Hotel Dubrovnik sagradio je Srbin Svetozar Milinov, ubijen 1941.
Dogodine će se navršiti punih 30 godina od završetka domovinskog rata, no bolne rane između građana RH srpske i hrvatske nacionalnosti još nisu zacijelile. Rat koji je počeo stradanjima uglavnom Hrvata, završio je egzodusom hrvatskih Srba iz ‘Krajine’, ali i njihovim odlaskom iz nekih drugih gradova.
Iako je broj deklariranih Srba u Hrvatskoj po zadnjem popisu sveden s predratnih 12,2 na svega 3,2 posto stanovništva, odnosno s 581.663 na 123.892 građanina RH, srpska je zajednica ostala nevjerojatno šarolika. Njeni pripadnici, zbog niza povijesnih okolnosti, žive u posve drugačijim uvjetima, od primjerice Vukovara s odvojenim školama, do nekih pasivnih krajeva gdje ih se sustavno diskriminira, ili gradova u kojima su podvrgnuti asimilaciji.
U našem feljtonu opisat ćemo život Srba u tri hrvatska grada: glavnom gradu Zagrebu, nekadašnjem središtu srpske pobune 1991. Kninu i Šibeniku, gradu na prvoj liniji fronte. Moraju li preostali Srbi sakrivati svoj identitet ili ga mogu slobodno isticati, a ako mogu – kako to čine? Koliko su povezani sa srpskim institucijama, pravoslavnom crkvom? Daju li svojoj djeci tradicionalna srpska imena, za koga navijaju? To je samo dio pitanja o kojima smo razgovarali s članovima tih triju zajednica.
Piše: Saša Paparella
“Repetiranje u svitanje i poznati mi glasovi
Ispituju susjede, gdje je onaj drukčiji
Pogrešno mi ime piše na vratima
Pa je došao da ga skine moj drug iz djetinjstva”
(Hladno pivo: ‘Par pitanja’, album ‘Šamar’)
Moj prijatelj, Zagrepčanin Rajko čim progovori o nekoj privatnoj temi, osjetno snizi glas. O poslu razgovaramo normalnim tonom, ali čim se skrene na bilo kakve privatne teme – Rajka jedva da i čuješ, moraš nasloniti uho na njegova usta da shvatiš o čemu govori. Nije uvijek bilo tako – nekoć je o svemu govorio istim tonom, sve dok 1991., nije naprasno spoznao da je Srbin, i po ocu i po majci, nakon što je to spoznala i njegova okolina u Novom Zagrebu. Neki od njegovih rođaka su izbačeni iz stana, drugi su iz straha pobjegli u Srbiju, a Rajko i njegovi roditelji su odlučili ostati u svom gradu, Zagrebu. Evo ih i danas u tom istom stanu, ništa ružno im se nije dogodilo, ali i dalje, čim krenemo u neku osobnu, makar i najbanalniju priču, Rajko šapuće. 30 godina nakon rata.
Prvo zagrebačko kazalište izgradio je Srbin
Zagrebačka obitelj prije par godina je došla u posjet familiji u srpsko selo u Liku. Ponosno predstavljaju svog najmlađeg člana. “Sine, kako se zoveš?”, pita ga rođak. “Jovo”, protepa mališan. “Jovo? Svaka čast, živite u Zagrebu i djetetu ste dali naše ime!”. “Ma nije Jovo nego li Lovro, ali još ne zna izgovarati sva slova, pa ga vodimo logopedu”, objasne mu djetetovi roditelji.
Istinita priča samo je jedna crtica iz života jedne obitelji zagrebačkih Srba, gdje će malo tko djetetu dati neko prepoznatljivo srpsko ime.
U Zagrebu je po zadnjem predratnom popisu 1991. popisu živjelo 45.054 Srba. Na popisu 2001. bilo ih je tek 18.801, dakle za tri petine manje. Do popisa 2011. broj im se neznatno smanjio, na 17.526. Stanje se opet pogoršalo do zadnjeg popisa 2021., kad im se broj smanjio za preko pet tisuća, na svega 12.034, što je četvrtina predratnog broja zagrebačkih Srba. U postocima, sada ih je u stanovništvu grada tek 1,6 posto.
