Povežite se:
HomePotresBilješke s Banije (1.) Građevinska mafija kriva je za mnoge posljedice potresa 

Bilješke s Banije (1.) Građevinska mafija kriva je za mnoge posljedice potresa 

Iako je nekim povratnicima koji su izbjegli 1991. bilo obnovljeno svega 80 posto kuće, morali su potpisati kako je posao u cijelosti obavljen. A ako to odbiju, ucijenjeni su da od države neće dobiti namještaj. Građevinci su ponekad stavljali staru ciglu u dimnjak, a od države uzimali novac tvrdeći da je cigla bila nova

 

Piše i snimio: Saša Paparella

 

(povodom dvogodišnjice petrinjskog potresa od 29.12.2020., objavljujemo reportažu nastalu temeljem zapisa s Banije u danima nakon te katastrofe, originalno objavljenu na portalu udruge HRCIN:  https://www.hrcin.hr/reportaza-s-banovine/ )

 

“Kad je počelo trest, bacilo me na zemlju. Stajao sam na sve četiri i gledao kako mi pada prvo jedan, pa drugi dimnjak. Padne na gornji krov kuće, pa na donji i onda se zabije u susjedovu kuću. A potres nikako da prestane, da se napokon mogu uspraviti i potražiti članove obitelji”, izbacuje iz sebe u dahu Stjepan Kostanjević iz sela Dvorišće, na cesti koja iz obližnje Gline vodi do Petrinje, o tome kako je preživio strašnu nesreću koja je taj kraj pogodila u utorak 29. prosinca.

Na kući mu je ostao samo jedan dimnjak, a i taj se klima pa ga sad pažljivo skida ekipa iz riječke Civilne zaštite. “Nikad više neću staviti dimnjak od cigle, cijev će biti dovoljna! Dečkima na krovu nije ugodno, svako malo se zatrese. A kad su već tamo, zamolio sam ih da mi skinu kobasice iz pušnice, jer se dio kuće urušio pa više ne mogu do njih. Do groba sam zahvalan tim ljudima. Pa oni do nekidan nisu ni čuli za naš kraj, osim možda za zatvor u Glini, a sada nas spašavaju umjesto da za Staru i Novu godinu budu u svojim toplim kućama”, ne zna Stjepan ako bi im zahvalio.

“Sva sreća da, za razliku od Petrinje, Gline i dijela Siska, naše selo cijelo vrijeme ima struju, jer smo blizu trafostanice. Nedavno je bilo kolinje i škrinje su nam pune mesa, a bez struje bi se sve pokvarilo i bili bi gladni”, dodaje.

 

 

Stjepan i Slavica Kostanjević, selo Dvorišće

 

Prve dvije noći prespavali su u autu, ali Stjepan se brzo snašao. “Auto mi je dizelaš, treba mu i po sat vremena da se ugrije, pa sam provukao kabel kroz gepek i spojio kalorifer. Eto, uz 300 kvadrata kuće sada spavamo u dva kvadrata automobila”. Supruga Slavica Kostanjević kaže kako prvu noć nikako nije spavala, drugu je zaspala 20 minuta, a treću dva sata.

Kroz selo svako malo prođe neko vozilo nakrcano hranom, nude im pomoć, a oni uzimaju samo kruh. I vodu, jer nisu sigurni je li ova njihova dobra za piće. “Što će nam, imam svega ostalog. Kod nas nije bilo tako velike štete, bolje da pomognu onima koji su teže nastradali”, govore Kostanjevići. Iznijeli su na stol ispred kuće pečenu svinjetinu, kavu, sokove, pa nutkaju volontere koji im saniraju krovove, a preko rupa nekadašnjih dimnjaka odmah stavljaju cerade.

Plemeniti susjedi iz Majskih Poljana

Krajem prosinca na selu, pa tako i u Dvorišću koje je okruženo vinogradima, nema puno poljoprivrednih poslova. Zato su u taj nesretni utorak ljudi većinom bili po kućama i gledali televiziju. A kad je počelo tresti, treslo je tako snažno da je malo tko uspio odmah izaći iz kuće.

“Bio sam u sobi, nikako doći do vrata i uhvatiti kvaku, kao da si na brodu u oluji”, kaže nam Stjepanov nećak, koji skupa sa suprugom otada spava u automobilu. Nakon prve dvije noći stariji su se uglavnom vratili u kuće, a mlađi su ipak ostali u autima. “Ionako mi nije još puno preostalo od života”, rezignirano dodaje Mirko Kostanjević.

Pokazuje nam ostatke svog dimnjaka kojima je pokrpana rupa u seoskom putu što vodi prema susjednoj, u potresu teško stradalim Majskim Poljanama, u kojoj je poginulo petero ljudi.

