Povežite se:
HomeLice s naslovniceLažnog HDZ-ovog veterana Franju Lucića, ‘najsiromašnijeg saborskog zastupnika’, Vrhovni sud je ipak strpao u zatvor

Lažnog HDZ-ovog veterana Franju Lucića, ‘najsiromašnijeg saborskog zastupnika’, Vrhovni sud je ipak strpao u zatvor

 

Lucić je 20 godina imao poziciju u vlasti, prvo kao gradonačelnik Pleternice, a potom kao saborski zastupnik u četiri mandata. Naslikavao se sa Sanaderom i Karamarkom, a njegovu  stranku nije brinulo kakvim se malverzacijama bavi preko svoje tvrtke Tofrado, koju je poslao u stečaj. Na kraju je osuđen zbog pokušaja podmićivanja novinara Drage Hedla, kojem je rekao – “Ovo što ćeš ti dobiti od redakcije, ja ću tebe honorirati jedan naprema tri. Novac nije problem.’ Unatoč odličnoj plaći i silnim milijunima koji su prošli kroz njegove tvrtke, Lucić u imovinskoj kartici nema ništa

 

Piše: Saša Paparella

Eto, siromašni uvijek nastradaju, pa tako i na sudu. Vrhovni sud RH je nakon žalbe državnog odvjetnika preinačio ovaj tjedan presudu županijskog suda u Osijeku i presudio da Franjo Lucić, donedavna najsiromašniji saborski zastupnik, zbog pokušaja korumpiranja novinara Telegrama Drage Hedla mora, umjesto rada za opće dobro, ići na godinu dana u zatvor.

Vrhovni sud smatra da je prvostupanjski sud, nakon što je pravilno utvrdio olakotne okolnosti na strani optuženika (neosuđivanost, roditeljstvo i životnu dob) te okolnosti precijenio, zanemarujući činjenicu da je optuženik počinio teško koruptivno kazneno djelo prema novinaru. Lucić je 2017. pokušao podmititi Hedla s par tisuća kuna kako ovaj ne bi objavio još jedan set (istinitih) gadarija o tom dugogodišnjem, HDZ-ovom saborskom zastupniku, koji se u imovinskoj kartici predanoj Povjerenstvu za sprečavanje sukoba interesa prikazao kao ozbiljan socijalni slučaj – naveo je kako nema kuću, stan, ušteđevinu, priznavši samo njivu vrijednu 15.000 kuna. Zanimljiv podatak s obzirom na to da je u Saboru zarađivao 16.064,17 kuna, a paralelno je imao i ozbiljnu poduzetničku karijeru. Lucićev motiv za naoko pustinjački život bez ikakove imovine bio je jasan – časni saborski zastupnik time je pokušao izbjeći plaćanje poreznog duga prema RH (u čemu je bio uspješan), a možda i preventivno spriječiti oduzimanje kuća i stanova u slučaju neke nepovoljne sudske presude.

Lagao da je u HDZ ušao 1990.

Na vlasti je Franjo Lucić bio neprestano 20 godina. Prvo kao gradonačelnik Pleternice u tri mandata, od 2001. do 2013. Tada vješto koristi bespovratna sredstva EU fondova, pa 2012. pušta u rad prvu i jedinu hidroelektranu u vlasništvu lokalne samouprave u RH. Od 2007. predsjednik je HDZ-a Požeško – slavonske županije, a na parlamentarnim izborima 2008. ulazi u Sabor, gdje spokojno obitava u četiri mandata, kao član, a i predsjednik nekoliko saborskih odbora ( za gospodarstvo, europske poslove, za poljoprivredu. Uz taj paket naravno ide i članstvo u skupštini Hrvatskog nogometnog saveza, a kao pravi uglednik građanin od 2004. do 2012. član je NO Hrvatskih cesta i Hrvatskih autocesta. Upravo činjenica da je Lucić dosad bio tako ugledna i neosuđivana osoba bila je jedan od argumenata Županijskog suda u Osijeku (da, onog “Mamićevog”) da ga posve blago osudi, na dobrotvorni rad, što je tek Vrhovni sud preinačio u zatvorsku kaznu.

