Neskriveni zelenaš koji se sam hvalio vezama u pravosuđu uhićen je skupa sa šibenskom sutkinjom Majom Šupe, zbog navodnog mita koje joj je isplatio kako bi ga oslobodila. Od Zagrebačke banke Blažo Petrović je svojedobno uspio naplatiti 168 milijuna kuna, a s PBZ-om se navodno nagodio na 15 milijuna eura. U intervjuu Globusu 2004. rekao je da se bavi isključivo otkupom spornih potraživanja od tvrtki. “Znam da to neki nazivaju utjerivanjem dugova i zelenašenjem, ali ja držim da je to posao kao i svaki drugi i da ima jednu humanu crtu”, rekao je tada Petrović, a sa čime bi se teško složili svjedoci na suđenju ‘maloj zločinačkoj organizaciji’, koji su govorili o prijetnjama, iznudama i vrijeđanjima
piše: Saša Paparella
Ne postoji čovjek u gradu koji će nešto dobro reći za Blaža Petrovića, osim da ga je prevario, slagao, uzeo novce i obećao da će nešto srediti na nekom sudu, jer on ima svugdje veze, brutalno je prokomentirao uhićenje zagrebačkog poduzetnika Miljenko Žaja Krojf, koji bi po prirodi stvari, kao pripadnik kriminalne scene na kojeg su dosad izvršena tri atentata, trebao biti dobro upućen u stanje stvari. Petrović je ovih dana uhićen pod sumnjom da je – sada također uhićenoj – šibenskoj sutkinji Maji Šupe platio 15.000 eura mita, a zauzvrat je navodno dobio oslobađajuću presudu u postupku koji se vodio još 2013. zbog navodnih manipulacija zemljištem kod Tisnog u korist Petrovičeve tvrtke Gambino. Uhićen je i šibenski odvjetnik Branimir Zmijanović, a cijeli taj slučaj potkrepljuje Krojfovu tezu o Petrovićevu utjecaju na pravosuđe. Krojf je ljut i na sutkinju Šupe koja nije ga htjela pustiti na liječenje u toplice, iako je nakon jednog od atentata postao invalid. “Ta Maja Šupe postupila je jako nehumano prema meni, o njoj sam čuo iz kuloara da je jako korumpirana i jako loša osoba” dodao je Krojf, dometnuvši da se nakon 17 metaka i auto bombe više nikog ne boji. Kako se navodi u medijima, Petrović se na ispitivanju “aktivno branio”, a nekako je u prvi plan izbila sutkinja Šupe, koja je javnosti postala zanimljiva otkako je oslobodila Tomislava Horvatinčića, a ostala je zapamćena i po verbalnim napadima na novinare. Za razliku od nje, dosad nikad osuđivani Petrović – optužbe protiv njega uvijek su bile odbacivane, ili bi bio oslobođen, ili je predmet odlazio u zastaru – već godinama šuti i radio svoj posao. I to, pohvalio se, vrlo uspješno.
Čovjek koji je orobio bankare
“Već desetak godina bavim se isključivo otkupom spornih potraživanja od manjih poduzeća i pravnih osoba. Pokazalo se da za to imam smisla. Znam da to neki nazivaju utjerivanjem dugova i zelenašenjem, ali ja držim da je to posao kao i svaki drugi, i da ima jednu humanu crtu”, otvorio je dušu Blažo Petrović u tjedniku Globus u prosincu 2004. Nakon što je stekao diplomu veterinara, Petrović je odlučio ne provesti karijeru liječeći kućne ljubimce, već se sredinom 90-ih afirmirao kao vlasnik nekoliko tvrtki specijaliziran za otkup potraživanja. A u tom se poslu proslavio nakon što je uspio naplatiti dugove dviju vodećih hrvatskih banaka. Tako je pomogao da tvrtka Retag Andrije Kovačevića 2003. od Zagrebačke banke naplati 168 milijuna kuna duga, nastalog kao udjel koji je u Zabi imala nekoć snažna tvrtka Tekstil eksport import. Kovačević, koji je nedugo nakon naplate duga preminuo, oporučno je Petroviću ostavio više od 50 posto imovine svoje tvrtke. Također, čini se da je Petrović preuzeo i Kovačevićeve urede u Šoštarićevoj ulici, u kojima se sada nalazi niz njegovih tvrtki. Petroviću je navodno pripalo nešto manje od polovice naplaćenog duga, oko 10 milijuna eura, a ostatak su podijelili njegovi partneri Zoran Pripuz i Nikica Jelavić, kojeg poznaje kao kolegu studenta sa veterinarskog fakulteta.