U ovom se kraju ljudi još nisu oporavili niti od zadnjeg rata, koji ih do danas opterećuje, ali uz počinjene grozote koje je teško zaboraviti izdvajaju i neke plemenite ljude iz Majskih Poljana.

“Kad smo 1991. morali pobjeći, susjed Dragan, Srbin, prije rata bio sam mu poslovođa, čuvao nam je kuću koliko god je mogao. A onda je vidio da će ga njegovi ubiti, pa se morao maknuti i kuća nam je dosta stradala, odnijeli su nam krov. I jedan drugi Srbin iz Majskih Poljana, pokojni Vilić, pokušavao je sačuvati hrvatsku imovinu. Kad je trebalo rušiti hrvatske kuće u obližnjem Gornjem Viduševcu, Vilić je ispustio naftu iz bagera kako bi ga onesposobio, ali su njegovi shvatili što radi i likvidirali su ga”, prisjeća se Mirko.

Rat je prošao, u glinski kraj vratilo se oko 70 posto prognanih Hrvata, vratio se i manji dio Srba izbjeglih u Oluji, a u dio napuštenih kuća uselili su Hrvati izbjegli iz BiH.

‘Ali ovaj potres, to je puno gore nego li rat’

Svi žive skromno, ali ne žale se. “Ništa nam nije falilo do ovog potresa”, kaže Mirko Kostanjević. Njegov brat Stjepan sudjelovao je u ratu četiri godine i kaže da je ovaj potres bio puno teži za izdržati. Prisjeća se kako su 1991. padala hrvatska sela u okolici pa su u jednom trenutku ti izbjegli susjedi došli kod njih. “Kuhali smo meso po cijele dane da ne propadne. A onda je palo i naše selo, pa smo sve to morali ostaviti i starim Jugićem pobjeći za Zagreb. Sutradan sam s drugim prognanicima čekao u redu sat vremena da dobijem konzervu sardina. Kad smo 1991. bježali neki su nam bezobrazno govorili – ne bi vi odlazili da ste šta imali. Nakon što smo izbjegli, bio sam se skinuo iz vojske i vratio sam se na svoj posao u HEP-u, pa sam angažiran na slobodnom teritoriju tu u blizini. Opet sam bio na ratnom terenu, ali bez oružja i zaklona, a oko tebe padaju granate. Zato sam ponovno otišao u vojsku, u 20. domobransku glinsku pukovniju i tu mi je bilo sigurnije. Ali ovaj potres, to je puno gore nego li rat, u ratu nije bilo ovakvog straha i stresa. Kod potresa se nema gdje sakriti. Sad se trznem svaki put kad automobil prođe kroz selo”, kaže Stjepan.

Kuća mu je u ratu relativno dobro prošla jer su u njoj početkom rata bili smješteni srpski tenkisti. Kad su oni otišli opljačkana je, pa nakon rata ništa u kući nisu našli, ostali su samo zidovi. “Jedino sam ulazna vrata pronašao i to u šestom selu, prepoznao sam ih jer sam ih sam i napravio”, kaže Stjepan.

Građevinari ucjenjivali povratnike

Nakon srpskih pljačkaša, na red su došli i hrvatski lopovi. U selima u okolici Petrinje i Gline iz prve smo ruke čuli priče o građevinskoj mafiji koja je u poraću dobro iskoristila tuđu patnju, pa nije isključeno da se sada to spremaju ponoviti. “Obnova mnogih kuća nije okončana. Iako je nekima dovršeno samo 80 posto kuće, od nekih je povratnika traženo da potpišu kako im je sve obnovljeno. Ucijenili su ih da neće dobiti namještaj sve dok ne daju taj potpis, ali neki ni onda nisu htjeli potpisati i tako je ostalo do danas. I nikome ništa. Ponekad su nam stavljali staru ciglu u dimnjak a od države uzimali novac tvrdeći da je to bila nova cigla”, nabraja naš sugovornik samo neke od načina pljačke prilikom obnove.

“Sagradili su nam sobice dva puta dva metra, pa kako u njima živjeti? Potom, u obnovi su koristili neki divlji crijep anonimnog proizvođača pa sada ne znamo gdje ga nabaviti, a nas su ostavili s po svega nekoliko komada za rezervu”, žali se Stjepan.

Iako je cijeli kraj bio poznat po stočarstvu, sada je od nekadašnjih 200 u selu ostala samo jedna krava, jer se nema kome prodati mlijeko, a i otkupna cijena je sramotno niska. Glavni poslodavac u ovom kraju je kaznionica u Glini, pa je dosta mladih zaposleno u pravosudnoj policiji. Da nema zatvora ovo selo, u kojem živi triput manje ljudi nego prije stotinjak godina, bilo bi gotovo prazno. U selu je postojao dućan, već odavno je zatvoren.

