
(foto: obiteljski album)
Dugogodišnji reporter brojnih hrvatskih medija Krešimir Raguž posljednjih 13 godina života većinom je živio na relaciji Zagreb – Afrika (Burundi i Ruanda). Prije dva i pol mjeseca s obitelji se vratio u Zagreb. Ovaj je feljton njegova priča o korupciji, zabludama i drugačijoj stvarnosti. O tome kako je biti bijelac u Africi, crnac u Hrvatskoj te o onome što je isto na obje strane svijeta – politika i birokracija
Piše: Krešimir Raguž
Svake godine negdje krajem siječnja Transparency international objavljuje godišnje izvješće o indeksu korupcije u svijetu. Svake godine negdje krajem siječnja urednici hrvatskih medija objavljuju članke na ovu temu. Svake godine naslovi su jednaki; Hrvatska lošija čak i od Ruande. Fotografije uz sve te tekstove godinama su također iste. Uvijek prikazuju nekog klinca s mačetom u ruci. Prva polovica svih tih tekstova također je svake godine ista. Bavi se podsjećanjem na genocid u Ruandi 1994. godine. Ona druga polovica, koja se svake godine mijenja, odnosi se na sve veću razliku u poziciji između dvije zemlje. Ruanda svake godine stoji sve bolje u odnosu na Hrvatsku. Za godinu 2021. to bi značilo da je Hrvatska bila na 63. mjestu, a Ruanda na 54. Kada je par riječ o ‘doing business’ listi Svjetske banke za recimo pred-korona uspješnu 2019. godinu Hrvatska je bila na 51. mjestu, a Ruanda na 38.
Lako je biti urednik s praznim stranicama i novinar bez ideje što napisati svakog tog dana negdje krajem siječnja kada ova izvješća ugledaju svjetlo dana. Jedna stranica manje brige. No pitanje je samo jedno – je li se itko ikada ozbiljno pozabavio pozadinom te priče?
Ruanda proizvodi električne VW aute, tvornicu najavio i Apple
Odgovor je još jednostavniji. Nije nikad nitko. Bosanski crni humor u režiji Danisa Tanovića u 2001. Oskarom ovjenčanim filmom Ničija zemlja možda se na isto tek obrecnuo. U onom dijelu kad na frontu iznad Sarajeva (radnja se zbiva 1994.) u blatnom i granatiranom rovu vojnik kolegu pita “jes’ vidio koje sranje u Ruandi”. A koliko se samo toga promijenilo u međuvremenu…
Recimo samo ovo, iz pogona Volkswagenove tvornice u Ruandi 2018. izašao je prvi proizvedeni automobil. U međuvremenu Ruanda je počela proizvoditi i električne Volkswagenove aute. Uključujući i najskuplje terence. I kod njih su Kinezi gradili mostove i ceste. No, kod njih je u obnovljive izvore energije (solarna polja) uložio fond Warrena Buffeta. Apple upravo razmatra gradnju tvornice za proizvodnju Iphonea u glavnom gradu Kigaliju. U istom gradu privatne tvrtke odvoze smeće iz domaćinstava svaki dan. I onda njihovi radnici sami razvrstavaju plastiku i konzerve od bio-otpada. Pa iz navedenog proizvode struju. Kigali ne smrdi poput Zagreba ovih dana. Plastične vrećice zabranili su još prije 20-ak godina. Svaka medicinska sestra početnica zakonom ima zagarantiranu plaću od 700 dolara. Bez prekovremenih sati. Ruandski zakon kaže i da većina zastupnika u parlamentu moraju biti žene. Smatra se da žene ne bi tako lako započele novi rat kako to muškarci jednostavno čine. Tamo nema ni četnika ni ustaša; zakonom je zabranjeno javno isticati tko je Srbin, a tko Hrvat. Ispričavam se, Hutu ili Tutsi.
Zatvori puni političara
U Ruandi također kao u Hrvatskoj negdje krajem siječnja mediji objavljuju one iste liste kao i mi u Hrvatskoj. Razlika je u tome što oni sebe ne uspoređuju s Hrvatskom i ne stavljaju ilustrativne fotografije nekog razularenog klinca s nožem u ruci kojima bi se osvrnuli na naše ratove, u Hrvatskoj ili Bosni, koji su se dogodili kada i njihov. Oni se naprosto, valjda je to stvar mentaliteta, ne žele uspoređivati s lošijima od sebe. Umjesto toga Ruandezi gledaju samo one koji su bolji od njih. Pa ih svake godine pokušavaju prestići.