Ti preostali Srbi danas svoj nacionalni identitet vrlo često zadržavaju unutar svoja četiri zida, no nije uvijek bilo tako. Prije stotinjak i više godina bila je to važna zajednica, čiji su imućni pojedinci – mahom trgovci – u središtu Zagreba sagradili razna važna zdanja. Spomenimo samo zgradu prvog profesionalnog kazališta, koju je na Markovom trgu 1834. podigao trgovac Kristofor Stanković.
Odnosi s većinskim narodima bili su dobri, pogotovo u doba ilirizma i panslavizma, no krajem 19. stoljeća dolazi do stvaranja modernih nacija i počinju problemi. Na prijelazu stoljeća u Zagrebu je izlazio list Srbobran, koji u ljeto 1902. objavljuje tekst pod naslovom ‘Srbi i Hrvati’. U njemu se poziva na borbu “do istrage vaše ili naše”, a što rezultira masovnim demonstracijama, razbijanjem izloga srpskih trgovina i demoliranjem prostorija srpskih institucija. Kako se kasnije pokazalo, bio je to tek uvod u nešto puno gore.
Vlasnik hotela Dubrovnik ubijen u Jadovnom
U međuvremenu, propala je Austro-Ugarska, a stvorena je Kraljevina Jugoslavija, društvo u kojem su Srbi imali povoljnu poziciju.
Naturalizirani Zagrepčanin Svetozar Milinov, rođen u Vojvodini, vjerojatno je bio zadovoljan čovjek. Uspješan trgovac tekstilom i uvaženi član snažne srpske zajednice, u glavnom hrvatskom gradu sagradio je, i to na Jelačić placu, hotel koji je nazvao po sebi – Milinov. Godine 1940. prodao ga je kompaniji Dubrovačka plovidba, a novi vlasnici odmah se bacaju na rebranding i mijenjaju mu ime u ‘Dubrovnik’, kako se hotel i danas zove. Te je godine Svetozar otišao u zasluženu mirovinu, a uhodani biznis s tekstilom ostavlja četvorici svojih sinova – Vojislavu, Đorđu, Kosti i Nikoli. Život je bio lijep. A onda se, svega godinu dana nakon prodaje hotela, u travnju 1941., na glavnom zagrebačkom trgu, ispred hotela Dubrovnik, pojavila kolona njemačkih tenkova, a potom i ustaški vojnici. Već u srpnju, pokupili su cijelu obitelj Milinov, oteli im imovinu i rekli da ih deportiraju u Srbiju. Umjesto toga, otpravili su ih u lički logor Jadovno i tamo ih sve pobili.
U narednih godinu-dvije iz grada je nestala skoro cijela, nekoć moćna srpska zajednica. Prvo su im zabranili živjeti sjeverno od Ilice, Vlaške i Maksimirske ulice, lišili ih imovine, a onda su mnoge od njih lišili i života, ili barem protjerali u Srbiju.
Nakon 1945., zajednica se obnavlja jer u Zagreb dolazi novi val useljenika. Seljaci s Banije i Korduna, slavonski, lički i dalmatinski Srbi, mnogi od njih tradicionalno zaposleni u državnoj službi – željeznici, policiji. Ali dolaze i tisuće Srba oficira JNA, rođenih izvan RH, u Srbiji i BiH.
Kada se 1991. Hrvatska ponovno osamostalila, ali ovoga puta kao demokratska država, srpska je zajednica opet loše prošla. Doduše, ovog puta nije bilo masovnih deportacija i ubijanja, uz izuzetak slučajeva kao što je sramotna likvidacija troje članova obitelji Mihajla Zeca, a koji su upravo ovih dana dobili svoje spomen- obilježje na Sljemenu, na mjestu gdje su smaknuti. I mnogi drugi su imali problema, od telefonskih prijetnji do vrijeđanja i otpuštanja. “Nije bilo lako, pucali su mi na kuću, ali ja sam odlučila ostati”, ispričala nam je jedna starija Srpkinja koja i danas živi u svom Zagrebu. Nije htjela otići, a i gdje bi išla? U Srbiji nikada u životu nije bila, a njeno rodno selo našlo se u SAO Krajini, pa sve da je i htjela nije mogla tek tako preko linije fronte prijeći na srpsku stranu.
