Foto: društvene mreže
Sječa stabala javora 1995. godine, u mandatu zagrebačkog gradonačelnika Branka Mikše, bila je najava početka komercijalizacije javnog prostora. Građani su prosvjedovali protiv nakaradnog preuređenja, ali bez rezultata – gradske vlasti su ih tada prevarile, kao i nekoliko puta kasnije
Piše: Dr.sc. Marina Pavković
Pamtite li bujne krošnje javora s Cvjetnoga trga? Posječeni su krajem 20. stoljeća, kao uvod u uređenje Preradovićevog trga 1995., a posađeni početkom tog istoga stoljeća, kad je također pala odluka da se tržni trg “barem provizorno uredi”.
Obodno, na istoku, okružen palačom Prve hrvatske štedionice (Josip Vancaš, 1898/99.) i kućom Farkaš (Hönigsberg i Deutsch, 1898./1899.), palačom Siebenschein na jugu (Franjo Klein, 1873/74.), te crkvom Preobraženja gospodnjeg na sjeveru (Franjo Klein, 1866.) trg je gotovo čitavo jedno stoljeće proveo u sjeni drvoreda javora. Stabla su rasla, okruženje se mijenjalo. Crkva Preobraženja Gospodnjeg doživjela je Bolleovu intervenciju, kuća Siebenschein purifikaciju pročelja, a na zapadu je 1939/1940. sagrađena Kuća pravoslavne općine (Stanko Kliska i Antun Ulrich 1939/1940.). Godinama je tu bio dom kina Zagreb. Sam spomenik Petru Preradoviću na današnje je mjesto postavljen tek 1956. godine.
Cvjetni trg kao “profesionalna pogreška”
Čitavo to vrijeme na trgu se u kontinuitetu prodavalo cvijeće. Na kraju dana posložile bi se klupe, da bi sljedeći dan krenulo sve ispočetka. Kada bi igrao dobar film, red pred blagajnom kina Zagreb zavukao bi se među tezge, a miris prvih pizza u Zagrebu širio se, osamdesetih godina, iz pizzerije Zadar. U prizemlju Siebenscheinove kuće, izloge su punila izdanja Znanstvene knjižare.
I tako sve do “preuređenja” 1995. godine, od kada je novo lice Cvjetnoga trga postalo i ostalo meta nikad zamrlih kritika. O čemu, netom po dovršetku trga, piše Fedor Kritovac (u stručnom članku iz 1996. godine) zaključivši da se “projektantski pristup tim problemima (postava rasvjete i rješenje ponude i prodaje cvijeća) djelomično može smatrati profesionalnom pogreškom, a u ukupnosti rješenja nesporazumom i neprimjerenošću u uređenju grada”.
Pobuna građana, igrokaz vlasti i sječa javora
Premda je, još prije Univerzijade, bilo govora o potrebi uređenja Preradovićevog trga, kao dijela centralne pješačke zone, čini se da ga se nije stiglo ili nije moglo ubaciti u investicijski vlak kojim je 1987. godine uređen Trg Republike. Stoga se, naknadno (1990. godine) raspisuje natječaj za uređenje Cvjetnoga trga i susjedne mu Varšavske ulice, na kojemu prvu nagradu odnosi projekt arhitekata Berislava Šerbetića i Mihajla Kranjca. Rat privremeno stavlja projekt na čekanje, da bi ga se praktično pokrenulo 1995. godine pod palicom tadašnjega gradonačelnika Branka Mikše.
Najava sječe zrelih stabala digla je na noge zagrebačku javnost. Zelena akcija je prikupila preko osam tisuća potpisa građanskog otpora. Protivljenje je službeno istaknuo i Gradski zavod za zaštitu spomenika. Čak je odrađen i igrokaz u kojem je komisija sastavljena od gradskih konzervatora, predstavnika Zrinjevca i gradskog poglavarstva, dala zajednički sud da se stabla sačuvaju. Obje su predstavke upućene Gradskom zavodu za prostorno planiranje. Uzalud. Stabla su najvećim dijelom posječena u kolovozu 1995., a posljednje među njima u studenom iste godine. Trg je preuređen, a na njemu su zasađena nova stabla. Ni danas, gotovo trideset godina od sadnje, nemaju, a teško da će ikada imati, raskošne krošnje svojih prethodnika. Minijaturnost plohe, neposredna blizina dominantnih ugostiteljskih terasa, te ulaz u novonastali trgovački centar, trg su predodredili primarno za dokolicu uz njega i tematska društvena okupljanja na njemu.
