Tiha kolona s praznim transparentima ulazi u Frankopansku, foto: privatni arhiv Benjamin Perasović
O prosvjednicima koji su svojom nijemom kolonom u jesen 1985. glavni grad SR Hrvatske nakratko probudili iz drijemeža tada je izvijestio i The Economist. Kao i Kinezi danas, Zagrepčani su se tada borili sa cenzurom isticanjem bijelih listova papira, kao i transparenata na kojima ništa ne piše
Piše: Saša Paparella
Kineski prosvjednici protiv lockdowna u Šangaju ovih su dana demonstrirali noseći prazne bijele papire, zbog čega je njihov bunt nazvan “revolucijom bijelih papira” ili “A4 revolucijom”, navodi BBC, a prenose domaći portali, dodajući kako bi razlog za demonstracije s bijelim papirima mogao biti izbjegavanje cenzure.
“Definitivno nema ničeg na papiru, ali mi znamo na što se misli”, rekla je za BBC žena koja je sudjelovala u prosvjedu u Šangaju.
Vijest o revoluciji bijelih papira obišla je svijet, koji sa simpatijom gleda na šangajske prosvjednike koji su doskočili brutalnoj policiji, stavljajući vlasti pred kompliciran zadatak – kako uhititi građanina samo zato što je podigao list nevino bijelog papira?
I dok su u moderno doba brze razmjene informacija u tren svi oni koji imaju slobodan pristup medijima saznali za tu studentsku podvalu kineskim cenzorima, treba podsjetiti i na događaj u studenom 1985. u jednoj drugoj socijalističkoj zemlji, u Zagrebu, glavnom gradu SR Hrvatske i gradu-prijatelju Šangaja. U kolektivnoj memoriji, prijateljstvo između dva siva grada u Zagrebu je zapamćeno po platnenim tenisicama ‘šangajkama’. Kasnije je Šangaj doživio neslućeni razvoj i ostavio Zagreb na periferiji svjetskog gospodarstva. No dok je Hrvatska u međuvremenu doživjela demokratizaciju i tranziciju u višestranačje, u Kini je politički sustav otada ostao gotovo nedirnut, pa demonstranti moraju nositi bijele papire, kao Zagrepčani 37 godina ranije.
Video: zagrebačke ‘nijeme demonstracije’ 1985.
Ideja nastala na podu vlaka
Zagreb je te 1985. bio uspavan grad, a bilo kakvo političko djelovanje mimo stranke na vlasti jednako nemoguće kao i u današnjoj Kini. No studenti se – bare dio njih – s takvim stanjem nisu mirili. Takva je bila i grupa od dvadesetak frendova okupljenih oko neformalne grupe TTB (Train Toilet Band), nazvana po tome što su prilikom jednog od svojih putovanja – u ljeto 1985., pri odlasku na izlet – zbog gužve morali sjediti na podu vlaka, blizu wc-a, a u toj su poziciji i zapjevali. Tada su se intenzivno družili, obično u jednom stanu u Martićevoj, ali i po vikendicama, a uz piće, gitare, saksofon i druge instrumente na kojima su članovi plemena (kako se sami nazivaju) znali svirati, počeli su smišljati razne, vrlo kreativne provokacije. Prvu uličnu intervenciju imali su u jednog nedjeljnog jutra u jesen 1985., kad se dvadesetak TTB-evaca okupilo na Trgu Republike (današnji Trg bana Jelačića) na svojoj prvoj akciji u javnom prostoru – u istočnom dijelu Trga, otprilike tamo gdje je za Univerzijadu 1987. otkopan i uređen Manduševac, nacrtali su polje za igru Čovječe ne ljuti se, svojom veličinom prilagođeno ljudima. Nabavili su velike spužvaste kocke i – igra je mogla početi, a svaku pojedenu ‘figuru’ iz polja su iznosila dva bolničara u bijelim kutama. “Četiri ekipe u različitim bojama skakutale su po Trgu na opće iznenađenje slučajnih prolaznika. Neočekivanost te akcije bila je tolika da iako ništa nije bilo prijavljeno, TTB nije snosio nikakve posljedice, jer ih u njihovom zauzimanju javnog prostora nije omela niti policija niti su mediji drugi dan izvještavali o tome. Ipak, akteri akcije dobili su ono što su željeli. Barem na kratko, na ulicama Zagreba počelo se nešto događati. Ideja je bila oživljavanje grada”, navodi se u jednom od rijetkih, doduše kasnijih zapisa o događajima iz 1985. Dugo nakon akcije prepričavao se dijalog između milicajca i člana ekipe koji mu je dvosmisleno tumačio: “druže, samo je jedna partija i kad bude gotova, mi idemo doma!”. Srećom, nije povezao partiju i Partiju.
