelu HDZ-a.
Jednog dana ga je tajnica haaškog suda upozorila kako su iz više obavještajnih službi dobili informaciju da ga netko iz Herceg-Bosne želi ubiti. Dobio je zaštitu nizozemske policije 24 sata dnevno, ali su mu rekli i da se sam mora pobrinuti o svojoj sigurnosti kad se vrati doma na Balkan. “Uskoro me nazvao Josip Perković i kaže – kad sletiš u Zagreb, ne izlazi iz zgrade aerodroma dok me ne vidiš. Dočekao me, sjeli smo u njegov auto i rekao mi je da i on ima informaciju da mi je život ugrožen. Naime, u hotelu Esplanade našli su se predstavnici tajnih službi Herceg-Bosne kako bi sa zagrebačkim kriminalcima dogovorili njegovu likvidaciju. Međutim, nisu znali da Josip Perković među njima ima svog čovjeka, Bugarina Veselina Marinova, suradnika tajnih službi kojeg je kasnije ubio Vinko Žuljević Klica (koji će potom i sam biti ubijen). “Kad smo to sve saznali, poduzeli smo korake koje smo trebali poduzeti i ta je situacija riješena”, kaže Nobilo.
Proces u Haagu završio je dobro po Blaškića, koji je nakon izricanja presude 2004. odmah pušten jer je već izdržao preko 90 posto kazne. A evo što o Nobilu kaže tadašnja novinarska izvjestiteljica iz Haaga. “Nobilo je u Haagu bio čovjek potpuno posvećen Blaškićevoj obrani, fokusiran, koncentriran u sudnici, satima iznoseći obranu bez znakova mentalnog zamora u beskrajnom suđenju. Pamtim kako je u njegovoj radnoj sobi, u kući u Haagu u kojoj je živio, gorjelo svjetlo na radnom stolu i kasno navečer kad bi se novinarska ekipa vraćala iz kafića, dok se pripremao za idući dan rasprave. Dan prvostupanjske presude, kada je Blaškiću izrečeno 45 godina zatvora, bio je za njega očito težak udarac, vjerojatno jedan od najvećih osobnih i profesionalnih poraza u njegovu životu jer je tijekom suđenja izgradio osobni odnos s Blaškićem, a samom suđenju posvetio je nekoliko godina svog profesionalnog života. Poslije odlaska sa suda tog je dana djelovao tiho i odsutno, nije bilo onog njegova prepoznatljiva elana. No, bilo je iznenađujuće koliko je to kratko trajalo, podsjetio me na mačku koja padne s krova i dobro se ugruva i nakon početnog šoka otrese se i ide dalje. Nobilo nas je već idućih dana, nakon što je Blaškić odlučio zadržati ga za svog branitelja, uvjeravao pun energije da nema odustajanja i da je spreman za novu hašku dionicu”, rekla nam je novinarka, koja nam je već u telefonskom razgovoru najavila hvalospjev. “To vam i šaljem uz jedan dodatak – ako vas Nobilo nakon teksta opali tužbom – angažirajte ga za svog odvjetnika!”
Dogodine je, 2005., novinarka Jasna Babić izdala knjigu pod naslovom ‘Urota Blaškić’, Nobilo nam tvrdi da se prvo izdanje, otisnuto u džepnom formatu, od jutra do 13 sati na kioscima prodalo u 30.000 primjeraka, a kasnije je Ivo Pukanić napravio reprint. I u toj se knjizi mogu naći dokazi o Nobilovoj fanatičnoj posvećenosti poslu, primjerice kad se Blaškić žali na svoje psihofizičko stanje “a Nobilo me uopće nije slušao, zagnjuren u karte, izvješća, dokumente, iskaze svjedoka. ‘Hajdemo mi na posao’, rekao bi i prekidao moju kuknjavu”.
