Umirovljeni bankar Jovan Dobre, koji već godinama brine o pravoslavnom groblju Sveti spas, pokraj groba obitelji Arsena Dedića
Dogodine će se navršiti punih 30 godina od završetka domovinskog rata, no rane između građana RH srpske i hrvatske nacionalnosti još nisu zacijelile. Rat koji je počeo stradanjima uglavnom Hrvata, završio je egzodusom hrvatskih Srba iz ‘Krajine’, ali i njihovim odlaskom iz nekih drugih gradova. U našem feljtonu opisat ćemo kako danas žive Srbi u tri hrvatska grada: glavnom gradu Zagrebu, nekadašnjem središtu srpske pobune 1991. Kninu i Šibeniku, gradu na prvoj liniji fronte.
Piše: Saša Paparella
Od svih gradova dalmatinske obale, vjerojatno najstarija, a po mnogočemu i najvažnija srpska zajednica živi u Šibeniku, u kojem stoluje dalmatinski episkop SPC-a. Već stoljećima u nekadašnjem predgrađu Varoš, koje se odavno stopilo sa centrom grada, sa svojim susjedima Hrvatima žive stare familije – Dedići, Jaramazi, Sekulići i mnogi drugi, naseljeni na nekadašnjoj strmini izvan gradskih zidina. i jedno i drugi bili su težaci, pa se glavna ulica u Varošu zove Težačka.
Imali su Srbi i svoju trgovačku elitu, koja je živjela unutar gradskih zidina, no sredinom 19. stoljeća njeni su pripadnici iselili u gradove poput Trsta ili Rijeke radi trgovine. “S druge strane, sve one srpske obitelji koje su se bavile zemljoradnjom i bile nastanjene u Varošu, dakle izvan zidina gradskih, do danas ostadoše sve u Šibeniku. To su obitelji s prezimenima Brkić, Kalik, Kukolj, Laurić, Lončar, Radačić, Ronac, Matavulj, Sekulić, Triva i drugi”, navodi u svojim Marginalijama o Šibeniku Ante Šupuk.
U Varošu je i staro pravoslavno groblje Svetog Spasa. Uz crkvu, grobljem dominira i mauzolej obitelji dobrotvora Petra Kovačevića, navodno jedini mauzolej u cijelom Šibeniku, a što dovoljno govori o nekadašnjoj ekonomskoj snazi srpske zajednice. Zbog obilja raznih vrijednih umjetnina, već godinama postoje planovi da se negdje u gradu otvori Muzej SPC-a, u kojem bi se izložile ikone i drugi vrijedni eksponati ne samo iz Šibenika već i iz Skradina i mnogih, danas gotovo napuštenih sela.
Groblje Sveti spas zrcali razne epohe. Na njemu se i dalje sahranjuje – stariji su natpisi na ćirilici, a ovi noviji na latinici. Negdje je riječ “obitelj” napisana ćirilicom, a “porodica” latinicom. Štoviše, negdje su pisma pomiješana, pa na grobu oca Arsena Dedića, Jovana Dedića, dominira ćirilica, no na istoj je ploči ime jedne prijašnje pokojnice upisano latinicom, u talijanskom originalu – Inchiostri.
Arsen je završio u Zagrebu i postao glazbeni klasik, a njegov brat Milutin Dedić otišao je iz Šibenika u Beograd, gdje se afirmirao kao povjesničar umjetnosti, umjetnik i putopisac. U jednom svom intervjuu, Milutin naglašava kako između varoških katolika i pravoslavaca “nikad nije bilo sukoba”, no govori i o pravoslavnom podrijetlu nekih danas katoličkih obitelji, što u gradu nije baš dobro primljeno.
Na groblju Sv. Spasa je i grob ugledne obitelji Matavulj, iz koje potječe i književnik Simo Matavulj. Ta je obitelj prva masovno proizvodila narančaste šibenske kape, koje su postale važan dio lokalne nošnje i identiteta Šibenika. Potražnja između dva svjetska rata bila je tolika da je njhova Industrija narodnog veziva dnevno izrađivala i do dvije tisuće, a uobičajeno po tisuću (!) tih kapa, zapošljavajući stotine žena. Nažalost, kad se zadnjih godina ukazala prilika, Grad Šibenik nije otkupio kuću obitelji Matavulj i sačuvao sve te artefakte, no rekli bismo da to nema veze s njihovom nacionalnom pripadnošću, već s odnosom prema kulturnoj baštini općenito.
