Larissina uža obitelj prihvatila je Krešu kao da je njihov (foto: album obitelji Raguž)
Dugogodišnji reporter brojnih hrvatskih medija Krešimir Raguž posljednjih 13 godina života većinom je živio na relaciji Zagreb – Afrika (Burundi i Ruanda). Prije tri mjeseca je sa suprugom Larissom i kćeri Lunom došao živjeti u Zagreb. Ovaj je feljton njegova priča o korupciji, zabludama i drugačijoj stvarnosti. O tome kako je biti bijelac u Africi, crnac u Hrvatskoj te o onome što je isto na obje strane svijeta – politika i birokracija
Piše Krešimir Raguž
“Dobro sine, to je tvoja odluka s kim ćeš biti. Eto meni je bitno samo da nije…i onda kreće (ovisno o obitelji). Samo da nije muslimanka ili pravoslavka. Ili crnkinja bilo koje vjere. Također, Arapkinja, Kineskinja, Indijka, Latino, Japanka. Najgore su hindu-židovke, to svi znaju. Po mogućnosti, a nije moje da se petljam, najbolje bi bilo da je Hrvatica, bjelkinja i katolkinja. Iz dobre obitelji. I da nije starija od tebe. Ili premlada. Ti znaš da ti mama želi najbolje. Što je diplomirala”? Tako to obično ide kada hrvatski sin staroj majci kaže kako ima nekoga, da je ozbiljno i vrijeme je da se njih dvije upoznaju.
‘Ajme, samo nemoj da ti je muž Hutu, premlad ili siromašan’
Afričke mame jednako su komplicirane kada je riječ o njihovim kćerima. I one pitaju ‘jel barem naš?’ Kod njih se to manje više tiče plemena iz kojeg je ‘otmičar’ njihovih kćeri. Naš bi u slučaju familije moje supruge bio Tutsi. Nipošto Hutu. To bi bio grijeh u razini da se Hercegovka iz Širokog brijega spanđala s muslimanom. Ili ‘naša’ cura iz Vinkovaca sa Srbinom. Naš bi bio i kršćan, nipošto Hindus ili ne daj Bože musliman. Ako je premlad ne bi valjao, dolje muško mora biti starije barem deset godina (taj zahtjev sam ispunio). U Africi je bitno i jel imaš para jer ako nemaš neće te njezina mama sigurno hranit. Ne zna najčešće ni ona jadna kako samu sebe i mlađu djecu prehranit. No, ono što je u Africi super bitno jest da biti ‘naš’ svakako nužno ne znači da si crn. Ako si bijelac ‘naš’ si zapravo na najjače. Pogotovo ako kćer odvedeš u Europu, Ameriku…bilo gdje što dalje od onog jada dolje. A jad nije samo besparica. Dolje u Africi muževi svoje žene i dan danas mlate kao volove u kupusu. Do danas još nije zabilježen slučaj da ijedan od tih ‘muževa’ prijavljen za nasilje u obitelji. Dakle, samo da je otići u bolji život. Čak i u Hrvatsku.
