Ani Papailiopulos na domaćinskom tečaju za seoske žene, foto: arhiv Crvenog križa Hrvatske
Sestra Ani Papailiopulos (1885.-1958.) za svoj je pionirski rad na obrazovanju seoskog stanovništva još 1933. od Međunarodnog odbora Crvenog križa dobila medalju Florence Nightingale, najveće međunarodno priznanje koje jedna medicinska sestra može dobiti. Hrvatska Florence Nightingale, uz dr. Andriju Štampara jedna od zaslužnih osoba za razvoj javnog zdravstva u Hrvatskoj o kojoj se danas uči u medicinskim školama i fakultetima, svoju je dugu i bogatu karijeru kao volonterka Crvenog križa započela u vrijeme Prvog svjetskog rata u bolnici u Lipiku na što će ovih dana podsjetiti izložba ‘Put humanosti’ . Obitelj Breitwieser iz koje je Ani potekla u Lipiku je potpuno zaboravljena, a njihova nekadašnja kuća nazvana ‘Vila Zinke’ po mesaru koji je za vrijeme tzv. NDH bio njezin kratkotrajni vlasnik trebala bi postati još jedan u nizu interpretacijskih centara koji se europskim novcem grade po Hrvatskoj
Piše: Nives Matijević
Nasuprot nekad čuvenom perivoju u Lipiku – koji je nedavnom rekonstrukcijom značajno izgubio na svojoj bioraznolikosti, ali je zato preko svake mjere načičkan lampama, neukusnom parkovnom galanterijom, te unakažen drečavo obojenim dječjim igralištem primjerenim seoskom vašaru, što je sve koštalo oko četiri milijuna eura uglavnom europskog novca – niz je nekad krasnih građevina iz doba Austro-Ugarske i međuratnog razdoblja.
Službeno je to Ulica Marije Terezije, neslužbeno ‘Ulica vila’, a u stvarnosti skoro pa ulica duhova, jer stalnih je stanovnika tek nekoliko, ne računajući goste Doma hrvatskih veterana – hrvatske branitelje.
Dio vila je obnovljen, neke su u otužnom stanju jer već desetljećima propadaju, dvije se ruševne nude na prodaju. Jedna je vila već godinama u rekonstrukciji, ali je zapravo izgrađena veća i robusnija, nego je originalno bila. U njoj bi se trebao urediti još jedan u nizu interpretacijskih centara u Hrvatskoj izgrađenih pretežito europskim novcem, te multifunkcionalna dvorana i drugi sadržaji.
Riječ je o projektu nazvanom ‘Vila Zinke -Vila dobre vode’, sastavnom dijelu većeg projekta razvoja i revitalizacije kulturne baštine ‘Terme Lipik’. Njegov je cilj, rečeno je svojedobno na predstavljanju, potaknuti obnovu i očuvanje lipičke kulturne baštine. A počeci Lipika kao toplica datiraju u sredinu 19. stoljeća, iako se kao ljekovito vrelo spominje i koristi mnogo ranije.
Međutim, preduvjet za točnu i kvalitetnu interpretaciju baštine je njezino temeljito poznavanje. A u ovom je slučaju i sam naziv građevine ‘vila Zinke’ povijesno netočan, jer je njezino pravo ime ‘Vila Breitwieser’ – o čemu svjedoče i razglednice iz doba Austro-ugarske – a ugledna obitelj Breitwieser koja ju je izgradila i općenito dala značajan doprinos razvoju Lipika kao lječilišta – potpuno je zaboravljena.
Pokušajmo stoga ispraviti nepravdu prema obitelji, koja je ne samo izgradila jednu od najljepših vila u kupalištu Lipik, nego je iz nje potekla i jedna od, uz dr. Andriju Štampara, najvažnijih osoba za povijest hrvatskog javnog zdravstva i sestrinstva Štefanija-Ani Papailiopulos, hrvatska Florence Nightingale. O njezinom pionirskom radu na zdravstvenom obrazovanju stanovništva danas se uči u medicinskim školama i na studijima sestrinstva, a njezin bogat i zanimljiv život zaslužuje temeljito istraživanje.
