Triput je Barišić ulazio u Dinamovu Upravu, a dvaput bio prisiljen iz nje izaći. Otjerali su ga Tito i Tuđman, Mamić zasad u tome ne uspijeva. Iako je 1971. ‘izgorio’ zbog nacionlaizma, Barišić se potom zaposlio u beogradskom Genexu, ustrojio je zagrebački Siemens, a zbog gradnje Dinamovog stadiona sada se odrekao svog ‘sina’ Zdravka Mamića. Na počecima karijere, vodio je zagrebačku tvornicu Croatia baterije, koja je bila uključena u program Apollo 11.
Piše: Saša Paparella
Prikupljajući filmske materijale o hrvatskom proljeću, svojedobno smo naletjeli na snimku neke davne Dinamove skupštine. A kad tamo, među svim tim ljudima u smiješnim odijelima kojima bi se danas malo tko mogao sjetiti imena, odjednom se pojavilo i jedno poznato, posve aktualno lice, koje je izgledalo isto kao i danas – Mirko Barišić. U vrh Dinama Barišić je zakoračio 1967. Pedeset i pet godina kasnije, i dalje je tu, a od toga je zadnje 23 godine predsjednik kluba, u kojem volontira još otkako je 2000. na izvanrednoj skupštini nakon četverosatne sjednice zamijenio dotadašnjeg predsjednika Zlatka Canjugu.
Ubrzo nakon smjene je započelo najtrofejnije razdoblje Dinamove povijesti, povezane i s usponom Zdravka Mamića, koji je Barišića tretirao kao oca. Situacija se međutim promijenila otkako se osebujni sportski menadžer preobrazio u osuđivanog kriminalca i bjegunca, pa se i Barišić morao prilagoditi i pretvoriti u ključnog saveznika Krešimira Antolića u micanju Zdravka Mamića iz zagrebačkog kluba.
‘Prezadovoljan sam Mamićem i podržavam ga i u dobru i u zlu’
“Ja sam sportski otac Zdravka Mamića, nisam ni jednog trena požalio što sam ga doveo u klub jer taj momak radi po 24 sata”, govorio je nekoć Barišić o Mamiću s kojim je, kažu upućeni, razvio odnos kao s rođenim sinom. Na pitanje mora li klub priopćenjem podržati Mamića baš nakon svakog ekscesa, uključujući prijetnje novinarima, Barišić je pomirljivo odgovarao: “Svi mi imamo svoje pogreške, ali taj čovjek apsolutno radi u korist Dinamu, prezadovoljan sam Mamićem i podržavam ga i u dobru i u zlu. Dinamo mi je opsesija i pomalo sam isključiv kad branim njegove vrijednosti, uključujući i Zdravka Mamića”.
No sada se odjednom situaciju promijenila. U sve prljavijem ratu koji se vodi za prevlast nad Dinamom, Mamić ga želi smijeniti, ali Barišić se ne da. Ima on iskustva – već je triput ulazio u Dinamovu upravu, a dvaput je zbog politike morao izlaziti. U vrh Dinama ušao je kao mladi direktor tvornice Croatia baterije. U doba hrvatskog proljeća sponzorirao je klub, na Dinamovim dresovima je “Croatia” bilo ispisano velikim, a “baterije” minijaturnim slovima…Početkom 1970. Barišić postaje klupski dopredsjednik. Angažiran je u stavljanju crveno-bijelih kvadrata u Dinamov grb, a kasnije se uključio i u borbu protiv gospodarskog centralizma Beograda, što je bio jedan od razloga da dobije etiketu hrvatskog nacionaliste. Odstupio je, zajedno s cjelokupnim klupskim vodstvom, nakon Dinamove turneje po SAD i Kanadi.
Hrvatskog nacionalistu zaposlio beogradski Genex
Mirko Barišić je rođen 1936. u Levanjskoj Varoši pokraj Đakova, 1961. je diplomirao na zagrebačkom Tehnološkom fakultetu. Osim što je već odavna postao predsjednik Dinama s najduljim stažem u klupskoj povijesti, Mirko Barišić ostat će zapamćen i zato jer je za njegova davnog direktorskog mandata zagrebačka tvornica Croatia proizvela bateriju korištenu u programu Apollo 11, pa se tako, stjecajem raznih okolnosti, i djelić hrvatske pameti 1969. spustio na Mjesec. Unatoč Apollu 11, mladi i ambiciozni Barišić nakon Karađorđeva bezdušno je smijenjen s mjesta direktora, a neko je vrijeme proveo i u istražnom zatvoru. U preplašenoj Hrvatskoj više nije mogao naći posao pa je okrenuo pilu naopako i zaposlio se u beogradskom Genexu, koji je tada bio generalni uvoznik Siemensovih proizvoda. Iako je – kako nam je rekao 2007., u našem razgovoru za Business.hr, kad smo ga također portretirali – “uvijek bio korektno nacionalno orijentiran”, Barišić nikada nije bio šovinist, što su u Beogradu znali i ponudili mu posao u svom predstavništvu u Frankfurtu. Dobivanje putovnice sredio mu je tada Franjo Gregurić, kasniji hrvatski premijer. “Istina je da su devize odlazile u Beograd, ali da nije bilo Genexa, Hrvatska bi znatno manje izvozila i ne bi imala toliko hotela”, brani Barišić pomalo ozloglašenu beogradsku tvrtku. U pečalbi ostaje desetak godina, uglavnom radi na klirinškim poslovima s istočnim blokom, a kad mu zadovoljni Genexovci nude preuzimanje predstavništva u Braziliji, ljubazno im zahvaljuje i 1984. se vraća u Hrvatsku.