Priča se nastavila 2004., kad su se na ostavinskoj raspravi Andrije Kovačevića pojavili Zabini odvjetnici s tzv. zahtjevom vjerovnika, u kojem se navodi kako postoji vjerojatnost da je pokojni Kovačević raspolagao udjelom u Retagu u korist Jelavića, Pripuza i Petrovića, te da se radi o osobama “u pogledu kojih postoji opća percepcija javnosti da pripadaju kriminalnom miljeu”, a zbog čega su navedena trojica podnijela Općinskom sudu privatne tužbe za klevetu protiv predsjednika Uprave Zagrebačke banke, te odvjetnika banke.
Podjednako loše je u srazu s tom ekipom prošla i druga velika banka, Privredna banka Zagreb (PBZ), koaj je bila u sporu s tvrtkom AGM trgovina. Detalji o tom, kao i o nekim drugim slučajevima, našli su se u optužnici za tzv. malu zločinačku organizaciju, koju je potkraj 2000. sastavilo Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, u kojoj su se uz prvookrivljenog Nikicu Jelavića našli i Pripuz i Petrović.
Kako je navedeno u optužnici, vlasnik AGM trgovine Milorad Gajić godinama je imao potraživanje prema PBZ-u, protiv koje je podnio tužbu Trgovačkom sudu u Zagrebu i dobio presudu u svoju korist, no iako je odluka suda postala pravomoćna banka mu nije htjela platiti svoj dug. Zato je Gajić odlučio svoj tvrtku, skupa s potraživanjima, prodati Hrvoju Petraču. Tek nakon što je zaključio ugovor s Petračem, shvatio je da se kao suvlasnik upisao i Blažo Petrović, a u priči su angažirani i Jelavić i Pripuz. Zbog zateznih kamata, dug je narastao s početnih 4,5 milijuna na respektabilnih 90 milijuna kuna, a banka je pristala na nagodbu – navodno u visini od oko 15 milijuna eura – tek nakon što je 2002. pretučen Božo Prka, predsjednik uprave PBZ-a a propucana su i dvojica njegovih pravnih savjetnika. Napadač nikad nije nađen, a AGM trgovina pripojena je tvrtki Petrač d.o.o.
Dragocjena poznanstva na Trgovačkom sudu
U nastavku optužnica obiluje optužbama za iznude, prijetnje, prevare, zastrašivanja. Navodi se da je potkraj 1998. Blažo Petrović ponudio poduzetniku Ivanu Majheru da će pomoću svojih veza ubrzati donošenje presude u postupku pred Visokim trgovačkim sudom (VTS) u sporu koji je njegova tvrtka Kombial vodila protiv Tvornice duhana Zagreb (TDZ). Uvjet je bio da Kombial sklopi ugovor o ustupu potraživanja s Petrovićevom firmom B.R.I.M. ,(skraćenica imena Blažo, Renea i Mirjana, njegove kćeri i supruge). Potom je Petrović s TDZ-om, kojeg je zastupao Plinio Cuccurin u ime TDR-a kao vlasnika zagrebačke tvornice, sklopio nagodbu na 12.250.000 kuna, odlučivši glavninu tog novca prisvojiti. Majher tada nije znao da je još ranije donesena sudska odluka u njegovu korist, a što je Petrović predstavio kao svoj uspjeh i rezultat prijateljstva s Nenadom Šepićem, tadašnjim predsjednikom VTS-a – Šepić je tvrdi da je Petrovića upoznao jer je on nećak jednog od sudaca Visokog trgovačkog suda. U optužnici se citira više svjedoka kojima se Petrović hvalio kako “može sve srediti na Trgovačkom sudu i svim ostalim sudovima”, a i Cuccurin je primijetio ”da je Trgovački sud u Zagrebu bio vrlo ažuran” u tom predmetu te je brzo blokirao račun TDZ-a s potraživanjem od oko 15 milijuna kuna. Cuccurin je potom došao u Zagreb i pokušao razgovarati sa sutkinjom Vesnom Malenicom koja je vodila postupak, ali nije uspio do nje doći, no na sudu je sreo BIaža Petrovića, s kojim je potom dogovorio detalje nagodbe. Čim je novac sjeo na račun tvrtke, prebačen je na privatne račune, pa se kasnije na suđenju postavilo i pitanje i kako je Fina mogla dozvoliti takav transfer bez valjanog pravnog osnova, no odgovor nikad nismo dobili. Kao svoje prijatelje, rekli su svjedoci, Petrač je isticao Luku Bebića, te suca Ustavnog suda Vicu Vukojevića i ministra pravosuđa Bosiljka Mišetića, obojicu rođenih, kao i Petrović, u okolici Ljubuškog.
