Nasuprot mišljenju Bože Skoke kako će “projekt Sit & meet, jedinstven na globalnoj razini, pridonijeti kvaliteti zagrebačke turističke i kulturne ponude”, zapravo je riječ o vulgarnoj komodifikaciji 13 hrvatskih velikana
Piše: Marina Pavković
Potkapacitiranost mašte i bizarnost ukusa glavna su obilježja projekta Sit &Meet, kojim su po centru Zagreba razasute skulpture trinaest velikana hrvatske znanosti, umjetnosti i sporta. Posjeli ih, poput inventara, po terasama kafića i prostački banalizirali značaj koji su svijetu dali.
Marko Marulić posjednut u kafić, među ljude koji žvaču pizzu
Idejni tvorci projekta Hrvoje Markešić i Ante Bogdanić rekoše “kako je ideja o projektu ‘Staza hrvatskih velikana’ proizašla prije svega iz velike želje da se u Gradu Zagrebu, a kasnije i ostatku zemlje osvježi, odnosno obogati turistička i kulturna ponuda, ali ponuda koja svijetu može pokazati koliko jedna mala zemlja poput Hrvatske ima veliki doprinos u svijetu, zahvaljujući našim ljudima, njihovoj inovativnosti i kreativnosti”. Dodaju kako im je želja bila “napraviti jedan stalni postav, koji će probuditi znatiželju kako kod stanovnika Hrvatske tako i kod turista koji u sve većem broju posjećuju našu zemlju”. A ključni savjetnik na projektu prof. Božo Skoko smatra “kako je riječ o jedinstvenom projektu na globalnoj razini, koji će zasigurno na atraktivan način pridonijeti popularizaciji hrvatskih velikana i njihovih doprinosa svijetu, te pridonijeti kvaliteti zagrebačke turističke i kulturne ponude”.
Upravo je obrnuto. Marka Marulića, Fausta Vrančića, Marina Getaldića, Penkalu, Marka Pola kao ni Milku Trninu i ostale, nitko nije pitao sjedi li im se po kafićima, među pukom, koji u jednoj ruci drži mobitel, a u drugoj masni papir iz obližnje pekarnice ili pizza cuta. Koji ih ismijava s pivskom bocom u ruci ili im okrene leđa uslijed nelagode zbog neprirodnog društva velikana, svedenih na komodificiranu mrtvu prirodu ili zbog apsolutne nezainteresiranosti za one koji su tu silom posjednuti.
Blamažu je podržalo i Ministarstvo kulture, ali i gradske institucije
Gore od blamaže u Zagrebu, a koju su svesrdno podržali Ministarstvo kulture, TZ Grada Zagreba i Gradski ured za kulturu grada Zagreba, može biti samo namjera kreatora projekta da ga ponude i drugim gradovima. Sama najava zaslužuje da se, zbog straha od moguće realizacije, tri puta pljucne u stranu u želji – ne ponovilo se.
Brendiranje ljudi, gradova i njihovih osobitosti, pridonosi konkurentnom identitetu, ali i šteti ako preraste u bizarnost, kakvoj u Zagrebu upravo svjedočimo. U nadi da će grad Zagreb čim prije odustati od kvazi promocije ovakvog tipa, maknuti skulpture iz kafića i smjestiti ih na primjereno mjesto, mogu se samo sažaliti nad skulpturom Dražena Petrovića, na terasi Kraša na Trgu bana Jelačića, čija su veličina i značaj svedeni na stalak za kišobrane.
Foto: Marina Pavković
(objavljeno 10.9.2022.)
Autorica teksta je ekonomistica i doktorica arhitekture. Stručno se i znanstveno bavi urbanim razvojem i prostornim brandingom. Pod egidom ‘Svih nas se tiče’ razmatra hrvatski prostor i ljude koji na njemu žive, kao dva resursa ključna za razvoj društva.
