Sve važnije ulice u gradu imaju nazive vezane uz Oluju
Dogodine će se navršiti punih 30 godina od završetka domovinskog rata, no rane između građana RH srpske i hrvatske nacionalnosti još nisu zacijelile. Rat koji je počeo stradanjima uglavnom Hrvata, završio je egzodusom hrvatskih Srba iz ‘Krajine’, ali i njihovim odlaskom iz nekih drugih gradova. U našem feljtonu opisat ćemo kako danas žive Srbi u tri hrvatska grada: glavnom gradu Zagrebu, nekadašnjem središtu srpske pobune 1991. Kninu i Šibeniku, gradu na prvoj liniji fronte.
Piše: Saša Paparella
Nekoć davno, Knin smo znali samo po željeznici. Išli Unskom ili ličkom prugom, morali biste proći kroz Knin, u kojem nikad nisam sišao – sjećam se samo da je, uz latinični Knin, stajao i ćirilični natpis.
Danas, u cijelom Kninu uspjeli možete naći samo jednu ćiriličnu riječ – “komision”, zaostalu tko zna otkad na prašnjavom izlogu napuštene trgovine u jednoj od glavnih gradskoj ulici, Zvonimirovoj. Ćirilicu se može naći još samo na kioscima koji drže beogradske Večernje novosti.
Unatoč znatnoj srpskoj manjini – u gradu ih ima 21,4 posto – to je i dalje nedovoljno za uvođenje ćirilice. Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina dozvoljava upotrebu njenog jezika i pisma tek ako je manjina u nekom gradu ili općini brojnija od 33 posto. Stoga na ploči gradskog poglavarstva ćirilice nema.
Zgrada Srpskog kulturnog centra koji se otvara na proljeće
Prisjetimo se koliko je rasprava, sukoba i problema taj cenzus iznjedrio u Vukovaru, gdje je situacija riješena tek nakon objave rezultata zadnjeg popisa, po kojem je broj Srba pao sa 35 na 30 posto. U Kninu tog problema nikad nije bilo jer se u grad, u kojem je po popisu 1991. bilo 85 posto Srba, vratio tek manji dio izbjeglih 1995.
Knin je dobio i svoje pivo
Knin, koji je kao i Vukovar jedan od gradova bremenitih prošlošću, postao je mjesto gdje je valjalo iznova povezati domaće Srbe i Hrvate. Olakšavajuća je okolnost što se Srbi i Hrvati u Kninu, za razliku od Vukovara, nikad nisu oružano konfrontirali. Otežavajuće je pak što su iz ovog grada i jedni i drugi u svega par godina morali masovno izbjeći – Hrvati 1991., nakon što je Knin postao prijestolnica pobunjeničke SAO Krajine, a Srbi 1995., tijekom vojne akcije Oluja.
Unatoč tome što su i jedni i drugi osjetili strahote izbjeglištva, nakon što se dio Srba vratio u Knin danas možemo reći da je pokušaj zajedničkog života – uspio. Povucimo opet paralelu s Vukovarom – ovdje nema paralelnog školskog sustava (koji je u Podunavlje uveden kao dio mirne reintegracije), a za razliku od podijeljenog Vukovara ne postoje niti odvojeni “hrvatski” i “srpski” kafići. U to da svi Kninjani izlaze na ista mjesta su nas prvo uvjeravali lokalni političari, no njihove tvrdnje naravno treba provjeriti, što smo i učinili, ali odvojene kafiće nismo našli.
“Ako ih je odmah nakon rata, otprilike i 2000., i bilo, sada već godinama više nije tako”, potvrdili su nam na više mjesta. Pa između ostalog i u pivovari u opustjeloj Zvonimirovoj ulici, u kojoj se proizvodi Kninsko pivo. U susjednoj zgradi na proljeće se otvara Srpski kulturni centar, jedan od njih 40 koliko ih Srpsko narodno vijeće (SNV) podiže širom Hrvatske, između pravoslavne crkve Pokrove presvete Bogorodice i katoličke crkve Svetog Ante. Vlasnici pivovare, Hrvati, vesele se što se u susjedstvu otvara SKC, pa računaju na nove goste, na hajući puno za njihovu nacionalnost.
Srbi nemaju problema, ali se ne žele niti isticati
Kninjani nerado govore o tome kako zajedno žive, nastoje izbjeći takve teme. Isto tako, niz lokalnih Srba s kojima smo željeli razgovarati ljubazno nas je odbio s raznim izlikama. Jedna od željenih sugovornica otvoreno nam je rekla da ne želi istupati jer bi to moglo loše utjecati na njen biznis, a druga je objasnila da joj je suprug na visokoj poziciji u jednoj državnoj instituciji, pa bi se eto i ona suzdržala od pretjeranog izlaganja javnosti. Tako da, iako gotovo da i nema međunacionalnih incidenata, barem dio srpske zajednice i dalje osjeća nelagodu kad mora otvoreno porazgovarati o životu u Kninu iz srpske perspektive.