Nagovarao konobare na lažna svjedočenja
U optužnici se nadalje spominje i slučaj Jovana Kolundžije koji je iskazao kako je mu Petrović prijetio i njemu i obitelji, te mu je oteo automobil i obavijestio ga da mu je postao dužan 500.000 maraka, “iako nikada nisu bili u nekom poslovnom odnosu”. A ako taj novac ne može ‘vratiti’ neka mu Kolundžija prepiše svoju firmu, “a on da će mi dati nešto novaca i da onda nakon toga mogu napustiti i iseliti se iz Hrvatske. Zaprijetio mi je da će, ako ga prijavim poIiciji, pobiti moju obitelj i mene zajedno s njima. Povremeno me nazivao da sam četnik, da nemam što raditi ovdje i da se moram iseliti iz Hrvatske, iako je poznato da BIaž Petrović nije rođen u Hrvatskoi već u BiH, gdje sam rođen i ja”, iskazao je Kolundžija, koji navodno nije smio niti pročitati dokumente koje mu je Petrović dao na potpis. Zbog prijetnji je ipak prijavio Petrovića policiji, no ovaj je već sutradan bio pušten i nastavio mu je prijetiti.
Zanimljiva su bila i svjedočenja konobara iz Petrovićevog kafića Faust u Draškovićevoj: “doIazili su ljudi kojima on nije platio usluge, odnosili su inventar, stolice i stolove. Petrović je u svojim sudskim postupcima bez znanja nas konobara navodio naša imena kao imena svjedoka pa smo odlazili na sud, a ispred sudnice davao nam je uputstva što bi trebali govoriti. Primjerice, u nekoliko navrata je tražio da na sudu dajemo lažne iskaze, kako bi potvrdili Blažin iskaz da nije nikome dužan novac i da smo oni bili prisutni kad je on novac vraćao”, izjavio je jedan od konobara.
Svjedoci tvrde i da je Petrović znao izvlačiti na stol veće buntove novca, “vjerojatno bi se i Narodna banka Hrvatske mogla postidjeti kad bi vidjela te novce. Opisuje se i da su oko njega bili neki čudni ljudi – “jaki, kratko ošišani, a imali su i oružje”. U toj optužnici se citiraju svjedoci koji tvrde da se, očito dobro umrežen, Petrović hvalio kako je sređivao izdavanje domovnica, upise na fakultete, nabavljao svjedodžbe, a također da je sređivao medicinsku dokumentaciju za lažne oštećenike u sudskim postupcima. Jedan je svjedok spominjao i nabavku automobila za Sabor, gdje su polovna vozila predstavljena kao nova, a navodno se hvalio i da je ljude vozio u gepeku, te da je šleperima mlijeka u prahu, dobivenim kao kompenzacija, a istekao mu je rok trajanja, mijenjao etikete, produljivao rok valjanosti i puštao ga u prodaju. “U početku sam mislio da je BIažo Petrović odvjetnik, pravnik jer je tako djelovao, jer je dobro baratao pravnim stvarima”, iskazao je jedan od svjedoka. Kao svoje prijatelje, rekli su svjedoci, isticao je Luku Bebića, te suca Ustavnog suda Vicu Vukojevića i ministra pravosuđa Bosiljka Mišetića, obojicu rođenih, kao i Petrović, u okolici Ljubuškog. Kao i oni, Petrović je bio član HDZ-a, u koju je pozvan u siječnju 2006., dakle nakon što mu se sudilo za sudjelovanje u navodnoj zločinačkoj organizaciji, pa ispada da mu je to bila svojevrsna preporuka za članstvo u stranci.
