Ako čelnike središnje banke, koje je po zakonu zadužena za stabilnost cijena, netko i pita o savladavanju prodora inflacije, oni lakonski kažu da je inflacija “uvozna”, pa valjda nije u opisu njihova posla. HNB je za suzbijanje inflacije mogla imala na raspolaganju puno veću paletu alata, ali fiksiranje tečaja i ocrnjivanje sviju koji misle drukčije bilo im je puno lakše.
Piše: Ratko Bošković
Inflacija je u siječnju u eurozoni dosegnula 5,1 posto na godinu, što je, kako javljaju mediji, “zaprepastilo stručnjake” i “najviše je otkako inflaciju prati i o njoj izvještava europski statistički ured Eurostat”. To je dva i pol puta veći indeks od onoga koji je sebi za cilj postavila Europska središnja banka i u ekonomskoj se teoriji smatra prihvatljivom i poželjnom inflacijom, a to je dva posto na godinu. Pritom valja upozoriti da inflacija nije za svakoga ista. Eurostat izračunava promjenu cijena ukupne potrošnje, dok potrošačka košarica najsiromašnijih građana obično poskupi 1,5 do 1,7 postotaka više pa je za njih godišnja inflacija u eurozoni već gotovo sedam posto (bruegel.org).
U Hrvatskoj je još u prosincu 2021. službena godišnja stopa inflacije bila 5,5 posto pa je u zemlji već dignuta uzbuna: poduzetnici jauču da će propasti, siromašniji građani (pogotovo umirovljenici) tvrde da ne mogu živjeti, svi najavljuju poskupljenje svojih proizvoda i usluga, sindikati traže veće plaće… što analitičarima otkriva da se u zemlji već stvorilo inflatorno očekivanje, psihološki mehanizam koji inflaciju ubrzava i ukorjenjuje. Oči svih sudionika društvene i gospodarske scene uprte su pritom u Vladu premijera Andreja Plenkovića, svi na televiziji i u političkim strukturama traže da Vlada reagira, reformira i zaustavi poskupljenja, da obuzda inflaciju. Jedino nitko ne proziva, niti išta traži, niti očekuje od onoga tko je jedini u državi zakonom zadužen da inflacije ne bude, a to je Hrvatska narodna banka. A ni čelnici središnje banke hrvatske države ne guraju se sami na barikadu za savladavanje prodora inflacije. Ako ih netko nešto i pita lakonski kažu da je inflacija “uvozna”, a “uvozna inflacija”, valjda, nije u opisu njihova posla.
Zakon o Hrvatskoj narodnoj banci, međutim, tu distinkciju ne poznaje. “Cilj Hrvatske narodne banke jest”, stoji u Članku 3. Zakona, “održavanje stabilnosti cijena”. Svih cijena! Pa zašto onda nitko od HNB-a ne traži da on “stabilizira cijene”, jer godišnji porast cijena od 5,5 posto, a za siromašnije građane gotovo osam posto, sasvim sigurno jest destabilizacija? Očito zato jer u ovoj zemlji nema nikoga tko bi pomislio da Hrvatska narodna banka zaista može zaustaviti inflaciju, odnosno, nema nikoga tko bi povjerovao da njezin zakonom postavljeni “cilj” ima ikakve veze s realnošću. No to je ujedno i neobično, s obzirom na uvriježeni stav (među ekonomistima, a i među laicima) da je inflacija prvenstveno monetarni fenomen, a za monetarnu politiku su svuda u svijetu zadužene, i njome “neovisno i samostalno” upravljaju upravo središnje banke. Po čemu je onda Hrvatska narodna banka posebna? Po tome što je sama za zaustavljanje inflacije odabrala mehanizam kojim se inflacija zapravo ne može suzbijati, niti “uvezena”, niti autohtona domaća.
Na samom početku egzistencije samostalne RH tada politički utjecajni ekonomisti koji su kreirali hrvatsko središnje bankarstvo odlučili su da će tehnika (metoda) postizanja stabilnosti cijena biti održavanje stabilnosti tečaja, odnosno burzovne vrijednosti tzv. sidrene ili referentne strane valute, a za tu ulogu je odabrana njemačka marka, danas euro. I ta je metoda zadržana do danas, puna tri desetljeća. Svo to vrijeme upućeniji nezavisni ekonomisti upozoravali su da cijene mogu nekontrolirano porasti i uz umjetno održavanje de facto fiksnog tečaja, ali kako inflacije nije bilo ni u geografskom okruženju, ta se metoda u općoj javnosti nije dovodila u pitanje. Ali, ne lezi vraže, inflacija se u svijetu i u Europi probudila, kao i virus covida-19 prelila se i na teritorij RH, i sad je svima bjelodano da jedini koji se s njom ne može obračunati jest upravo onaj kojem je to zakonom zadano kao cilj djelovanja i smisao postojanja, a to je Hrvatska narodna banka. Je li moglo biti drukčije?
Naravno, ali to je iziskivalo znanje, trud, vještinu i hrabrost. Da se Hrvatska narodna banka za emisiju hrvatske kune, umjesto isključivo otkupom stranih valuta kao “velika mjenjačnica”, koristila, na primjer, i otkupom i razvojem tržišta vrijednosnih papira (kao u zadnje dvije godine, ali prekasno i premalo), kao što su to predlagali i tražili nezavisni monetarni stručnjaci, danas bi za upravljanje cijenama robe i usluga, kako domaćih tako i uvoznih, i za suzbijanje inflacije imala na raspolaganju puno veću paletu alata monetarne i kreditne politike, na primjer, vlastitu kamatu. Ali, fiksirati tečaj, a sve koji traže nešto drukčije i bolje politički i stručno ocrniti kao neznalice i štetočine, bilo je puno lakše.
Iilustracija: Zagrebi
Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Zagrebi.hr
Objavljeno: 6.2.2022.
