Pavić, Schweitzer, Turopoljac i Vuljanko na suđenju
Prijatelj Milana Bandića još iz 70-ih godina, iz doba kad je budući gradonačelnik kao općinski referent za ONO i DSZ dane kratio kartajući belu po peščeničkim špelunkama, unatoč desecima milijuna kuna vrijednim poslovima koje je nakon 2000. dobio od Grada Zagreba, poslovno je propao, a sada je u aferi Pročistač osuđen na šest godina robije
Piše: Saša Paparella
Građevinski poduzetnik, inženjer Darko Turopoljac dolazio je na suđenje u aferi Pročistač, blago rečeno, nemarno odjeven – dok su ostali uglavnom oblačili odijela, njegov je redoviti outfit bila stara trenirka. Redovito se odazivao ročištima u procesu zbog sudjelovanja u izvlačenju 40 milijuna kuna i povremeno razbijao tmurnu atmosferu svojim pošalicama. Ali na izricanju presude nije se pojavio, kao da je znao da će ga sutkinja Irena Kvaternik osuditi na šest godina zatvora, što znači da bi ga – jer je dosuđena kazna veće od pet godina – pravosudni policajci odmah u lisicama sproveli u Remetinec. Rutinski je to postupak, tako su zadnjih mjeseci već odvodili Marinu Lovrić Merzel (osuđena na sedam godina) i Nadana Vidoševića (osam godina zatvora). Na izricanju presude nije se pojavio niti voditelj radova na izgradnji glavnog odvodnog kanala, Austrijanac Hannes Schweitzer, koji je također dobio šest godina, no odvjetnik je obećao da će njegov klijent sam doći u istražni zatvor.
Turopoljac: ‘ako se i kralo, kralo se Nijemcima!’
Schweitzeru i Turopoljcu otegotna je okolnost bila “bezobzirna želja za vlastitim bogaćenjem na štetu Grada Zagreba”, rekla je sutkinja prilikom čitanja presude, do koje se došlo nakon što je ispitano preko stotinu svjedoka. Preostala dvojica optuženika, poduzetnik Damir Vuljanko i bivši direktor Zagrebačkih otpadnih voda (ZOV) Ante Pavić– jedini koji se pojavio na izricanju presude – osuđena su na po četiri godine zatvora. Iako je bio prvoosumnjičen, Ante Pavić je dobio manju kaznu od Turopoljca. Sud nije povjerovao Paviću ni članovima njegove obitelji koji su iskazivali da je njegov otac radeći kao zidar vikendima u Njemačkoj zaradio 1,5 milijuna eura, koje je potom razdijelio sinovima. Pavićev odvjetnik Mate Matić nije bio zadovoljan presudom, pa je suđenje nazvao “režimskim”, dodavši kako je ovo “prvi put da je presuda gora od optužnice”. Zamjenik ravnateljice USKOK-a Tomislav Kamber bio je puno zadovoljniji: “sudskom odlukom utvrđeno je da je još jedan veliki infrastrukturni projekt u Hrvatskoj inficiran korupcijom koja u jednom svom kraku doseže i instituciju Grada Zagreba”, prokomentirao je tužitelj.
Pavić je optužen za primanje mita jer je tražio od Turopoljca da mu besplatno adaptira stan, a zauzvrat je Turopoljčeva tvrtka Dija-graditeljstvo dobila posao na gradnji ZOV-a, tvrtke koju je Pavić vodio od 2005. do 2016.; prethodno je ZOV 2000. potpisao s gradom Zagrebom 250 milijuna eura vrijedan koncesijski ugovor za obavljanje komunalne djelatnosti pročišćavanja otpadnih voda, a Turopoljac je na sebe preuzeo poslove vrijedne 40 milijuna kuna. Glavni objekt tog skupog zahvata je Centralni uređaj za pročišćavanje otpadnih voda grada Zagreba, koji izgleda kao neki futuristički dvorac. a u njemu se godišnje pročisti 123 milijuna m3 otpadnih voda. Dio projekta izgradnje pročistača je i gradnja Domovinskog mosta, preko kojeg se otpadne vode iz Novog Zagreba prevode do uređaja za pročiščavanje. Jutarnji list je još 2008., dok je Pavić bio direktor ZOV-a, objavio da je ugovor sklopljen s tom tvrtkom iznimno štetan za Grad Zagreb, i da je im Grad već dotad bio isplatio dodatnih 200 milijuna kuna. Iako zapošljava svega sedmero ljudi, tvrtka ZOV ostvaruje fantastične rezultate, pa prihodi u boljim godinama premašuju 400 milijuna kuna, a neto dobit ZOV-a 2020. bila je veća od 177 milijuna kuna. Iako bi njen naziv sugerirao drugačije, tvrtka Zagrebačke otpadne vode (ZOV) nije u gradskom vlasništvu, već su njeni većinski vlasnici njemačke tvrtke WTE Wassertechnik GmbH i Westenergie Aqua GmbH. Zato je Turopoljac, kako tvrde očevici, jednom i prokomentirao na hodniku suda: “ako se i kralo, kralo se Nijemcima!” Uz Nijemce, suvlasnik ZOV-a je Vodoprivreda Zagreb, još jedna tvrtka čiji bi naziv – potpuno pogrešno – sugerirao da je u vlasništvu lokalne samouprave. I bila je, no onda je Milan Večković – mediji tvrde da mu je u tome pomogao gradonačelnik Bandić – preuzeo većinski paket dionica, a onaj manjinski udjel ostao je Gradu Zagrebu. Vodoprivreda Zagreb zapošljava 250 ljudi, ima 90 milijuna kuna prihoda i godišnje preko četiri milijuna čiste dobiti.