Prvi rat za javni prostor
No, ono što je prethodilo današnjem miru nije bilo mirno, a još manje konzervativno. Štoviše, u prvim dekadama 21. stoljeća, na trgu i okolnim ulicama odvijala se prava drama – prvi zagrebački rat za javni prostor. Izgubljen, doduše, ali trajna lekcija svim gradskim vlastima da bi im se u sličnim situacijama manipulacije zakonom i pogodovanja profitu umjesto javnom interesu, moglo dogoditi isto. Ili gore.
Otvaranju poslovno stambenog kompleksa Cvjetni (investitor Tomo Horvatinčić, arhitekt Boris Podrecca, 2011.), s podzemnom garažom čija ulazno-izlazna rampa guta polovinu javne površine u Varšavskoj ulici, prethodile su masovne demonstracije i aktivističke akcije. Još u veljači 2007. započelo je potpisivanje peticije ‘Stop devastaciji Cvjetnog trga i Donjeg grada’ u organizaciji Prava na grad i Zelene akcije. Više od 50.000 građana pružilo je nikad viđen otpor samovolji gradske vlasti. Najprije potpisom, a potom i demonstracijama.
Radilo se, naime, o opsežnom arhitektonsko-urbanističkom zahvatu koji je kooptiranjem dijela javnoga prostora u Varšavskoj i rušenjem postojećih historicističkih kuća, te njihovom zamjenom modernim arhitektonskim kompleksom, trajno utjecao na promjenu vizuala i percepciju Cvjetnoga trga. Zbog zahvata se mijenjao GUP i alineje koje su do tada štitile radikalne intervencije u donjogradske blokove. Implementacija projekta bila je od višestrukog značaja. Procesima gentrifikacije i stratifikacije, podržanih fenomenološkim procesima suvremenoga života, pojačana je i komercijalizacija javnoga prostora. Kako na plohi samog trga, tako i u okolnim ulicama. Posljedica je podjela javnosti na pristaše, koje prostor doživljavaju sadržajno dodatno obogaćenim i protivnike, koji se osjećaju uskraćeni za javni prostor koji im po definiciji pripada.
Grad Zagreb cijenu najma javnih površina nije mijenjao od 2008.
Godinu dana po otvorenju centra Cvjetni Preradovićev trg je 2012. doživio još jedno „umivanje“. Osim kamenog opločenja 5.920 m2 površine, riječima gradske uprave, novima su zamijenjeni i postojeći podzemni kabeli javne rasvjete. Kao i nova dekorativna rasvjeta spomenicima Petru Preradoviću, Tinu Ujeviću i Nikoli Tesli, te dekorativna rasvjeta pravoslavne crkve Sv. Preobraženja gospodnjeg. Ukupna vrijednost investicije: 8.663.939,82 (bez PDV-a). Preračunato 1.463,50 kuna po m2 (194,24 eura po m2). Po završetku radova po trgu i okolo njega rasprostrle su se ugostiteljske terase na više tisuća kvadrata komercijalizirane javne površine.
Foto: Filmski ured Grada Zagreba
Ekonomika prostora nalaže efikasno upravljanje gradskom imovinom, pa tako i javnim površinama. Uključujući prihod od komercijalnog iznajmljivanja javnih površina. Primijenjena računica pokazuje da su za povrat novca uloženog u sanaciju javne površine zagrebačkom proračunu trebale tri godine i dva mjeseca naplaćene najamnine po m2.
Građani pobijedili Horvatinčića i Bandića
Ovdje je potrebno napomenuti da je već tada (2012. godine) cijena najma kvadratnog metra javne površine u Zagrebu primjetno zaostajala za cijenama najma javne površine u drugim hrvatski gradovima. Pa se, primjerice, na povrat jednake vrijednosti ulaganja u sanaciju m2 javne površine u Dubrovniku čekalo više nego upola kraće. Svega godinu i tri mjeseca. U Splitu se jednako ulaganje vraćalo za svega godinu i sedam mjeseci. Što znači da su Dubrovčani i Splićani mogli obnoviti dvostruko više javne površine nego li Zagrepčani. Danas je taj odnos još nepovoljniji na štetu Zagrepčana i proračuna grada Zagreba, jer su i Dubrovnik i Split, kao i ostali hrvatski gradovi, dodatno povisili cijene najma javne površine. Grad Zagreb, hrvatska metropola, cijene najma javnih površina nije mijenjao od 2008. godine. Iz potpuno nejasnih, a još manje shvatljivih razloga.
Nadalje, u memoriji Cvjetnoga trga zabilježen je ostao i skandal s ugostiteljskom terasom postavljenom 2016. godine iza Preradovićevog spomenika, tik uz ogradu pravoslavne crkve, tako da je kamena klupa uzduž ograde, postala dekor kafiću kojega građanstvo više nije moglo koristiti za sjedenje. U jednom trenutku terasa je dobila i metalnu konstrukciju nadstrešnice. Otpor javnosti je bio snažan. Sprega Bandić-Horvatinčić je kapitulirala. Najprije je uklonjena nadstrešnica, a potom i terasa.
