Zagrepčanin Stjepan Perko lani je, želeći da se utvrde činjenice oko smrti Milana Bandića, podnio kaznenu prijavu protiv njegovih suradnika – Natalije Price, Gzima Redžepija i Sergija Ivanovića, a koju je DORH tek nekidan odbacio. Povodom današnje godišnjice Bandićeve smrti objavljujemo Perkovu kolumnu napisanu za Zagrebi.hr
“Prijavljujem DORH-u utvrđivanje činjenica smrti Milana Bandića. Nitko ne smije umrijeti u ovom društvu, a da se o okolnostima smrti službeno laže. To je gubitak ikakvog dostojanstva društva. Nije ova zemlja valjda baš tolika zaje*ancija, zar ne?” napisao je na Facebooku desetak dana nakon smrti Milana Bandića Zagrepčanin Stjepan Perko, stručnjak za zaštitu osobnih podataka. Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu provodilo je skoro godinu dana izvide i na koncu donijelo rješenje o odbačaju kaznene prijave protiv troje hrvatskih državljana zbog kaznenog djela nepružanja pomoći i nepružanja medicinske pomoći u hitnim stanjima bivšem zagrebačkom gradonačelniku.
Piše: Stjepan Perko
Zagrebačka kriza 1995. odredila je ukupnu konstelaciju političke moći u svim budućim izborima. Čin oduzimanja glavnom gradu legalno izabrane vlasti učinio je Tuđmana autokratom. Sveo ga u logiku javnog prezira i iščekivanja njegove smrti. Ovako zaleđeni politički sustav je na tom valu općeg nezadovoljstva omogućio uzlet tada svježeg političkog lica Milana Bandića u ulogu gradonačelnika koji je jedini prepoznao kako sistem izgleda i koga sve točno putem mora odigrati. Dao je potpuno taktički genijalna obećanja, a nitko tada nije niti slutio da će njegova smrt postati predmet kontroverze, s oprečnim službenim izvještajima i oprečnim javnim komentarima svjedoka iste. Također, ni kako će upravo njegov način upravljanja gradom dovesti do svih kontroverzi, pa čak i u njegovoj smrti. Ponajmanje sam ja slutio kako ću dobiti DORH-ovu obavijest o nalazima istrage njegove smrti te kako ću istu biti prisiljen pokrenuti.
Slučaj kao jedinstveni presedan
Kao većinu stvari koje se događaju u Hrvatskoj, ovo mogu promatrati s razine uskog promatrača i šireg pregleda u odnosu na događaje koje svi svjedočimo – no, ovaj predmet – smrt drugog najmoćnijeg Hrvata primarno promatram kao događaj nultog zbira uređenja javne i političke kulture ove zemlje. Politička kultura, ali i javna kultura teže tome da se kroz ključne događaje oblikuju u specifične narative koje onda politički akteri mogu koristiti kako bi perpetuirali specifične mitove, vlastite motivacije i pristup političkom polju.
Ovaj slučaj je jedinstven presedan. Sada je potpuno nejasno tko je nasljednik Milanovog političkog djela? Tko je nasljednik kulture razbaštinjenja smisla prema građanima? Tko je uopće pozicija za vrijeme Milana, ali i nakon njega? Je li to trenutna vlast, je li to 365 stranka, jesu li to aktivisti ili građani? Prostor koji je Bandić sledio se napokon uzduž odledio i to su sada efekti s kojima moramo naučiti živjeti. Strogo gledano političke i kolektivne kulture se oblikuju oko dva fenomena – fenomena krivnje i fenomena srama; slijedom politički one postaju imperativno kultura ponosa i kultura časti u ideal tipskom pozitivnom obliku. Bio sam akter i svjedok događaja kada je Milan u obje intervencije dodirnuo onkraj kulture časti i razračunavao se sa razbaštinjenjem smisla istine u javnom prostoru.
