Dom Grafičar
Novi zakon o upravljanju državnim nekretninama, kojim država uzima planinarske domove i daje ih javnim ustanovama i županijama, zabrinuo je planinare. Podsjećaju da svega nekoliko domova ima ugostiteljsku djelatnost, pa je pitanje kako bi se oni održavali ostanu li bez volonterskog rada članova planinarskih društava
Piše: Saša Paparella
Tajming je bio sjajan. Desetak dana prije nego što je javna TV počela prikazivati dokumentarnu seriju Planine, objavljen je prijedlog zakona o upravljanju nekretninama u vlasništvu RH, kojim država namjerava preuzeti desetke planinarskih domova i skloništa. Preuzela bi sve one koji se nalaze na državnom zemljištu i dala ih javnom ustanovama – parkovima prirode, nacionalnim parkovima, odnosno županijama. A oni bi ih poslije dali u najam ugostiteljima – ako bi bilo interesa, naravno.
Prema registru planinarskih objekata koji vodi Hrvatski planinarski savez, u Hrvatskoj su danas u funkciji 44 planinarska doma, od čega ih se 13 nalazi na zemljištu koje je vlasništvo RH. A u samo šest postoji ugostiteljska ponuda koju pružaju registrirani ugostitelji, pa je pitanje tko bi preuzeo brigu o svim ostalim domovima.
‘Domovi su neprofitabilni i nisu građeni zbog turizma’
Šeprtljavo ubacivanje domova u zakon koji bi trebao srediti državni nekretninski portfelj moglo bi sve upropastiti. Zakonodavac se očito nije potrudio proučiti specifičnosti njihova poslovanja, a da je, shvatio bi da se skoro cijela ta priča vrti oko volontera. Moguće je da oni koji kroje zakone niti ne razumiju koncept besplatnog rada u korist nekog općeg cilja, no u ovom bi slučaju mogli stvoriti nepopravljivu štetu.
“Mi u cijeloj priči zaboravljamo bitnu stvar, nisu planinarski domovi građeni zbog turizma – građeni su na trasama planinarskih puteva, da pruže zaklon na višednevnim turama i zato planinari njima upravljaju. Na koncu, i na Medvednici imate hrpu nekakvih ugostiteljskih objekata koji nisu domovi, nema potrebe da domovi postanu nekakva mjesta gdje će se ostvarivati profit. Teško je vjerovati da će se ulagati u nešto što nije profitabilno, prije da će ovih par atraktivnih lokacija dati nekome tko je podoban ili blizak nekome. Ugostiteljstvo je sporedno i to tamo gdje se isplati. A takvih lokacija i nemate previše”, rekao je Boris Lukač, predsjednik društva ‘Grafičar’ u razgovoru za Vida TV.
Boris Lukač
Premalo je lokacija kod nas na kojima se može ostvariti neka isplativa djelatnost, tako da se svi ti domovi financiraju radom i trudom društva. Sav prihod od članarina i ostalog društva ulažu u domove o kojima skrbe, a najvažniji je rad na dobrovoljnim radnim akcijama, dodaje Lukač. A to vrijedi i za domova na izoliranim lokacijama, a o njima također brinu planinarska društva. “Naravno da tamo gdje je mali promet planinara ti domovi nisu otvoreni, međutim kad bi država i s njima upravljala bila bi puno gora situacija. Teško mi je povjerovat da će donošenjem ovog zakona država početi brinuti o tome. Ona prepušta brigu nacionalnim parkovima i županijama, a ne možemo očekivati da će se oni brinuti bolje od nas. Znamo da država nije neki vlasnik, što se vidjelo na domovima kojima upravlja, a zatvoreni su. Ne mogu shvatiti koji bi bio motiv da država počinje skrbiti o nečem što je neprofitabilno, teško je vjerovati da je država postala toliko altruistična”, kaže Lukač.
Domovi su važni i za HGSS
Društvo Grafičar osnovano je 1950., već 1951. je započeta gradnja doma, dodijeljeno im je zemljište na vrhu Malo Sljeme, a za to su dobili građevinsku i uporabnu dozvolu. Dom je otvoren 1954. i društvo njime otada upravlja. “Mi nismo nelegalni graditelji, država je izdala dozvolu i svo ovo vrijeme upravljamo domom bez obzira što nismo uknjiženi, tako su i mnogi drugi domovi sagrađeni na zemljištu u vlasništvu države. Vidite i sami da je dom građen u drvetu, da je sve ove godine u šumi ostao sačuvan silnim trudom i radom naših članova je obnavljan i dan danas je u izvornom obliku kakav je bio”, napominje Lukač.