‘Stečaj Dinama 2002. obavljen je čisto, no nekim smo igračima ostali dužni’
Kad par godina kasnije počinju demokratske promjene, Barišić 1990. postaje predsjednik Dinama, ali niti ovaj put ne ostaje dugo – među rijetkima se usudio oduprijeti želji Franje Tuđmana da Dinamo preimenuje u HAŠK Građanski, što je ovaj na kraju i učinio, a Barišića otjerao.
“Svi smo mi nekoć bili za Građanski, ali s vremenom je Dinamo postao nacionalni simbol. Nažalost, Tuđman je bio previše isključiv da bi saslušao tuđe mišljenje”, objasnio nam je Barišić zašto je 1991. ponovno morao otići iz voljenog kluba. Nastavlja uspješnu poslovnu karijeru i prihvaća poziv starih partnera iz Njemačke da u Zagrebu od običnog predstavništva stvori hrvatski Siemens; uspješno je vodio moćnu tvrtku sve do 2004. Hrvatska grupa Siemens godišnje tada je izvozila robe u vrijednosti od 100 milijuna eura, a jedino za čime je Barišić žalio jest što nisu uspjeli ući u tim za proizvodnju niskopodnog tramvaja. “Tada su prevladali sitni interesi”, kaže.
U međuvremenu, nakon Tuđmanove smrti projekt NK Croatije se urušava, klubu se vraća ime, a po treći put u Dinamo se vraća i Barišić. U Maksimiru zatječe katastrofalnu situaciju u tadašnjoj tvrtki NK Dinamo d.d., zbog dugova je FIFA 2001. čak zaprijetila ispadanjem u drugu ligu. Ljut na HNS, Barišić u afektu govori da tamo sjede “mafija i njezini podrepaši”, no ubrzo se ispričava. Dinamov dug pak rješava sponzorskim novcem iz Siemensove blagajne.
Kad smo s njime razgovarali, nije bio voljan reći koliko je ukupno Siemens dao klubu, kao ni koliko je NK Dinamo d.d. ostao dužan vjerovnicima kad je, za njegova mandata, 2002. otišao u stečaj. Dinamo je potom najnormalnije nastavio poslovati kao udruga građana, a golemi dugovi brojnim tvrtkama, ali i igračima ostali su neizmireni. “Pravno je stečaj obavljen čisto i korektno, a sad možemo filozofirati o moralu. Nekim igračima ostali smo dužni i dali smo im kompromisna rješenja”, rekao nam je tada Barišić.
‘Zmaj Levanjsko Varoški’ dao tiskati monografiju o sebi
Osim što je mecena brojnih sportskih i kulturnih institucija i manifestacija, Barišić je i utjecajan član Lions cluba, a 2007. je postao član Braće hrvatskog zmaja, nazvavši se po svom rodnom mjestu u okolici Slavonskog Broda. “Biskup Mile Bogović postade Zmaj od Krbave, Mirko Barišić Zmaj Levanjsko Varoški, a Milan Bandić Zmaj od Kamenitih vrata IV… Da bi obred zazmajenja bio potpun, preostalo je još samo da se novi zmajevi izgrle s meštrom protonotarom i izgovore zmajsko geslo. – Pro aris et focis Deo propitio! (‘Za žrtvenike i ognjišta s Božjom milošću!’) – izgovorili su zmajevi i za nagradu dobili lente trobojnice i značke Družbe”, zapisao je tada kroničar.
