Gradska uprava ignorira mogućnost uključivanja u 360 milijuna eura vrijedan projekt novog terminala na Brajdici, iako je u pitanju ekonomski opstanak glavnog grada i prilika da Zagreb preko Rijeke postane grad na moru
Piše: Ratko Bošković
Najzanimljiviji gospodarski projekt i najveća investicija u Hrvatskoj – s novim željezničkim kolodvorom i novom pristupnom cestom do riječke obilaznice ukupno vrijedna više od 360 milijuna eura – ostvaruje se u Rijeci i zove se Zagrebačka obala. Da li je itko iz nove zagrebačke gradske uprave, itko od zagrebačke gospodarske elite, itko iz zagrebačkog znanstveno-tehničkog miljea, osim par novinara, otputovao u Rijeku i upoznao se s projektom Zagrebačke obale? Ako jest, takvu vijest u javnim medijima nismo vidjeli.
A i zašto bi? – pomislit će poneki čitatelj, a nerijetki to i reći. Doista, zašto? Zar samo zato jer se to pristanište naziva „Zagrebačko“? Ne, nego zato jer će vrlo brzo s tog novog pristaništa i s već uhodanog terminala na riječkoj Brajdici prema Zagrebu svake godine kretati više od milijun kontejnera. Zato, jer je pitanje ekonomskog opstanka Zagreba da ti kontejneri ne prođu pored Grada kao cestom pokraj groblja, da se Zagreb s riječkom lukom na samo 130 kilometara zračne udaljenosti pozicionira u svjetskom gospodarstvu kao grad na moru, i da Zagreb sa svojim poduzetnicima, kao što je to bio prije 150 godina, bude sudionik u izgradnji prometne i logističke infrastrukture koja će riječku luku pretvoriti u nova južna vrata Zapadne, Centralne i Jugoistočne Europe.
S raspadom SFR Jugoslavije geostrateška pozicija Zagreba se drastično promijenila. Tokovi robe na transportnoj i logističkoj osi Ljubljana – Zagreb – Beograd su zamrli, a oživjela je os Rijeka – Zagreb – Budimpešta, prvotno nastala kao projekt hrvatsko-ugarskog dijela Austro-Ugarske, a danas europski Mediteranski koridor, ujedno na novom kineskom Putu svile. Prije 150 godina, najvažniji i najteži dio tog koridora, planinsku prugu od Karlovca do Rijeke, sa 27.000 hrvatskih radnika gradili su zaboravljeni zagrebački poduzetnici, braća Pongratz.
Rijeka tada južno od Trsta nije imala konkurencije. Danas se, međutim, na novom Putu svile iz Mediterana prema Budimpešti grade i transportni koridori iz grčkoga Pireja, crnogorskog Bara, hrvatskih Ploča, slovenskog Kopra, a sami Mađari kupili su depandansu kontejnerskog terminala u Trstu. Koliko, dakle, Zagreb treba Rijeku, toliko i Rijeka treba gradove u kontinentalnom zaleđu da joj svojim uslugama i proizvodima pomognu da se nosi s konkurencijom. A jesu li se novi, mladi, prodorni i svjetonazorski bliski gradonačelnici Rijeke i Zagreba uopće upoznali, jesu li sjeli i razgovarali o mogućoj suradnji? Tako nešto još nismo čuli. Još smo manje doznali da su njih dvojica pozvali gradonačelnike Čakovca i Varaždina, Osijeka, Siska i Karlovca, da im se pridruže i da zajedno sačine big picture gospodarskih okolnosti u kojima smo se svi skupa zatekli, i da svojom ekonomskom snagom podupru Rijeku.
U međuvremenu, od suradnje Rijeke i Zagreba propalo je i ono što je nekoć začeto, ukinut je i brzi vlak koji ih je povezivao, a životno presudni projekti koji bi mogli oživjeti i dva grada i čitavu Republiku Hrvatsku skupljaju plijesan po ladicama. „Cargo centar Zagreb“, prvi hrvatski logističko-distributivni centar za intermodalni prijevoz vrijedan 250 milijuna, koji je luku Rijeka, riječnu luku u Sisku te zagrebački aerodrom trebao povezati s vodećim europskim željezničkim pravcima i postati najvažniji pretovarni centar jugoistočne Europe s godišnjim prihodom većim od milijardu eura, neslavno je skončao u likvidaciji. Inicijative za njegovu obnovu još vise u zrakopraznom prostoru. Za to vrijeme, umjesto u Zagrebu, gdje je najveća gospodarska aktivnost i najveće tržište, Rijeka in land terminale gradi na vlastitoj periferiji, samo četiri-pet kilometara od pristaništa. S tom politikom grad Zagreb i njegovo kontinentalno okruženje postat će pustopoljina kojom će vlasnici robe u kontejnerima, logističke tvrtke i inozemni željeznički prijevoznici željeti samo projuriti. Što brže i što jeftinije.
Foto: AGCT
(objavljeno 6.1.2022.)