Pokušali smo steći vlasništvo nad tim, tada se još nije znalo tko je stvarni vlasnik, je li to grad ili RH, taj spor nismo dobili, kao i ostala društva, država nije bila volja upisati pravo vlasništva, dodaje. No neka planinarska društva su se ipak uspjela upisati kao vlasnici?
“Nisu svu domovi građeni po istom principu, imate ih koji su građeni na privatnom zemljištu. I nemojmo tu zanemariti HGSS koji u svojim akcijama koristi domove, čak i bez naknade jer imaju tu korisnu funkciju. HGSS je korisnik domova na svim svojim akcijama. Svaki dom je i obavještajna točka, često će doći netko tko ne zna put. Bitna je sigurnost, a puno je tu i nekih drugih funkcija o kojima država ne razmišlja. Ogromna je korist što društva upravljaju domovima”, napominje naš sugovornik.
Krešo Crnić
‘Ovdje se nitko neće obogatiti’
Grafičarov dom na Sljemenu još od listopada 1995. vodi iskusni planinar i ugostitelj Krešo Crnić, koji je u najmu bio sve do nekidan kad se, nakon 29 godina, odlučio povući u mirovinu. Koliko je taj biznis uopće profitabilan?
“Ovdje obično rade familije, jedna sin sa mnom radi a i drugi je radio, i to je jedini recept. Voditi dom na planini ili u brdu na 860 metara visine nije tipično ugostiteljstvo. Ovdje je potreban veliki trud, angažman, jer se brineš o domu, održavanju, vodi, nabave drva kojima ložiš…Da bi nabavio hranu i piće moraš napraviti krug od 30 kilometara. Dođeš u dom ujutro, odlaziš doma navečer. U jesen čistiš lišče, zimi snijeg…i tako se ciklusi vrte. I držiš atmosferu među ljudima, puno ih to vidi taj trud pa nam kažu – stanite malo, stalno nešto radite”, kaže Krešo.
Domovi imaju i problem s radnom snagom. “Kad ljudi kad čuju da moraju raditi vikende i stalno putovati na Sljeme, nikad nije bila gužva za radno mjesto. Preko vikenda kad su bile gužve uzimali smo radnu snagu. Dio kuharica dolazi nam iz Zagorja, a i ja sam kuhao. Svi domovi imaju isti problem – kad je oluja, snijeg, teško je doći na posao i vratiti se, pa smo ponekad i spavali u domu. Ali dom nikad nije zatvoren, niti kad je najgore nevrijeme”.
Hrvatski paradoksi – drva na Sljeme dovlače iz Vojnića
Problema ima i tamo gdje ih se ne bi očekivalo. “Godišnje u domu Grafičar potrošiš do 60 metara drva, a iako sam okružen šumom ovdje ih ne mogu kupiti, iako se po medijima stalno objavljuju fotografije sječe šume na Sljemenu. Mislim da šumarija nema dovoljno radne snage, u da se ruše drva nabavljali iz Slunja, Vojnića…
Uza svu ljubav prema svom poslu, Krešo ima nešto što ga godinama žulja. Poslovanje mu otežava i običaj dijela planinara da svu hranu i piće donesu sa sobom, ne pitajući tko plaća režije i brine o domu. Ti planinari koji u domovima ništa ne žele potrošiti zauzimaju mjesta za stolom, a naljute se ako ih zakupac opomene.
“Postoje domovi u kojima je samo čuvar i naravno da se tamo može jesti donesena hrana. Međutim, ljudi ovdje dolaze i koriste wc, vodu, a vi sve to morate platiti. Oni kad dođe lijepo vrijeme gledaju vas kao bogataše i onda kak on ne može pojesti sendvič ili se raširi po cijelom stolu, kave donesu, čajeve, znači ti si nula. Mislim da to nije korektno jer mi živimo od ugostiteljstva. Ali sada se to promijenilo i u drugim domovima na Sljemenu. Jer da bi mi zaradili za najamninu koju će društvo uložiti u održavanje doma, moraš imati neki prihod”, kaže Krešo.
Znači, tu nema lake love?
“Nema, mi na Sljemenu to ne gledamo tako. Ovdje se nitko neće obogatiti. Barem 95 posto vezani smo uz vrijeme, mi smo pravi ovisnici o prognozi, već od ponedjeljka pratiš prognozu i gledaš kakvo će biti vrijeme”.
Televizijski prilog s Vida Tv možete pogledati ovdje.
Foto: Hrvatski planinarski savez i Vida TV
(objavljeno 21.10.223.)