Kod Lucića je štošta sporno, pa čak i godina njegovog ulaska u HDZ. Kolega Hedl u svojim tekstovima navodi da je Lucić član stranke postao tek 1995., dakle šest godina nakon njenog osnutka i zadnje godine rata, u kojem nije sudjelovao. Lucića je taj navod uzrujao, pa je 2017. javno rekao kako je član stranke još od 1990., no tu nije imao sreće. Naime, reagirali su članovi Zajednice utemeljitelja HDZ-a dr. Franjo Tuđman Požeško-slavonske županije koji, poput Broja 1 iz Alan Forda, čuvaju malu knjižicu s kronološki zapisanim imenima svih članova HDZ-a od osnutka stranke do jeseni 1992., kad je u HDZ počeo masovniji upis. A u toj knjižici Lucićevog imena – nema. “Izjave i navodi dotičnog gospodina neistiniti su i lažni što je žalosno za osobu koju je narod izabrao da ga predstavlja u najvišoj instituciji, časnom domu Hrvatskom saboru”, prokomentirao je na tiskovnoj konferenciji 2017. Vladimir Englman, predsjednik županijske Zajednice utemeljitelja.

No iako je na upis zakasnio cijelu petoljetku, Lucić je u stranku ušao na vrijeme da omasti brke. Nekadašnji prodavač iz seoske trgovine u Pleternici, koji doduše za sebe tvrdi da je u poduzetništvo ušao još 1986., 1992. je osnovao tvrtku Tofrado, nazvanu po počecima imenima njegovih sinova – Tomislav, Franjo (kojeg je nazvao po sebi), te Domagoj. Ima i kćer Marinu, ali ona nije dobila mjesto u imenu tvrtke.

Paralelno s Lucićevom karijerom gradonačelnika, a potom i saborskog zastupnika, Tofrado jako lijepo napreduje, pa se uz tu tvrtku koja se bavi uglavnom metalnim asortimanom osniva i Tofrado bačvarija, koja preuzima brigu o opskrbi mnogobrojnih vinara požeškog kraja bačvama. Sirovinu lako pronalaze u okolnim šumama, a tu Luciću koristi i prijateljstvo s Marijanom Aladrovićem, tadašnjim voditeljem Upravi šuma podružnica (UŠP) Požega, kasnijim HDZ-ov županom i ocem sadašnjeg ministra rada. No unatoč svim povlasticama, tvrtka Tofrado je 2012. otišla u stečaj, ostavši Hrvatskim šumama dug od 16 milijuna kuna.

Naplatio neobavljene radove 

Okolnosti propasti privilegiranog Tofrada tog događaja autor ovih redaka doznao je kad se sredinom 2015. uputio u Požegu, kako bih provjerio informaciju da je Tofrado izvlačio novac iz Hrvatskih šuma i za neke neobavljene poslove. U to je doba Lucić bio saborski zastupnik, pa kad smo iz uprave Hrvatskih šuma zatražili uvid u sumnjive ugovore rečeno nam je da to možemo učiniti, ali ne u središnjici u Zagrebu, kao što je inače praksa, nego li u Požegi. Tamo nas je srećom dočekao kooperativni Dražen Dumančić, voditelj UŠP-a, dočekao sa stolom punim razne dokumentacije vezane uz angažman Tofrada, koju je pronašao nakon višednevnog pretraživanja arhiva. Iz ugovora od 14. travnja 2008, u kojem se navodi samo da Tofrado do kraja 2008. daje na korištenje buldožera za izgradnju šumskih puteva, što će biti plaćeno 742.500 kuna. “Posve je očito da je ugovor sklopljen samo formalno jer mu nedostaju osnovni detalji, primjerice koliko kilometara zauzvrat Tofrado treba napraviti”, rekao nam je tada susretljivi Dumančić. Ugovor su potpisali direktor Tofrada, Franjin brat Drago Lucić i Marijan Aladrović.