Pomoć biskupa Badurine
Danas, deklariranih je Srba u Šibeniku tek nešto više od tisuće. Do 1991. bilo ih je četiri puta više, činili su desetak posto stanovništva grada. Početkom rata iz Šibenika su otišli mnogi Srbi doseljeni u grad za vrijeme Jugoslavije. Međutim, onu domaću zajednicu iz Varoša za vrijeme rata nitko nije dirao. Razbijmo usput jednu dezinformaciju koju je plasirao poznati književnik – nije istina da je u ovom ratu “bačena bomba na kuću Arsena Dedića”, riječ je o događaju iz 1971. kad su na tri pravoslavne kuće – pa tako i na Dedićevu – bačene eksplozivne naprave kućne izrade, no srećom nitko nije stradao.
Šibenske kape, taj simbol grada, desetljećima je proizvodila srpska obitelj Matavulj
Tijekom ovog rata, šibenski biskup Berislav Badurina pozvao je svoje pravoslavne sugrađane da ostanu u zajedničkom im gradu, neke od njih nazivao je ponaosob i ohrabrivao ih. u tome. Koliko znamo, svi “fetivi” pravoslavci su ga poslušali, a mnogi su se pridružili ZNG-u, odnosno HV-u. Pa iako je grad tada bio na prvoj liniji fronte, suživot nije bio ozbiljnije poremećen. Nijedna srpska kuća nije srušena. U to su vrijeme, kao i u drugim hrvatskim gradovima, krenule glasine da domaći Srbi pucaju iz snajpera po svojim sugrađanima. Svjestan opasnosti po Srbe, biskup Badurina, koji se u ratu nije bojao niti odlaziti u Knin, zamolio je šibensku policiju da vrlo precizno detektira te snajperiste, ako ih ima, kako ne bi potaknuli revanšizam prema cijelom narodu. Srećom, tada je šef gradske policije bio razumni Nikola Vukošić, još jedna osoba o kojoj su nam šibenski Srbi govorili s poštovanjem, jer nije dozvolio da ih se maltretira.
Drugo lice Dalmacije
Kako bilo, sudbina šibenskih Srba u ratu je bila puno bolja od onih u Splitu ili Zadru, bez izbacivanja iz stanova, ubijanja, razbijanja dućana. ‘Drugo lice Dalmacije’, kako se brendiraju Funcuti, lokalni navijači NK Šibenik. Danas je u Šibeniku, u odnose na neke druge gradove, znatno manje antisrpskih i filoustaških grafita; jedine masovnije poruke netrpeljivosti upućene su navijačima Hajduka. U ovom gradu se ne razvijaju automobili sa srpskim registracijama. Prema jednom istraživanju Odjela za sociologiju Sveučilišta u Zadru, Šibenik ima najtolerantnije srednjoškolce u Hrvatskoj.
Naravno, ni ovdje nije bilo sve savršeno. Bilo je u ratu šikaniranja i vrijeđanja lokalnih Srba. No krivo je odigrao i tadašnji episkop dalmatinski Nikolaj Mrđa koji je – možda u strahu za život, a možda i očekujući brzi povratak – početkom rata napustio grad u kojem njegovi prethodnici stoluju još od 1810. godine. Time je zacijelo potaknuo neke šibenske Srbe da slijede njegov primjer, a oni koji su odlučili ostati njegovim odlaskom su, stigmatizirani, ostali bez riječi utjehe u teškim vremenima. No puno teže je bilo pravoslavnim svećenicima koji su se 1996., nakon pet godina, vratili u Šibenik, gdje su na ulici učestalo bili podvrgnuti uvredama.
S vremenom su se strasti naravno smirile, no tada je pravoslavni svećenik opet povukao potez koji se Šibenčanima nije svidio. Šibenski paroh Milorad Đurđević na pravoslavnom groblju sv. Spasa 2009. odbio je pokopati branitelja pravoslavne vjeroispovijesti uz vojne počasti. U izjavi za medije, tada je jedan beogradski profesor primijetio da “ovaj gest u Šibeniku sigurno neće pomoći boljem prihvatanju Srba povratnika u Hrvatsku”. Ta poruka očito nije došla do Đurđevića, jer se isto dogodilo i 2012.. A onda ponovno 2014., kad nije dopustio da se hrvatski branitelj pravoslavne vjere Vojislav Beader pokopa uz ispaljivanje počasnih plotuna i hrvatsku zastavu, iako je pokojnikova obitelj to izričito tražila. Počasnom vodu HV-a prvo je bio zabranjen ulazak na pravoslavno groblje, na inzistiranje obitelji ipak su pripušteni, ali je svećenik napustio sprovod.