Zaboravljena obitelj Breitwieser
Nakon Drugog svjetskog rata Lipičani su kuću, u kojoj bi u budućnosti trebao biti interpretacijski centar lokalne baštine, zvali ‘vila Zinke’ zato jer je mesar i gostioničar Franjo Zinke (1896.-1968.) bio njezin posljednji vlasnik i to tek nekoliko godina – od jeseni 1941. do nacionalizacije vile 1946. godine. Naime, Zinke je, nakon uspostave tzv. Nezavisne države hrvatske (NDH) vilu kupio od nasljednika dr. Heinricha Hinka Breitwiesera, lipičkog kupališnog liječnika, koji ju je izgradio krajem 19. stoljeću u tadašnjoj Glavnoj, a kasnije Kolodvorskoj ulici u Lipiku. Od tada se pamtilo samo Zinkea, a obitelj Breitwieser pala je u potpuni zaborav.
“Moj pradjed, dr. Heinrich Hinko Breitwieser rodio se 1852. godine u Starom Vrbasu u Bačkoj i porijeklom je bio Folksdojčer. Pretpostavljam da je 1880.-tih godina kao mladi liječnik došao u kupalište Lipik. U Lipiku je upoznao Justinu Alojziju Lifkay, rođenu 1864. godine, kći jedinicu Antuna Lifkaya i Magdalene Obajdin, vlasnika hotela i restorana Lifkay u Lipiku. Heinrich i Justina vjenčali su se 1884. godine, a njihovo prvo dijete bila je moja baka Štefanija rođena 20. kolovoza 1885. u Kuli u Bačkoj.
Osim moje bake Štefanije, Heinrich i Justina Breitwieser dobili su još pet kćeri i sina: Gizelu rođenu 1887. godine, Viktoriju rođenu 1892. godine, Mariju rođenu 1894. godine, Hildu rođenu 1896. godine, Ernestinu rođenu 1898. godine, te sina Juliusa, koji je bio najmlađi – rođen je 1899. godine. Ne znam kada se točno obitelj vratila u Lipik, ali se vila Breitwieser u kojoj su kasnije živjeli počela graditi 1891. godine“, doznali smo svojedobno od prof. Jasminke Usmiani, praunuke dr. Breitwiesera, nakon traganja za potomcima Ani Papailiopulos.
(razglednica iz zbirke Nives Matijević)
Vila Breitwieser izgrađena je odmah pored nekadašnjeg hotela Lifkay, u kojem je danas Dom hrvatskih veterana Lipik, a o početku gradnje vile novine su u srpnju 1891. godine izvijestile:„Naš vriedni sugradjanin g. Hinko Breitwieser, miestni kupalištni liečnik, gradi uz Hotel Lifkay, dakle baš u centrumu Lipika, vilu, koja bi u i svakomu većemu mjestu bila uriesom.“
Zahvaljujući lipičkom fotografu Mauriceu Schnapeku i razglednicama koje je izdavao danas možemo vidjeti originalan izgled brojnih građevina u Lipiku, pa tako i vile Breitwieser. Ona se na razglednicama Lipika pojavljuje još od 1899. godine, a moguće je da postoje i starije.