Volkswagenova tvornica u Kigaliju otvorena je 2018. (foto: Flickr.com)
No, da ne bude sve tako crno ili bijelo…spomenimo i jednu sličnost između ove dvije države. Dakle i tamo su zatvori puni ministara i kojekakvih ‘visokih dužnosnika’. Sitan detalj čini jedinu razliku. Kod njih su navedeni strpani iza rešetaka odmah nakon prve nepodopštine, a ne nakon kaosa koji se više ne da sakriti. Rekli bismo, oni zatvaraju zbog ukradene prve paštete. Ne čekaju da propadne cijela tvornica ili ne daj Bože da je netko ukrade. Kod njih nema Bandića jer nikome ne dopuštaju da se toliko osili i izbezumi.
Au…jes’ vidio koje sranje u Hrvatskoj?
Moja supruga je iz Ruande. Tamo smo dobili i dijete, danas curicu od dvije godine. U glavnom gradu Ruande, Kigaliju smo zajedno živjeli zadnjih 2,5 godine. Prije toga u Burundiju, susjednoj državi. Prije nekih pola godine imao sam tešku nesreću u Ruandi i nakon mjeseci u bolnici te dvije neuspješne operacije odlučili smo se preseliti u Hrvatsku. U moju Hrvatsku. U moj rodni Zagreb. Dolje u Ruandi imao sam svoja vlastita filmska sranja. Da ih itko stavi na platno, Tanović bi ostao zapamćen samo kao prvi od dvojice kojima je sranje u Ruandi donijelo Oskara. Isposuđivao sam na kraju pare ne bi li se mogao vratiti kući sa svojom obitelji. Hrvatska u Schengenu. Hrvatska uvela euro. Hrvatska prosječna plaća odletila u nebo. Zagreb post’o Pariz. Tako je to izgledalo. Žena samo što me za svaki dan kašnjenja s letom u Zagreb nije kažnjavala letom iz kuće. Tu negdje između živčanog sloma i slomljenih nogu, predugog leta i preuskih sjedala, a nakon par presjedanja Air Serbia nas je iskrcala na Tuđmana (meni je ovo i dalje smiješno). Mamina juha dobrodošlice, prijatelj Silvijo i prva šetnja po Gornjem gradu ostali su ovjenčani stotinama fotografija i postova s onim veselim smajlićima na kraju. U par dana smo uspjeli zaboraviti Ruandu. Bilo je vrijeme za novi život. U Zagrebu. Grad se malo promijenio u međuvremenu. Danas je zaista pun stranaca koji ovdje žive. Nama bilo drago. Moje cure neće svijetlit kao lampion u mraku.
I onda se jednog jutra u naš život ušuljala stvarnost. Kao u Balaševoj pjesmi, tiho na prstima. Od tog trena ništa više nije bilo isto. To jutro natjeralo me otvorim laptop i krenem s pisanjem. Priče iz Afrike i priče iz Hrvatske. Pa da vidimo. Kao neki megdan. Nadam se ne Majdan.
Ljubomorni na susjede iz Indije
Supruga je tog jutra morala kod doktora. Pa sam ja zvao bolnicu. Pitali me jel hitno. Rekao sam im da je superhitno. Pa su me spojili s hitnom. I tamo su me pitali jesmo li se naručili. Nisam ništa odgovorio. Samo mi je pao na pamet onaj genocid u Ruandi. I klinci s mačetama. Smirio sam se. Jedva. Treba čovjek ipak sačuvati dostojanstvo kad nazove KBC Sestara milosrdnica. Otišli smo na kraju u neku privatnu kliniku. Odmah smo došli na red. Neću filozofirati o onome što svi već znaju. Privatni doktori i oni u državnim ili gradskim bolnicama isti su ljudi. Razlika je samo u tome što ih kad rade u bolnicama plaćamo putem doprinosa za zdravstveno, a u njihovim privatnim ordinacijama u kešu. Zato u bolnicama čekamo te iste doktore koji u svojim fancy poliklinikama nemaju nikakav problem čekati nas. Valjda zato toliko kubure s vremenom kad su u pitanju bake u čekaonicama.