Požeškim šumarima nije bilo jasno zašto Aladrović, koji se već istaknuo bagatelnim iznajmljivanjem državne imovine Franji Luciću, u poslu probijanja šuma angažira privatnika kad oni sami imaju dovoljno ljudi i mehanizacije. Osim toga, Dumančić nam je rekao kako sumnja u vjerodostojnost dokumentacije, jer je ugovor potpisan na Staru godinu, a djelatnici Hrvatskih šuma uvijek imaju kolektivni godišnji odmor od 24. prosinca do 2. siječnja. Kasnije smo u arhivi našli i jedan dokument s nadnevkom od 1. studenog, iako su Svisveti neradni dan.

Dumančić je otkrio i da je netko u registrator s navodnim poslovima obavljenim u šumariji Kamenska “umetnuo dnevnik rada stroja koji je bio angažiran na jednom drugom području. Prema upisanim podacima, u jednom je danu iskopana vlaka (zemljani pristup s ceste u šumu) duga 660 metara, a što je nemoguće”, rekao nam je. “Nije realno da posao tolike vrijednosti odraditi u svega osam mjeseci koliko je ugovor vrijedio, niti je moguće da buldožer odradi 630 radnih sati, a još manje da isti stroj istovremeno bude na dvije lokacije, a što bi se prema nekim dokumentima dalo zaključiti”, dodao je Dumančić, predočivši nam još nekoliko sumnjivih računa koji su se – kako kaže – “ štancali samo zbog pokrivanja isplata”, pa čak niti uz račun o probijanju 17 kilometara dugog puta bagerom nije bilo popratne dokumentacije.

A tada smo saznali i zašto je Tofrado 2012. otišao u stečaj. Te je godine naime brigu o UŠP Požega preuzeo Dumančić, koji je odmah prekinuo ustaljenu praksu po kojoj Tofrado može uzimati trupce bez plaćanja i to do limita od čak pet milijuna kuna (za druge tvrtke limit je bio 300.000 kuna). “Čim sam to učinio vlasnici Tofrada, vidjevši da im više nećemo poklanjati robu, otvorili su stečajni postupak”, rekao nam je Dumančić. Zbog takvog se pogodovanja dug Tofrada prema Hrvatskim šumama popeo na 17 milijuna kuna (!!), od čega je do tog trenutka, pet godina nakon otvaranja stečaja, bilo naplaćeno svega 1,2 milijuna. Tofrado je dugovao i drugima – Fondu za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost 1,3 milijuna kuna, Hypo Alpe Adria banci 26 milijuna kuna, Podravskoj banci 15,5 milijuna kuna, Ministarstvu financija 4,9 milijuna kuna…Ugrubo, vjerovnicima je ostao dužan preko 60 milijuna kuna.

Zbog Tofrada su građani (a ne  uprava Hrvatskih šuma ili neka druga nadležna institucija) podnijeli DORH-u barem dvije kaznene prijave. U jednoj je navedeno da su Hrvatske šume i Tofrado 2009. sklopili sporazum radi osiguranja novčane tražbine po kojem, u slučaju dugovanja, Lucićeva tvrtka mora prodati robu sa svog skladišta i namiriti dug. Tofrado je doduše prodao robu u vrijednosti od pet milijuna kuna, ali taj novac nikad nije uplaćen na račun Hrvatskih šuma, već je –  kako se navodi u kaznenoj prijavi – kao povrat navodne pozajmice isplaćen Franji Luciću.

Nekoliko mjeseci ranije, na skupštini vjerovnika održanoj 15. rujna 2015., kao predstavnik Hrvatskih šuma u odboru vjerovnika Tofrada Dumančić je pokušao ukazati da stečajni upravitelj Jozo Perić provodi neke akcije u Lucićevu korist, pa tako nije unovčio imovinu sukladno odlukama Odbora vjerovnika i skupštine. Dumančić je uz podršku Vesne Lazarić iz Županijskog državnog odvjetništva, koja je zastupala Poreznu upravu, pokušao smijeniti Perića, no njih dvoje su na skupštini bili preglasani, a potom su ostali vjerovnici izglasali da Dumančić bude izbačen iz Odbora vjerovnika, iako su Hrvatske šume u tom trenutku držale 23,2 posto svih potraživanja prema Tofradu.  Jozo Perić – za kojeg Hedl navodi da je ”vrlo nervozno reagirao” na njegove upite o Tofradu – i danas vodi stečaj te tvrtke.