‘Ovrhovni zavodski liječnik’ dr. Breitwieser svjedoči gradnji Kursalona
Dr. Breitwieser bio je ‘ovrhovni zavodski liečnik’ u Lipiku, te redoviti član ‘Sbora liečnika Kraljevina Hrvatske i Slavonije’ osnovanog 1874. godine u Zagrebu. Njegovo ime navedeno je na različitim reklamnim brošurama iz zlatnog doba kupališta Lipik prije Prvog svjetskog rata, te u austro-ugarskim balneološkim vodičima. Ugledni i poštovani dr. Breitwieser spadao je među najimućnije stanovnike Lipika toga vremena. Bio je član općinskog zastupstva što potvrđuje mramorna ploča u zgradi poglavarstva tada upravne općine Lipik, u kojoj je i danas gradska uprava. Na ploči postavljenoj povodom dovršetka gradnje zgrade 1896. godine su imena 12 članova tadašnjeg općinskog zastupstva, među kojima je i dr. Hinko Breitwieser. (Lipik se 1890. godine odvojio od Pakraca i postao samostalna upravna općina.)
U Glasniku županije Požežke može se naći podatak da je dr. Breitwieser bio u imeniku ‘veleporezovnika’ županije požežke i stoga imao pravo biti i godinama je bio član županijske skupštine. Svjedočio je i gradnji lipičkog Kursalona – danas ruševnog simbola Lipika, a nekad nadaleko najljepše građevine, koju su dali podići tadašnji vlasnici Jodne kupelji Lipik dr. Ernest Schwiemer i poduzetnik Josip Deutsch. Gradile su se tada i druge zgrade u sklopu kupališta, a u lipnju 1894. na gradilištu se dogodila nesreća – propala je skela s koje je popadalo osam radnika, a dr. Breitwieser prvi je dotrčao u pomoć, izvijestile su tadašnje novine.
Nekoliko godina kasnije i sam je dr. Breitwieser doživio nezgodu – godine 1899. u zagrebačkom svratištu ‘Trim gavranima’ pao je niz stepenice i slomio kuk. Pod njegovim vodstvom 1899. godine otvoreno je u Lipiku lječilište za djecu siromašnih roditelja i nižih državnih činovnika s malom plaćom, koja su ondje boravila besplatno ili u pola cijene.
Prvi svjetski rat, oberica Ani i kolajna Crvenog križa
Po izbijanju Prvog svjetskog rata s austro-ugarskih frontova u kupalište Lipik na liječenje i oporavak počinju pristizati ranjenici. O njima brinu dr. Breitwieser i njegov kolega dr. Bertalan (Bartol) von Szemerey. U Lipiku djeluje i podružnica Crvenog križa, a tamošnja bolnica postaje bolnica Crvenog križa. Već u listopadu 1914. godine u kupalištu i hotelu smješteno je 100 ranjenika, a novine pišu kako “službu bolničarsku vrše i ovdje članice Crvenog križa s velikom požrtvovnošću.”
Glavna sestra, tzv. oberica u bolnici bila je Breitwieserova najstarija kći Štefanija-Ani, koja se, nakon udaje 1907. godine, preziva Papailiopulos. Predani rad i briga za ranjenike dvojice lipičkih liječnika, ali i dobrovoljne bolničarke Ani Papailiopulos prepoznat je i u Beču – godine 1916. u Požešku županiju stiže nadvojvoda Franz Salvator, zamjenik predsjednika (pokrovitelja) Crvenog križa u Monarhiji, te u ime cara Franje Josipa među ostalim zaslužnim građanima odlikuje i dr. Breitwiesera i dr. Szemereya – obojica dobivaju počasni znak II reda s ratnom dekoracijom, a oberica volonterka Ani Papailiopulos odlikovana je srebrnom počasnom kolajnom Crvenog križa sa ratnom dekoracijom.
Nakon završetka Velikog rata dr. Breitwieser je u novonastaloj državi nastavio službovati u Lipiku kao kupališni liječnik. Preminuo je 25. lipnja 1929. godine, a pokopan je na zagrebačkom Mirogoju u arkadama.