Kako je odvjetnik postao poduzetnik i masno zaradio na Željku Kerumu
U jednom trenutku, kad je Hrvatska prolazila poslijeratni ekonomski boom, nakon tužitelja i odvjetnika odlučio se i za treću karijeru – postao je mešetar nekretninama. “Ušao sam u biznis s nekretninama jer sam vidio da se tu može zaraditi više nego li u odvjetništvu, pa zašto da se mučim. Ali nisam zatvorio advokaturu nego sam smanjio posao, imao sam u uredu pet odvjetnika kojima sam rasporedio a ja sam se bavio nekretninama”, kaže Nobilo.
Sa svojim ortakom Mićom Carićem kupovao je propale tvrtke i zemljišta po Zagrebu, od Nade Dimić do DTR-a, tako da je danas vlasnik ili suvlasnik impresivnog niza nekretnina po centru i periferiji Zagreba. Po registru trgovačkog suda, koji ga povezuje sa 16 tvrtki, možemo zaključiti da se Nobilo intenzivno bacio u biznis najkasnije 2011. Iako njegov odvjetnički ured u pravilu posluje s mršavom dobiti, a u nekim godinama i s gubitkom, drugi su mu projekti očito bili uspješniji pa su te godine Nobilo i Carić kupili avion Piper Cheyenne vrijedan 1,3 milijuna dolara, kapaciteta šest putnika. Planovi su očito bili ambiciozni – Nobilo je novinarima tada rekao da je Carić pronašao odgovarajući avion, koji u jednom letu može preletjeti Europu ili doseći sjever Afrike.
Na naše pitanje na kojem je poslu najviše zaradio, Nobilo kaže: “na Nadi Dimić. Digli smo kredit i kupili tu tvornicu na natječaju, a nakon pet ili šest godina smo ju 2005. prodali Željku Kerumu po četiri puta većoj cijeni. Ništa nismo ulagali, dobili smo građevinsku dozvolu ali za dalje nismo imali para. A tako zarađeni novac smo dalje uložili u zemljište Milerovog brega iznad Črnomerca i teren uz Savu, gdje planiramo graditi nebodere”.
I evo nas, nakon Pere Pripuza i Miće Carića, ponovno kod pojma ‘kontroverzni’. Preko tvrtke Miler centar suvlasnici drže vrijedno zemljište iznad Črnomerca, na kojem se planira ogroman građevinski kompleks. Nobilo je član NO-a te tvrtke, u kojem sjede još neke poznate osobe pa tako i Drago Tadić, nevjerojatni poduzetnik iz Osijeka koji se skoro svaki mjesec pojavi u nekoj novoj aferi, pa je tako osumnjičen i da je preko njega Zdravko Mamić davao mito osječkim sucima. a prethodno je Tadić bio pravomoćno osuđen za pokušaj podmićivanja sudaca Vrhovnog suda, čime je htio izvući Branimira Glavaša iz zatvora. Direktorica tvrtke Miler centar, Kristina Krpina, važna je menadžerica u Pripuzovoj CIOS grupi.
“Ne znam kako sam se našao u NO firme Miler centar, pretpostavljam da me Pripuz tamo stavio, vjerojatno me to zamolio u nekom momentu, ali ja nikad nisam bio na sjednici tog nadzornog odbora. Dragu Tadića nikad u životu nisam vidio ni čuo. Morate znati da su taj teren kupile dvije firme, s jedne strane Mićo Carić i ja, a s druge Petar Pripuz. Mići i meni je bilo preskupo da sami to kupimo. Pero je kupovao od Židova kojima je to vraćeno, nismo htjeli jedni drugima nabijati cijenu pa smo se dogovorili da svaki kupi po pola. Te su tvrtke i dalje odvojene, samo što smo vezani uz isto zemljište. To je zbilja veliki projekt za koji treba ogromna para, koju ja nemam. Na tom se projektu može puno zaraditi, ali mislim da ćemo ga morati ustupiti nekome fondu koji ga mora financirati. Tu će se graditi oko 250,000 kvadratnih metara, a cijena gradnje je 1200 do 1300 po kvadratu”.
