Raskol među generalima po pitanju pomilovanja Josipa Perkovića i Zdravka Mustača skrenuo je pozornost na HGZ, udrugu koja je od 1,5 milijuna kuna prihoda u 2020. iz EU fondova povukla skoro milijun, a u zadnje tri godine otamo su ukupno izvukli 2,2 milijuna kuna. Generali Ante Gotovina i Mladen Markač nikad nisu pristupili HGZ-u, dok su razočarani Sačić, Tolj, Kapular, Ćuk i Domazet-Lošo iz njega istupili
Piše: Saša Paparella
Molba za pomilovanje Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, dvojice visoko pozicioniranih pripadnika obavještajnog aparata SFRJ, koji su zbog organizacije ubojstva političkog emigranta Stjepana Đurekovića u Njemačkoj osuđeni na doživotni zatvor, te su 2019. izručeni Hrvatskoj na odsluženje ostatka kazne, stvorila je razdor i među hrvatskim generalima. Među članovima Hrvatskog generalskog zbora (HGZ) nestale su podjele na bivše oficire JNA i časnike stasale u ratu, na lijeve i desne, pa su se među potpisnicima tako našli general-pukovnici Ante Gotovina, Ivan Čermak i Ljubo Ćesić Rojs, general-bojnik Marinko Krešić, general zbora Pavao Miljavac te admiral Davor Domazet Lošo. Posebnu je težinu imao potpis Marinka Krešića kao predsjednika Hrvatskog generalskog zbora, no on je svoj potpis naknadno povukao, pravdajući se “reakcijama javnosti, a poglavito braniteljske populacije, novim podjelama i produbljivanjem još nezacijeljenih rana iz naše bliže i dalje povijesti”.
Krešić: ‘imao sam povjerenja u generale, nisam znao da je inicijativa potekla od Nobila’
Na pitanje kako će se slučaj Perković i Mustač odraziti na jedinstvo u HGZ-u, Krešić odgovara: “Suglasnost na pismo dao sam u svoje osobno ime, a ne u ime Zbora, pa zbog toga i ne vidim razloga za bilo kakvo nejedinstvo u HGZ-u”, rekao je u intervjuu Večernjem listu, pravdajući se kako nije bio upućen u to kako je došlo do inicijative za pomilovanje Perkovića i Mustača. “Kontaktirali su sa mnom telefonski pa sam, imajući povjerenja u ratne generale, dao suglasnost na dotično pismo. Naknadno sam iz medija doznao da je inicijativa potekla od odvjetnika Ante Nobila”.
Krešiću je ovo već treći mandat na čelu HGZ-a, a dobio ga je na skupštini održanoj početkom 2022. Za Krešićevog zamjenika izabran je umirovljeni general-bojnik Ljubo Ćesić Rojs. Krešić je bio prvi predsjednik te udruge od njena osnutka 2005. i do 2013. je odradio dva mandata. U međuvremenu je dva mandata odradio i umirovljeni general zbora Pavao Miljavac. Krešić slovi kao ‘tvrđi’ i desniji, pa tako ni danas ne vidi problem u braniteljskom prosvjedu u Savskoj ulici, na kojoj su se 2015. pojavile i plinske boce. “Taj prosvjed promatram u kontekstu vremena kada se događao. Dio generala bio je u zatvoru, a branitelji su bili omalovažavani. Javnost je bila dosta podijeljena, ali donesen je Zakon o hrvatskim braniteljima kojim su branitelji dobili neku zadovoljštinu”, rekao je Krešić. Za razliku od njega, umjereniji Miljavac je u svom mandatu kritizirao prosvjed, koji je vodio kasnije osuđivani Josip Klemm, kazavši da ga “moraju voditi kompetentni ljudi s jasnim ciljem, a ne samo stvarati pobunu koja je završila s plinskim bocama”, što je prema njegovu mišljenju “bio čin terorizma jer su obični ljudi mogli stradati”.