Foto: arhiv Crvenog križa Hrvatske
“Justina Breitwieser je nakon smrti supruga nastavila živjeti u Lipiku. Koliko znam, zadnju godinu prije prodaje kuće živjela je kod sina Juliusa (Đule) u Zagrebu (gdje je i umrla 1942. godine, op. a). Kćeri su se međuvremenu udale – Hilda i Gisella su živjele u Beču, Viktorija u Budimpešti, a Marija je umrla 1939. godine (pokopana je u Lipiku op. a.). Sin Julije imao je tvornicu u Zagrebu, odnosno u Stupniku“, kazala nam je Jasminka Usmiani.
Dvije godine nakon smrti dr. Breitwiesera, u jesen 1931. kao vlasnici vile Breitwieser upisuju se nasljednici – Štefanija Papailiopulos iz Zagreba, Gizela Bumbala iz Badena, Milka Braun iz Stare Gradiške, Viktorija (za koju se ne može pročitati odakle je), Julius Breitwieser iz Zagreba i Nikola Breitwieser iz Lipika. Usto, u Gruntovnoj knjizi u Pakracu nalazimo i podatak da je 1915. godine Ani Papailopulos upisana kao vlasnica susjednog hotela Lifkay, koji je potom 1919. godine prodan Mariji Wyszatyckoj iz Lipika za 80.000 kruna.
Nakon proglašenja tzv. NDH vila mijenja vlasnike – 22. listopada 1941. prodana je Franji i Anici Zinke (rođenoj Fekete) iz Lipika. Obitelj Zinke je, prema podacima iz knjige Siniše Njegovana Stareka ‘Česi u Pakracu, Prekopakri i Lipiku’, u Lipik doselila 1892. iz Češke.
U rujnu 1944. godine partizani su zauzeli Lipik. Izvješće OZN-e Pakrac navodi da je “najtežim banditima” uspjelo umaći, a među njima navode i Zinkea, odnosno pišu ‘Cinker’. Franjo Zinke je, prema kazivanju lipičke učiteljice Marije Ljevaković, nakon rata završio u zatvoru. Kasnije je uglavnom boravio u Zagrebu, a nakon što je 1968. godine preminuo, pokopan je na gradskom groblju u Lipiku.
Nakon Drugog svjetskog rata vila Breitwieser je nacionalizirana – temeljem zaključka od 30. listopada 1946. godine na vilu se uknjižila se Narodna Republika Hrvatska. Za vrijeme SFRJ u vili su se mijenjali stanari, dok nije u Domovinskom ratu teško oštećena. Potom je godinama propadala, dok nije srušena da bi se na istom mjestu izgradila nova.
Zdravstvena reforma dr. Štampara i Škola za sestre pomoćnice
Štefanija-Ani se 10. lipnja 1907. godine u Pakracu udala za Konstantina Papailiopulosa, rođenog 1872. u Aegionu (Aigio), u zapadnoj Grčkoj. O njezinom suprugu uspjeli smo naći tek podatak da je od 1890. do 1893. studirao na Technischen Hochschule u Münchenu.
Dvije godine nakon vjenčanja, 1909. godine u Grazu u Austriji rodio im se sin Ivan, otac Jasminke Usmiani. Ivan Papailiopulos u Grazu je živio do desete godine života, a potom je došao u Lipik kod bake i djeda, u vilu Breitwieser.
„Nakon četiri godine braka moja se baka rastala od supruga, koji se navodno vratio u Grčku. Moj tata nikad nije kontaktirao sa svojim ocem, niti je ikad o njemu govorio. Ali je često pričao o vremenu provedenom u Lipiku kao najsretnijem dijelu svog djetinjstva“, kazala nam je prof. Usmiani.
Nakon što je više od dvije godine volontirala u bolnici u Lipiku, sestra Štefanija odlazi u Budimpeštu, gdje je 1916./1917. radila u vojnoj bolnici ‘Penzitezek Hadikorhaza’, a to je prema riječima njezine unuke Jasminke Usmiani, evidentirano u njihovu godišnjaku. Ondje se razboljela, te morala prekinuti posao.
