Od niza umirovljenih generala koji su ratne zasluge odlučili pretočiti u privatni biznis najbolje se snašao Ivan Čermak, čije tvrtke dosežu i do 1,6 milijardi kuna prihoda. Njegov kolega iz Haaga Ante Gotovina s uzgojem tuna došao je do prihoda od 100-njak milijuna, a Damir Krstičević pokazao se puno efikasnijim u biznisu nego li u Vladi RH, pretvorivši Kinc ICT u takmaca od kojeg svi bježe
Piše: Saša Paparella
Jadna je država u kojoj su generali nakon rata postali biznismeni i onda posluju pod takvim okolnostima da dobivaju kvote mimo zakona i rade što ih je volja, rekao je ribarski inspektor iz Zadra i županijski vijećnik Akcije mladih Marko Pupić Bakrač komentirajući afere koju je sam izazvao, optužujući tvrtku generala Ante Gotovine da šverca žive tune iz Libije.
Niti jedan general nije poslovno propao
Resorno ministarstvo brzo ga je pokušalo demantirati, no dok se ne dokaže tko je u ovom slučaju u pravu teško se ne složiti s Pupićem Bakračem – ideja da visoki časnici nakon rata ulaze u ozbiljan biznis, a pogotovo ako je on povezan s državom kao, primjerice, trgovačkim partnerom ili davateljem koncesija, nije osobito moralna. U zemlji gdje već i određena članska iskaznica otvara mnoga vrata, ime proslavljenog generala čisti je zicer i garantira uspjeh u bilo kakvom poslu, a to su mnogi od njih iskoristili. I dok su tisuće demobiliziranih običnih vojnika odlučile ostatak života provesti u mirovini, generali su krenuli u biznis. I niti jedan od njih nije propao. Štoviše.
Tvrtka Pelagos net farma d.o.o. generala Gotovine 2018. je imala 55 milijuna, 2019. već 74 milijuna, a 2020. čak 94,43 milijuna kuna prihoda. Suvlasnici te tvrtke sa 130 zaposlenika, general Gotovina i Milan Mandić, svake godine podijele između sedam i osam milijuna kuna neto dobiti.
Nije međutim Gotovina najuspješniji general u biznisu – boljim se pokazao njegov kolega s haškog suđenja. Ivan Čermak u ratu je bio logističar, što mu je bila odlična baza za kasniju karijeru u naftnom biznisu. Čermak je stvorio i poslije prodao čak tri naftne kompanije – Crodux, potom Tifon (navodno za 150 milijuna eura) i kasnije još jednu, također nazvanu Crodux, koju je lani prodao Petrolu za, navodno, 191 milijun eura. Petrol je prethodno 2019. od Čermaka preuzeo i biznis s ukapljenim naftnim plinom, skupa s terminalom u Svetom Križu Začretje.
Kao ilustracija u kojim sferama Čermak posluje može poslužiti jedna brojka – njegov Crodux plin je 2017. imao čak 1,6 milijardi kuna prihoda.
I dalje ne miruje, sada se odlučio posvetiti novim projektima poput gradnje plinske termoelektrane u Slavonskom Brodu i ulaganja u zadarski Tankerkomerc, a u Zagrebu je od propalog Željka Keruma kupio dva nekoć popularna mjesta za izlaske – zapušteni restoran Šumski dvor i bivše kino Central.
Ovdje valja spomenuti i generala Damira Krstičevića, on je od 2001. pa sve do 2016. i odlaska u Vladu RH bio jedan od čelnih ljudi tvrtke King ICT koja je rasla nevjerojatnom brzinom, meljući konkurenciju, a prihod im već godinama nije pao ispod pola milijarde kuna.
Praljkova i Norčeva tvrtka 2020. uprihodile po 30 mil. kuna
Među prvima od generala u biznis je ušao Slobodan Praljak, koji je iskoristio činjenicu što ga je odmah 1995., čim je rat završio, država postavila za predsjednika uprave zagrebačkog Chromosa. Naredne je godine zasjeo u NO i tu je ostao sve do 1999., kad je njegova tvrtka Oktavijan – kupila veliko zemljište u vlasništvu Chromosa. Prema izvješću Državne revizije o provedenoj privatizaciji tvrtke Chromos – boje i lakovi, “Prodaja 27.172 m2 građevinskog zemljišta sa zatečenim objektima na lokaciji Radnička cesta 43 oglašena je u dva dnevna lista u rujnu 1999. U ponudi društva Oktavijan d.o.o., koja je jedina bila potpuna, cijena je bila 4,5 milijuna DEM uz plaćanje 3,5 milijuna DEM po zaključenju ugovora, a ostatak u roku godine dana. Jedini osnivač navedenog društva bio je Slobodan Praljak, a društvo je zastupao Zlatan Pušić. Ugovor o prodaji cjelokupnog zemljišta na lokaciji Radnička cesta 43, sa zatečenim objektima, zaključen je 12. listopada 1999., a kupci su Slobodan Praljak i Jure Zlatko Pušić. Ugovorena je cijena u iznosu 4,4 milijuna DEM i rok plaćanja nakon potpisanog ugovora. Navedena nekretnina je u postupku pretvorbe bila procijenjena u vrijednosti 5.198.383 DEM, a trošak stjecanja dodatnih 1.137 m2 iznosio je 1.102.039 DEM, što je ukupno 6.300.422,- DEM. Navedena nekretnina je prodana za 1.900.422,- DEM manje u odnosu na procijenjenu vrijednost i trošak stjecanja dodatne površine”, navela je Državna revizija.