Zato smo potražili jedinu osobu koja nas nije mogla odbiti, jer je po nacionalnom ključu i došao na dužnost koju sada obnaša. Željko Džepina koji je još od 2006. dogradonačelnik iz redova srpske manjine i član SDSS-a, stranke koja je u gradskom vijeću izborila ukupno dva mandata, od njih ukupno 15. U gradu trenutno djeluje pet srpskih institucija iako neke od njih, poput Prosvjete, nisu osobito aktivne.
Obitelj Džepina je izbjegla u Šabac, Željko se u svoj Golubić pokraj Knina vratio već 1999., a njegovi roditelji i dvije godine ranije. “Nikad mi nije bilo žao što sam se vratio. Nismo doživjeli nikakve neugodnosti, a stanje je svakim danom sve bolje. U početku sam radio razne poslove, od fizičkih do socijalne skrbi. Drugi ljudi se nisu masovnije vraćali zato što u Kninu nakon rata nije bilo posla. Tek negdje od 2010. počele su se tražiti medicinske sestre, profesori u srednjoj školi, opet su otvoreni muzej i knjižnica. No dotad se većina izbjeglih Kninjana već skrasila u Srbiji”, kaže Džepina.
Povratak je stao još prije 20 godina
Najveći val povratnika stigao je između 1997. i 2003. A sada se više ne vraćaju jer su se ljudi snašli, stvorili neke nove živote, riješili egzistenciju, dobili djecu i unuke. Kasniji su povratci bili sporadični, nisu niti vrijedni spomena, objašnjava nam dogradonačelnk. U međuvremenu je država mnogim Srbima obnovila kuće, no kako se ne vraćaju oni ih sada uglavnom koriste samo ljeti kao vikendice.
Pitamo Džepinu ima li diskriminacije prilikom zapošljavanja Srba u državnoj službi? “Bilo je toga, mi smo ranije ljudima sugerirali da se pozovu na Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, koji ima daje prednost pri zapošljavanju. Međutim, događalo se da pozivanje na taj zakon bude i kontraproduktivno, pa im to više ne sugeriramo. To je najbolji zakon na zemaljskoj kugli, med i mlijeko, ali se ne može implementirati u svakodnevni život. Kako bilo, sada u policiji imamo zaposlenih četvero ili petero mladih Srba”.
Po tom istom zakonu, manjine imaju pravo zatražiti dvojezičnu osobnu iskaznicu, odnosno ‘ličnu kartu’ na srpskom jeziku i na ćirilici. U Kninu to pravo ne koristi gotovo nitko, dio zato jer ne zna da takva mogućnost postoji, a ostali zato jer ne žele moguće neugodnosti s državnim službenicima, od kojih mnogi nisu ni svjesni da dvojezične osobe iskaznice postoje.
Željko Džepina (SDSS), dogradonačelnik iz redova srpske manjine
Realni sektor u Kninu je i dalje slab, nešto veći broj ljudi, njih oko 350, zapošljava samo DIV, odnosno nekadašnja Tvornica vijaka Knin (TVIK), u kojoj je prije rata bilo 3.500 zaposlenih. U Kninu je željeznica zapošljavala preko 3.000 ljudi, a i ta je cifra također pala na deset posto one nekadašnje. Sada doduše postoji inicijativa da se vrati ukinuta pruga za Zadar, ali ne toliko zbog putnika nego li zbog tereta iz luke Gaženica.
Džepina hvali Vladin interventi plan od kojeg su dosta iskoristili, između ostalog za otkup nekadašnje tvornice Kninjanka, namijenjene poduzetničkom centru. Otvara se tvornica ambalaže Velebit, tu se već postavljaju prvi strojevi. “Isprva će zaposliti 75 ljudi, plan je doći i do 300”, optimističan je naš sugovornik. Dosta se očekivalo od turizma, jer je Knin okružen lijepim rijekama, a tu je i Dinara. Oko Knina su već otvorene neke šetnice, bilo je pokušaja s kajakarenjem na Krki i ostalim rijekama, no kako smo doznali jedna specijalizirana agencija je nažalost propala jer turisti još nisu počeli masovnije dolaziti u ovaj kraj. Osim za Oluju.