Upropastio vlastitu tvrtku
Po optužnici, Turopoljac je Paviću dao mito kako bi ovaj od Schweitzera tražio da fingira natječaje u korist Turopoljčeve tvrtke Dija-graditeljstvo, kojoj je tako pribavljena korist od dva milijuna kuna. USKOK je tvrdio i da je Schweitzer od 2006. do 2008. Turopoljcu odobrio plaćanje neizvršenih radova u iznosu od 7,6 milijuna kuna, a ovaj mu se odužio besplatnim radovima na izgradnji kuće vrijednim pola milijuna kuna. Pritom je, ističe USKOK, ZOV oštećen za 3,7 milijuna kuna, dok je Grad Zagreb oštećen za 4,8 milijuna. Dok je na vlasti bio Milan Bandić Grad Zagreb nije tražio povrat tog novca, no otkako je došla nova gradska vlast takav je zahtjev ipak upućen, a sud se s iznijetom argumentacijom složio.
Nadalje, USKOK je teretio Turopoljca i da je tražio od Vuljanka da sačini lažnu dokumentaciju kako bi se prikazala poslovna suradnja između Dija-graditeljstva i Vuljankove Bubanj niskogradnje i time prikrili tragovi novca kojeg su prosljeđivali na račune drugih osoba. Po tvrdnjama USKOK-a, Turopoljac se tu okoristio za dodatna četiri milijuna kuna. Optužnicom je predloženo da sud od svih okrivljenika oduzme protupravno stečenu imovinsku korist, no za takvo što još treba pričekati pravomoćnost presude.
Unatoč tolikim poslovima, kao i milijunima dobivenim i za neizvršene poslove, Turopoljčeva tvrtka Dija-graditeljstvo 2018. je otišla u stečaj. “Darko Turopoljac je radio na štetu vlastite tvrtke jer je iz nje izvlačio novac da bi Paviću platio mito, zbog čega je tvrtka otišla u stečaj, a radnici na cestu”, rekla je sutkinja Kvaternik pri čitanju presude, koje je potrajalo dva i pol sata. Uvid u sudski registar otkriva Turopoljca kao rijetko nesposobnog poduzetnika – uz njegovo se ime vezuje se desetak tvrtki, koje su mahom završile u stečaju. Uz Dija-graditeljstvo, u stečaju mu je i Ratio BC, dok treća tvrtka u vlasništvu šeprtljavog poduzetnika, Resnik nekretnine, samo životari. Iz sudskog registra još je 2019. izbrisana tvrtka Peščenica nekretnine, kojoj je bio suvlasnik skupa s Antom Pavićem, kasnijim direktorom ZOV-a s kojim je sada zajedno osuđen. Bez obzira na sve te poslovne teškoće, postane li presuda pravomoćna Turopoljac će nekako morati vratiti 13 milijuna kuna.
Sjedio je Turopoljac neko vrijeme i u NO tvrtke Taxi-remont, kojem danas predsjeda Nikola Petrač, sin Hrvoja Petrača, a zamjenik predsjednika NO te tvrtke s izuzetno vrijednim zemljištem na Trešnjevci je Marijan Medvidović, poznat kao vlasnik niza zapuštenih nekretnina u središtu Zagreba.