Zagrepčani zbunjeni nijemim demonstracijama – “možemo li se i mi uključiti?”
Nakon bezazlene dječje igre, krenulo se na novu razinu – na jednom od tih beskrajnih druženja netko iz ekipe se dosjetio ‘nijemih demonstracija’, akcije koja je već prerasla u sferu politike. Tada je dogovoreno da se donesu prazni transparenti, ali i okvir za natpise kakvi se inače nose na demonstracije, samo što je ovaj bio – prazan. I te je nedjelje 3. studenog 1985. polazišna točka bio Trg Republike, s kojeg je krenula povorka predvođena Benom Perasovićem i Nikšom Dubretom, koji su nosili veliki bijeli transparent na kojem ništa nije pisalo, pa je možda netko pomislio da su to hajdukovci na gostovanju u Zagrebu. U koloni praćenoj milicijskim ‘stojadinom’ našli su se Toni Gabrić, Lucija Biluš, Milena Beader, Vesna Janković, Dubravka Canjko, Zoran Oštrić, Zvonimir Orešković, Toni Vidan… ukupno njih četrdesetak. Plus neutvrđen broj policajaca u civilu.
Preko Ilice i Frankopanske došli su do HNK, gdje je Ivo Špigel, kako bi se po njegovim gestikulacijama vidljivih sa sačuvanih video-snimki dalo zaključiti, stojeći na Zdencu života održao vatreni govor. Tako se barem čini ako gledate bez tona, no slika zavarava – u stvarnosti Špigel nije izustio niti jednu riječ, već je samo mlatarao rukama i otvarao usta, do su njegovi suplemenici mahali praznim transparentima. Potom je ekipa krenula Masarykovom ulicom, prošla pokraj kina Balkan i tada još pustom Bogovićevom do Zrinjevca, odakle su se vratili na Trg, gdje se Špigel ponovno popeo, ovog puta na metalni sanduk prodavača srećaka ispred zgrade Gradske ljekarne i održao još jedan, podjednako vatren govor bez izgovorene riječi, jednako mašući rukama kao i prvi puta. Putem su Zagrepčanima dijelili letke, odnosno – obične komade bijelog papira, zamišljenih da razvijaju kreativnost čitalaca. Prolaznici su ih u čudu gledali, a neki su imali izbezumljena lica, pokušavajući shvatiti o čemu je riječ.
Zagreb je tog dana, barem nakratko, izašao iz drijemeža
“Htjeli smo naš grad izvući iz tog drijemeža”, rekao nam je Špigel, danas uspješni poduzetnik i jedan od rijetkih članova TTB-ja koji nije studirao na Filozofskom fakultetu. Našli smo se u kafiću blizu rute kojom je nijema kolona 1985. prolazila.