A što je s nizom od deset nebodera uz Savu, visine 19 do 38 katova, pokraj novog rotora, projekt u koji je također ušao s obitelji Carić, a pridružio im se i jedan od najbogatijih Hrvata, Danko Končar?
“Taj projekt razvijamo, i tu je oko 200.000 kvadrata, ali se može raditi u nekim fazama pa ga možemo sami realizirati – sagradite neboder, prodate stanove, pa gradite novi. Izgradnja bi trebala trajati desetak godina, a banke će nas pratiti. U Hrvatskoj se ne grade stambeni neboderi jer su se ljudima zgadili u socijalizmu, no u modernom svijetu ih grade jer stvaraju puno veći prostor zelenila – ako gradite niske kuće onda zelenog prostora nema, niti pogleda. Radit ćemo ih od fotosenzibilnog stakla preko kojeg će se osigurati oko 75 posto potreba za strujom. Također proučavamo obližnje izvore termalne vode, da grijanje bude autonomno. Odmah pokraj je nasip, gdje se planiraju biciklističke staze, šetnica, a u budućnosti i most za Jarun. U projektu je sedam stambenih, jedan hotelski i dva poslovna nebodera, ali nisam siguran da Zagrebu trenutno treba toliko novih ureda. S tim hotelom na ulazu u grad Zagreb će izgledati kao velegrad, a ne palanka”.
Vratio se odvjetništvu zbog Petrača
Uz sve te projekte i veliku zaradu, Nobilo se ipak vratio odvjetništvu – na nagovor je prihvatio obranu Hrvoja Petrača koji je bio osuđen u odsutnosti, a kasnije mu se ponovno sudilo. Nakon toga, zvao ga je i Damir Polančec. “Dok je bio potpredsjednik vlade, kurtoazno sam mu rekao da se može javiti ako nešto treba, kad nakon nekog vremena eto njega… Ta dva slučaja su me vratila o odvjetništvo. Uz tako jake slučajeve ne stigne ništa drugo raditi. Moram otići u penziju da bih završio posao s nekretninama”, kaže Nobilo, koji i sada brani neka poznata imena kao što je Piruška Canjuga.
Branio je Nobilo i bivšeg šefa tajnih službi Josipa Perkovića, s kojim je surađivao još na procesu Artukoviću, a s njegovim sinom Sašom Perkovićem i sada ima zajedničku tvrtku. Perkovića seniora nije uspio obraniti na njemačkom sudu, pa je skupa sa Zdravkom Mustačem osuđen na doživotni zatvor zbog sudjelovanja u likvidaciji hrvatskog političkog emigranta Stjepana Đurekovića, a sada obojica izdržavaju kaznu u Glini.
Nobila i dalje kopka slučaj Josipa Perkovića. Nobilo, koji smatra kako nema države koja bi izručila svoje vrhunske obavještajce, nakon izricanja pravomoćne presude dao si je truda i preko ljeta 2018. napisao knjigu ‘Obrana hrvatskog kontraobavještajca Josipa Perkovića na njemačkom sudu’, gdje na preko 500 stranica daje svoj sud o suđenju. Knjigu je, kako piše, posvetio “svim žrtvama državne zlouporabe pravosuđa i jačanju ideje vladavine prava po svaku cijenu”. A nedavno je pokrenuo inicijativu da se Perkovića i Mustača pusti iz zatvora.
