Povežite se:
HomeDosjeLudi za lovom (3.): Tito je u Tikvešu, prisvojenom imanju Habsburga i Karađorđevića, lovu vratio feudalni sjaj

Ludi za lovom (3.): Tito je u Tikvešu, prisvojenom imanju Habsburga i Karađorđevića, lovu vratio feudalni sjaj

Tito i Brežnjev (Facebook grupa ‘Bilo je časno živjeti s Titom’)

 

Lov u baranjskom Tikvešu je stoljećima privlačio društvenu elitu. Dvorac u kojem su kroz povijest boravili lovci poput Franje Josipa i dvojice predsjednika SSSR-a, a u kojem je kroz 30 godina vrlo često boravio Josip Broz Tito sa svojim gostima, za vrijeme rata je opljačkan. Sada je novcem fondova EU pretvoren u prezentacijsko-edukacijski centar

 

Piše: Saša Paparella

Godine prolaze, režimi se mijenjaju, ali jedna konstanta ostaje – i oni stari socijalistički moćnici i ovi novi, hrvatski, voljeli su ići u lov. Od Josipa Broza Tita pa do Ivice Todorića i cijelog niza hrvatskih tajkuna i političara, lov im je ostao omiljeno sredstvo zabave.

Kad je Ivica Todorić 1999. upucao jelena koji je po mjerilu Međunarodnog savjeta za lovstvo (CIC) osvojio 250,36 točaka – najvećeg u povijesti hrvatskog lovstva jelena – još se nije rabio pojam ‘tajkun’, pa je Večernji list objavio  da je “poznati bogataš Ivica Todorić pretekao Stanu Dolanca, jugoslavenskog šefa milicije, koji je nešto manjeg jelena ustrijelio u lovištu Belje”.

 

Habsburzi, Karađorđevići, Broz

Danas se malo tko sjeća korpulentnog Dolanca koji je u lov znao doći gospodski, u fijakeru, kao što je to nekoć bio i običaj. Inače Dolanc je bio jugoslavenski “savezni sekretar za unutarnje poslove” i član Predsjedništva SFRJ. Sklonost pucanju dokazao je i kao organizator ubojstava tadašnjih političkih emigranata. I Tito je u početku dolazio lovačkim fijakerom, koji se može okretati u mjestu. Onaj tko prvi ugleda divljač i fijakerom zauzme najbolji položaj i – puca.

Sve dok 1990. na lovačku scenu nije stupila nova garnitura političara, generala ali i tajkuna poput Todorića, glavni su lovci bili politički moćnici. Ti stari, socijalistički političari ostali su zapamćeni samo kao lovački uzori. Lov je preživio sve društvene mijene. No naša priča ide još dalje u povijest.

 

Stane Dolanc u lovačkom fijakeru (iz knjige ‘Tito – lov – politika’)

 

Običaj da se elita bavi lovom datira iz davnina, pa su tako na lovišta panonske Hrvatske dolazili lovci još u doba austrijske uprave. Od nekoliko stotina lovišta u Hrvatskoj, najpoznatiji je Tikveš u Kopačkom ritu.

Darovnicom hrvatsko-ugarskoga kralja Leopolda I. iz 1699. godine, kao zahvala za pobjedu nad Turcima na Tisi princ i vojskovođa Eugen Savojski postaje posjednik vlastelinstva Belje koje je obuhvaćalo i Kopački rit. Kasnije, u 19. stoljeću,  jedna loze kuće Habsburg 1875. gradi dvorac Tikveš. On je od samog početka koristio lovcima, a lov je tada bio rezerviran samo za vladare i ugledne goste, koji su već u 18. stoljeću pobili sve vukove. Tako su u Tikveš dolazili i Franjo Josip i njemački car Vilim II. O dvorcu je skrbila Isabella Von Habsburg, lovkinja i fotografkinja koja nam je ostavila vrijedne dokumente o nekadašnjem životu na imanju, ali i u cijeloj Baranji.

Nakon devastacije u prvom svjetskom ratu i poslije raspada Austro-Ugarske, Tikveš je počeo koristiti  jugoslavenski kralj Aleksandar Karađorđević. Tikveš se tada zvao Kraljevskim lovištem, i tu je 1934. iste godine kad je Aleksandar ubijen u Marseillesu – podignut Novi dvorac. Nakon raspada Kraljevine Jugoslavije, 1941. preuzeli su ga, skupa sa cijelom Baranjom, Madžari, da bi nakon 1945. taj je kraj vraćen Jugoslaviji.