‘Dom mi je ostao u Travnom’
I dok je ta gospođa uspjela ostati u svom domu, kao i brojni drugi “domaći Srbi” rođeni u Gračacu, Petrinji ili Benkovcu, puno gore je prošla ona druga srpska zajednica u Zagrebu – obitelji oficira JNA koji su se, skupa s kolonama te vojske 1991. napuštale vojarne i svoje zagrebačke stanove. No u mnogo slučajeva u gradu su ostala živjeti njihova djeca, rođeni Zagrepčani, odjednom ostavši sami, napušteni od obitelji, a ponekad i od prijatelja. Od onih koji su otišli – sjećam se Gorana Kostića Koste, frontmena zagrebačke grupe Studeni Studeni. Jednog dana, samo se pročulo da je Kosta otišao u Srbiju, i to u Niš gdje je nastavio s bendom koji je nazvao Novembar. Kosta se ponekad vraćao u Zagreb, 2016. gledali smo ga u Ksetu.
I jedan od vodećih srpskih novinara Teofil Pančić svoje je formativne godine, od 11. do 26., proveo u Zagrebu. Njega pamtim kao stasitog momka duge kose koji je krajem 80-ih izlazio pred OKC, ispred tadašnjeg Radija 101. I on je u jesen 1991. otišao u Srbiju, u kojoj je nekoć, jako davno, već živio. Objašnjavajući razloge odlaska iz svog grada rekao je: “Moja bi aktivnost kritičara stvarnosti bila isuviše gledana tih 90-ih godina kroz prizmu toga da sam sin oficira bivše države, da sam došao iz Srbije i slično… U tom smislu ta je odluka dobrovoljna, ali ona nije istinski dobrovoljna jer je izazvana vanjskim okolnostima koje ja nisam birao”, izjavio je Pančić u jednom intervjuu.
Prije nekoliko godina, za hrvatskog je izdavača objavio autobiografsku knjigu “Aleja Viktora Bubnja”. Tako se naime zvala ulica u novozagrebačkom naselju Travno u kojoj je živio, a ime je dobila po nekadašnjem načelniku generalštaba JNA.
“Nakon što sam te ’91. posljednji put zatvorio svoj stan u Aleji Viktora Bubnja, mogao sam imati i kuću i stan i svašta, ali nisam mogao imati dom. On je ostao tamo”, rekao je Pančić, danas ugledni kolumnist beogradskog tjednika Vreme.
Od zagrebačkih kulturnjaka koji su ostali u svom gradu, spomenimo pjesnika Simu Mraovića, koji je također živio u Novom Zagrebu.
Iza Sime, koji je umro 2008., ostao nam je, kako ga je nazvao, “prvi manjinski roman” objavljen 2002. s podnaslovom ‘Konstantin bogobojazni’. Tu Simo opisuje kako dugo nije niti znao da je Srbin, ali i neugodnosti s hrvatskom policijom zbog svog imena, prijatelje koji su mijenjali imena, izbacivanja s posla, iz stanova, bježanje iz grada, pa i ubojstva. Spominje i oca koji je zbog prijetnji otišao u Nizozemsku.
Od 2000. do prerane smrti Simo je vodio popularan nedjeljni talk show Kava i kolači u zagrebačkoj knjižnici Bogdan Ogrizović.
Predrag Ličina
Problema su znali imati i Hrvati s nedovoljno hrvatskim imenima, pa je i mene u tadašnjoj redakciji, nezadovoljan s nekim tekstom, potražio Velimir Bujanec s nekom svojom bandom pitajući “gdje je onaj Srbo-Talijan”. Nije imao sreće – ne samo što me nije našao, već je naletio na jednu kolegicu Srpkinju, za glavu već od njega, koja ga je naglavačke izbacila iz redakcije. “Nemoguće je da si Srpkinja, pa ti si zgodna!”, bilo je zadnje što je uspio reći.
Roštilj ‘Kod Srbina’ – od miniranja do slave
Neki su Srbi odlazili, pa su se vraćali. Jedan od popularnijih restorana u Zagrebu vodi Milan Labus, Ličanin iz okolice Gračaca. On je na Keglbajsu, pokraj Zapadnog Kolodvora od 1984. držao roštiljarnicu. Kad je počeo rat, lokal sa srpskim specijalitetima brzo je nastradao.