Perković je trenutno jedini Nobilov klijent koji je u zatvoru. Kad ga već nije uspio obraniti, sada ga pokušava osloboditi na jedini preostali način – pomilovanjem predsjednika Republike. Međutim, Zoran Milanović je jasno rekao da nikoga neće pomilovati, pa se odvjetnik okrenuo drugoj strategiji – sredinom travnja Nobilo, iako više nema aktivne uloge u tom postupku, podnosi Ministarstvu pravosuđa i uprave zahtjev za pomilovanjem Perkovića i Mustača, osiguravši prethodno da njegovu inicijativu svojim potpisima podrže umirovljeni generali Ante Gotovina, Ivan Čermak, Ljubo Ćesić Rojs, Pavao Miljavac, Davor Domazet Lošo te još dvojica kolebljivih, Marinko Krešić i Krešimir Ćosić, koji su kasnije povukli svoj potpis. ”Ne znam kakvu će odluku donijeti predsjednik Republike Zoran Milanović, ali znam da bi Franjo Tuđman, da je još uvijek živ, pomilovao obojicu dok bi Gojko Šušak bio prvi na popisu generala koji bi to potpisali”, javno je Nobilo pokušao potaknuti Milanovića na akciju.
Kaže da je zasad zadovoljan učinjenim. “Nogometnim rječnikom rečeno, napravio sam proboj preko desnog krila. a svi su me očekivali preko lijevog. Nisam imao drugu šansu. Čuo sam da su mnogi tražili pomilovanje, nije im niti odgovoreno. Da su obitelji Perkovića i Mustača tražile pomilovanje od Milanovića, to vjerojatno do njega ne bi ni došlo. No vidio sam da Milanović ima veliki respekt prema pravim ratnicima, pa mi se učilo da bi taj kut bio dobar. Razgovarao sam s jednim generalom koji je od samog početka bio u MORH-u s Perkovićem, u vrijeme kad ih je tamo bilo svega 16, od toga su pola postali generali. Svi oni dobro znaju što je Perković tada radio i da Perkoviću nikada niti jedan metak nije pao. Na suđenju u Munchenu razgovarao sam i sa srpskim obavještajcem Acom Vasiljevićem koji se u ratu nadigravao s Perkovićem i pošteno je priznao da ga je ovaj svaki put nadmudrio – poslao bi ga na jedan granični prelaz, a šleper s oružjem došao bi na neku drugi. Tada mi je kliknulo i ja sjednem i napišem pismo, a taj general mi u par dana skupi potpise. To je bila jedina šansa da privučemo šansu predsjednika, iako smo privukli malo previše”, kaže Nobilo.
Mićo Carić tražio nekog emigranta da ga zaštiti, pa dobio Bagarića za vrat
Za kraj, pitamo Nobila o nekim manje ugodnim temama. Zanima nas kako je moguće da ugledni odvjetnik tako prisno surađuje s Mićom Carićem, kako je – zaustavimo se samo na jednom primjeru – na dan oslobađanje ‘zločinačke organizacije’ viđen u Petračevom restoranu Cantinetta kako slavi u društvu sa svim ostalim optuženicima? “Mićo Carić se našao tamo jer je bio važan svjedok na tom suđenju, gdje sam ja branio Nikicu Jelavića. Tada sam upoznao Miću. Eh, Mićo Carić…Ta je priča sramotna za Hrvatsku. On je u vrijeme kad se Hrvatska osamostalila imao visokoprofitabilnu kockarnicu u centru grada. Bio je dovoljno ulično pametan da zna da to neće opstati jer je bio Srbin, da će lokal otići u zrak ili će ga netko likvidirati. Kockarnice su bile tek legalizirane i to je bila nevjerojatna eksplozija, novac je samo tekao. Mićo je pita ove s ulice -”dajte mi jednog ustašu”. Kažu mu – “ima jedan iz Frankfurta, upravo dolazi u Zagreb”. “Dovedite mi ga”, a ono – Zlatko Bagarić. I Mićo kaže Bagariću – “ja ti poklanjam pola kockarnice”. No Bagarić je prvi dan zaradio 100000 maraka i kaže ”meni je to dosta, odoh ja”, a Mićo ga drži i govori ”ma ne ideš ti nikuda”. Tek kad je Mićo shvatio da je ovaj više mafijaš nego li ustaša i da se u Njemačkoj družio s Ljubom Zemuncem, prodao mu je i drugu polovicu i zauvijek otišao iz svoje kockarnice. I tu je Mićo dobio etiketu ‘kontroverzni’ i znao je da će ga to pratiti cijeli život to što je bio ‘partner od Bagarića’, a koji je u javnosti tada slovio kao šef nekakve mafije. Mićo Carić nikad nije imao prekršaj, a kamo li kazneno djelo. Jedino je imao neke mane s današnjeg ćudorednog gledanja – kockao je, pio, jedan od onih kafanskih ljudi kakvih danas više nema, kao što nema ni nema kafana”.