Čim je Josip Broz Tito došao na vlast, brzo je otkrio čari bogataškog sporta – u prvi lov došao je već u siječnju 1947., a u rujnu te godine iz Zbrojovke je smaknuo i svog prvog jelena. Bio je u društvu Edvarda Kardelja, Borisa Kidriča, Aleksandra Rankovića.U počecima su dolazili i Milivoj Đilas i Andrija Hebrang, koji su kasnije maknuti s vlasti.

“Divlje svinje lovile su se početkom siječnja, a jeleni u rujnu, kad počne njihova rika. Na najjačeg promotrenog jelena išao je Tito”, prisjetio se dugogodišnji direktor LŠG Jelen Danilo Todorović u knjizi ‘Tito politika lov’, koja je objavljena i u Hrvatskoj. Najjači je jelen obično bio najstariji i najoprezniji, pa je Todorović zabranio pucanje sve dok Tito ne odstrijeli svog jelena, kako se taj ne bi prepao i pobjegao.

 

Imitiranje Tita

U Tikvešu su se Titu znali pridružiti razni drugi moćnici, od Dolanca i Jakova Blaževića pa do kasnijeg predsjednika Slovenije Milana Kučana, Vladimira Bakarića, Ive Vrhovca,  Edvarda Kardelja, Mike Tripala, Ivana Steve Krajačića, Aleksandra Rankovića, i Titove supruge Jovanke Broz, koja je također rado odlazila u lov. Njih dvoje su medeni mjesec imali u lovačkoj kući u Iloku.

Političar Jure Bilića  tada je pretvorio Biokovo u lovište, a Todorović napominje kako su “lovišta najviše napredovala tamo gdje su i političari bili lovci”.

“Biti lovac postalo je statusno pitanje, a Tito je postao najveći promotor lovstva u Jugoslaviji”, napisao je. Svjedoči i kako su niži političari kopirali, pa je “postalo in imati pudlice, i odijevati se kao on. Ta imitacija bila je često nekritična i mnogima nije uspijevala, čak ih je činila smiješnima. Ljudi koji su tek postali  lovci kupovali su najbolja lovačka odijela, što nije bilo  u skladu s njihovim lovačkim sposobnostima”.  Među političarima je bilo sve više lovaca. U lov su ponekad dolazili i ljudi bez položenog lovačkog ispita, koji su tamo rukovali oružjem, pa je bilo i propucavanja – u lovu je brza reakcija važna, pa metak ponekad završi na krivom mjestu.

Nakon drugoga svjetskog rata područjem Rita upravlja Državno dobro Belje. Tikveš je potpao pod Lovno šumarsko gospodarstvo (LŠG) Jelen, sa središtem u Beogradu, tu se našlo čak 60.000 hektara zemljišta u Srbiji i Hrvatskoj i Srbiji, gdje je zahvaćalo cijelu istočnu Baranju. Prvi direktor Jelena bio je pukovnik Udbe Berto Tićak. Ljudi koji su brinuli o Titovom osiguranju bili su zadovoljni dok je boravio u Tikvešu, jer tu je bilo relativno lako kontrolirati okolinu.

Pitanje oko suvereniteta nad tim područjem stvarao je stalne trzavice s vlastima SR Hrvatske. Sabor SRH je 1967. proglasio Kopački rit Upravljanim prirodnim rezervatom, a lov se nastavlja. SRH je u više navrata pokušavala vratiti suverenitet nad Jelenom, nezadovoljna što se preko Jelena prelijevaju devize, pa je Zakonom o šumama SRH trebao biti pripojen ‘Slavonskim šumama’. Sva takva nastojanja Todorović u knjizi opisuje kao “neprekidne pokušaje dezintegracije”, odnosno “pokušaj cijepanja Jelena na dvije republike i jednu pokrajinu” (Vojvodinu). Jači udari su bili 1971., što je propalo sa gušenjem hrvatskog proljeća, te 1986., kad je Ustavni sud SRH donio rješenje u korist očuvanja jedinstvenog Jelena. Novinski naslovi u to doba bili su: ‘Pucanj u zdrav razum’, ‘Politička smrt poslednje oaze’, ‘Besmislena podjela, ‘Jelen ostaje jugoslovenski’.