Svega nekoliko dana nakon Tofrada, u stečaj je također otišla i Tofrado bačvarija, koja je u međuvremenu izbrisana iz sudskog registra. Ostala je još Tofrado proizvodnja, a ove je godine Franjin sin  Tomislav Lucić registrirao i Tofrado trgovinu.

Te smo, 2015. godine pisali i o pronevjerama novca na sudu u Požegi te smo pritom spomenuli sutkinju Mariji Balenović, koja je svojedobno osudila na šest mjeseci uvjetno Milana Pavičića, glavnog urednika lokalnog mjesečnika Šilo jer se ovaj drznuo u satiričkoj pjesmi po nazivom ‘Pleternički paša’ tadašnjeg gradonačelnka Franju Lucića nazvati “pašom, spahijom, silnikom, primitivcem, praznoglavom, divljačkim vozačem”, iako ga nigdje nije poimence naveo. O tom je slučaju Hedl također pisao, tada za Feral tribune, navodeći kako sutkinja Pavičiću nije dozvolila da dovede svjedoke koji bi posvjedočili o Lucićevom nasilništvu i primitivizmu. Pavičić je zatražio izuzeće Marije Balenović, tvrdeći da se druži s Lucićem, a nakon što je ona to zanijekala Hedl je uz tekst pod naslovom ‘Bije paša, al’ bije i snaša’ objavio fotografiju na kojoj sutkinja s gradonačelnikom Lucićem pleše kolo. Marija Balenović kasnije je izabrana za članicu Visokog kaznenog suda.

Umjesto za proizvodnju, subvencionirane kredite iskoristio za gradnju 60 apartmana 

Lucićevoj karijeri afere nisu naškodile, pogotovo kad je na izborima 2014. u njegovoj županiji HDZ-ova koalicija pobijedila u svim gradovima i općinama. Na raznim fotografijama vidimo kako Lucić udivljeno gleda bilo u Ivu Sanadera, bilo u Tomislava Karamarka.“Pa molim vas, kakva se istraga vodi protiv Karamarka? Vi mediji ste stvorili tu hajku, zajedno s SDP-om vršite pritisak na čovjeka za kojeg se uopće nije utvrdilo da je napravio išta sporno”, obranio je šefa jednom prilikom. Karijeri nije naškodilo niti kad je 2018. Lucić izgubio vozačku dozvolu zbog vožnje u pijanom stanju, niti kasnija seks afera, sa slanjem golišavih fotografija, iako se u javnosti rado poziva na obitelj, vjeru i domovinu.

Nije mu naškodilo niti to što ga je Povjerenstvo za sprječavanje sukoba interesa više  puta kažnjavalo, i to zato jer uporno nije prijavljivao da su i on i supruga na listi poreznih dužnika, pri čemu je Lucić u jednom trenutku Poreznoj upravi dugovao 341.542,04 kune. Taj su problem Lucići riješili na najbolji mogući način – zastarom poreznog duga od 661.219 kuna.

Kažnjen je i zbog toga što je bio u NO tvrtke Građapromet (što kao dužnosnik nije smio biti), te zato što je dozvolio da ga HNS časti odlaskom na kvalifikacijske utakmice nogometne reprezentacije.

I dok je Lucić s lakoćom održavao političku karijeru, novinar Hedl mu za života podiže spomenik serijom svojih tekstova gdje je u detalje opisao cijeli niz afera i malverzacija. Mi ćemo ih ukratko nabrojati, sočne detalje valja potražiti u serijalu koji je objavljen na portalu Telegram.