Na kraju je paroh Đurđević otišao iz Šibenika. Domaći Srbi s kojima smo razgovarali slažu se da takva njegova politika nije bila dobra. “Pa moraš poštovati obilježja države u kojoj živiš, ne možeš s lijesa maknuti hrvatsku zastavu. Niti jedna zemlja na svijetu to ne bi dopustila”, rekao nam je jedan od njih.
Kao i uvijek, gruba reakcija izazvala je protureakciju – nekoliko veterana šibenske brigade HV-a osnovalo je Udrugu hrvatskih pravoslavnih vjernika (UHPV), predvođenu pukovnikom Ratkom Despotom. Udruga se povezala s nepriznatom Hrvatskom pravoslavnom crkvom (HPC), koja se snažno bori protiv jurisdikcije SPC-a na području RH.
Život u katakombama
“Ja se čudim tim ljudima koji skrivaju svoj pravi identitet. Mnogi su zatomili to što jesu, jer je ostao taj neki strah, stigmatizacija. Mnogi Srbi ne žele pozvat popa u kuću zbog svojih susjeda. Među njima ima dosta konvertita, a ja ne znam kakvi su to ljudi?”, kaže Jovan Dobre, umirovljeni bankovni činovnik rođen pokraj Benkovca. Kao nekovrsni crkvenjak, Jovan brine o crkvi Svetog Spasa, najstarijoj pravoslavnoj crkvi u Šibeniku koja je još u funkciji, ali i o njenom groblju, pravom muzeju povijesti šibenskih Srba. Na misama u crkvi Jovan je ‘pojac’, odnosno osoba koja pjeva zajedno sa svećenikom.
Mauzolej na pravoslavnom groblju
Jovan ne želi puno pričati o zadnjem ratu, kaže da zbog svog imena i nacionalnosti “nije imao većih problema”, iako je u tim teškim danima bilo i neugodnih situacija. “Odlazak uz Šibenika nikad mi nije bila opcija, iako se skoro dogodilo da smo, nakon što smo zaustavljeni na kontrolnoj točci, ja i moj suputnik zbog naših imena umalo deportirani iz grada kao vreće krumpira i odvezeni na razmjenu u Žitnić. Policajac je pitao nadređene ‘što da radi s ovim četnicima’, no uvijek se nađe netko tko te pozna i zaštiti te, uvijek ima divnih ljudi. Početkom rata su me pozvali dvaput na informativni razgovor na policiju, jer je netko prijavio da sam ‘četnik’. Srećom, ljudi me ovdje poznaju i ostao sam u gradu koji volim i u kojem otada mirno živim”, kaže.
Jovan nam priča nam kako su prvu pravoslavnu zajednicu u Šibeniku imali Grci. Oni su u gradu imali crkvu Svetog Julijana, koja je u 2. svjetskom ratu uništena u bombardiranju savezničkih aviona. Inače , i taj crkva bila primjer suživota, jer su je u jednom razdoblju istovremeno koristili i katolici i pravoslavci.
Pravoslavni Srbi u većem broju doseljavaju u Šibenik od 16. stoljeća, većinom bježeći pred Turcima iz Hercegovine, kaže naš vodič.
U crkvi su sarkofazi u kojima počivaju dvojica episkopa dalmatinskih, a jedan od njih je vladika Nikodim Milaš, rođeni Šibenčanin i važan episkop SPC-a po kojem se do rata zvala i ulica koja vodi do groblja i crkve. Ulica je preimenovana jer je, iako važan za Srbe, među Hrvatima nepopularan zbog svojih stavova objavljenih 1901. u knjizi ‘Pravoslavna Dalmacija’. Sada se ta ulica zove “Svetog Spasa”. Za razliku od primjerice Knina, gdje se više niti jedna ulica ne zove po nekom Srbinu, važna ulica u Varošu zove se Nikole Tesle, a u centru Šibenika svoju je ulicu zadržao i narodni heroj Slobodan Macura.
No vratimo se crkvi. Iako je deklariranih pravoslavaca u gradu skoro tisuću, na nedjeljnu misu dođe svega nekoliko desetaka vjernika. Hoće li biti u Srba u Šibeniku za 50 godina? “Skeptičan sam jer u zajednici nema mladih ljudi. Rat je učinio svoje, zato ovdje nema nikakvih srpskih udruga, osim pravoslavne crkve. Iako je Šibenik grad maksimalne tolerancije, mnogi Srbi ovdje žive u katakombama i ne žele se nacionalno izraziti. Neki se izjašnjavaju kao šibenski pravoslavci, iako to ništa ne znači”, kaže Dobre, ciljajući na višeslojne identitete djela Šibenčana.