Prvi slučaj sa sveučilišnom krizom u dodjeli počasnog doktorata, gdje je oblikovanje narativa sa strane sveučilišnog prosvjeda primarno išlo u smjeru razrješenja fenomena srama u javnom prostoru u stvarnu kulturu časti sa stvarnim pripadajućim akterima, uz puni poziv na odgovornost. Istovremeno, ovaj drugi slučaj, slučaj umiranja u okolnostima oko kojih postoji spor, javno razmimoilaženje, gluma činjenica i nesklad – također sadrži elemente fenomena srama, odnosno oduzima društvu ideju da je pokojnik umro u istini što je fenomen kulture časti. Gradonačelnik jebenog glavnog grada EU članice!
Milan Bandić je obilježio barem dvadeset godina (ja bih rekao čak puno više od dvadeset, od 1997., pa i u među periodu od krize 1995.) političke kulture ove zemlje. Pogubiti ikakav kompas što znači politička kultura časti u odnosu na agitaciju besramnosti znači smrt nekog društva. Ono što želim reći je vrlo jednostavno – Milan jeste umro, rekao bih dvaput pri pokušaju uvrštenja srama pod kolektivnu čast. Jednom za života od svojih sluga pred Sveučilištem i još jednom od strane svojih sluga u smrti. Ono što je bilo ključno je da oba puta ne umre ovo društvo – uzduž i poprijeko već zavedeno nedjelovanjem.
Bilo je blizu, i iskreno svaki put je djelovati javno iskustveno izgledalo stravično iz pozicije razumijevanja koliko se radilo o opasnim presedanima. Presedanima koji su toliko usko vezani uz vlast, toliko usko vezani uz načine kako je režim ove vlasti izrazito nisko ogrizao u kulturu srama. Nekada kada sistem duboko ogrizen u sram postavlja istoga kao normu – postane nemoguće i govoriti, odjednom sve postaje besmisao. Nekada pomislim da možda jednu jedinu riječ koju itko pametan, odgovoran, čestit i častan napiše u ovoj zemlji da će biti prekoren. Prekurčilo mi je to gledati, pa sam zaključio da sam Indijac. Da će isti taj biti označen kao neposlušan, kao nezreli magarac kojemu se eto, nešto treba objasniti, kojega treba razvedriti jer je tmuran što mu lopovi i kriminalci tumače kakav bi on trebao biti. Kako mu se treba pokazati da ipak u svemu ovome treba imati javnog veselja. Lako za privatno veselje, ono ima uvijek karizmu osobnosti i onkraj osobnosti, no javno veselje mora imati dozu časti ili ponosa inače biva običan dernek.
Puna istina o Bandićevoj smrti
Ja imam svoj unutarnji-privatni svijet, u njemu se zajebavam s Mažuranićevim Smajl-agom prepričanim kao agom Bandićem. Imam to i napisano, meni je super smiješno. Da se mene pita u ovom gradu Milan Bandić bi večeras imao barokni balet o svom životu u HNK povodom godišnjice smrti. Imam naručen odljev reljefa lika Milana Bandića kod prijatelja akademskog kipara – fenomenalnog. Nekad iz dosade pišem Milanu pisma kao planinski gladni miš. Nasmijem se na neki odličan Milanov YouTube video isječak. U jednom dijelu moje privatne i izuvene osobnosti Milan Bandić je pop ikona svetosti, no naše društvo na takvu zajebanciju u širem zbiru još gleda kao na huljenje ili na ludost, tek rijetko razumijevajući kako nas od općeg kolektivnog srama može osloboditi samo priznanje srama kroz figure onih kojima čast treba dati punom istinom u njihovoj smrti. One s kojima se treba najdublje suočiti, bez straha, bez ideje da ćemo ostati njima zaprljani ili zbog njih biti osuđeni. Možda se na kraju svijeta ipak dosjetimo kako se javna čast daje osobama s javnom istinom u javnom životu, e onda ćemo se moći puno slobodnije i ugodnije zajebavati u ovom društvu. Nekad javno, nekad privatno, a možda tada i ponekog feralovca, građanina, lučonošu, zajebanta ili turobnog aktivistu ne proglasimo unaprijed – ludim.