Franjo Lucić je 2009. prodao obiteljsku kuću vlastitoj djeci, od kojih se neka tada bila maloljetna. Cijena je bila povoljna, 600.000 kuna, no taj novčani iznos nije naveo ni u jednoj imovinskoj kartici. Također, Lucić je valjda zaboravio da je kuću prodao pa je još godinama, sve do 2016., u imovinskoj kartici uporno prijavljivao da u Pleternici posjeduje kuću od 250 metara četvornih, vrijednu 2,5 milijuna kuna…On je u toj kući nastavio živjeti, pa je Podravska banka – kojoj je Lucić dugovao 14 milijuna kuna – uvjerena da je ta prodaja bila fiktivna, jer je i osobnim mjenicama bez protesta jamčio banci povrat novca, podigla tužbu.

Potom, Lucić je nenamjenski trošio kredite za razvoj malog poduzetništva i zapošljavanje hrvatskih branitelja. Njegove su tvrtke u Slavonskoj banci dobile subvencionirane kredite od 12 milijuna kuna, no  umjesto zapošljavanja branitelja i ulaganja u osnovnu djelatnost, drvoprerađivačku industriju i proizvodnju hrastovih bačvi – za što su krediti i podignuti – Tofrado je u okolici Šibenika sagradio 60 apartmana.

Nadalje, Hedl je pisao i o tvrtki Građapromet iz Našica koja se našla pod ovrhom teškom 28,1 milijun kuna jer je svojom imovinom jamčila otplatu kredita koje su podizale Lucićeve tvrtke. Direktorica Građaprometa, u kojoj je Lucić nekoć radio kao trgovac i poslije ju preuzeo i uništio, bila je Lucićeva supruga Ankica, a predsjednik NO sâm Lucić, mada to kao državni dužnosnik nije smio biti. “Tom ovrhom, Građapromet – nekoć vrlo uspješna tvrtka prije nego ju je preuzeo Lucić, ostat će bez vrlo vrijednih nekretnina, jer je bankama jamčila otplatu kredita koje su podizale Lucićeve tvrtke Tofrado i Tofrado bačvarija”, napisao je Hedl.

‘Protiv mene se vode montirani politički procesi’

Hedl je pisao i o tome kakva je bila sudbina kaznenih prijava protiv Lucića, osobito one koju je protiv njega – zbog nenamjenskog trošenja kredita sa subvencioniranim kamatama – podnijela Županija Požeško-slavonska i zašto je Lucić, na sjednici te Županijske skupštine u rujnu 2007. ljubazno poručivao onima koji ih podnose kako s njima ”mogu brisati guzicu”.

Kad je trebalo opravdati trošenje subvencioniranih kredita, Lucić je našao model kako fiktivno potrošiti što više novca –  Tofrado bačvarija je od sestrinskog Tofrada kupovala opremu, no po nekoliko puta većoj cijeni od stvarne, pa je za strojeve koje je Tofrado platio 259.786,36 kuna  plaćeno 1.170.200 kuna, odnosno sestrinska firma zaračunala je četiri i pol puta veću cijenu.

Na Općinskom sudu u Požegi Lucić se, baš kao kasnije Milan Milan Bandić, Miroslav Kutle, Zdravko Mamić i njima slični,  branio tezom da se protiv njega vodi “montirani politički proces”, jer je tada u županiji na vlasti bio SDP. Iako je bilo pokušaja da m use zbog malverzacija subvencije ukinu, 2009. SDP gubi vlast u požeško-slavonskoj županiji, a na mjesto župana došao Lucićev čovjek Marijan Aladrović, koji je odmah stornirao ranije odluke o ukidanju subvencija.

Nadalje, Hedl je rasvijetlio i nevjerojatan slučaj u kojem je Općinsko državno odvjetništvo u Požegi (na čijem je čelu Lucićeva šogorica Ankica Njegovan Bišof ) učinilo potez bez presedana u radu DORH-a, kada je odbacilo kaznenu prijavu temeljem revizije o poslovanju Tofrada, koju je izradila tvrtka povezana s Lucićem.