I tako sam ja u Africi, u Burundiju i Ruandi, uspješno položio najteži ispit u životu. Ženina uža obitelj (oko 80 članova, op.a. prosjek djece po obitelji je 6) prihvatila me kao da sam njihov (naš). Sa širom (oko 200 članova) bilo je nešto teže jer nisam imao rješenje za sijaset ambicija koje su plovile od pronalaska posla do omogućavanja sportske ili glazbene karijere svima koji su pitali. Njezina mama na kraju je ispala jedna divna osoba koja bi me nahranila čak i ako je za nju samu ništa ne bi ostalo. Uspješno smo tih zadnjih godina i bez stresa plovili morima punim para i presušenim koritima financijskih jezera. Razlike nije bilo. Razlike je pak bilo i to masu kada su godinama navikavani lokalni političari, lažni prijatelji iz stotine poznanika shvatili da sam zatvorio pipu. To mi nikad neće oprostiti. Prije su me zvali ‘brother from another mother’, a na kraju samo što nisu tražili DNA testiranje našeg prijateljstva. Pomoglo mi svakako nije ni što sam onomad prestao podržavati vladajuću stranku. Možda ja i bi, ali želudac mi nije dao nakon što sam shvatio što zapravo rade (ovo se odnosi na Burundi i vladajući CNDD-FDD) s parama koje sam u ime tvrtke za koju sam radio donirao pod egidom obrazovanja, pomoći unesrećenima ili za siročad. Ako nisi s nama nisi naš. I mrš. Tako smo se iz Burundija preselili u Ruandu prije tri godine. Prvim letom. I s dva kofera. U Ruandi je bilo puno bolje, ali tamo nas je u zasjedi sačekala šira obitelj. I tako smo nas troje, žena, beba i ja prije tri mjeseca doselili u Zagreb. Na aerodromu sam bio siguran da sam barem usrećio njezinu mamu. Mi došli.
Tri mjeseca čekanja na prebivalište, zdravstveno i osobnu
Iako je zadovoljila samo pola kriterija kako bi bila ‘naša’, jest katolkinja i diplomirala je IT, ali je crna, puno je mlađa i ne dolazi iz obitelji s kojom bi se prosječna hrvatska željela ‘uparit’, meni je ona svejedno ljubav mog života. Pa ne marim što drugi češće misle, a rjeđe kažu o njoj. I bio sam tako sretan kada smo došli kući. To je bio jedan od najsretnijih dana u mom životu. Gledam u nju i bebu…ma sakrio sam suze. Tko bi tada rekao, 3.6.2023., navečer na Tuđmanu, da sam baš toliki Hlebinec.
Dakle nije prošlo dugo i u Zagrebu sam ubrzo spoznao, ako se izuzme uža familija i prethodno opisani kriteriji, što to znači biti stvarno ‘naš’. I tko su zapravo ‘naši’. U prethodnom tekstu sam objasnio, ali morat ću ponoviti da smo žena i ja službeno vjenčani i već smo ishodili i hrvatsku verziju vjenčanog lista. Naša beba Luna dobila je Domovnicu. I OIB. Do sad smo silne pare potrošili kako bi preveli tu kilu i po dokumenata koje smo donijeli iz Ruande. Sve te vjenčane i rodne listove, uvjerenja, potvrde. No, a sad će za koji dan tri mjeseca od kada smo doputovali, moje cure još uvijek nemaju prebivalište. Pa shodno tome nemaju ni zdravstveno osiguranje. A žena ne može ni početi raditi na dobro plaćenom poslu koji je čeka jer ne može bez tog jednog jednostavnog komada plastike, osobne iskaznice. Čekamo, trebalo bi valjda ovih dana sve biti zgotovljeno. Opet. Nakon tri mjeseca čekanja. Jučer smo slučajno sjeli s jednim Azijatom koji vodi agenciju za privremeno zapošljavanje. Njegovi radnici iz Nepala, Bangladeša, Indije i Pakistana su ovdje u Zagrebu ‘naši’ očito više od moje žene i bebe jer oni nitko ne čekaju tri mjeseca kako bi dobili hrvatske papire. Jasno, u njihovom slučaju se nasmijani Franklini s novčanica od sto dolara dijele među agencijama, posrednicima, fikserima, prijateljima firme, poslodavcima i inim drugim zainteresiranim partijama, dok smo nas troje samo jedna obična obitelj koja je odlučila živjeti u državi ovog muža i tate. Pa smo očito manje interesantni od svih onih tisuća, desetina ili stotina tisuća radnika koji su Lijepu moju došli dirinčit za male pare. Mi nismo toliko bitni. Točnije, toliko potrebni. Mi smo drugačiji jer smo mi došli kako bi ostali, kako bi radili, živjeli. Kako bi naše dijete ovdje odrastalo. Išlo u vrtić, školu, jednog dana u Zagrebu završilo fakultet. Na Zagrebačkom sveučilištu. I kako bi bili liječeni u hrvatskim bolnicama ako smo bolesni. Kako bi kupovali sir i vrhnje o kumica na Dolcu. Navijali za Hajduk ili Dinamo i išli na tekme. Nas je oduševilo čak i to kad je Luna nakon par dana u Zagrebu moju mamu pozdravila s ‘dobro jutro’ umjesto dotadašnjim mwaramutse (na kinyarwandi). Luna jako voli gledati Šegrta Hlapića. Ideja je bila da ga razumije u originalu.