 

Njemački kralja nakon uspješnog lova ( pano u Prezentacijsko-edukacijskom centru Tikveš)

 

Divljač se noću iz šume, koja tada još nije bila obrađena, išla hraniti se na obližnja polja, a kad se u svitanje vraćala – krda su znala imati i po par stotina jelena – na čekama su ih čekali lovci. Poseban je problem bio što je ta divljač radila štetu u poljoprivredi, jer je noću dolazila iz šume na oranice Belja, pa je posebna komisija kasnije procjenjivala štetu. Nisu plaćali baš sve -“da je Jelen plaćao sve štete koja divljač čini poljoprivredi, to bi za lovstvo bilo neizdrživo”, priznao je Todorović. S vremenom je podignuta ograda, jer intenzivno lovstvo i intenzivna poljoprivreda u Belju nisu mogli ići jedno s drugim.

 

Lov kao vjerna kopija hijerarhije na vlasti

No Tito je, očekivano, od njih bio najuspješniji, pa je tu upucao i neke trofejne jelene. Kako i ne bi bio najuspješniji kad je – kako je napisao Todorović – bilo rečeno da on uvijek prvi puca na divljač…”Lov je vjerna kopija hijerarhije na vlasti, po tretmanu saznaš svoje mjesto u hijerarhiji”, navodi autor. Pa i srpski književnik Dobrica Ćosić u svojim je zapisima naveo da je “lov bio lakmus za status pojedinca u hijerarhiji vlasti”.

Iako takav život dosta odudara od onoga za što se nekoć borio, Titu je narednih desetljeća baranjsko lovište postalo omiljeno boravište. Kasnije je upravo Tikveš bio jedno od mjesta gdje odlučivalo o sudbini hrvatskog proljeća, a ovdje su 1991. susretali Franjo Tuđman i Slobodan Milošević.

“U životu bivšeg jugoslavenskog predsjednika Josipa Broza Tita lov je, gotovo opsesivno, zauzimao središnje mjesto. Ne samo kao hobi i predah od državničkih i partijskih obaveza, lovišta su često bila mjesto važnih sastanaka na kojima su se donosile važne odluke”, navodi se u uvodu Todorovićeve knjige. Znajući to, kad je Tito putovao u inozemstvo, domaćini su mu često organizirali lov.

 

Dvorac ponovno opljačkan

Posjetili smo Tikveš. Za vrijeme okupacije dvorac je temeljito opljačkan, a infrastruktura uništena. No 2022. je, uz trošak veći od 60 milijuna kuna – a od čega je dvije trećine plaćeno iz EU fondova – u dvorcu otvoren moderni Prezentacijsko edukacijski centar Tikveš pri Javnoj ustanovi Park Prirode Kopački rit. Time je dvorac po prvi puta u svojoj povijesti otvoren građanstvu. Titove puške davno su razgrabljene, pa se centar sada oslanja samo na fotografije iz tog doba. Na njima vidimo da je, uz jugoslavensku elitu, Tito ugostio u Tikvešu i druge socijalističke glavešine, jednako tako sklone toj bogataškoj zabavi.

Prvo je 1956. ovdje došao sovjetski predsjednik Nikita Hruščov, pokušavajući ga nagovoriti da se vrati u istočni blok Onda se 1962. pojavio njegov nasljednik Leonid Brežnjev koji je lovio jelene. Potom je 1968. u lov došao Nicolae Ceaușescu. Dolazili su i šef DDR-a Erich Honecker, iranski princ i nepalski kralj, ali i danska princeza. Zbog tih je gostiju 1978. nadograđen aneks vili iz doba Karađorđevića, koji je hodnikom povezan s dvorcem, jer po diplomatskom protokolu dvoje predsjednika država ne smiju boraviti u istoj  građevini.

 

JB Tito i Nicolae Ceaușescu (sa šubarom)

 

No vratimo se još malo na rumunjskog diktatora. U tekstu koji je tjednik Novosti objavio 2014., navodi se da je na svjetsku ljestvicu u kategoriji ‘krzno smeđeg medvjeda’ Ivica Todorić na sedmom mjestu s jednim trofejom koji je ustrijelio u ‘Titovom’ lovištu u Bugojnu 1991. godine. Čak osam među prvih deset mjesta držao je Ceausescu. Tito je bio na 20. poziciji, a Damir Vrhovnik na 40. mjestu. “Neki, međutim, tvrde da se prava ljestvica ovog trofeja treba pogledati u kategoriji Lubanja smeđeg medvjeda, s obzirom na to da se lubanja – za razliku od krzna – ne može razvući, pa ne treba čuditi da Čaušesku ima 23 mjesta među prvih 40 krzna, a samo dva među lubanjama”, objavile su Novosti.