Šibenski identitet je primaran
I dok su u drugim mjestima pojmovi “Srbin” i “pravoslavac” uglavnom sinonimi, ovdje je situacija pomalo drugačija. Pravoslavci su naime u ovaj, dominantno katolički grad doselili još u 16. stoljeću, a toliko su se s njime srodili da je nekima od njih identitet “Šibenčanina” i “Dalmatinca” postao važniji od srpskog nacionalnog osjećaja. Vjerojatno zato danas u Šibeniku ne postoji niti jedna srpska institucija osim Srpskog narodnog vijeća (SNV) – nema Prosvjete, Privrednika, ogranaka srpskih političkih stranaka. Iako je SNV najavio gradnju 40 srpskih kulturnih centara diljem Hrvatske, na tom popisu Šibenika nema.
Jedan od naših sugovornika, pripadnik te autohtone zajednice iz Varoša, zamolio je za anonimnost, pa nećemo otkriti niti jedan detalj po kojem bi ga se identificiralo. Jednostavno zato jer i u Šibeniku, bez obzira koliko tolerantan bio, i dalje ne gledaju svi sa simpatijama prema zajednici koju naš sugovornik pomirljivo definira kao “Hrvate srpskog podrijetla i pravoslavne vjere. Mali je grad i ovdje se dobro zna tko je tko, pa se i meni eto par puta dogodilo da sam u nekim prilikama, kad sam trebao u nečemu profitirati, od strane vlasti zbog svog podrijetla bio kao slučajno preskočen. S druge strane, zvale su me neke srpske stranke, mogao sam se i profesionalno baviti politikom, ali nisam prihvatio, jer ja ne pripadam nikome. To je cijena moje slobode”.
Unutrašnjost crkve Svetog spasa
Napominje kako u gradu “nije bilo problema 1941., 1971. i 1991.” Pa iako se zna da je bilo Srba iz Šibenika koji su u zadnjem ratu prešli na drugu stranu, naš sugovornik ponosno napominje da “među njima nije bio niti jedan pravi Šibenčanin; to su sve bili doseljenici u grad. Puno ih je otišlo s JNA. U Šibeniku u ratu među nama domaćim pravoslavcima nije bilo snajperista, baš kao što nitko od nas nije navijao za Zvezdu. Nama je Šibenik ispred svega. A biskupu Badurini neka je laka zemlja, cili grad mu je došao na sprovod, bez obzira na vjeru i naciju”, domeće. Naš sugovornik miješanje vjera vidi samo kao prednost. “Mi smo sretni jer zajedno slavimo dva Božića. Na pravoslavne svetkovine pola crkve popune Hrvati”, kaže.
Liturgija baz nacionalizma
U Šibeniku smo razgovarali i s protestantskim teologom Brankom Sekulićem, podrijetlom iz varoške pravoslavne obitelji. Sekulić je nedavno izjavio kako je u Hrvatskoj i Srbiji na djelu “etnoreligijanizam”, koji predstavlja veoma opasan spoj vjere i nacije i vulgarizaciju vjerskih institucija. Ocijenio je da se te crkvene institucije primarno bave političkim, dok gotovo u potpunosti zanemaruju vjerska pitanja.
Sekulić ima slobodu da može javno istupati pod svojim imenom, a njegovi stavovi su obično izvan uobičajenih okvira. “Mi u Varošu imamo varoški identitet. Nema tu ‘suživota’ i ‘tolerancije’, to je jednostavno tako. Sastavni dio mojih identiteta su i srpstvo i hrvatstvo, i katolicizam i pravoslavlje, iako je moja obiteljska linija pravoslavna. Ja nemam odnos prema tome iako sam teolog, a kamoli s neke etnonacionalne strane. Meni je nezamislivo da se mogu identificirati s ovakvim etnonacionalnim identitetima kakvi sada postoje. Ovo što mi radimo su neke palanačke stvari. Umjesto da razvijamo građansku svijest, govorimo o hrvatskom ‘stoljeću sedmom’ i srpskom ‘podrijetlu iz Vinčanske kulture’, to mi zbilja ne treba. Ja se striktno borim protiv takvog poimanja stvari; više se osjećam kao antifašist, nego kroz jedan od tih identiteta. Svaki identitet osim građanskog treba zgaziti bez milosti. U odnos s Bogom stupaš sam, a ne kolektivno, kroz srpski ili hrvatski narod. Pa na popisu sredinom u 19. stoljeća ljudi u Šibeniku nisu ni znali za Srbe i Hrvate”, kaže Sekulić, te nastavlja.