Na ovom mjestu valja ponovo zastati. I prisjetiti se spomenika Petru Preradoviću. Spomenik je gradu Zagrebu poklonio Stjepan pl. Miletić, doktor filozofije, hrvatski književnik i intendant Narodnog zemaljskog kazališta u Zagrebu. Svečano je postavljen na Strossmayerovom trgu 1895. godine, te spada među najuspjelija djela hrvatskog kipara Ivana Rendića. Postojala je i ranije ideja da se spomenik postavi na Preradovićevom trgu, no Milan Lenuci nije dozvolio da se spomenik tamo pozicionira dok mu pozadina nije dostojno uređena. Sudbina je htjela da sto godina kasnije Zagrebom upravlja jedan drugi novovjeki Milan čiji stav nije bio tako tankoćutan, pa su spomenici postavljani kako je politička pragma diktirala. Primjerice, postava spomenika Nikoli Tesli u Varšavskoj.
Atrofija trga i okolnih ulica
Posljedično svemu, danas se ploha Preradovićega trga, sjecišta pet okolnih ulica, doima poput dvorišta kamenorezačke radionice koja je ulične lampe i kamene česme, izložila unutar dvorišta kao prodajne uzorke urbane opreme.
Na jugu je trg i dalje zatvoren kioscima s cvijećem, a u produžetku armadom ugostiteljskih terasa niz Preradovićevu ulicu. Na zapadu, podno Ulrichove kuće, gnijezdi se ansambl stolova i stolaca natkrivenih mega konstrukcijama suncobrana koji u totalu zakriljuju plohu trga i panoramski pogled na njega sa Strossmayerovog šetališta Gornjega grada. Na sjevernoj strani, pravcem Margaretske i Preobraženske, slični prizori.
Vrhunac lošega ukusa i apsolutne dominacije komercijalnog nad javnim na istočnoj je strani trga, pravcem Bogovićeve, koja odavno nije ulica u pravom smislu. Svedena je na dva uska pješačka koridora oko trajnog postava ugostiteljskog inventara zbog čijih se mega suncobrana od novoga krila hotela Dubrovnik u Gajevoj vide samo zadnji katovi. Tu je i Kožarićevo sunce, zalutalo među ugostiteljski inventor.
Privatizacija javnog prostora
Kako trgu osim sve prisutnog konzumerizma, prvenstveno ekonomske funkcije, vratiti prostorni i sociološki multi značaj? Kako pretjerano komercijalizirani javni prostor, čija bezuvjetna javnost je svedena na goli prolaz i pokoju klupu, vratiti onima kojima stvarno pripada – svim građanima. Te kako prostorno rehabilitirati trg čija stabla u vremenima klimatskih promjena i ekstremnih vrućina, umjesto hlada i niže temperature, nude samo površnu estetiku i pranje savjesti?
Sociološki gledano, s trga i okolo njega, protjerani su svi kulturni sadržaji. Ili kako kaže Srećko Horvat u ‘Znakovima postmodernog grada’: “Ono po čemu je Cvjetni trg specifičan je da se na njemu sudara već spomenuta transformacija trga i logika trgovačkih centara”. Pa, tako, i kino Europa u Varšavskoj čami zatvoreno godinama, a bez njega su i Varšavska ulica i prolaz sestara Baković tek plijen za daljnju ugostiteljsku komercijalizaciju. S druge strane, u centru Cvjetni, od dvije obećane javne dvorane, ostalo je tek obećanje. Sociološka dimenzija i kulturni značaj Cvjetnog trga, koje su nekada činili kino, knjižara, prodavaonice različitih sadržaja, svedeni su na jednoznačni konzumerizam. Čak je i cvijeće, po kojem je trg dobio popularno ime, postalo epizodno za pozicioniranje trga u svijesti građana.
Cvjetni trg je danas ugostiteljski Borg koji je, gotovo do neprepoznatljivosti, asimilirao okoliš. Čak i mali lokali (zlatarnice, gift shopovi) koji svojom veličinom do sada nisu izazivali interes ugostiteljske struke zbog prostorne neisplativosti, sada postaju ugostiteljski atraktivni i nestaju, jer se ekonomska (ne)isplativost maloga poslovnoga prostora u interijeru prelijeva na eksterijer – višestruko jeftiniji javni prostor. Posljedica je dvojaka: nestajanje raznolikosti ponude i smanjenje javnoga prostora u njegovom izvornom obliku. Pretežu komercijalna monofunkcija i monokultura. Ovo pada na dušu gradskih uprava, trenutno zeleno lijeve, koje u problemu, čini se, ne vide problem.
autorica teksta je stručnjakinja za urbani razvoj i prostorni branding