 

Tito svjetski prvak

Inače, lovište u Bugojnu otvoreno je u Titova doba, jer je tamo postojala najveći rezervat mrkih medvjeda u Europi. Osnovao ga je Branko Mikulić, koji je rođen u okolici Bugojna. Sagrađena je i vila Gorica, a tu je Tito 1977. odstrijelio i medvjeda koji je bio svjetski prvak. Spretni Mikulić se preko lova približio i Juan Antoniju Samaranchu, što mu je pomoglo da Sarajevo dobije organizaciju zimske olimpijade 1984.

Tako da je jelene Tito ubijao u Kopačkom ritu, a medvjede u Bugojno. Tada je još lovio i na mjestima kao što su Triglav, Brijuni, Brdo kod Kranja…Naravno, nije bilo zgodno da se Tito promovira kao ubojica životinja, pa je 1980. Lovački savez Jugoslavije otisnuo monografiju Tito u prirodi i lovu 10.000 primjeraka. “Neupitna je Titova  ljubav prema životinjama”, piše Todorović, i dodaje navodni citat: “ja više volim gledati divljač nego pucati”. Nikad nije stavljao nogu na odstrijeljenu divljač, tvrdi Todorović. Kaže i da je bio točan, dolazio je u lov u pet ujutro i uvijek je imao kravatu. Uz lov, zabavljao se u Tikvešu i na druge načine, pa su mu dolazili tada popularni Kićo Slabinac i Nela Eržišnik.

Todorović piše i kako je “lovstvo kao grana gospodarstva od posebnog držanog  značaja”, te da je u početku postojala dilema “lovstvo ili šumarstvo”.

“U želji za dodvoravanjem Titu neki su političari osnivali nova lovišta, gradili lovačke kuće, prije svega radi osobne afirmacije”, navodi u knjizi. Ponekad bi izbile i svađe oko toga tko će ga pozvati u lov. Tito je znao otići i u Karađorđevo, lovište na lijevoj obali Dunava, u Vojvodini, u koje su prebacili i muflone s Brijuna. Lovište je poznato i po tome što je 1971. Tito tu obračunao s hrvatskim proljećem. Tu je organizirao diplomatski lov,  jer je bliže Beogradu nego li Tikveš. “Dobri rezultati u lovu stvarali su bolju atmosferu za političke razgovore koji su se vodili nakon lova”, navodi Todorović. Diplomatima su služena jela naziva: juha velikog lovca, lovačka fantazija. U diplomatski lov dolazili su i oni koji nisu lovci, znajući da je u takvom okruženju lakše komunicirati s kolegama. Tek povremeno se lovište koristilo i u komercijalne svrhe, za strane biznismene.

 

Loš utjecaj lova na prirodu

Na jednom izložbenom panou u Tikvešu pod nazivom “Štetni odjeci lovne eksploatacije Kopačkoga rita” piše se kako je zbog lova smanjena bioraznolikost, istrebljenje vuka kao vršnog predatora u ekosustavu, došlo je do poremećaja hranidbene mreže i otežalo pošumljavanje.

Među štetne posljedice lova na području Kopačkog rita treba svakako ubrojiti i umjetno povećanje kapaciteta staništa za krupnu divljač kroz prihranu divljači, što dovodi do dodatnog povećanja njihovih populacija te pojačava poremećaj prirodne ravnoteže. Istrebljene su neke ptičje vrste zbog ukrasa i trofeja, a korištenje olovne sačme u lovu onečistilo je tlo, vodu i žive organizme olovom, navodi se na panou.

Doduše, treba reći da šumsko gospodarstvo nije 1959. izdvojeno iz poljoprivrednog dobra Belje u jedinstveno lovno-šumsko područje kojim je gospodarila Uprava saveznih lovišta Jelen Beograd, Belje bi vjerojatno isušilo močvare Kopačkog rita i posjeklo šumu radi širenja poljoprivrednog zemljišta.

“Osobni interes lovca koji je u jednom trenutku povijesti bio usmjeren težnji osnivanja velikog lovišta zbog ugode i zadovoljstva malobrojnih, odabranih iz svjetskog i domaćeg jet-seta, doveo je do određene zaštite današnjeg Kopačkog rita”, navodi se na panoima.