Privučena našim razgovorom, prilazi i jedna susjeda, misli da radimo popis za obnovu pa nam brzo govori svoje prezime. Kad je shvatila da Kostanjevići pričaju s novinarom, još brže odlazi. Ovdje su ljudi vješti, pa ju uskoro vidimo kako mačetom tranšira neku granu koju su Riječani iz Civilne zaštite morali otpiliti kako bi se s vozilom mogli približiti kući s koje treba skinuti krov. Jedan od njih pita- “bako, mogu li vam pomoći?”. “Ajde mali makni se”, brzo je odgovorila i žustro nastavila sjeći.

Pokraj nas se zaustavlja auto s dvije cure iz Zagreba, raspituju se kome treba hrana i roba kojom su napunili auto, pa kreću dalje na neke sporedne puteve.

U okolici ima ljudi za koje gotovo nitko i ne zna da postoje. “Ideš nečim što izgleda kao planinarska staza i odjednom se ispred tebe stvori neka trošna kućica”, pričaju nam volonteri iz Civilne zaštite. Kiša ih ovih dana dosta ometa jer nisu mogli dovoljno brzo obići sva pogođena sela. Na nekim cestama je popucao asfalt, no brzo su pokrpane.

Ljudi koji žive u osami nerado odlaze iz svojih kuća, pogotovo ako imaju nešto stoke, koju treba hraniti ali i čuvati od lopova. Kao i u svakoj ekstremnoj situaciji, neki ljudi krizu vide kao priliku za krađu. Jedan od volontera rekao nam je da je nekoj ženi navodno ukradena kamp kućica koju je upravo dobila, ali taj podatak nismo uspjeli provjeriti.

 

Glavni trg u Petrinji

 

 

‘Spavam u autu ispred vlastite kuće’

Odlazimo iz Dvorišća prema Petrinji. Ceste izgledaju kao u filmu Mad Max, po njima se kreću razna vozila, u rasponu od dostave zagrebačkih cateringa, pa do taksija i kombija neke prodavaonice balona i gastarbajterskih minibuseva. Najveću gužvu stvaraju velike dizalice kojima se postavljaju kontejneri, kako ljudi više ne moraju spavati u svojim automobilima. Ne treba spašavati samo ljude već i njihovu stoku, pa kamioni dovoze doniranu stočnu hranu. Svatko donosi što ima, pa je netko Banijcima donio i svježu ribu iz Dalmacije.

Puno toga šalju hrvatski iseljenici, ali i njihovi sugrađani koji ne potječu odavde – na jednom od punktova za raspodjelu pomoći, u vatrogasnom domu sela Graberje, na hrpi kartonskih kutija sadržaj je ispisan markerom na njemačkom i slovenskom jeziku. Svatko je poslao ono što ima, pa na jednoj kutiji piše “jakne i 2 gulaša”. Ponegdje je uz paket stiglo i ganutljivo pismo potpore ispisano nevještim dječjim rukopisom.

“Imam doma toliko garderobe, a srušili su mi se ormari i sad nemam što obući, pa sam došla ovdje po jaknu, da se ne smrznem. Evo i ja spavam u autu ispred vlastite kuće”, govori nam gospođa koja živi u obližnjoj kući u Graberju. U nekim selima štete skoro da i nema, a druga su uništena, pa čak i ako su udaljenija od epicentra potresa. Kuće sagrađene na rasjedima gotovo su nestale. A najviše je ruševina koncentrirano u samom središtu Petrinje.

Iskustvo zagrebačkog potresa iz ožujka 2020., u kombinaciji s već pomalo izblijedjelim slikama iz posljednjeg rata, pomoglo nam je da se lakše suočimo sa strašnim prizorom glavnog gradskog trga, čije su dijelovi sada razoreni gotovo do temelja. Na sredini trga je perivoj, ne tako davno pažljivo ukrašen s nekoliko snjegovića od stiropora. U nedostatku onog pravog, drva su poprskana umjetnim snijegom kako bi ugođaj adventa i dočeka nove 2021., od koje svi toliko očekuju, bio što ljepši.

Sada su cijeli nizovi urušenih kuća označeni zlokobnim slovom x, ispisanim ružičastim sprejem. Te su zgrade, koje dominiraju svakom starom razglednicom najvećeg banijskog gradića, sada određene za rušenje. Na jednoj od zgrada još su vidljivi starinski natpisi s ponudom nekadašnjeg dućana, pa tako piše “cacao i čokolada, Victor Schmidt i sinovi”, firme koja i danas proizvodi Mozart kugle.