Milan je morao otići u Ljubljanu, no kad je 2002. sud presudio da ima pravo na odštetu za uništeni lokal vratio se i na Ravnicama otvorio već restoran kolokvijalno znan kao ‘Kod Srbina’. Doduše, leskovački voz je preimenovao u ‘maksimirski niz’, a đevrek je prekršten u ‘ružu hrvatsku’. Zadnjih godina u Zagrebu je nastala prava manija otvaranja restorana s leskovačkim roštiljem. No, sve to ne znači da je – pogotovo sudeći po grafitima i usklicima na stadionu – postalo poželjno biti Srbin u Zagrebu.
Zagrebački redatelj Predrag Ličina – i on je rođen u Novom Zagrebu – ovih je dana, na prijemu SNV-a za pravoslavni Badnjak, dobio nagradu Nikola Tesla “za podizanje kvalitete vidljivosti srpskih institucija u Hrvatskoj, za kreativno i neskriveno deklariranje pripadnosti srpskom narodu u Hrvatskoj…a na zadovoljstvo publike željne mira i smijeha”. I Ličina se na Facebooku sprda s modom otvaranja srpskih pečenjara po Zagrebu, a nakon što je jedna od njih nazvana ’Četiri šešira’, po uzoru na ’Tri šešira’ na beogradskoj Skadarliji – upitao se: Šta je sljedeće? ’Dva i po jelena’? ’Starija Hercegovina?’, referirajući se na nazive poznatih beogradskih restorana. “Pretpostavljam da nakon napada s roštiljem slijedi napad kulturom!”, napisao je Ličina, koji radi satirične spotove za SNV, a prije par godina snimio je zombi -komediju ‘Posljednji Srbin u Hrvatskoj’. No, jesi li članovi sadašnje zajednice sada posljednji Srbi u Zagrebu?
‘Biti Srbin u Hrvatskoj pruža prilike za dobar humor’
U travnju 1991., radio sam na popisu stanovništva. Motivi su bili znatiželja i pristojna lova, a pride sam dobio još nešto – neponovljivo životno iskustvo. Tada su se lomile države, ideologije, pucali brakovi i prijateljstva. Postala je jako važna nacionalna pripadnost, a ponekad su tek tada čak i članovi iste obitelji saznali koje su nacionalnosti njihovi ukućani. Sjećam se zajapurenog lica pakračkog Srbina koji je živio u centru Zagreba kad se njegov sin, odgovarajući na anketno pitanje o nacionalnosti, izjasnio Hrvatom. “Sineeee!”, otelo se očajnome ocu, pravom srpskom domaćinu koji mi je taman nalijevao drugu rakijicu. Kasnije sam se, prolazeći pokraj njihove kuće, znao upitati što je s njima bilo – kako se tata snašao u neovisnoj Hrvatskoj, te da li je sina okolina prihvatila kao Hrvata ili su ga vrijeđali kao Deju u knjizi i filmu Metastaze, koji tako dobro opisuju Zagreb 90-ih? Doba kad su Srbi morali potpisivati izjave o lojalnosti. Bile su to prve naznake novog strmoglavljenja srpske zajednice u gradu, po drugi puta u istom stoljeću.
Komičar Zoran Vinčić
Od one historijske zajednice koja je gradila palače po Donjem gradu nije ostao skoro nitko, pa smo kao sugovornike odabrali ljude raznih generacija koji su doselili iz drugih dijelova Hrvatske.
Jedan od njih je Goran Vinčić, stand-up komičar široj javnosti poznat iz emisije Lica nacije, ali i čovjek koji je nedavno napunio Lisinski i oduševio zagrebačku publiku. Vinčić je rođen u slavonskim Mirkovcima, a u Zagreb je došao kad je upisao Srpsku pravoslavnu opću gimnaziju ‘Kantakuzina-Katarina Branković’ (SPOG). O svom položaju Srbina u Hrvatskoj često govori i zbija šale na svoj račun.
“Između ostalog govorim i o tome ko sam i šta sam, jer biti Srbin u Hrvatskoj pruža prilike za dobar humor. Nije da mi to na čelu piše i nije da marširam po gradu i pravim parade od toga, ali većina ljudi koja me prati znaju da sam Srbin. Samo moje ime ne kazuje to odmah, za razliku od imena moga brata Nebojše. Možda je zato on danas u Švedskoj, a ja u Zagreb”, kroz šalu je rekao Goran za portal Srbi.hr.