Prijetio po Makarskoj, zidao po Zagrebu
Prije početka tog suđenja ‘maloj zločinačkoj’, uvijek dobro informirani Petrović pobjegao je u BiH, odakle je učestalo slao poruke novinarima kako su mu optužbe namjestili tužiteljstvo i policija. Kasnije se predomislio i ipak je došao u zatvor Remetinec, u čijoj sportskoj dvorani se suđenje održavalo. Nakon sedam mjeseci Petrović i njegovi suoptuženici su 2002. oslobođeni svih optužbi. Niti jedan od tih sočnih iskaza nije bio dovoljno uvjerljiv, pa je sudsko vijeće pod predsjedanjem suca Zdravka Majerovića zaključilo da optužbe nisu dokazane, a iskaze ključnih svjedoka Ivana Majhera i Vladimira Harteka okarakterizirali su “nelogičnim, neživotnim i proturječnim”. Razočarani tužitelji su mogli samo konstatirati da su “mnogu svjedoci zbog straha promijenili svoje iskaze iz istrage”. Kako bilo, presuda je postala pravomoćna, a optužnica, koja ima potencijal dobrog krimića, ostala nam je kao povijesni prilog o prilikama u Zagrebu 90-ih godina prošlog stoljeća.
U međuvremenu, Petrović je ulagao zarađeni novac nekretnine, po Zagrebu je gradio zgrade, ponekad i uz pomoć pokojnog gradonačelnika Milana Bandića, a također je sudjelovao i u kupusanju Jadran filma. No za razliku od onih kolega koji su se nakon zgrtanja kapitala primirili, Petrovićevo je ime i dalje izlazilo u crnoj kronici, a on je godinama imao običaj novinarima te rubrike čestitati Novu godinu. “Već na Silvestrovo navečer stizao nam je SMS s lijepim željama i pozdravima od Blaže Petrovića. Eto samo da ne zaboravimo da je on tu”, prisjeća se jedan novinar. Kasnije je Petrović opet završio na sudu pod optužbom da je 2004. iz svoje tvrtke Morovnik izvukao 9,6 milijuna kuna i to temeljem ugovora o otkupu potraživanja od Jugoslavenskih željeznica. Istraga je pokrenuta 2009., optužnica je podignuta sedam godina kasnije, a 2017. Petrović je oslobođen optužbi. Te je godine uhićen i zbog sumnji da je u Makarskoj smrću prijetio komunalnom redaru, a on i supruga Mirjana optuženi su i za bespravnu gradnju kafića u Makarskoj i skidanje pečata. Prije nekoliko godina na udaru pravosuđa, ali njemačkoga, našla se i Petrovićeva supruga, koju je tamošnje tužiteljstvo zajedno s Jelavićem i vlasnikom Kvatrić plaze, Mirom Vrljom, optužilo i osudilo zbog davanja lažnoga iskaza u postupku koji je Jelavić pokrenuo protiv savezne države Bavarske tražeći izgubljenu dobit za vrijeme dok je neosnovano bio u istražnom zatvoru zbog optužbi da je 1991. opljačkao jednu draguljarnicu u Kemptenu. Podsjetimo da je i Blažo Petrović dvaput tužio RH tražeći odštete od po 15-ak milijuna kuna. Jednom je razlog bio što je zbog pritvaranja tijekom suđenja tzv. maloj zločinačkoj izgubio poslovnu dobit, no oba ta spora je izgubio. U međuvremenu je 2016. bio uhićen i zbog navodne utaje 15 milijuna kuna poreza, iz Remetinca je izašao uz jamčevinu od šest milijuna kuna, a suđenje koje je započelo 2017. navodno još traje.
(objavljeno 12.9.2022.)