 

Tikveš – Tito na čuki i Leonid Brežnjev (Facebook grupa ‘Bilo je časno živjeti s Titom’)

 

‘Socijalizam je lovu vratio njegov feudalni sjaj’

Jugoslavenski ambasador Veljko Mićunović u svojoj je knjizi Moskovske godine, nakon jednog lova na Krimu,  napisao: “Izgleda da će socijalizam ponovno vratiti lovu nekadašnji sjaj”. Kaže da je Nikita Hruščov, koji je prethodno boravio u Tikvešu,  rekao da “o lovu svi moraju učiti od Jugoslavena”.

Kad je 2008. u Beogradu održana izložba  Titove puške u Muzeju 25. maj, novinar tjednika Vreme Mišo Vasić je napisao: “Neko je jednom davno primetio da je naučni socijalizam uspeo da lovu povrati njegov feudalni sjaj. Trebalo je sedamdesetih godina otići u neko Karađorđevo, Bugojno, Morović, Brdo kod Kranja, Han Pijesak ili drugo neko vojno-državno lovište – ako vas puste unutra, to jest – i videti s kojom se snishodljivošću tamošnje osoblje ponašalo prema visokim gostima. Lovočuvari, kočijaši, kuvarice, sobarice stajali bi s kapama u rukama kao ruski kmetovi kad dolazi njihov spahija veliki knez. U lov čovek ne ide sam (ako nije lovokradica); to je grupna zabava”, piše Vasić.

Pa opisuje neke od lovova. “Titovi lovovi delili su se bazično na dve vrste: diplomatske i sa drugovima. Bilo je i državničkih, kad dođe, recimo, Valter Ulbriht, onaj starkelja sa cvikerom i kozjom bradicom iz one njihove DDR Nemačke. Taj je po svaku cenu u Sloveniji hteo da odstreli kozoroga, stvorenje brzo kao munja i veoma oprezno, koje čuje i kad raste trava, a kamoli lovce. Pričao je posle jedan iz obezbeđenja da se to rešilo na sledeći način: uhvatili su živog kozoroga (uz velike muke) i vezali ga za neku slovenačku čuku, pa su pokazali Ulbrihtu u šta da puca. Iza čuke bio je još jedan iz obezbeđenja s pištoljem koji je kozoroga uredno ustrelio kad je čuo pucanj. Ulbriht nije ništa primetio, a posle je poklonio Titu jednu od te 72 izložene puške”.

 

Tito u akciji (pano u Prezentacijsko-edukacijskom centru Tikveš)

 

Osvrnuo se Vasić i na Titovo lovište za medvjede i opisao pojedinosti tog lova. “Predsednik je imao i svoje sopstvene lovove, u malom društvu, a na veliki trofej. To su uglavnom bili bosanski medvedi iz okoline Bugojna, naviknuti da se hrane na istom mestu u isto vreme. Trofejni primerak bio je pažljivo biran iz ionako velike i dobro hranjene i pažene medveđe populacije. Tako bi međed došao da doručkuje, a drug Tito likvidirao bi ga sa bezbedne i dobro čuvane čeke jednom od tih pušaka sa izložbe, malo većom. Ne želite ni da znate njihov učinak na cilju”, napisao je Vasić.

Titu su mnogi poklanjali puške – Winston Churchill, Aldo Moro, Jawaharlal Nehru, Brežnjev…I to iz istog razloga zašto su jugoslavenski političari otvarali lovišta- da se dodvore najživopisnijem među socijalističkim autokratima. Tito je prvi državnik koji je, 1977., dobio zlatnu značku CIC-a za razvoj lovstva.

U Tikvešu je Tito zadnji put bio 1979., tada je ugostio mađarskog predsjednika Janosa Kadara. Nakon Titove smrti, Tikveš i sva ostala njegova lovišta gube značaj, kao i zemlja koju je vodio. Todorović se prisjeća i kako se jedan tada poznati političar iz Tikveša u Beograd vraćao autobusom, jer nije bilo benzina za službeno vozilo. “Lov je bio jedna od privilegija vlasti. Lovci u Tikvešu imali su privilegij da do trofeja dođu besplatno, što danas nije moguće”, napisao je Todorović. U knjizi spominje i kako je od jednog predsjednika države na poklon dobio – djela Marxa i Engelsa. Ta su vremena davno prošla, no veza lova i politike i dalje postoji, ali se drugačije manifestira.

 

(objavljeno 27.10.2024.)

Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti

 

Linkovi na prvi drugi četvrti i peti nastavak serijala