Tako su kupci povoljno dobili iznimno vrijednu lokaciju na Radničkoj cesti, koja se unatoč imenu naslijeđenom iz socijalizma prometnula u središte hrvatskog biznisa. O tome je u listopadu 2000. novinarka Jasna Babić u Nacionalu objavila tekst pod naslovom ‘Slobodan Praljak je kao šef NO Chromosa tvrdio da će očistiti tvrtku od lopova: na kraju se upravo on domogao Chromosovih nekretnina’. Navodno Nacional nije želio objaviti njegov odgovor, pa je nepokolebljivi Praljak dio Zagreba izlijepio plakatima na kojima je ispisao svoju verziju priče. Kako bilo, na spomenutom je zemljištu Oktavijan d.o.o. ubrzo sagradio veleban poslovni kompleks nazvan Centar 2000. Kako se navodi na njihovim web stranicama, “u Centru 2000 se prostiru tri poslovne zgrade s 33,500 m2 uredskog i poslovnog prostora, samostojeći restoran te nadzemna i podzemna garaža s preko 650 parkirnih mjesta”. Spomenimo i da je Praljak kroz privatizaciju postao i vlasnikom Luke Sisak, a od sisačke tvrtke Pristanište i skladišta, kojoj je Oktavijan i danas suvlasnik, posudio je 327.474 kuna koje u dogovorenom roku nije vratio.
U međuvremenu je na Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju Praljak optužen za ratne zločine u BiH, pa je vlasništvo nad nekoliko svojih tvrtki prebacio na posinka Nikolu Babića-Praljka. Bio je to mudar potez – kad je 2014. žalbeno vijeće Haaškog suda naložilo Praljku da vrati 2,8 milijuna eura koliko je sud potrošio na troškove njegove obrane, kazao je kako “nema novaca”. Tijekom suđenja Praljak je objavio na desetke ‘knjiga’, od kojih je jednu, objavljenu 2015., nazvao ‘Način na koji je tajništvo suda u Haagu istraživalo moju imovinu i donijelo zaključak’. U tih 615 stranica ima svačega, a zbog istraživanja njegove imovine tu se našla i konstatacija da su “većina novinara reformirani i retardirani komunisti”. Praljak u svojoj ‘knjizi’ tvrdi da nije bio stvarni nego li fiktivni vlasnik Oktavijana, te da je stvarni vlasnik njemački državljanin Jure Zlatko Pušić i još neki kompanjoni, pa se spominje i njegov brat Zoran Praljak. “Zašto bi Pušić i ostali financijeri morali biti javno registrirani kao vlasnici? U hrvatskom pravosuđu postoji institucija ‘tajni ortački ugovor’ kojim se ulagači štite od javnog izlaganja svog imena. Imati više od drugih u postkomunističkoj svijesti hrvatski građana još je uvijek crimen, ja sam izlagao u svoje ime i obavljao poslove za njih”, objašnjava Praljak, a u tekstu se tvrdi i da su udjeli u Oktavijanu kasnije vraćeni “stvarnim vlasnicima”. U aktualnom sudskom registru navodi se šestero vlasnika Oktavijana, mahom članova obitelji Praljak.
Praljak se u spomenutoj ‘knjizi’ žali i na “malu mirovinu”, a iz mase dokumenata koje je u njoj javno objavio saznajemo da je njegova mirovina 2009. iznosila skoro 7.000 kuna, dakle znatno više od tadašnje prosječne plaće u RH. Kasnije je Praljak osuđen za ratni zločin, a protestirajući protiv takve odluke izvršio je suicid. Spomenute tvrtke dobro posluju, pa primjerice Oktavijan svake godine ostvari preko 30 milijuna kuna prihoda.
Uz Praljka, još jedan general kojem je presuđeno kao ratnom zločincu također se, doduše puno kasnije jer je godinama bio u zatvoru, ubacio u biznis – general Mirko Norac, sa zaštitarskom tvrtkom Noky security, osnovanom 2016. Nakon iznimno brzog rasta, tvrtka koja zapošljava skoro 500 zaštitara 2020. je zabilježila 30 milijuna kuna prihoda, no iste se godine Norac, iz zasad neutvrđenih razloga, povukao iz vlasničke i upravljačke strukture i vratio u vojnu mirovinu.
Foto: N1/Zagrebi