Milanov pajdo iz birtije kod Ilije
No kako se Darko Turopoljac, čovjek koji i u svojim poznim godinama ostavlja dojam neuspješnog kvartovskog dečka koji ubija vrijeme u kladionici, našao u muljanjima teškim desetke milijuna kuna? Pa dobio je istu zatvorsku kaznu kao i nacionalni izdajnik Ivo Sanader za svojih 10 milijuna eura mita dobivenih od MOL-a i prepuštanje upravljačkih prava nad Inom Mađarima.
“Turopoljac je višemilijunski posao dobio na preporuku Milana Bandića”, objasnila je tajnu njegova uspjeha sutkinja Kvaternik, što znači da je presuda Turopoljcu i ekipi samo nastavak raščišćavanja dvadesetogodišnje ostavštine pokojnog gradonačelnika. Priča o njihovom prijateljstvu vodi do Peščenice, gdje je polovicom sedamdesetih godina Bandić općinski referent općenarodne obrane, kojem je glavni zadatak bio obilaziti prigradske špelunke i slušati što radni narod priča. “Tada se nas nekoliko okupljalo u kafiću Kod Ilije u Ščitarjevskoj, gdje smo kartali belu”, prisjetio se poduzetnik s Ferenščice u jednom razgovoru s novinarima. Na Peščenici, gdje je kao referent proveo sedam godina, Bandić se zbližio ne samo s Turopoljcem, dečkom s Ferenščice, već i s mnogim likovima koje će kasnije, nakon što postane gradonačelnik, dovesti u poglavarstvo – tu su bili Vidoje Bulum, Ivan Šikić, Mirko Herak, Miljenko Benko, Lidija Tomić i Slavko Kojić, sadašnji predsjednik Bandićeve stranke, dok je s obližnjeg Trnja Bandić u poglavarstvo doveo Davora Jelavića i Slobodana Ljubičića Kikaša. Dobar dio te stare, partijske ekipe – sam Bandić, Benko, Herak, Ljubičić, Bulum, Jelavić – kasnije je dospio u razne optužnice (a neki i u više njih). Herak je nepravomoćno oslobođen, a Bulum i Jelavić su 2019. nepravomoćno osuđeni na uvjetne kazne u aferi GUP. U međuvremenu je Jelavić nedavno osuđen u još jednoj aferi, Nadstrešnice, gdje je dobio tri i pol godine zatvora. I dok su oni bili članovi SKH, pa SDP-a, a na kraju su se otamo pobrali skupa s Bandićem, Turopoljac je ostao ponosni član HDZ-a, stranke u čijem je osnivanju sudjelovao.
Nacional tvrdi da je Turopoljac u jako dobrim odnosima s predstavnicima katoličke crkve, a navode i da je krajem 90-ih sudjelovao u obnovi kuća na Baniji. Ti su radovi navodno izvedeni nekvalitetno, a Nacional navodi i da je Turopoljac “u dogovoru s Đurom Brodarcem uvozio radnike iz Rumunjske i smještao ih u zgradu Gavrilovića. Tamo su ti jadnici spavali, a kad bi trebala biti isplata, ‘slučajno’ bi došla policija, sve ih pokupila i vratila jer su radili na crno, a ovaj bi već imao spremnu novu turu radnika iz Rumunjske”. Isti izvor navodi da je dobar dio tih spornih radova nadzirao Ivo Musić, punac predsjednika Zorana Milanovića.