Kako bilo, Krešić je sada sa 78-postotnom potporom osvojio još jedan mandat, uvjerljivo pobijedivši bivšeg načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga RH, umirovljenog generala Josipa Lucića i bivšeg načelnik ratnog saniteta Glavnog stožera HV-a Kornelija Brkića. Tijekom izbora za novog predsjednika Krešić je izjavio da se HGZ neće baviti dnevnim politikama, a on sam u intervjuu rekao je da je “u ova tri mjeseca od izbora novog rukovodstva Hrvatski generalski zbor učinio značajan planski, organizacijski i operativni iskorak u radu. Bit tog novog pristupa je odmak od bavljenja dnevnom politikom subnorovskog tipa. Nekima je to zasmetalo, jer su smatrali da bi HGZ trebao biti svakom loncu poklopac, na sve reagirati. Za sve biti pitan i biti mjerilo onoga što jest da jest. Ne, mi sebi ne umišljamo, niti nam je na kraj pameti biti novim SUBNOR-om, ni nekakvim čuvarima revolucije”.
Zahvalni Miljavac Bandiću: ‘preobrazili ste Zagreb u pravu europsku metropolu!’
HGZ je 2015. dobio na korištenje od Grada Zagreba prostor od 316,5 kvadrata u Habdelićevoj ulici za 1899 kuna mjesečno, odnosno šest kuna po kvadratu, “za potrebe znanstvenog i stručnog istraživanja Domovinskog rata, obilježavanja značajnih događanja iz razdoblja Domovinskog rata te zaštite ugleda i dostojanstva hrvatskih branitelja”. Iste su godine “u znak zahvalnosti za trajnu potporu svim hrvatskim braniteljima i generalima” članovi HGZ u palači Dverce uručili gradonačelniku Milanu Bandiću povelju kojom ga proglašavaju svojim počasnim članom. Istaknuvši Bandićevo “čovjekoljublje i domoljublje” Miljavac je dodao: “Malo tko može okupiti ovoliki broj generala, ljudi koji su od prvog dana branili svoju Domovinu. Neizmjerno cijenimo Vaš rad za grad koji ste preobrazili u pravu europsku metropolu!”
Ni to nije bilo dosta, pa je Miljavac pred lokalne izbore 2017. u ime HGZ-a Bandića neuvijeno podržao, rekavši: “Ako je netko pet puta pobjeđivao, može i šesti puta“.
Uz to što je generalima ustupio prostore u, kako je Bandić rekao, “najljepšoj zgradi na Gornjem grad”, Grad Zagreb je i kasnije pomagao projekte HGZ-a pa su tako 2021. na Javnom natječaju za financiranje programa i projekata udruga iz područja branitelja iz Domovinskog rata, dobili 50.000 kuna za projekt Kultura sjećanja i Hrvatski generalski zbor, te još 25.000 za tiskanje zbirke pod naslovom Da se ne zaboravi. Prostor HGZ-a u Habdelićevoj je, uz ostale, koristila i Hrvatska pravoslavna crkva za svoje aktivnosti.
No valja priznati da, osim što dobiva pomoć od Grada Zagreba, te neusporedivo veću svotu iz državnog proračuna RH, oko 400.000 kuna godišnje, HGZ se pokazao spretnim i u povlačenju novca iz fondova EU. Zato prihodi udruge lijepo rastu, a što se vidi i iz izvješća koja su uredno objavljuju na web-stranici udruge, plaćenoj novcem Europskog socijalnog fonda Tako je od 472.362 kuna prihoda 2018., od čega je pola došlo iz državnog proračuna, 2019. ostvaren prihod od čak 1.058.255 kuna, a od čega najviše iz EU fondova – 571.304 kuna. Naredne je, 2020. godine ukupno ostvaren rekordni prihod od 1.478.686 kuna, od toga 969.803 kune iz fondova EU, a iz državnoga proračuna 431.142 kune. Napokon, 2021. je prihod bio 1.139.064,00 HRK, od toga iz Europskog socijalnog fonda dobiveno 676.416,00 kuna za program Aktivnosti za povećanje socijalne uključenosti i unaprjeđenje kvalitete življenja; iz državnog proračuna kapnulo je 354.400 kuna, a Grad Zagreb dao im je 75.000 kuna.