“Na pravoslavnim liturgijama u Šibeniku se vidi da je karakter tih ljudi drugačiji nego li u pravoslavnim crkvama u okolnim mjestima gdje se spominju Nemanjići i ostali likovi iz srpske nacionalističke ideologije. Ovdje to ne prolazi. U svega 10 kilometara udaljenosti se događa tako nagli i precizni duhovni prekid, iako smo u školi svi učili istu povijest. Naše obrazovanje je upropastilo mnoge ljude, srećom mi smo doma čitali Feral tribune, a ne revizionističke povijest”, kaže Sekulić.
Kao mogući razlog za posebnost šibenskog pravoslavlja Sekulić ističe i da su tu vjeru u grad donijeli Grci, pa je domaće pravoslavlje u sebi sadržavalo više kultura. “U obitelji čuvamo dokument po kojem je jedan od mojih predaka ušao u zajednicu grčkih pravoslavaca i uzeo ime Spiridon, što ne zvuči srpski”, dodaje naš sugovornik. Napominje i kako ljudi na vrhu obiju crkava, katoličke i pravoslavne, imaju managerske funkcije, “a to nema veze s duhovnošću. Ekumenizam i kozmopolitizam su temelji ekonomije, kod nas je to nacionalizam. Ovdje su svi etno-biznismeni, od premijera nadalje”.
Spomenuo je i bivšeg episkopa dalmatinskog Fotija, koji je “bio blaga narav, njegovom zaslugom je kasnije postavljen gamechanger, vladika Nikodim, koji je izgnan iz Zadra, no u njemu nema mržnje. Sretan sam što je u Šibeniku saborna pravoslavna crkva usred grada. Domaći ljudi su se pobunili samo jednom, kad je bila odlukom tadašnjeg popa zatvorena. Onda su katolici zvali i pitali zašto je crkva zatvorena, eto to je Šibenik! Zato je Festival alternative i ljevice (Fališ) moguć ovdje, u Zadru i Splitu neki od programa ne bi prošli bez kamenovanja”, uvjeren je Sekulić, koji je na festivalu Fališ urednik teološkog programa.
Ekipa iz kafića čuva pravoslavnu crkvu
Pokretač i dugogodišnji direktor festivala Fališ je novinar i književnik Emir Imamović Pirke, koji u Šibeniku živi već godinama. U jednom je svom tekstu naveo da je “identitetska konstrukcija kojom umjesto plemenske pripadnosti dominira lokal patriotizam, te povremeno razlikovanje na osnovu vjerskih običaja a ne etničkog porijekla, bila je dovoljno čvrsta da preživi sva šugava vremena…Postojanju srpske zajednice u ovom gradu svjedočile su nedirnute crkve, groblja i oni Šibenčani kojima to što su etnički Srbi znači manje od vremenske prognoze na Novom Zelandu, pa ih se na, kažimo tako, obostrano zadovoljstvo nije percipiralo (i) kao pripadnike manjinske zajednice”.
S Pirketom smo razgovarali u središtu grada, u neposrednoj blizini Saborne crkve uspenja Svete Bogorodice, najvažnije pravoslavne crkve u Šibeniku. “Ovdašnji Srbi nisu odlazili studirati u Beograd već u Zagreb, a tamo su se okupljali u Klubu Šibenčana. U ratu Šibenik nije bio Arkadija za Srbe, bilo je pretučenih, neki su zbog maltretiranja morali otići iz grada, ali ni kuća Jovana Raškovića, vođe srpske pobune u Hrvatskoj, nije u ratu stradala. Danas nitko ovdje nema problema samo zato što je Srbin. Eto tu u kafiću Bono na zidu visi slika nekadašnjeg Zvezdinog igrača Dragana Džajića. Ljudi koji zalaze u kafić ujedno paze na crkvu”, kaže Pirke.
“Ovdašnjim je pravoslavcima, nekoć zvanima ‘rišćani’, a koje se proglašava Srbima, šibenski identitet svetinja. Njih prvenstveno određuje zavičajnost. Sve do dolaska vladike Nikodima za episkopa dalmatinskog 2017. godine ovdje nije bilo nikakvog okupljanja srpske zajednice, ali on je otada puno napravio na njihovoj vidljivosti. No moram reći da Nikodima službene institucije skoro nikada nigdje ne zovu”, napominje Pirke, dugogodišnji direktor festivala Fališ, kojeg Eparhija dalmatinska sponzorira otkako ju je preuzeo Nikodim.
Episkop Nikodim, ‘ponosni Dalmatinac, Srbin iz Hrvatske’
Episkop dalmatinski Nikodim (Kosović) atipična je figura koja bi mogla presudno utjecati na opstanak srpske zajednice u Šibeniku. Rođen je 1982. godine u Zadru, iz kojeg je njegova obitelj početkom rata morala otići u Srbiju, no unatoč toj traumi nije se pretvorio u ogorčenog nacionalistu. Štoviše, samog sebe definira kao ljevičara, koji ne sumnja u budućnost zajednice čiji je duhovni vođa.