Za godine 1917./18. navodi da je radila kao činovnica, doznajemo iz upitnika ‘Lični podaci sestara pomoćnica’ koji je ispunila u svibnju 1941. nakon uspostave tzv. NDH. Iz upitnika doznajemo i da je Štefanija Papailiopulos završila višu djevojačku i jednu godinu trgovačke škole, da je uz hrvatski govorila njemački, engleski, mađarski i nešto francuskog. Prije Prvog svjetskog rata igrala je tenis.
Loše zdravstveno stanje velikog dijela stanovništva, osobito seoskog, epidemije zaraznih bolesti, slaba prehrana i loši uvjeti stanovanja, primitivna obrada zemlje, gospodarske posljedice rata, nerazvijena zdravstvena infrastruktura i neprosvijećenost o zdravlju bile su okolnosti u kojima su nakon Prvog svjetskog rata djelovali zdravstveni radnici.
Među njima bio je i dr. Andrija Štampar (1888.-1958.), koji je, nakon karijere vojnoga liječnika u ratu, 1918. godine imenovan zdravstvenim savjetnikom pri Povjereništvu za socijalnu skrb u Zagrebu, a 1919. godine načelnikom Odjela za rasnu, javnu i socijalnu higijenu pri Ministarstvu narodnoga zdravlja u Beogradu, u tadašnjoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca.
Vodeći se devizom da blagodati medicine moraju biti pristupačne svim ljudima, bez obzira na njihovo ekonomsko stanje, dr. Štampar je idućih godina ostvario i danas nevjerojatan napredak u razvoju javnoga zdravstva u novoj državi – osnovao je, pokrenuo ili sudjelovao u pokretanju oko 250 higijenskih ustanova širom zemlje i zapravo oblikovao potpuno novi zdravstveni sustav. Intenzivno je surađivao sa Zdravstvenom organizacijom Lige naroda, kao i s Rockfellerovom fondacijom iz SAD-a, koja je zahvaljujući njemu u Kraljevinu SHS usmjerila velika novčana sredstva korištena za osnivanje i opremanje zdravstvenih ustanova, školovanje zdravstvenog osoblja i slanje stipendista u inozemstvo.
Tako je među ostalima godine 1921. u zagrebačkoj Mlinarskoj ulici osnovana Škola za sestre pomoćnice, kao prva stručna škola za izobrazbu medicinskih sestara u sjevernoj Hrvatskoj, profesije koja do tada ovdje nije postojala. Osnivanje škole označilo je početak profesionalizacije sestrinstva u Hrvatskoj. Godine 1923. škola je promijenila naziv u Kraljevska državna škola za sestre pomoćnice u Zagrebu.
Polaznice su slušale predmete: Nauka o čovjeku, Nauka o zdravlju, Opća patologija i unutarnje bolesti s naukom o uporabi lijekova, Kirurgija i prva pomoć, Primaljstvo i njega novorođenčadi, Kožne i venerične bolesti, Trahom, Malarija i Alkoholizam, a potom morale provesti oko pola godine na praktičnoj nastavi. Nakon godinu dana polagao se ispit koji je osiguravao naslov sestre pomoćnice. Prve diplomirane sestre kasnije su na školi radile kao nastavnice.
Štefanija Papailiopulos pohađala je ovu školu od 1922. do 1924. godine, a imala je i stipendiju. Prije nego što je stupila u školu, za sobom je već imala dugogodišnje iskustvo rada u bolnicama u Lipiku i Budimpešti. Kako je još ranije samostalno vodila vlastito kućanstvo, razumjela se i u niz praktičnih i važnih poslova u kućanstvu – kuhanje, ukuhavanje, mljekarstvo, peradarstvo, povrćarstvo, vezenje, šivenje… Ta njezina znanja pokazat će se vrlo važnim za njezin kasniji rad u obrazovanju seoskog stanovništva na domaćinskim tečajevima. Sama je smatrala da od svih grana sestrinskog rada najviše afiniteta ima za područja ishrana i njega bolesnika.