Na stranicama HGZ-a piše da je početkom 2022. HGZ imao 111 članova – generala zbora, general-pukovnika, general-bojnika, brigadnih generala, po jednog komodora, kontraadmirala i viceadmirala, te četiri glavna policijska savjetnika. Iako se zbor zove ‘generalskim’, u njemu ima stožernih brigadira, brigadira, pukovnika pa čak i jedan satnik. Također, u članstvu su i dva počasna te šest podupirućih članova. Među osnivačima su bili i su Željko Glasnović, Markica Rebić, Ante Roso, Miroslav Tuđman i Vladimir Zagorec.
‘U HVO-u po jedan general na svakih 6.000 stanovnika’
Zanimljivo je da neki viđeniji generali, poput Gotovine i Mladena Markača, udruzi nikada i nisu pristupili, a pojedini članovi su napustili HGZ. Željko Sačić je otišao 2018. jer su nakon sastanka s premijerom Andrejem Plenkovićem iz udruge poručili kako neće sudjelovati u vukovarskom prosvjedu koji je inicirao gradonačelnik Ivan Penava. Početkom 2019. otišli su Ivan Tolj i Ivan Kapular, i to zbog nereagiranja na dodjelu Medalje Grada Zagreba Budimiru Lončaru, a ubrzo su im pridružili Mile Ćuk i admiral Damir Domazet Lošo – inače jedan od inicijatora osnivanja HGZ-a – koji je novinarima objasnio svoj postupak. “To nije onaj zbor kakvim sam ga ja zamišljao. Generali pobjedničke vojske imaju pravo korigirati politička pitanja, osobito ako je u pitanju zaštita nacionalnih interesa. HGZ to ne čini, potpuno se distancirao i bavi se prigodničarstvom i protokolima. To nije misleća nevladina udruga”, prigovorio je Domazet-Lošo, bijesan zbog priopćenja HGZ-a vezanog uz istup koji je imao predsjednik EU parlamenta Antonio Tajani, prožet talijanskim pretenzijama na Istru i Dalmaciju. “Mlako i nedorečeno, poput reakcije premijera i predsjednice! To nije reakcija koja se očekuje od generala!”, kazao je admiral kojeg se toliko puta spominje na Wikipedijinoj stranici HGZ-a, da bi se moglo posumnjati kako je upravo on autor tog teksta, koji dosta odudara od uobičajenog enciklopedijskog stila: “oni su generali koji imaju itekako što reći po pitanjima nacionalne sigurnosti, koji su prošli rat, obavljali teške zadaće, donosili teške odluke i kvalificirani su da se i njih čuje…..Domovinski rat je najčistiji u povijesti ratovanja sa stajališta vojnog umijeća””.
Bilo je oko HGZ-a i drugih kontroverzi, pa je tako upravo Krešić, skupa s Krešimirom Kasparom, 2019. objavio knjigu Hrvatski generali i admirali 1991.-1999., a čiju je recenziju Maxportal objavio pod kontroverznim naslovom Knjiga koju treba spaliti. “Ima neoprostivih grešaka, ova knjiga ne smije ni slučajno doći do knjižnica, a ne dao Bog da bude arhivirana u NSK i bude dostupna bilo kome za citiranje”, navodi se u tom tekstu, gdje se – vjerojatno kako bi se naglasilo da oni nisu pravi ratnici – za Kašpara navodi da je bio pročelnik Vojnog kabineta trojice hrvatskih predsjednika. Za Krešića se pak navodi da je najveći dio rata proveo kao IPD-ovac u različitih brigadama, a od 1994. bio je načelnik Personalne uprave MORH-a. “Iz Generalskog zbora smo neslužbeno saznali da ni jedno tijelo HGZ-a nije donijelo odluku o tiskanju knjige, a nekoliko generala koji su vidjeli knjigu kažu nam da su šokirani njenim sadržajem”, navodi autor teksta, koji se čudi i kako se u knjizi navodi “popis 77 osoba za koje su u javnim izvorima našao podatak da se predstavljaju ili ih predstavljaju kao generala HVO-a”, bez da je taj podatak provjeren u nadležnim institucijama. “U bivšoj, militariziranoj, Jugoslaviji jedan general dolazio je na 160.000 stanovnika, u Hrvatskoj na oko 80 tisuća, a u HVO-u jedan general na cca 6.000 stanovnika”, navodi se u tekstu.
(objavljeno 26.4.2022.)
Foto: Zagreb.hr