Spomenik ‘Oluja ’95’ na trgu ispred kolodvora
Oluja kao ‘ne-tema’
Živo se sjećam kako sam 1996., prilikom prvog poratnog dolaska u Knin, na planu grada primijetio kako baš niti jedna ulica nije nazvana po nekom Srbinu. Otada je prošlo četvrt stoljeća, dio Srba se vratio, ratom resetirani grad krenuo je ispočetka, no ulice su i dalje nazvane isključivo po Hrvatima. Nakon rata svoju je ulicu u Kninu dobio i Mile Budak, no taj je naziv kasnije ipak promijenjen. Imena glavnih ulica zrcale samo onaj dio povijesti vezan uz rat, pa se u blizini gradskog poglavarstva nalazi Trg Oluje, na kojem se spajaju ulice Franje Tuđmana, Gojka Šuška i 7. gardijske brigade. “Nije baš da nemamo niti jednog Srbina, u predgrađu imamo Teslinu ulicu”, pomirljivo će Džepina, nastojeći preći na neko manje neugodno pitanje. No mi smo ga pitali o nečemu što je Kninjanima još manje ugodno- razgovaraju li lokalni Srbi i Hrvati ikada o Oluji?
Oluja je ovdje, što bi premijer Plenković rekao, u Kninu “ne-tema”. I teško da će u doglednoj budućnosti biti drugačije. Što kninski Srbi rade na taj dan, kad se na proslavi nađu i neki ljudi sa strane sa simbolima koji im izazivaju nelagodu? “Pa obično odu na more. Mislim da su tu nikada nećemo moći uskladiti. Loše je što nema empatije, pa na komemoracijama civilinim žrtvama nema puno čelnika lokalne samouprave”, odgovara naš sugovornik.
U Kninu nema proustaških grafita, kakvi u nekim drugim gradovima nisu rijetkost. Kad se koji i pojavi, a to je obično kad gradom prođu navijači, odmah se prebojaju. Najdraži im je za šaranje spomenik NOB-u u Polači, koji je nekako preživio sve dosad. Po gradu su uglavnom Hajdukovi grafiti i murali; nema više ni spomena na Zvezdu, za koju su mnogi Srbi navijali. “I ja sam zvijezdaš, iako je u gradu sada puno više hajdukovaca”, kaže Džepina.
‘Na ćirilicu gledaju kao na mitraljez’
Iako Džepina predstavlja srpsku zajednicu, u uredu u kojem nas je primio čim smo ga nazvali nema nikakvih srpskih nacionalnih simbola, već je sve što vidimo po stolu i zidovima vezano samo uz Knin.
Primjećujemo kako je udio u Srba u Kninu između dva zadnja popisa tek neznatno smanjen, sa 23 na 21 posto, no Džepina nam odgovara kako, kao i često, statistika zavarava, jer kninski Hrvati odlaze u Irsku, a Srbi umiru. “Postotak je zbilja ostao gotovo isti, no trebate znati da je između dvaju popisa broj Srba u gradu pao sa 3.357 na 2.557. Oni koji su se nakon Oluje vratili uglavnom su danas stariji ljudi, mladih baš nema puno”, objašnjava.
Na pola osmrtnica su Srbi, ali na planu grada ulica nazvanih po Srbima nema
Mladi u školama imaju pravoslavni vjeronauk, koji pohađa ogromna većina mladih Srba. Nastava u srednjim školama za srpsku djecu odvija se po modelu C, što znači samo njegovanje jezika i kulture, a takav se dopunski program javilo samo 40 do 50 posto srpske djece. Džepina priznaje da interes nije zadovoljavajući, a pretpostavlja da su kočnica njihovi roditelji; “ne znamo kako to riješiti, jer zbilja nema potrebe da se bilo tko skriva. Zajedno ovdje živimo, pa meni pola Hrvata dođe na krsnu slavu”.
Dodatna nastava iz nekih predmeta u školi nije moguća jer bi se previše razlikovala od onoga što se uči u udžbenicima. Zato su SPC i jedna udruga su u selu u okolici Knina organizirali privatna predavanja iz nacionalne povijesti, geografije i jezika, iako nije svima lako dovoziti djecu iz Knina i drugih sela, udaljenih i po 30 kilometara, zbog tih par sati nastave. Situacija će biti lakša kad bude gotov Srpski kulturni centar, u kojem će se održavati dodatna nastava.
Srpska djeca ovdje znaju ćirilicu, iako, što nam je rekao jedan Kninjanin, “neki na nju gledaju kao da je mitraljez”. Mi smo otišli u gradsku knjižnicu i zatražili knjige pisane tim pismom. Knjižničarka se nije iznenadila, ljubazno nas uputivši na kojim policama takvu literaturu možemo naći.
Pusta Zvonimirova ulica
Više nema masovnog odlaska na studij u Beograd, kao što je bio slučaj prije rata. Sada se ide u Rijeku, Split i Zagreb. Grad Knin od 2005. ima i Veleučilište Marka Marulića, s nekim zanimljivim stručnim studijima kao što je Poljoprivreda krša.