“Svjestan sam toga da sam Srbin iz Hrvatske, ponosan sam na to, na prvom mestu Srbin Dalmatinac, nisam rođen negdje drugdje i pripadam korpusu srpskog naroda u Hrvatskoj. I čvrsto vjerujem u budućnost Srba u Hrvatskoj”, rekao nam je vladika Nikodim, koji nas je ugostio u sjedištu eparhije koje se nalazi odmah pokraj crkve Svetog Spasa. Ispred se nalazi veliki travnjak, prava oaza između starih kamenih kuća i betonske socijalističke gradnje. Među ikonama, na zidu u vladičinom dvoru je i Kosovka devojka, djelo hrvatskog slikara Mirka Račkog.
Episkop dalmatinski Nikodim uz sliku Mirka Račkog ‘Kosovka devojka’
“Mene lično, kao episkopa Srpske pravoslavne crkve u Dalmaciji, ovaj grad i narod je lijepo prihvatio i zahvalan sam im na tome. Srbi su u Šibeniku, ali i generalno u Dalmaciji, živjeli i u doba Turaka, Mletaka i u doba Austro-Ugarske, pa i u komunizmu. I sada živimo u Hrvatskoj – i to je realnost”, kaže Nikodim.
“Ovdje je nekoć postojala zajednica koja je pred II. svjetski rat brojala i do 5.000 ljudi iz starih šibenskih porodica. Od 1625. ovdje imamo matične knjige, imamo i ikone s kraja 14. vijeka ili i mnoge iz 15. vijeka. Nakon 2. svjetskog rata zbog industrijalizacije u Šibeniku se povećao broj Srba. No bitna nam je kvaliteta, a ne kvantiteta – ako nas je malo ne znači da ne postojimo. Bitno je da su ovdašnji Srbi dobri ljudi. Ja se trudim da vidim samo dobro, a onda možemo ići i dalje na očuvanju nacionalnog identiteta. Radim na tome da naš narod treba da ostane i opstane na ovim prostorima gdje su živjeli i naši preci. Pogotovo što Srbi u Dalmaciji, a pogotovo Srbi u Šibeniku, imaju veoma bogatu, dugačku tradiciju, a i značajni su uopšteno za kulturu u Dalmaciji.
Rekao sam i na promociji knjige Milutina Dedića da su se u mješovitim brakovima ovdje rađali veliki ljudi, značajni za Šibenik – Arsen i Milutin Dedić, Dražen Petrović i mnogi drugi. Zajednički život je ovdje bio na visokom nivou, i što se mene tiče i dalje ću svim svojim snagama raditi na njegovom unapređenju, ne samo kroz međucrkvene dijaloge nego i na svenarodnom pomirenju, koje iz mog iskustva, kada postoji obostrana dobra volja, veoma brzo donosi zdrave plodove”, napominje vladika Nikodim.
‘Ljudi se ne žele previše eksportirati’
Na pitanje zašto se u tolerantnom Šibeniku broj Srba toliko smanjio, te zašto ovdje gotovo da i nema srpskih institucija, vladika odgovara: “Svima nam je poznato zašto se smanjio broj Srba u Hrvatskoj generalno, dakle, smanjio se uslijed svih nemilih događaja koji su se dešavali s kraja prošlog vijeka. Što se tiče nedostatka srpskih institucija u samom Šibeniku nisam nikada tražio uzroke, niti zašto se ljudi ne žele angažirati u srpskoj zajednici, iako mi je žao zbog toga. Grad jednog Sime Matavulja, velikog vladike Nikodima Milaša, Dedićâ ili Niccolò Tommasea, tih velikih i zaslužnih Srba, treba da ima barem Prosvjetu. Iako znam da mi iz Crkve, da budem malo neskroman, u svakom slučaju pokrivamo i taj segment života u gradu Šibeniku. Svaki grad u Italiji ima osnovnu školu koja se zove po Tomasseu, odnosno Nikoli Tomaševiću, rođenom Šibenčaninu koji se izjašnjavao Srbinom.
Ali na stranu to oko tih institucija, kada se vidi koliko ovdje ljudi dođe na liturgiju, svakome je jasno zašto ne postoji potreba ni za čim drugim osim Crkve i liturgijske zajednice. Zadovoljan sam s brojem vjernika. Ti ljudi su konstantno ovdje, ne stide se tko su i što su, iako se neki od njih ne žele previše eksponirati pa je možda to i odgovor na to pitanje oko srpskih institucija”.