Tvrtke dobile kredite pa otišle u stečaj

Uz 20-ak milijuna kredita podignutih u tadašnjoj Požeškoj (kasnije Podravskoj banci) i Slavonskoj (kasnije Hypo Alpe Adria banci), Lucićeve su tvrtke i od kontroverznog Fonda za razvoj i zapošljavanje (FRZ) dobio još 7,6 milijuna kuna. Podsjetimo, FRZ je od prosinca 2002. do travnja 2010. plasirao 206 kredita za oko 200 tvrtki, u ukupnom iznosu od 1,6 milijardi kuna, a kredite su dobile neke tvrtke povezane s Miroslavom Kutlom, tvrtka bivšeg ministra obrane Pavla Miljavca, pa osječka Eko Slavonija, tvrtka u suvlasništvu Zorana Gopca i Višeslava Vukojevića, potom BBS nekadašnje HDZ-ove saborske zastupnice Barbare Bešenić, kasnije važnom akteru afere izvlačenja novca iz Fonda za zaštitu okoliša.

Nadalje, Tofrado je 2009. preko Podravske banke dobio dva kredita HBOR-a, kako bi zatvorio ranije kredite Podravske bake u ukupnom iznosu od oko 13,5 milijuna kuna. Dobio je poček otplate od dvije godine, a tri godine kasnije, 2012., unatoč povoljnim kreditima za refinanciranje duga obje njegove tvrtke završile su u stečaju.

Shvativši da Hedl  neće stati sa svojim pisanjem, izluđeni Lucić mu je 2017. ponudio honorar ako test ne izađe. “Ono što ćeš ti od redakcije dobiti, ja ću te honorirati jedan naprema tri, ako ti dobiješ tisuću, ja ću ti dati tri tisuće”, rekao je Lucić novinaru Telegrama. Najsiromašniji saborski zastupnik jasno je rekao Hedlu: “novac nije problem”.

Hedl je sve to snimio i objavio, a iako je Lucić u izjavi za N1 televiziju zanijekao tvrdnje o pokušaju podmićivanja Hedla, koji “sebi na ovaj način pokušava podići rejting” izbila je afera nakon koje je Lucić podnio ostavku na političke dužnosti u HDZ-u – na mjesto predsjednika Županijskoga odbora Požeško-slavonske županije, člana Nacionalnoga vijeća i Središnjeg odbora stranke, ali ne i na mjesto saborskog zastupnika i člana HDZ-a. U Saboru je ostao do kraja mandata 2020., iako je u rujnu 2017. Uskok otvorio istragu.

Nakon što je izvisio u Saboru, Lucić se posvetio sadnji luka u neiskorištenoj poslovnoj zoni u Pleternici koju je nekoć sam osnovao, no pojavile su se sumnje da nastavlja po starom, odnosno da je šest hektara dobio bez natječaja, a nepoznato je plaća li naknadu za korištenje vode iz Orljave kojom se plantaža navodnjava.

A i Hedl je nastavio po starom. Nakon 2017. napisao je još nekoliko tekstova o Luciću. Lani je otkrio da je Experta Grupa iz Požege (tvrtka u vlasništvu HDZ-u bliskog slavonskog tajkuna Josipa Galića kojeg u izvješću spominje OLAF (Europski ured za borbu protiv prijevara) vezano uz navodne malverzacije u izgradnji ogromne vinarije u Kutjevu), naveliko otkupljuje brojne nekretnine iz stečajne mase propalog Tofrada. Inače, Galića se također sumnjiči da je novac dobiven za gospodarski oporavak Slavonije ulagao u nekretnine na Jadranu, odnosno njegova tvrtka Arbiana iz Pleternice uložila je dobivenih sedam milijuna kuna u obnovu Galićeva hotela na Rabu. S obzirom na njihovu bliskost još iz vremena kad je Lucić bio gradonačelnik  Pleternice, postoji sumnja da se nekretnine Tofrada otkupljuju planski, kako bi Lucićeva imovina ostala na okupu. Jer kad si siromašan kao Lucić, moraš pametno raspolagati s time što imaš.

(objavljeno 23.7.2022.)

Foto: screenshot N1