Uz to što voli Dinamo i Hrvatsku, Barišić voli i sebe, pa je 2004. jamačno dao neki poticaj da Nakladni zavod Globus 2004. izda monografiju njemu u čast. Knjiga o Barišiću vrvi citatima njegovih prijatelja i suradnika koji iznose svoje viđenje lika i djela Dinamova predsjednika. Primjerice Zdravko Mamić nadahnuto piše – “Predstavljajući Mirka Barišića, jednostavno kažem da je on kao drugi kardinal Kuharić...Osjećam ga kao oca, jer su mu obitelj, crkva, hrvatstvo i odanost Dinamovoj plavoj boji – svetinja”. Već spomenuti Franjo Gregurić išao je korak dalje – “Da Barišić nije bio prisiljen napustiti Croatia baterije, danas bi to bila jedna od najjačih kompanija u ovom dijelu svijeta!”
Najduži tekst u knjizi je intervju sa samim Barišićem, na čak stotinu stranica, pod naslovom ‘Mirni čovjek velikog ugleda i osobnoga dostojanstva’. Nižu se su poglavlja ‘Dobročinitelj i džentlmen’, ‘Građanin svijeta’, ‘Život s vizijom budućnosti’… Saznajemo da je sponzorirao zagrebački HNK, KD Vatroslav Lisinski, Dubrovačke ljetne igre, a Siemens je, uz financiranje Dinama, godinama bio i najjači sponzor Cibone i VK Mladost. Uz standardna pretjerivanja uobičajena za monografije o istaknutim ljudima željnima pažnje, navodi se i da je Mirko Barišić 40 godina radio po 24 sata dnevno, bez slobodnih vikenda. Među desecima fotografija s raznim uglednicima ima i onih nešto ležernijih, poput legendarne ‘Mirko pomaže postavljati zastore’, gdje je uslikan na vrhu ljestvi kako – u rijetkim trenucima odmora – sa suprugom Božicom Barišić obavlja kućanske poslove. Božica je važna osoba u njegovu životu, a na vizitki koju nam je Barišić dao nakon tog razgovora nalazila se njezina e-mail adresa. “Božica Barišić vrlo je angažirana u odlučivanju o klupskoj politici, a u Maksimiru je tretiraju kao važnoga člana klupskoga vodstva”, navodi se u jednom od tekstova o bračnom paru Barišić.
‘HDZ u srcu’
Iako je pri dolasku u Dinamo pozivao na “depolitizaciju”, nije se uvijek toga držao. Barišić je 2007., je, bez znanja Izvršnog odbora u kojem je sjedilo i nekoliko esdepeovaca, u ime Uprave, trenera i igrača pred izbore javno dao podršku HDZ-u “kako bi hrvatskoj javnosti dali do znanja koja nam politička opcija leži na srcu. Dinamo se osovio na noge uz izuzetno razumijevanje aktualne vlasti i smatrali smo moralnom dužnošću podržati tu politiku”. Na plaćenom oglasu osvanuo je Dinamov dres s natpisom ‘HDZ u srcu’, parafrazirajući natpis ‘Zagreb u srcu’, koji su Dinamovi igrači nosili na dresovima i zato od SDP-ovske zagrebačke vlasti preko Turističke zajednice i Zagrebačkog holdinga dobivali ogromne svote. “Jednostavno smo htjeli zahvaliti vlasti jer bi bez sponzora kao što su INA, Croatia osiguranje ili HEP naša egzistencija bila puno teža”, objasnio je tada razloge podrške HDZ-u Barišić. I tada je govorio da je Dinamov stadion najveći problem, a zbog čega je sada raskrstio i sa Zdravkom Mamićem. “Mi bismo zapravo trebali plaćati ljudima da dolaze u Maksimir! Ne možete imati europski klub ako stadion nema ni jedno pokriveno mjesto. Stadion je civilizacijski problem, to je nacionalno pitanje kao i nacionalni teatar”, napomenuo je Barišić. “Razni su ljudi vodili Dinamo, od nadbiskupa do partijskih sekretara, ali svi su oni željeli dobro klubu. Slično onome što je rekao pokojni Caudillo: Svi su oni umrli za Španjolsku!”, zaključio je tada naš razgovor Barišić citirajući Francisca Franca.
U međuvremenu, Dinamo je dovoljno financijski ojačao da više ne mora zahvaljivati HDZ-u i kompanijama kojima ta stranka upravlja, no ipak ne može sam izgraditi novi stadion u Maksimiru. Zato je Barišić prigrlio aktualnu gradsku vlast Tomislava Tomaševića i spremno odbacio Zdravka Mamića – iako je govorio da će svog odbjeglog ‘sina’ podržati “i u dobru i u zlu”, sada podcrtava da je on “osuđenik i bjegunac“. Barišić ima 86 godina i želi – nakon što je Dinamo za njegova mandata osvojio 18 naslova prvaka, 12 nacionalnih kupova i 16 plasmana u grupnu fazu UEFA-inih natjecanja – što brže zaokružiti priču izgradnjom pristojnog stadiona.
objavljeno 16.1.2023.
(foto: NK Dinamo / Zagrebi.hr)