Pitanje za svaku manjinu je – gdje je granica integracije i asimilacije? Kako gleda na tolike građane koji se izjašnjavaju kao “šibenski pravoslavci”, bez izraženog nacionalnog osjećaja, pitamo Nikodima. “Nemoguće je tjerati nekoga na nacionalne osjećaje, to je stvar odrastanja, formiranja, a pre svega izraz lične slobode, pa i prosvećenosti. Teško je imati svest o nacionalnom identitetu ukoliko se to osjećanje nije formiralo iz djetinjstva unutar porodice, ukoliko se nije ponijelo iz kuće. Za nekoga svijest da je Srbin može biti radost i ponos, ali može biti i bolno, jer znaju da su Srbi ali to ne žele ili ne mogu da priznaju, ili čak znaju tajno da nam kažu, izgovore kroz šapat”.
Raspored bogoslužja na ćirilici
Nema kolektivne odgovornosti
“Previše ljudi još živi u 90.-im godinama, iako je taj strah sada možda i bezrazložan. Ljudi ovdje bolje od mene znaju tko je Srbin a ko nije, ko je bivši Srbin a ko ne. Najgore je što se to prenosi i na nova pokoljenja, nove naraštaje, pa zna biti veoma teško djeci u školi istrpiti da se jedan čitav narod in genere proglašava agresorom, iako bi svima trebalo da bude jasno da ne može biti kolektivne odgovornosti. Često za to snose posledice i ispaštaju ljudi koji su odavde, koji su lokalci, i koji su ostali da žive ovdje i vole ove krajeve. Ti ljudi su pokazali da ne žele živjeti negdje drugdje nego li ovdje, u Hrvatskoj. Zato ne trebaju da se stide što su Srbi, a još manje da se plaše, i za to im ne treba ni sa čije strane davati povoda”, govori episkop.
Znaju li ovdašnji Srbi ćirilicu, pitamo Nikodima.
“Zavisi kako u kojem kraju, zavisi od porodice ili od obrazovanja, to jest koliko su roditelji htjeli i mogli i koliko im je to obrazovanje omogućavalo da nauče djecu, sada govorim pogotovo o mlađim ljudima. Po školama, gdje nije organizovano učenje srpskog jezika, se brinu vjeroučitelji da kroz predavanja iz vjeronauke nauče djecu srpskom jeziku i ćiriličnom pismu. Mi smo objavili molitvenik koji ima uporedno molitve na ćirilici i latinici, malo i iz misionarskih razloga za one koji ne znaju ćirilicu, pa i da je nauče. U planu je da objavimo i knjige vezane za Liturgiju dvojezično, i kroz to olakšamo učestvovanje vjernicima koji ne znaju ćirilicu u bogosluženju.
Bistu Sima Matavulja zakopao školski domar
Bude tu i smiješnih situacija, jednom mu je na ulici prišao Šibenčanin i ispričao vic: ”Znate li tko je Faust Vrančić?“ “Znam, Simo Matavulj!”, odgovorio mu je Nikodim. “To je vezano uz promjenu naziva osnovne škole početkom rata. Tada je nestala i bista Sime Matavulja koja je nedavno, hvala Bogu nađena, domar ju je bio zakopao i sada je izložena u Muzeju grada Šibenika. A da nisam znao istoriju Šibenika, ne bih shvatio taj vic. Za Šibenik su jednako važni i Faust i Simo, obojica su proslavili svoj grad”.
I Nikodim hvali pokojnog biskupa Badurinu kao “velikog čovjeka i za srpsku zajednicu u Šibeniku. On je dosta pomagao i samu Eparhiju, nije dozvoljavao da se ovdje išta ružno desi”. U jednom se intervjuu episkop požalio kako ga neki katolički svećenici ne želi pozdraviti. A kakvi su danas odnosi dviju crkava? “Odnosa na žalost nema. Čestitamo jedni drugima Božić i Vaskrs i to je to. Svijet se suočava sa stvarnim problema, a mi i dalje ne možemo sjesti i kao ljudi porazgovarati, a da ne prejudiciram nešto više od toga što bismo trebali činiti, i što nam je kao crkvenim ljudima i dužnost”.