Naši susjedi u zgradi su iz Indije. Na početku su bili ljubomorni na nas. Mi živimo iznad njihovog podrumskog stana. Onda su shvatili da mi još uvijek ne radimo, a oni rade. Oni imaju sve papire, a mi smo svoje još čekamo. Onda više nisu bili ljubomorni. Ne bi se kladio i da se ne smiju izboru moje supruge da se uda za Hrvata. Tada smo polako ljubomorni postali mi. I postavili si pitanje jesmo li pogriješili što suprugu i bebu nismo do Hrvatske prebacili kao azilante. Izbjeglice. Ili da smo ih možda pokušali do Zagreba dotaljigati preko neke agencije za privremeno zapošljavanje iz Katmandua. Ženi se zbog sveučilišne diplome iz IT-a nije dalo razmišljati o čišćenju donjogradskih stubišta. Malena je mala pa bi bilo čudno da smo je prijavili kao vozača Wolt dostave. Ko nam je kriv? Elem.
‘Lost in TraMslations’
Naše obiteljsko vijeće tih dana je otvorilo temu “jesu li stvari u Hrvatskoj kao što smo mislili”. Gledano iz Afrike. Jednog jutra supruga me pitala jesam li siguran da sam hrvatski državljanin, a ona moja supruga. Napravio sam joj doručak. Ono, da ne pričamo o ozbiljnim temama. Par dana kasnije Zagrebu se desila ona strašna oluja. Supruga se zatim narednih par dana još uvijek čudila kako nitko nije počistio sve one grane, crjepove i razbijeno staklo po pločnicima. Uvriježeno je mišljenje da su Afrikanci lijeni. Uvriježeno je i mišljenje da su barem gospoda koja žive u našem centru grada osjetljivi na Zagreb da nam bude ‘beli’ i čist. Pa smo narednih dana nastavili hodati oko Ribnjaka, kroz razbijeno staklo, crjepove i granje po pločnicima. Rekla mi je moja draga i kako uživa vidjeti toliko ljudi kako šeću pse po Zagrebu. Ona stvarno voli pse. Mislim da nitko ne voli gaziti kroz nepočišćeni pseći drek. Taj dio sam joj objasnio s reumama i artritisima koji u Zagrebu najčešće napadaju vlasnike pasa. Pa se isti ne mogu sagnuti počistiti kakicu iza svojih četveronožnih ljubimaca.
Larissa i Krešo Raguž (foto: obiteljski album)
Moja supruga stvarno voli Zagreb. I obožava se voziti tramvajem. Beba također. Jednog dana sam je nazvao da vidim gdje su zaglavile. Odgovorila mi je da je “lost in TraMslations”. Cure su se vozile našom uobičajenom trasom do grada sve dok u jednom momentu sa zvučnika u tramvaju (punom stranih turista) nije zvonko odjeknuo ženski glas s nekom bitnom informacijom. Problem je što je informacija bila samo na hrvatskom. Pa kad je tramvaj skrenuo negdje gdje nitko nije išao, ljudi su shvatili da nešto ne valja. Možda je vozačica rekla kako vozi prema spremištu. Tko to zna. Ili razumije. Ne ide zajedno Zagreb europski grad i pričamo samo hrvatski. Par dana kasnije poznanik iz Turske nam je rekao da se njemu isto dogodilo i kada je zvao hitnu pomoć. Birao je u izborniku razgovor na engleskom. Pa čekao par minuta sve do odgovora operatera “nau no kolege ingliš radi”. Ajde ok.
Kaj ste vi iz Zambije?