Šok zbog grafita
“Kao mali voleo sam istoriju i svako jutro pre škole gledao TV kalendar na HRT-u. U njemu bi Srbi svaki dan nešto loše učinili. To naravno više ne gledam, ali ta emisija ide i dalje. Najjednostavnije rečeno: Da me ne podsećaju svaki dan na to da sam Srbin, možda to ne bih ni sam znao. Imao sam u životu problema zbog svoje nacionalne pripadnosti, ali na stendapu nikad”, rekao je Vinčić.
Kako on o hrvatskim Srbima često govori, kao sugovornika smo odabrali drugog SPOG-ovca, također Slavonca, mladog zagrebačkog povjesničara Milorada Kondića, koji također ističe da ne bi trebalo antagonizirati mlade. Kondić je rođen 1999. a odrastao je u Dežanovcu zapadnoj Slavoniji, u tolerantnom okruženju okolice multikulturalnog Daruvara, pa mu je bilo normalno izjašnjavati se kao Srbin.
Ulazak u suroviji svijet imao je u sedmom razredu, kad je na izletu u jedno selo prvi puta vidio grafit ‘ubij Srbina’. “Katastrofa. Doma sam navikao da nema tih problema, i onda odjednom – šok”, prisjeća se.
Milorad Kondić pred pravoslavnom crkvom na Cvjetnom trgu
“Fascinantno je koliko je srpska zajednica u Zagrebu bila vidljiva u 19. i prvoj polovici 20. stoljeća. Nakon svega što se događalo, danas skoro uopće više nisu vidljivi”, propovijeda mi mladi, naturalizirani Zagrepčanin rođen u zapadnoj Slavoniji. Našli smo se u tihom kafiću pokraj Cvjetnog trga, kojim dominira pravoslavna crkva i spomenik Petru Preradoviću, hrvatskom pjesniku rođenom u pravoslavnoj obitelji u okolici Pitomače. U blizini je već spomenuti niz zgrada koji su u doba svog prosperiteta u Zagrebu gradili uspješni srpski trgovci. Dio te imovine u okolnim ulicama – Preradovićevoj, Bogovićevoj, Gajevoj, na početku Ilice, vraćen je, pa tu imaju sjedište gotovo sve zagrebačke srpske institucije, od Privrednika do Srpskog narodnog vijeća (SNV). U Preradovićevoj ulici, na mjestu gdje je nekoć bila tiskara Borbe, gradit će se srpski kulturni centar, zamišljen kao važno kulturnjačko mjesto ne samo za srpsku manjinu.
Hrvati u pravoslavnoj gimnaziji
Pitamo Kondića koliko je Srba, nakon 1941. i 1991., bez obzira na službenu statistiku ostalo u Zagrebu?
“Teško je to reći. Mnogi su otišli, a drugi su se prikrili ili se počeli izjašnjavati Hrvatima. O tome ne postoje istraživanja, a niti ne znamo kako definirati članove te zajednice. Neki od njih, iako su možda odbacili srpski nacionalni identitet, i dalje drže do ‘slave’, odnosno obiteljske proslave sveca-zaštitnika. Ponekad pozovu i svoje susjede na ručak, a često niti ne kažu zašto je tog dana ručak bolji nego li inače.
Dio je ostao povezan sa crkvom, ali mnogi naravno nisu, niti su aktivni u srpskim udrugama”, govori Milorad, koji je od srpskih organizacija aktivan u Srpskom demokratskom forumu. “SDF je nastavak nekadašnje Omladinske mreže. Mislim da prvo treba pružiti ekonomsku pomoć ugroženima, pa raditi na revitalizaciji, biti fokusiran na žene i mlade. Ovdje su isti ljudi angažirani u svim organizacijama, a u SDF-u je samo jedan član rođeni Zagrepčanin.
I Prosvjeta nam je važna, zbog folklora. Okuplja mlade koji zajedno putuju, održavaju identitet i preko nje se lakše uključuju u razne druge srpske organizacije. Privrednik je ipak najvažniji jer daje stipendije”, kaže Milorad.
U Zagreb je došao kad je upisao SPOG, gdje je bio zaštićen. “Samo u potpuno sigurnom okruženju ljudi su se voljni izjasniti Srbima”, kaže. U svakoj generaciji SPOG prosječno upiše po 20 đaka. Većinom su sa sela, a njihov smještaj u domu plaća SPC. Uz pomoć Privrednika, neki srpski đaci dobivaju i novac od zaklade Za djecu Hrvatske.