A kako se tada reagirali građani uspavanog grada? U tadašnjem Zagrebu su bilo kakve demonstracije bile nezamislive još od sloma hrvatskog proljeća 1971., pa su se bojažljivo vrzmali oko demonstranata. Studentski list je među rijetkima zabilježio događaj. “Temeljni motivi akcije objašnjeni su na lecima koji su tom prilikom dijeljeni znatiželjnicima. Izdvojili bismo ključne navode:”, napisano je u SL-u, a ispod toga su objavili prazan list papira. Novinari su naveli i neke komentare građana, čiju nam istinitost sudionici nisu mogli potvrditi: “Kaj vi zapravo hoćete?”, “Recite protiv čega ste da se i mi uključimo”, ”Marš u pičku materinu”, “Bravo dečki”, “Transparenti su im prazni ko što su im i glave prazne”, “Da li je to protiv verbalnog delikta?”, “To su kukavičke demonstracije, ja bih napisao što hoću”, “Kaj su ovo narkomani?”. U svakom slučaju, među nijemim prosvjednicima njima nije bilo skoro nijednog hrvatskog nacionalista, kojih se vlast najviše pribojavala – ti su ljudi mahom bili, a neki i ostali, deklarirani ljevičari, anarhisti i ekolozi, frustrirani neslobodnim društvom i učmalim gradom u kojem žive.
U emisiji na Radiju 101 građani su četiri sata kritizirali vlast
“Trebalo se nekako osigurati da nas murija ne pobere u roku od pet minuta. Nije bilo šanse da dobijemo dozvolu za demonstracije, a danima prije akcije morali smo preko kolega iz Studentskog lista i Radija 101 slati poruke vlastima da neće biti nacionalizma i da je to jedan benigni skup”, pojasnio nam je Špigel.
Naravno, akciju se nije moglo napraviti bez blagoslova vlasti. Okolnosti se prisjetio Sead Alić, tada urednik i voditelj na Radiju 101, autor legendarne emisije Frigidna utičnica, nakon njenog brzog ukidanja tada je dobio drugu šansu s emisijom Interwencija 85.
“S ekipom iz TTB-a je dogovoreno da se predstavnik radija 101 obrati policiji i prijavi da će se, u okviru okrugle godišnjice pisane riječi u Hrvata, u središtu grada održati artistička akcija. Uspjeli smo na ime radija dobiti dozvolu za manifestaciju, bez koje bi policija sigurno zabranila akciju, a demonstrante strpala u maricu. I ne samo da su odobrili akciju, nego su demonstranti dobili i službenu pratnju – kolonu su, za svaki slučaj, pratili milicijski automobili”, kaže naš sugovornik, danas sveučilišni profesor koji uglavnom predaje o medijima i filozofiji medija.
No Alić je tada imao na umu i nastavak priče – iskoristio je demonstracije kao povod da svoju emisiju maksimalno otvori za građane. “Akciji je trebala medijska nadogradnja. Pitali smo u eteru građane što znaju o tim demonstracijama i oni su puna četiri sata kontaktnog programa nazivali radio 101. Pokušavali su pogoditi protiv čega su ti mladi ljudi demonstrirali, a pritom su komentirali i kritizirali tadašnji politički sustav i jednoumlje, odnosno sve ono protiv čega bi se i moralo prosvjedovati. Odlično je ispalo, ja ništa nisam morao govoriti”, smješka se Alić.
Nažalost, Alićevo zadovoljstvo naravno nisu dijelile tadašnje vlasti, pa je ubrzo ponovno smijenjen i degradiran u portira. Pritom je srušio svoj osobni rekord – Frigidna utičnica bila je zabranjena nakon četiri tjedna, a Interwencija već nakon tri.
Ubrzo je tekst o nijemim demonstracijama izašao u Studentskom listu, s fotografijama Zorana Filipovića, danas svjetski renomiranog fotografa. Uz glasilo zagrebačkih studenata, akciju je tada zabilježio još jedan tiskani medij, čuveni britanski The Economist, uz ilustraciju govornika na metalnoj bačvi sa zagrebačkom katedralom u pozadini i namrgođenim brkatim milicajcem u prvom planu. “Taj tip na bačvi sam bio ja, no u tekstu je napisano da smo se razbježali, što nije bila istina”, smije se Špigel, koji je tek nedavno, ljubaznošću uredništva The Economista uspio nabaviti tekst iz 1985.