Moja supruga je crnkinja, ja sam bijelac, a naša beba je mulat. Ova činjenica jednaka je i u Africi kao i u Hrvatskoj. Kao i svugdje drugdje. To smo mi. Nikad ne bih rekao da će ovaj fakt u Zagrebu izazivati toliko konfuzije. Kad je žena sama s malom u parku (tada je beba valjda bijela ‘ko snijeg) često joj se desi da je ostale mame pitaju koliko naplaćuje. Po satu. Danu. Ili jednostavno kako se dogovorila za plaćanje. Srećom je ovo pitaju žene. Inače bi stvarno zvučalo još gore od lošega kako ovako zvuči. Dakle, naše ZG mame kada vide crnu ženu s bebom u parku sklone su zaključiti kako je ista dadilja. Pa ih zanima koliko naplaćuje. Čuvanje djece. Osobno, smatram da moja supruga izgleda bolje od Naomi Campbell pa bi prirodnije bilo da je neka agentica pita za casting, ali ok. Kada sam ja sam s našom bebom u gradu (tada ona valjda izgleda crnja od ugljena) zna mi se dogoditi da me pitaju jel i ona iz Zambije. Iz Zambije? Aha, svi znaju za ovu zadnju aferu s posvajanjima klinaca iz DR Konga, preko Zambije. Iako u Hrvatskoj danas sigurno ima već 200 posvojene djece iz DR Konga, a sigurno još i više iz drugih afričkih država, vidjeti ne-bijelo dijete na ulici s bijelim tatom automatski, nakon stotina wow and a-joj što je slatka, donosi i ideju kako je dijete posvojeno. Što ću? Jednom sam probao ovako; pitao sam preznatiželjnu mamu jednog ultra-prebijelog dječaka u kolicima…je li joj suprug zna za onu tajnu s njezina poslovnog puta u Švedsku? No, obično samo objasnim na brzinu našu priču, dijete je moje, ima mamu, mama je moja supruga, pa nastavim. No često pomislim i kako je Hrvatsku bilo lakše izvući s Balkana no Balkan iz Hrvatske. Bili bi Europa, ali jadni još ne znamo kako. Imali smo i raspravu o gradu punom policije kada se igraju ‘utakmice visokog rizika’. Pitala me u čemu je rizik ako Dinamo ili Hrvatska izgube. Objasnio sam joj da rizik nema veze s rezultatom nego s time tko igra. Taj dio joj još uvijek nisam uspio rasvijetliti jer em što se u Africi uvijek unaprijed zna tko pobjeđuje (o tome u narednim tekstovima), a u konačnici ionako svi navijaju za Barcelonu ili Real, Manchester United ili Manchester City. Ako je derbi u Engleskoj ili Španjolskoj njihovi huligani će se teško pomlatit u Africi. A što su to nogometni huligani? Shvaćate da je i ova rasprava završena preko koljena.
Hrvatska – Afrika sa strujom
Naše obiteljsko vijeće još uvijek, od onog jutra i bolnice, svakog jutra ponovo zasjeda. Pričamo o dućanima u kojima nam govore da nemaju kreme za crnu kožu. O frizerajima koji nas ne znaju ošišati. O poslovima koji su na raspolaganju jer se čini da u Hrvatskoj gotovo nitko ne priča i engleski i francuski, pa smo u prednosti. Nakon što nam stignu papiri. Spomenemo i taksiste koji jednako kradu u Zagrebu, kako i u Africi. Čekamo da se otvore crkve po centru kao što rade i svi kafići. Nakon potresa. Umiremo od vrućine jer je u Zagrebu po ljeti vruće no u Africi. Svakog dana kada prošećemo gradom ja supruzi iznova objašnjavam da svi oni grafiti po našim fasadama ne označavaju podjelu teritorija među uličnim bandama. “Nadam se da vam ne treba račun” ili “nemojte inzistirati da vas prijavim” – porezne prevare hrvatska su inačica uličnog banditizma. Tako objašnjavam sličnosti i razlike među našim zemljama i kontinentima svojoj supruzi.
Onog spomenutog jutra u meni je stvarno prelomilo. Odlučio sam stoga napisati, manje zbog sebe, više zbog supruge i skroz zbog naše bebe, nekoliko tekstova o svojoj zemlji Hrvatskoj u koju sam doveo svoju obitelj i usporediti naše priče s onima iz suprugine Afrike u kojoj sam živio. Odlučio sam vas iznenaditi s nekim sličnostima. Ili možda čak šokirati kada pročitate da je Hrvatska često samo Afrika sa strujom. Čini mi se da ovdje negdje prestaje humor. Ma šalim se….
(objavljeno 1.9.2023.)