“U SPOG-u je sve više Zagrepčana, u mojoj generaciji bilo ih je svega troje od nas 17, a sada ih je među đacima dvadesetak posto. No to nisu sve Srbi, već tu ima i Hrvata jer su čuli da je škola odlična”, dodaje. Svojoj bivšoj školi zamjera što je “nacionalna komponenta u početku bila izraženija, a sada sve više sliči na ostale zagrebačke gimnazije. Zato polako slabi taj srpski karakter, a neki od đaka i u četvrtom razredu slabo pišu ćirilicu”.
I u SPOG-u je doduše znalo biti problema, jer je u blizini jedna redovna srednja škola čiji učenici su u autobusu ponekad vrijeđali đake iz srpske gimnazije. “Djeca su samo megafon svojih megafon roditelja”, kaže Kondić.
‘Srpska zajednica nije osuđena na asimilaciju’
Nakon odlaska iz manjinske škole na fakultet, uslijedio je pozitivan šok, jer kao student nije imao onoliko problema koliko se pribojavao da će ih imati. “Neki od kolega doduše nisu željeli imati posla sa mnom, neki su zamjerili jer sam jedini u predavaoni digao ruku kad je profesor pitao možemo li rat u Hrvatskoj nazvati građanskim. ‘Subjektivni Srbin’, čuo sam kako netko komentira. Vjerojatno jesam, no čini mi se da su i Hrvati subjektivni”, govori.
S još nekoliko kolega Milorad je dobio dekanovu nagradu za rad o mjestima stradanja u nekadašnjoj SFRJ i načinima komemoriranja od Jasenovca i Vukovara do Srebrenice. “Sramotne su pojedine spomen-ploče, jer imaju takve napise da su se iz mjesta komemoracije pretvorila u mjesto huškanja”, kaže.
Dosad nije upoznao skoro nikoga iz one stare srpske zajednice koja je postojala do 1941. godine. Pitamo ga – kakva je budućnost Srba u Zagrebu?
“Kao student sam volontirao u arhivu Srba, češljao dosjee iz doba NDH, kad su ti ljudi bili zatvarani u zatvor u Petrinjskoj, pa odvođeni u Jasenovac. Taj strah je ostao i zato ih je nakon 1990. ih dosta napustilo grad. Nekima kriju da im je mama Srpkinja, jedan poznanik je to doznao tek s 20 godina. Srpsku zajednicu treba ohrabrivati, treba im reći da nisu osuđeni na asimilaciju. Ovo više nije 1991., mladi nam trebaju biti vodilja”, kaže naš sugovornik. Ističe i da mu se nije svidjela kampanja prilikom popisa stanovništva u kojoj se ljudi popisuju u mraku svoje sobe, spuštenih roleta. “Sakrivanje nije ok”, napominje.
Kaže da na izborima ne glasa na manjinskoj listi , “ne iz straha, nego ovako mogu više utjecati na to kako će izgledati Sabor, jer Srbi ionako imaju tri zagarantirana mjesta. Mislim da moj glas na manjinskoj listi nije dovoljno vrijedan”.
Kamen spoticanja u spomen na Milinova
Puno Zagrepčana srpskih korijena nema veze s nekoć ukorijenjenom slikom tipičnog Srbina u Hrvatskoj – ne navijaju za Zvezdu, zanemarili su crkvu, ne rade u državnim službama i ne služe se ćirilicom.
Za koju nogometnu reprezentaciju navijaju zagrebački Srbi? “I za Hrvatsku i za Srbiju. U klupskom nogometu, za Dinamo, malo manje za Hajduk i puno manje za Zvezdu, iako neki povremeno odlaze na utakmice u Beograd.
U Zagrebu je među Srbima više ljevičara, na selu su desniji, pogotovo na istoku Hrvatske. Ovdje većina ne zna ćirilicu, a u Vukovaru i dalje misle da ne možeš biti dobar Srbin ako nisi pravoslavac, zvezdaš i koristiš latinicu. Nisu dovoljno svjesni da takvim srpskim ekskluzivitetom samo potiču asimilaciju”, kaže Kondić. I dodaje kako ih neki Srbi smatraju izdajicama jer pristaju živjeti okruženi Hrvatima.