Po popisu iz 2011., oko 40 posto stanovnika bilo je mlađe od 30 godina, no mladi su uskoro počeli masovno odlaziti iz grada, tako da je i Veleučilište ostalo na marginama. “Istina je, nemamo baš puno studenata. Možda i zbog loše percepcije Knina”, nagađa Džepina. Pokraj 2016., otvoren je studentski dom, koji preživljava i tako što iznajmljuje sobe turistima, jer u gradu nema puno hotela.
Spomenik kralju Zvonimiru
Preokret na izborima 2017.
Džepina je u početku bio tajnik u vijeću srpske nacionalne manjine, “čije djelovanje grad Knin financira, što je jedan od rijetkih primjera u RH”. Na funkciji dogradonačelnika je još od 2011., dok je gradom upravljala Josipa Rimac, a HDZ uvjerljivo pobjeđivao. “Od lokalnih izbora 2013. smo loše prolazili jer smo na izborima podržali njenom konkurenta Darija Šimića i SDP, pa smo novac za obnovu infrastrukture u okolnim selima dobivali tek na kapaljku”, kaže. Na narednim izborima 2017. su kako kaže, “prešutno” podržali Marka Jelića, koji je na svojoj nezavisnoj listi imao i kandidate srpske nacionalnosti. Taj se potez Jeliću višestruko isplatio, jer ne samo što je dobio glasove iz obje zajednice, već na izborima nije bila osigurana odgovarajuća zastupljenost pripadnika nacionalne manjine pa je u gradsko vijeće kao dodatni član ušao još jedan Srbin s njegove liste. Marko Jelić je tada izabran za gradonačelnika, a prema Srbima je bio šire ruke od svojih prethodnika. “Bio je to veliki zaokret, povećane su nam ovlasti, a ulaganja u infrastrukturu su znatno porasla”, kaže Džepina, koji tu godinu gleda kao točku preokreta, kad se grad napokon probudio. Jelić tada dobiva sedam, HDZ osam, a SDSS jedan mandat.
Bilo je i vrijeme za preokret i tolerantniju politiku prema Srbima jer je, primjerice, 2017. Turistička zajednica Grada Knina izdala turističku brošuru u kojoj Srbi nisu niti spomenuti, pa čak niti već spomenuta crkva Pokrove presvete Bogorodice ili neke zaslužne osobe iz gradske povijesti. Među lokalnim HDZ-ovcima je tada zbog gubitka vlasti nastala prava uzbuna, pa se obraćaju Zagrebu s upozorenjem kako se “zbog sve većeg iseljavanja Hrvata omogućava povratak Srba u grad, što će uništiti san dr. Franje Tuđmana koji je s razlogom raselio ovo područje”. Takvih poruka mržnje i pravdanja etničkog čišćenja kasnije ipak nije bilo. Na izborima 2021. i HDZ i Jelićeva lista dobivaju po šest mandata, a za gradonačelnika je izabran Marijo Ćaćić s liste Marka Jelića, koji je tada izabran za župana šibensko-kninskog. SDSS je i te godine podržao Jelićevu listu. “Donijeli smo prevagu u gradskom vijeću, ali to ne zloupotrebljavamo. Atmosfera u vijeću je odlična, nema nikakvih trzavica”, kaže Džepina.
Javni prijevoz za svako selo
S obzirom na udjel Srba, njihova bi jedina stranka teoretski mogla dobiti do tri zastupnika u gradskom vijeću. “Svoje smo zastupnike dobili uglavnom zahvaljujući glasovima iz okolice, ta sela nas spašavaju. A u gradu je katastrofa, u samom Kninu ne dobivamo puno glasova”, otvoreno nam je rekao Džepina.
Od nekadašnjeg željezničkog čvorišta nije puno ostalo
Srbi imaju i manjinske izbore, no tu je opet problem što glasači često žive u okolnim selima, pa ih je teško dovoziti na birališta. “A šta ćemo, idemo po njih od kuće do kuće”, kaže Džepina. Njegova stranka nastoji u svako selo dovesti asfalt i javnu rasvjetu i češću opskrbu cisternama za one koji nisu priključeni na vodovod – u planu je da ga dobiju Polača i Žagrović.
Također, radi se na uvođenju javnog prijevoza u ta sela, i to po par puta dnevno. “Zasad su pokrivena samo školska djeca, njih se organizirano vozi u školu. Međutim, svi ostali su prepušteni ‘divljem taksiju’, što je problem kad moraju kod doktora i slično, preskupo im je”, kaže Džepina.
I odnosi domicilnih Srba s Hrvatima doseljenim iz BiH su dobri, napominje. Bosanci su kroz godine naučili igrati na balote, istu igru koju su izbjegli Kninjani prenijeli u svoje naselja oko Beograda.
Foto: Saša Paparella
(objavljeno 29.12.2023.)
Tekst je objavljen uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije (AEM)