Godine 1924. Školu za sestre pomoćnice posjetili su predstavnici Rockfellerove fondacije. Zahvaljujući njihovom novčanom daru nabavljena su, među ostalim, nastavna pomagala i školska oprema. Rockfellerova fondacija odigrala je značajnu ulogu i u životu Ani Papailiopulos – nakon stjecanja diplome na Školi za sestre pomoćnice, godine 1925. dobila Rockfellerovu stipendiju koja joj je omogućila dodatno stručno usavršavanje za medicinsku sestru i dijetetičarku u Kanadi, SAD-u i Austriji.
Anini tečajevi za seoske žene i medalja Florence Nightingale
Godine 1926. dr. Štampar je uz pomoć Rockfellerove fondacije u Zagrebu osnovao svoju Školu narodnog zdravlja, središnju ustanovu javnoga zdravstva u Hrvatskoj. Na plaći Rockfellerove fondacije, ali kako navodi “bez dekreta”, Štefanija kao kućanica i nastavnica od 20. rujna 1926. godine do 22. studenog 1927. godine organizira domaćinske tečajeve Škole narodnog zdravlja.
Već tada su se na inicijativu Ani Papailiopulos sestre sastajale i dogovarale o osnivanju udruženja sestara koje su diplomirale na Školi za sestre pomoćnice. Stoga se pretpostavlja (arhiva je uništena) da je u to vrijeme osnovana Organizacija diplomiranih sestara Škole za sestre u Zagrebu, čija članica od osnutka je i sestra Štefanija.
Štefanija je od 1927. do 1932. godine ljeti nastavnica na Seljačkom sveučilištu (koje je organizirala Škola narodnog zdravlja prema uzoru na danske visoke škole za seljake), gdje je predavala opću higijenu, higijenu prehrane i higijenu žena i dojenčeta, te organizira higijensko-domaćinske tečajeve na selu.
Od 1932. do 1940. vodi higijensko-domaćinske tečajeve na selu i u Zagrebu. Tečajevi su se održavali zimi, kad nije bilo poljoprivrednih radova, a bili su ponajprije namijenjeni ženama koje su educirane o higijeni, prvoj pomoći, načinima kuhanja, pripremanja i konzerviranja namirnica za zdravu prehranu, novim vrstama namirnica, te njezi dojenčadi i male djece. Tečajevi bi trajali dva ili tri tjedna.
Prvi higijensko-domaćinski tečaj održan je u prosincu 1926. godine u turopoljskom selu Mraclin, a pohađalo ga je deset žena. Sestrama pomoćnicama nije bilo ni lako ni jednostavno pridobiti seosko stanovništvo da dođe na tečaj i stječe nova znanja, ali Ani je uspijevala. Prema dostupnim podacima tijekom 15 godina, odnosno do 1941. godine Ani je sa svojih deset medicinskih sestara putujući po Hrvatskoj od sela do sela održala ukupno 732 zimska tečaja, koja su pohađale 5.873 žene. Bilo je tada teško putovati, a najčešće se išlo kolima koja su se na blatnim putevima znala i prevrnuti. Ni tečajeve nije bilo lako organizirati – konzervativne starije seoske žene često su odvraćale one mlađe od tečajeva, govoreći kako je ono što one znaju kuhati dovoljno dobro i za njihove kćeri, te da ih “ionako neće udavati za ministre”.
Je li Florence Nightingale, utemeljiteljica modernog sestrinstva i društvena reformatorica doista bila uzor Štefaniji Papailiopulos danas možemo samo nagađati. Kako god, Štefanija Papailiopulos je 1933. godine za svoj dotadašnji doprinos i neumorni rad na zdravstvenom prosvjećivanju hrvatskog seoskog stanovništva od Međunarodnog odbora Crvenog križa dobila medalju Florence Nightingale, najveće međunarodno priznanje koje jedna medicinska sestra može dobiti.