‘Bandić je čovjek koji ne zaboravlja svoje prijatelje’
Za Darka Turopoljca smo prvi puta čuli 2008., kad se s Bandićem uslikao u Bistrou 10 ispred četiri kovčega punih kovanica kao isplate za izgubljenu okladu, jer su se njih dvojica navodno kladili na 40.000 eura na ishod jedne utakmice Lige prvaka. No kako je javnost loše reagirala na priču o gradonačelniku koji se kladi u astronomske svote, Turopoljac ju je kasnije okrenuo rekavši da se u kovčezima nalazilo “samo dvadesetak tisuća kuna”. Ekipa koja se skupljala u bistrou Ivice Papeša, među njima i Turopoljac, uskoro je izdala i potpisala priopćenje u kojem navode da je “Milan Bandić čovjek koji ne zaboravlja prijatelje”. Potvrdu da Bandić zaista ne zaboravlja prijatelje, već ih uvodi u svoje kombinacije Jutarnji list je tada našao u priči o pokušaju preseljenja tvornice Kraš na Turopoljčevo zemljište u Resniku. Kako se navodi u tekstu, u lipnju 2007. Uprava Kraša (predsjednik Uprave Nadan Vidošević i prokuristica Marica Vidaković) dogovorila je susret s Bandićem i Slobodanom Ljubičićem. Razgovarali su o tome kako Grad može pomoći Krašu da pronađe novu lokaciju na koju bi preselili proizvodnju iz maksimirskih Ravnica. Rezultat sastanka bila je kaznena prijava koju je policiji i USKOK-u dala Marica Vidaković u jeku afere Krašograd, tvrdeći da im je Ljubičić na tom sastanku nudio zemljište u Resniku, “no ono nije bilo u vlasništvu Grada, nego privatnih poduzetnika, zemljišnih mešetara koji su parcele otkupljivali od starosjedilaca, dobivali od Grada prenamjenu iz zelene zone u građevinsku, i onda ih, okrupljene, ponudili na prodaju po puno većoj cijeni”. Bandić je rekao da će im se netko oko toga javiti, a za dan-dva Kraš je nazvao – Darko Turopoljac. “Nakon što im se javio Turopoljac, čelni ljudi Kraša s njime i njegovim partnerom Josipom Šarkom otišli su pogledati zemljište u Resniku, a potom su održali i sastanak u Turopoljčevoj građevinskoj firmi na Peščenici. Osim Turopoljca i Šarka, u otkupu i preprodaji zemljišta u Resniku sudjeluje i Nino Đondić, čovjek blisko povezan sa Slobodanom Ljubičićem”, objavio je tada Jutarnji. Novinari su dobili i izjavu Darka Turopoljca – “Ne vidim tu ništa sporno. Pa, Bandić zna da ja imam tu zemlju u Resniku jer smo mi prijatelji već 30 godina. Normalno da mu, kad kao prijatelji razgovaramo, ja kažem: ‘Čuj, ak’ čuješ da netko treba, ja imam tu zemlju…’ Tako je i bilo. Bandić mi je javio da je Kraš zainteresiran. Onda sam ja nazvao Vidoševića, pošto poznajem i njega, otišao u Kraš, otišli smo pogledat zemlju, sjeli kod mene u firmu… Rekli su da su zainteresirani, ali ništa od toga nije bilo jer se poslije nisu javljali”, izjadao se Turopoljac. Nakon objave teksta, Slobodan Ljubičić je tužio prokuristicu Kraša zbog navodne klevete, ali ona je na ročištu odbila prijedlog pomirbe, rekavši da se “nema potrebu ispričati zbog istine”.
Turopoljac od grada dobio poslove vrijedne 60 milijuna kuna
Jutarnji je tada objavio i da je Dija-graditeljstvo od 2000., kad je Bandić prvi put postao gradonačelnik, do 2008. odradila nekoliko poslova za Grad Zagreb čija vrijednost iznosi oko 20 milijuna kuna. Prvi posao je poduzetnik s Ferenščice dobio od Grada čim je Bandić 2000. preuzeo poglavarstvo – 2000. izgradio je pokraj mirogojskog krematorija šest milijuna kuna vrijedan kenotaf, spomen-obilježje neznanim žrtvama domovinskog rata. Poslije su se poslovi samo nizali – Turopoljac bio glavni izvođač radova na gradnji Horvaćanske ceste s kompletnom komunalnom infrastrukturom, što je Grad Zagreb koštalo više od devet milijuna kuna; radio je azil za pse u Dumovcu, vrijedan 2,1 milijuna kuna; Dija-graditeljstvo je izvodila i radove na uređenju križanja Škorpikove i Zagrebačke avenije, vrijedne 2,5 milijuna kuna. Iako se Turopoljac 2008. požalio da više ne radi puno poslova za Grad “niti mi puno pomaže to što poznajem gradonačelnika”, pa se okrenuo gradnji stambenih zgrada na Gramači, Jutarnji je izračunao da je “vrijednost njegovih poslova povezanih s Gradom iznosila više od 60 milijuna kuna“, uz napomenu da “najveći Turopoljčev projekt nije izravno vezan za Grad nego za njemačku tvrtku SRW koja je od Grada dobila koncesiju za gradnju pročistača”, gdje je prihodovao 40 milijuna kuna. No umjesto da ga spasi, taj ga je posao, najveći kojeg je dobio u eri Bandićeve administracije, koštao i firme i slobode.
(objavljeno : 8.5.2022.)
Foto: Zagrebi.hr