‘Kamen spoticanja’ kao znak sjećanja na Milinova
“Mlade Srbe u Zagrebu ne zanima priča o Jasenovcu niti posjet manastirima. Njih treba senzibilizirati s onim što im je generacijski bliže, kao što je klimatski aktivizam, umjetnost. Ja sam preko SDF-a u Privredniku organizirao pub-kvizove, a onda mi je rečeno da za to nema novca, iako je trošak bio minimalan. Šteta, jer tako se dobiva na vidljivosti zajednice i potiče uključivanje novih članova”, kaže.
Kakva imena Srbi daju svojoj djeci? Uglavnom neutralna, pa već on kao Milorad ponekad strši. “Meni je ime filter, jer u startu mogu odbaciti sve one kojima to smeta”, kaže.
Kad je putovao u inozemstvo, vidio je da francuska i njemačka djeca koriste iste udžbenike iz povijesti, “kod nas je to nezamislivo”.
Ipak, nekih napredaka ima. Prije pet godina Milorad je u Italiji fotografirao jedan ‘kamen spoticanja’ (stolperstein), malu betonsku kocku postavljenu pored kuću čovjeka ubijenog od strane nacista, a na kojoj se nalazi mesingana ploča s imenom i osnovnim podacima žrtve. Bio je siguran da je takvo to kod nas nemoguće napraviti, no onda je u listopadu 2023. pred hotelom ‘Dubrovnik’ postavljen upravo takav kamen spoticanja u spomen na porodicu Milinov koja ga je izgradila.
‘Odlazak nikad nije bio opcija’
Slična smo pitanja postavili zagrebačkom fotografu Jovici Drobnjaku, rođenom 1966. Otac Savo je iz sela Gornja Mlinoga u okolici Petrinje, a majka Milka Pavlica rođena je u Gornjoj Ploči. U tom je ličkom selu (blizu restorana Macola) rođen i Jovica, iako je obitelj tada već živjela u Zagrebu, no trudovi su uranili pa je majku porodila njena mama Maša, koja je bila seoska babica. “Isprva su me držali u ‘ličkom inkubatoru’, prekrivenog ovčjom kožom, a hranili su me mlijekom pomiješanim s kamilicom. Gornja Ploča je danas uglavnom pusta, vratila se samo moja sestrična iz Srbije”, kaže Jovica.
Roditelj, oboje iz partizanskih obitelji, upoznali su se na radnoj akciji na Savi krajem 50-ih. Jovica je odrastao u Sigetu, završio je primijenjenu fotografiju i 1990. se zaposlio u marketingu Radija 101. A onda je počeo rat. Vjerojatno nije bilo lako tada se u Zagreb zvati Jovica. Pitamo ga kakve je sve probleme imao, je li bilo prijetnji, vrijeđanja?
“Nikad ništa! Znam da je u ratu bilo i puno drugačijih iskustava, ali meni baš nikad nitko nije rekao ništa ružno, niti je komentirao moje ime, a kontaktirao sam s puno ljudi”, uvjerava nas Jovica. “Mogao sam naravno otići u MUP u Petrinjsku i promijeniti ime u Ivica, ali to mi nije palo na pamet. Ime Jovica sam dobio po svom djedu, što sam – to sam”, govori.
Zagrebački fotograf Jovica Drobnjak
Roditelji nisu ostali bez posla, niti su ih pokušavali izbacili iz stana. “Valjda nisu bili zanimljivi. Stan je bio mali, mama je bila radnica u tvornici papira, a tata strojobravar, pa nije bilo neke navale da im netko uzme ta radna mjesta”, pojašnjava Jovica.
Nakon rata se zaposlio u EPH, a od 2009. je radio za neke od srpskih udruga, pa tako i za tjednik Novosti, no sada je već godinama slobodni fotograf te povremeno radi umjetničke izložbe. Na poslu nikad nije bilo problema. A za nestajanja i ubijanja zagrebačkih Srba čuo je puno kasnije. “Za paviljon 22 na Velesajmu doznao sam tek prije desetak godina”, kaže.