Anina medalja je, zajedno s ostalim predmetima i dokumentima iz njezine ostavštine, koja je danas u vlasništvu obitelji Usmiani, bila najvažniji izložak na prvoj njoj posvećenoj izložbi “Put humanosti – od volonterke Crvenog križa do nagrade Florence Nightingale” postavljenoj u prosincu 2023. u Hrvatskom Crvenom križu u Zagrebu, gdje već više od 20 godina radi Anin praunuk Ivan Usmiani. Izložba će ovih dana gostovati u Lipiku, gdje je Ani kao volonterka započela svoju dugu i bogatu karijeru.
Ani izdaje kuharice i spašava djecu
Godine 1934. u izdanju Škole narodnog zdravlja kao Ani Papailiopulos objavila je svoju prvu kuharicu, knjižicu ‘O kuhanju’ s nizom korisnih recepata. Zatim je kao “sestra Štefanija Papailiopulos” 1936. godine u Zagrebu objavila opsežnu knjigu ‘Ishrana i kuhanje’, a 1954. godine izišla je njezina knjiga ‘Naša hrana – naše zdravlje’.
U proljeće 1940. godine Štefanija organizira ishranu u lječilištu u Kraljevici. Potom je 30. lipnja 1940. imenovana ravnateljicom je dječjeg doma u Fužinama, gdje je dočekala početak Drugog svjetskog rata. Tu je u svibnju 1941. ispunila upitnik ‘Lični podaci sestara pomoćnica’ iz kojeg doznajemo mnoge detalje njezine biografije.
“Na mjesto ravnateljice postavljena sam privremeno radi organizacije ove nove ustanove, osobito radi moderniziranja ishrane. Ubuduće sam trebala raditi na reorganizaciji ishrane u svim dječjim domovima po prijedlogu kojeg u prijepisu prilažem. Pošto do sada nije bilo zamjenice, nije se mogao taj moj prijedlog izvesti”, navela je u opasci. Iste je godine opet imala i zdravstvenih poteškoća, a u ranije spomenutom upitniku Štefanija je navela kako ima probleme sa žučnim kamencima, te da je operirala čir na dvanaestercu.
Štefanija Papailiopulos preminula je 1958. godine. Pišući o njezinom radu za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata, sestra Mihaela Terzić, koja je uz Štefaniju bila jedna od prvih školovanih medicinskih sestara u Hrvatskoj, te je i sama 1977. dobila medalju Florence Nightingale, otkrila je: “Za vrijeme okupacije sestra Ani radi u antifašističkoj grupi žena na spašavanju djece, osobito u Jaski, a nakon oslobođenja radi u zdravstvenoj referadi Odjeljenja za zaštitu djece pri Ministarstvu socijalnog staranja NR Hrvatske. Tu postavlja temelje pravilnoj prehrani u dječjim domovima.
Godine 1950. je umirovljena jer je prešla dob za službovanje, ali to ju ne smeta da se uvijek spremno odaziva na savjetovanja o organiziranju i sređivanju prehrane. Tako je neko vrijeme radila u bolnici u Biogradu na moru, u Bolnici Dr. Kajfeša u Zagrebu (danas Sveti Duh) itd. Godine su prolazile, bolest je podmuklo potkopavala njezin život, no sestra Ani je i u sedamdesetoj sačuvala duh i radni elan. Zato, kad je Ministarstvo narodnog zdravlja odlučilo ponovno početi s organiziranjem higijensko-domaćinskih tečajeva sestara, koji su za vrijeme rata prekinuti, sestra Ani opet je odlazila na selo i sama držala tečajeve. Škola za sestre šalje joj svoje učenice na praksu, a ona i opet oduševljava i osposobljava veći broj sestara da nastave započeto djelo.“
(objavljeno 6.5.2024.)