The Economist, 23.11.1985.
Demonstracije snimane kamerom iz ‘Andrije Štampara’
Danas je teško pronaći fotografije s tog događaja – Filipović ih nažalost više nema u svojoj arhivi – no sačuvana je video-snimka Jelenka Bantića, iako u to doba nije bilo lako doći do kamere. Pa kako su to uspjeli? Tajna nam je otkrio Ivo Špigel. “U to su doba u Zagreb dolazili neki Japanci fascinirani idejom Škole narodnog zdravlja Andrija Štampar. Obećali su darovati video-studio pod uvjetom da se snima rad u Štamparu, a članovi naše ekipe koji su imali pristup opremi posudili su kameru za snimanje nijemih demonstracija. Oduševljeni Japanci dali su Štamparu i kombi, ukrašen velikim znakom crvenog križa, što je znalo izazvati bizarne situacije, primjerice začuđene poglede građana kad smo tako označeni kombi pred odlazak na proslavu Nove godine u vinoteci Pod zidom do vrha napunili bocama vina”, nastavlja Špigel. Iz istog izvora nabavljene su i bijele kute za lažne bolničare s početka priče.
Letke je građanima dijelio Ivica Škorić, tada član TTB ekipe ali i novinar radija 101 (gdje je pak zapamćen po krađi kineske vaze iz zbirke Mimara, opisanoj u seriji Crno-bijeli svijet)). I Škorića, koji je bio još luckastiji od ostatka ekipe, a već desetljećima živi u Vermontu, smo zamolili da pojasni okolnosti događaja. “Ta je država bila anksiozna i uznemirena i pri najmanjoj kritici i neugodnom komentaru. Bio je to prosvjed protiv nedostatka slobode govora – kao danas u Kini, uostalom. Tada se došlo do nekakvog ekonomskog životnog standarda -u Jugoslaviji 1980-tih, u Kini danas – kad kmetovi napokon mogu podići glavu od nemilosrdne svakodnevice preživljavanja i počnu razmišljati primjerice o tome jesu li slobodni govoriti ili nisu. I tako se desilo nekoliko spektakularnih situacionističkih intervencija u učmalu i dosadno sivu zagrebačku realnost. Kinezi sada pjevaju himnu, a mi smo glasno čitali Ustav”, podsjetio je Škorić na još jednu akciju TTB-ja, čitanje Ustava u pothodniku Glavnog kolodvora i po tramvajima, kako bi se ljude što bolje upoznalo s njihovim pravima, a naročito onima vezanim uz slobodu govora.
Kasnije je ekipa iz TTB-a pokrenula Svarun (“grupu za ekološka, mirovna, feministička i duhovna pitanja”). Kad je uvedeno višestranačje, osnovali su Zelenu akciju i UJDI, razne medije i uspješne firme. Nekima se politika zgadila, a dio je završio u platformi Možemo! Špigel se prisjetio kako su u ono doba, i to baš u Deželićevom prilazu (tada: Prilaz JNA) u koji su nove zagrebačke vlasti nedavno uvele biciklističku zonu, biciklisti iz TTB-a imali akciju namjernog blokiranja automobilskog prometa. O nijemim demonstracijama nije se više govorilo, sve dok sada, 37 godina kasnije nisu i kineski prosvjednici došli na istu ideju.
Hoće li se i drugi povijesni događaji nastaviti u istom smjeru? “Mislim da bi ipak bilo preuranjeno predviđati kraj Kine za pet-šest godina, bazirano na tome koliko je Jugoslavija trajala nakon nijemih demonstracija u Zagrebu”, zaključuje Ivo Škorić.
(objavljeno 4.12.2022.)