Napominje da pravoslavni svećenici zadnjih godina puno rjeđe doživljavaju neugodnosti. “To se znalo nekada ranije dešavati, ali sada puno manje. Bilo je dobacivanja na ulici, ali u ovih šest godina otkako tu živim vrlo rijetko. Jednom mi je dok sam čekao mog prijatelja i brata Sergeja Trifunovića, jedan stariji čovjek iz kola dobacio: ‘Četniče, što radiš ovdje’. Češće doživljavam da kažu, vidi popa. Nažalost, i pored vremena koje je prošlo nisu sve rane zacijelile i taj teret nakon toliko godina nakon rata nije lako nositi. Često nam se dešava da nam dolaze i katolici i drugi ljudi koji potrebuju neku pomoć, da se pomolimo Bogu za njihove bližnje ili njihovo zdravlje”.
‘Dišem Dalmaciju punim plućima’
Vladika je prokomentirao i odluku vladike Nikolaja (Mrđe) da 1991. otiđe iz grada, umjesto da ostane uz svoj narod. “Teško je govoriti iz ove perspektive, i moja je obitelj 1991. otišla iz Zadra u Šumadiju, i to znam da je bilo opravdano. Ne mogu nikoga osuditi, pa ni odluku vladike Nikolaja. Ja bih za sebe rekao da nikada ne bih otišao, iako je teško reći što bih napravio da se tako nešto, ne dao Bog, ponovi. Smatram da je vladika Nikolaj trebao ostati i nije smeo ostaviti zajednicu, jer to Crkva i traži od nas, ali lako je meni da sudim iz ove perspektive, pogotovo što ja kao Dalmatinac imam emotivan odnos prema Dalmaciji. Meni je cijeli život vezan za Dalmaciji i priče o Dalmaciji pa imam potpuno drugačiji odnos i svest. I zato se i trudim da živim Dalmaciju punim plućima”.
Episkop Nikodim je deklarirani ljevičar, kako SPC gleda na to? “Ja mogu samo da kažem da sam ubijeđeni ljevičar kada se odnosi na one unižene, povrijeđene, napuštene i marginalizovane, ali moram da naglasim da ne vjerujem u ljevičarski aktivizam koji je obično najviše pojavljen kroz poricanje prava drugima na izbor, način života i mišljenje, da ne govorim o ismijavanju svega i svačega u ime ljudskih prava. Iako desilo mi se da su me neki biskupi pitali kako je moguće da pravoslavni episkop bude ljevičar – valjda ti ljudi podrazumijevaju da takva osoba može biti samo desničar. Bilo je pitanja o tome što sam mislio kad sam rekao da postoji i zdravi nacionalizam, opet moram reći i naglasiti da voljeti svoj narod ili biti patriota, biti ponosan na to, ne može biti loše. Naprotiv! A da ne govorim da se ceo svet diči svojim nacionalizmom, da ga u svakoj mogućoj prilici ističe, počev od sportskih i muzičkih manifestacija, do istjerivanja ko je čiji pisac il pjesnik il naučnik, tako da se sve to čini svakodnevno, ali o nacionalizmu, kad treba neko da se ocrni, e onda nikad kraja negativnim disputima.
Čak je i Patrijarh Porfirije u nekoliko napisa u hrvatskim medijima potpuno neopravdano optuživan, najčešće i u srpskim medijima i samim tim u ime Srba u Hrvatskoj, uprkos njegovom izuzetnom naporu i zalaganju kao čoveka, i dok je bio mitropolit u Zagrebu a i sada kao Patrijarh srpski, da sa svima razgovara sa ljubavlju i željom da uspostavi prijateljske odnosi sa svima, nezavisno od političke orijentacije, i sa Srbima i Hrvatima”.
Pitamo Nikodima ima li dvojezičnu hrvatsku osobnu iskaznicu, ispisanu i ćirilicom? “Iskren da budem dugo nisam ni znao da postoji mogućnost dvojezičnih ličnih karti, iz razloga što sam dugo boravio na studijama van Hrvatske. Što se mene lično tiče, latinična lična mi je sasvim dovoljna. Meni se na kilometar vidi tko sam i što sam, znaju da sam glavni pravoslavni pop i bez lične ili osobne karte, i ja sa ponosom to nosim i trudim se da dostojno predstavljam Srpsku Pravoslavnu Crkvu. Iako, i pored lične na latinici zna mi se desiti da me na nekim granicama pitaju otkud ja u Šibeniku, otkud ja u Hrvatskoj, gdje idem iako piše na ličnoj. Ima tu više anegdota, jedanput mi se desilo da su me pitali da li imam šta za prijaviti i ja sam im odgovorio: sem da sam Srbin nemam ništa više da prijavim. Za kraj htIo bih svima da čestitam božićne i novogodišnje praznike pozdravljajući sve pozdravom: Mir Božiji! Hristos se rodi, Vaistinu se rodi!”
Foto: Saša Paparella
Tekst je objavljen uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije (AEM)