Ispred zgrade stoji njena vlasnica i potiho se pita, sa suzama u očima: “a od čega ću sada živjeti? U ratu si bar mogao psovati, sada više nemaš koga”. Ta je zgrada 90-ih vraćena njenoj obitelji, pa su poslovni prostor iznajmili kladionici. Zgrada je sada pretvorena u ruševinu, a u potresu je stradao i njen lijepi stan u širem centru grada, pa se preselila u skromniji, kod svoje prijateljice. “Ajde snaći ćemo se nekako dok ti stan ne obnove”, govori joj ona i vodi priju doma, da pod stare dane krenu u još jedan početak.

Previše je tih ružičastih ikseva našarano po raznim zgradama. Na jednom haustoru netko je brižno napisao “molim zatvarajte vrata”, a sada je i ta kuća dobila smrtnu presudu. Nakon potresa su prvo raskrčene ulice, pa su ljudi uz pomoć dizalica micali opasne dijelove s tih zgrada, a onda će u jednom trenutku doći bageri i sve ih poravnati. Gotovo neoštećena na glavnom je trgu ostala samo crkva svetog Lovre, koja je u zadnjem ratu minirana, pa nakon njega iznova sagrađena. Palo je nešto crijepa s krova i drveni križ s vrha. Kako je crkva obnovljena, za nadati se da će jednako faksimilno sada valjda biti obnovljene i okolne zgrade, pa da Petrinja vrati svoju prepoznatljivu vedutu.

Kako se navodi na webu gradske turističke zajednice, ”od kulturne baštine najznačajnija je gradska jezgra Petrinje, odnosno niz jednokatnih kuća i javnih građevina koji obrubljuju središnji gradski park, građenih u stilu kasnog baroka i klasicizma. Međutim, uslijed ratnih razaranja te potom neriješenih imovinsko-pravnih odnosa veći dio objekata u gradskoj jezgri zahtjeva kompletnu obnovu”. Nakon što 25 godina od završetka rata država nije uspjela dovršiti niti obnovu najljepšeg dijela Petrinje, možda je baš ovaj stravični potres zadnja šansa da se taj grad spasi od umiranja. Potres će ubrzati konačno rješavanje sudbine Petrinje – ili će se tragedija iskoristiti da se izgradi perspektivan grad kakav je nekoć bio, ili će preduga obnova prožeta korupcijom natjerati i zadnje radno sposobne Petrinjce da napuste svoj kraj.

Petrinja će ponovno biti izletište Siščana i Zagrepčana

Dan završavamo na Pigiku, pokraj petrinjskih teniskih terena, gdje su sada podignuti šatori Civilne zaštite i Crvenog križa. I ovdje se vidi s koliko strana su se ljudi uključili u obnovu. Dio je volontera smješten po doniranim talijanskim šatorima, na kantama za smeće stoji znak vukovarskog Komunalca. Rano ujutro šatori se isprazne jer ekipe počinju ići po terenu. Vraćaju se tek kad padne mrak, kako bi se okrijepili, odspavali u grijanim šatorima i ujutro krenuli iznova pomagati. Dani su kratki pa se ne može raditi onoliko dugo kao što bi oni htjeli.

Tu na Pigiku, gdje je 1987. otvoren hotel Gavrilović koji je već u ratu spaljen i nikada nije obnovljen, sada se ubrzano radi podloga za naselje kontejnera, kako bi unesrećeni Petrinjci mogli ostati što bliže svojim kućama. Buldožeri rade i noću.

Pigik je izletište Petrinjaca, a cijela Petrinja tradicionalno je bila mjesto za relaksaciju građanima Siska. Nedaleko od Petrinje, u selu Taborište, nalazi se Korablja Tišinić, prekrasno izletište kojim dominira stara posavska kuća, odnosno korablja. Po okolnom zemljištu slobodno su pasli jeleni, ljame, klokani, poniji. Tu smo donedavna redovito dolazili, do Zagreba je oko sat vremena vožnje, pa smo sada nazvali da vidimo kako su naši domaćini prošli u potresu. “Dobro smo, pali su nam dimnjaci, nastradala nam je kuhinja, ali sve ćemo mi to obnoviti”, rekao nam je vlasnik imanja. Iako sam donedavna sebično čuvao ime tog mjesta kako ne bi nastala prevelika gužva, sada sam vrijednim vlasnicima obećao da ću ih sa što brojnijim društvom posjetiti čim se malo normalizira situacija s koronom. Petrinjci trebaju našu pomoć, pa makar to zasad bio i običan telefonski poziv.

 

(objavljeno 1.1.2023.)