Pitali smo Nobila još nešto – u medijima je bilo objavljeno da je imao uvid u izvješće OCTA (Organised Crime Treat Assessment), tajni dokument MUP-a u kojem se navodi tko su nositelji organiziranog kriminala u Hrvatskoj, a koji svake godine izrađuje PNUSKOK, pa nas je zanimalo kako je došao do tog tajnog dokumenta, spominje li se tamo neki od njegovih klijenata ili možda i on sam tom dokumentu, a ako da – u kojem kontekstu? “Nisam imao uvid u taj dokument, meni je netko anonimno ubacio u kaslić samo informaciju, fotokopiju s par redova, iz kojih se vidi da su me autori tog dokumenta povezali s mojim klijentima ne bi li lakše dobili dozvolu za moje prisluškivanje. U to sam doba imao niz predmeta koji interesiraju državu. Zato sam otišao kod tadašnjeg državnog odvjetnika Mladena Bajića i najavio kaznenu prijavu protiv nepoznatih u policiji koji su to napravili. Uskoro mi je Bajić poručio da mi se oni ispričavaju i nadaju da neću ustrajati u toj kaznenoj prijavu, pa sam popustio”.
Nobilov eksponat u ‘sjevernokorejskom Vatikanu’
Nakon svih tih priča, bilo je vrijeme da spomenemo taekwondo, sport u kojem je Nobilo krajem 60-ih bio jedan od pionira, reprezentativac, osvajač srebra na svjetskom i zlata na europskom prvenstvu. Bio je izbornik reprezentacije Jugoslavije, trener, sudac, već dugo je predsjednik Taekwondo saveza Hrvatske, a napisao je tri knjige o sportu u kojem je nositelj crnog pojasa 8. dan. Uspjeli smo ga iznenaditi. “Vidio sam vašu knjigu o taekwondou u jednom muzeju”. “Nemojte me zezat, bili ste u Pyongyangu u muzeju posvećenom životu Kim il Sunga? Ja sam bio u Sjevernoj Koreji nekoliko puta, ali nisam tamo odlazio. Čuo sam da je ta knjiga izložena u sobi s poklonima u tzv. Titovoj sobi, da se vidi veza osnivača države i dinastije sa svijetom. Kad je ekipa iz korejske taekwondo federacije vidjela moju knjigu u njegovom muzeju, koji je za njih hram, njihov Vatikan, iznad toga nema ničega, ukipljeno su stali. To je najveća počast koju sam u toj zemlji mogao doživjeti!”
Kad je prije petnaestak godina odlazio u Sjevernu Koreju, jer je taekwondo korejski nacionalni sport, shvatio je da se, prvenstveno nastojanjem Jang Song-thaeka, tetka današnjeg predsjednika Kim Jong-una, zemlja otvara – počeli su tolerirati strana ulaganja, a svojim građanima dozvolili da voze taksije i otvaraju male restorane. Trebalo je zauzeti što bolju startnu poziciju. U Sjevernoj Koreji ima rijetkih metala, potrebnih modernoj industriji, pa je poveo i svog poslovnog partnera Danka Končara, koji je uložio popriličnu svotu za analizu rudače kako bi vidio isplati li mu se tamo otvarati rudnik, no priča je naprasno prekinuta. “Dobro je što nismo ušli u taj posao, jer je tetak Jang Song-thaek uskoro uhićen i smaknut. Navodno su ga ubili iz protuavionskog topa”.
Foto: Zagrebi.hr
(objavljeno 19.6.2022.)