U ratu je zadržao sve frendove. Nekoć je navijao za Zvezdu, ali nogomet više ne prati. Niti on ne glasa za manjinske liste, no član je Privrednika. “Školovali su toliko siromašne djece, pa i moj djed je bio stipendist Privrednika. Došao je sa Banije, završio je u gradu zanat. Poginuo je u Jasenovcu”. Unatoč toj tužnoj obiteljskoj priči, kaže da za vrijeme rata odlazak iz Zagreba nikada nije bila opcija. “Znam da su otišli oficiri JNA. Ali mi o odlasku nismo niti razmišljali. Pa kuda bih ja išao? Moja kuća je tu, u Zagrebu.”
Na kraju kaže: “Ne znam jesam li jedini koji je za vrijeme rata tako dobro prošao. Sorry ako ti je moja priča bila dosadna”.
‘Svakako je ugodnije postati Hrvat’
E da su barem sve priče bile tako dosadne. Naš treći sugovornik, najstariji od njih, inzistirao je na anonimnosti. Početak rata je dočekao kao uspješan poduzetnik. “Lijepo se živjelo, bilo je novaca, stalno smo izlazili. A onda je počeo rat”.
Njegovo ime je ubrzo postalo problem. “Ma kakav sam ti ja Srbin, ja sam zagrebački dečko, dinamovac, ali to nekima više nije bilo važno”, kaže naš sugovornik, naglašavajući da je iz partizanskog kraja. Svjestan novonastale situacije, nakon što je počeo gubiti poslove, firmu je prebacio na svog prijatelja, Hrvata. Spominje i jednog uglednog poduzetnika koji mu je ostao dužan ogromnu svotu novaca. “Nisam ti je kriv što si Srbin”, odbrusio mu je ovaj. Morao je prihvaćati i loše plaćene poslove, jer se znalo da za njega posla nema i da će biti sretan s bilo kakvom zaradom. Dobivao je samo one poslove koje nitko drugi ne želi raditi. U još par navrata posao mu uopće nije plaćen.
I članovi obitelji su loše prošli, neki su stavljeni na puno lošija radna mjesta od dotadašnjih. I on je par puta u toku rata imao problema, tvrdi da je bio i na popisu za likvidaciju u slučaju da JNA izvede držani udar, jer je netko od bivših frendova izmislio da “šalje novce u Krajinu”. Neki od prijatelja prestali su se s njime družiti, “da ih ne bi netko vidio zajedno”, drugi su ga prestali pozdravljati. Jedom mu je, vidjevši kako se zove, policajac dobronamjerno savjetovao da što manje izlazi iz kuće. “Znali su mi prijetiti i neki tipovi za koje sam znao da su naoružan, ali nisam ustuknuo”, kaže.
Niti njemu odlazak u Srbiju nikada nije bio varijanta. Neki od poznanika Srba to su učinili, “ali svatko od njih je ovdje imao problema. Od onih koji su ostali, neki su promijenili ime”. Na kraju su mu sve te neugodnosti i stvorile srpsku nacionalnu svijest kakvu ranije nije imao.
Situacija se okrenula nabolje tek oko 2000. godine počela mijenjati, no niti sada se ne osjeća ravnopravnim građaninom. “I dalje nismo svi isti, jako teško dobivam poslove s državom. Iako i dalje strahuje od promjene vlasti i ulaska Domovinskog pokreta u vladu. “Ivan Penava se već pokazao u Vukovaru, ne bih htio da to primijeni i u ostatku Hrvatske. Srbi su u Oluji nestali iz mnogih krajeva, na kraju je u Zagrebu ostala možda najbrojnija srpska populacija, koja bi mogla nekome zasmetati”, pribojava se naš anonimni sugovornik. Stigma se prenosi i na nove generacije, pa su i mlađi članovi njegove obitelji znali imati probleme zbog prezimena, no to se danas ipak puno rjeđe događa.
Hoće li na kraju od zagrebačkih Srba ostati samo par zgrada u centru grada i pravoslavna parcela unutar mirogojskih arkada, na kojoj, sukladno tadašnjem nazivlju, pravopisu, piše ‘grkoistočnjaci’? “Jako teško se boriti protiv asimilacije, koju pospješuju mješoviti brakovi. Svakako je puno ugodnije postati Hrvat”, zaključio je jedan od naših sugovornika.
(objavljeno 29.12.2023.)
Foto: Saša Paparella; Facebook
Tekst je objavljen uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije (AEM)