Pa i mi smo ‘naši’, zašto nas tjerate?
Gledam svakog jutra kako se mrena tuge (da ne kažem razočarenja) navlači u pogled moje žene. Svakog jutra ona se budi i satima, sve do kraja radnog vremena, provjerava mail. Čeka informaciju da joj je odobreno prebivalište u Zagrebu, da je dobila OIB. Da može po svoju osobnu. Treba joj to kako bi počela raditi na poslu koji je pronašla tek par dana kako smo sletjeli u Zagreb. I znam da mi laže, da u sebi trpi, jer je boli otkako je u Ruandi skoro umrla rađajući Lunu. Pa ipak, već tri mjeseca u Zagrebu ne može u bolnicu. I znam da plače nakon što beba i ja zaspemo jer se boji da će se Luni nešto dogoditi, pa će i ona morati u bolnicu. Ovakva neosigurana. Znam, znam…tu su putna osiguranja. No ona brzo ističu. A mi nigdje ne putujemo. Mi smo ovdje došli živjeti. I ostati. Administrativni postupci traže i potvrdu o izvoru financiranja. A jel? Kako to molim lijepo ako se ne može radit?
Još dok smo bili u Africi, sve te godine, čitao sam vijesti iz Hrvatske o tome kako mladi odlaze. I da je pronatalitetna politika strateški cilj RH. O tome arlauču gotovo sve političke stranke u ovoj zemlji. Kunu se u to ‘ko što se moja pokojna baka Marija klela u Boga. A ona je bila ozbiljna vjernica. S obzirom da sam paralelno čitao i o svim onim namještenim natječajima, subvencijama, uhljebima, ‘našim ljudima’ odlučio sam napokon riješiti naš problem na naš narodni način. Nudim na pladnju sebe i svoju obitelj (Luna je na papiru već Hrvatica) bilo kojoj političkoj stranci u Hrvatskoj. Mi njima glasove, plus ja mogu i napisati pokoji panegirik na račun dobročinitelja, bilo kome tko nam pomogne u ostvarivanju osnovnih ljudskih prava; pravo na reguliran status, na rad, obrazovanje i liječenje. Plus, a to je benefit koji mi Afrikanci možemo ponuditi, izrodit ćemo još nekoliko djece (sami, bez posvajanja) kako bi hrvatska pronatalitetna politika dobila zamašnjak. Ne treba nam nitko od velikodostojnika biti kum (to će naš prijatelj Silvijo i žena mu Doris). Ne trebamo niti ‘subvencije’ za svako sljedeće dijete. Naša subvencija je ljubav. Samo apeliramo na institucije da bace pogled na naš spis kako bi nakon tri mjeseca čekanja napokon bili u prilici raditi, biti osigurani i naprosto biti ‘naši’. Jer iako to možda nije baš usklađeno s kriterijima naših mama i baka, nas troje smo totalno naši ovdje u Zagrebu. Ili ćemo biti bilo gdje drugdje ako smo ovdje toliko tuđi.
Evo upravo mi žena dobacuje iz kuhinje. Kaže još ništa nije došlo na mail. Recite mi što da joj predložim, gdje idemo; u Irsku ili u Nepal?
